Početna Arhiva Kontakt
 
IN-OUT
 
 


Piše: Rade Jolić

Veronika

- drama -

LICA:

Gospodin S.
Gospođa M.
Gospodin R.
Redar T.
Veronika – djevojka sa jabukom
Dva mladica u crnom

Mrak. Sa projektora se emituje film (film prikazuje publiku koja ulazi u pozorišnu salu, a snimljen je neposredno pred početak predstave).
(Na sredini scene su tri stolice. Reflektori bacaju svjetlosni krug. Na desnoj stolici sjedi Gospođa M. i jede burek. Gospodin S. dolazi na scenu i traži svoje mjesto.)


Gospodin S.: Dobro veče! (Pauza. Gospodin S. Traži svoje mjesto.) Oprostite, tražim svoje mjesto. Ovdje piše broj 2009.
Gospođa M.: Ma sjedi gdje bilo. Vidiš li sve je prazno. Samo smo ti i ja ovdje.
Gospodin S.: A ja se plašio da ne zakasnim. Smiješno. Izvinite, da slučajno ne smetam!?
Gospođa M.: Ti?! Ne. Zašto?
Gospodin S.: Pa, ja to onako... A, izvinite, mrak je, da li ste vi gospođa, gospođica ili možda, gospodin?
Gospođa M.: Naravno da sam gospođa! Svašta! Zar se to ne vidi?!
Gospodin S.: Ma vidi se i ako je mrak, ali ja više ni svojim očima ne vjerujem... Danas se više ne zna ni ko je muško, ni ko je žensko. Mada, to više nije toliko ni bitno.
Gospođa M.: Pravo kažeš. (jede)
Gospodin S.: Kupili ste kartu?
Gospođa M.: Kupila sam! Naravno da sam kupila! Kupila sam i burek koji mi ne daš pojesti. I šta da sada počne predstava pa da ostavim burek, a on kada se ohladi neće ga ni pseto!
Gospodin S.: Izvinite, ja sam lijepo pitao da li Vam smetam?
Gospođa M.: E sad smetaš!
Gospodin S.: Pa, jeste.
Gospođa M.: Naravno da jeste! Za kartu sam dala 2 eura, za burek 1 euro, što znači 3 eura, pa još ako budem gladna neću moći s pažnjom odgledati predstavu. A to bi značilo da sam večeras izgubila 3 eura.
Gospodin S.: Znači, Vi ste zaista kupili kartu?
Gospođa M.: Ti se to sprdaš sa mnom? Kakva su ti to glupa pitanja!? Hoćeš li da je vidiš?
Gospodin S.: Šta da vidim?!
Gospođa M.: Pa, kartu!
Gospodin S.: Oh, ne! Šta će meni Vaša karta, ne radim ja u pozorištu?! Vi me ništa ne razumijete. Ja samo pitam...
Gospođa M.: Ti pitaš!? Pa pitaj brate nešto pametno, a ne samo o toj karti. Da nisam uzela kartu, ne bih mogla da uđem.
Gospodin S.: Pa, da. Pravo kažete. Baš čudno!
Gospođa M.: A šta to?
Gospodin S.: Pa ne znam da li ste primijetili, večeras nema Veronike. To me plaši.
Gospođa M.: Možda će doći?!
Gospodin S.:  Neće! Čim dosad nije došla, onda sigurno neće. Znam je dobro.
Gospođa M.: Je li lijepa?
Gospodin S.: Jeste. Vjerovatno jeste. Kažu da ona kod ljudi probudi ono najbolje, najmaštovitije, najrazigranije. Bez nje ne možeš da živiš.
Gospođa M.: Ti si zato večeras došao u pozorište?!
Gospodin S.: Možda. Ne znam. Nego da ne znate koji se večeras daje komad?
Gospođa M.: Meni je svejedno. Šta god da bude ja ništa ne razumijem.
Gospodin S.: Vi se to šegačite sa mnom?
Gospođa M.: Šta je tebi? Ja sam pobjegla od kuće, pa sam zato došla ovdje. Nisam imala gdje! Briga mene za tvoje pozorište i komade.
Gospodin S.: Jeste li pojeli burek? ... I ja sam ranije imao običaj da kupim tako burek, mogao sam da pojedem i po dva. Pa, još i jogurt... Baš se odavno nije davao neki komad.
Gospođa M.: Šta ti hoćeš?! Šta sam ti ja skrivila?! Ja sam majka troje djece, i svo troje je sisalo. Sada razmišljam šta ću im kupiti za doručak, a ti me ovdje maltretiraš!(plače)
Gospodin S.: Šta je Vama! Neću ja ništa. Ja odavno neću ništa. Ako sam nešto i htio, i želio, i volio, sada sam sve zaboravio. Ja draga moja gospođo ovdje dolazim godinama i ništa se ne dešava. Izvinite, slagao sam, svake godine mi se mijenja broj sjedišta i sve teže ga pronađem. I više ništa! Ništa! A ja se stalno nadam. Zavidim Vam što možete da plačete. Ja ne umijem da plačem. Jednostavno ne znam kako se to radi i zbog čega. Eh, da sam bar dva puta mogao da zaplačem. Prvi put bih zaplakao kada sam se rodio, a drugi put kada sam se osjetio da sam srećan.
Gospođa M.: (plače)
Gospodin S.: Teško meni!

(ulazi Redar T.)

Redar T.: Dobro veče. Izvinite, vašu kartu?
Gospodin S.: Dobro veče. Naravno. Izvolite.
Redar T.: Baš čudno da večeras nije došla Veronika? Nekako je neobično bez nje.
Gospodin S.: Znam. Bar toliko znam.
Redar T.: Hvala. (sada se obraća gospođi M) Vi Gospođo.
Gospođa M.: Izvolite.
Redar T. - Hvala. Večeras je baš sparno. ... A, gospođo to Vam je burek?
Gospođa M.: Jeste.
Redar T.: Je li sa mesom?
Gospođa M.: Jeste.
Redar T.: Baš me živo interesuje koliko sada košta?
Gospođa M.: 1 euro.
Redar T.: Pa, nije baš mnogo. Eto, da niste večeras došli u pozorište, mogli ste kupiti još dva bureka.
Gospođa M.: Šta?! Tri bureka da pojedem?! Umrla bih!
Redar T.: Ah, ne biste! Vjerujte mi. Ja sam na jednoj predstavi pojeo tri bureka; a mogao sam bar još jedan. I evo, hvala bogu, nijesam umro... Izvinite, ja se zapričao. Idem. Neću da smetam. Prijatno.
Gospođa M.: Prijatno.
Gospodin S.: Jeste li preživjeli?
Gospođa M.: Što? Zbog bureka?
Gospodin S.: Ma, ne! Zbog ovoga! (pokazuje prstom na redara)
Gospođa M.: A, on! Nisam ga ni slušala.
Gospodin S.: Pa, jeste. ... A da li znate zašto više ne počne predstava, ili nešto drugo što su zamislili?
Gospođa M.: Izađi pa pitaj nekoga! ... Izađi! A mene pusti i prestani da me više maltretiraš. Mene si našao, mene...
Gospodin S.: Ali gospođo...
Gospođa M.: Kako ti nije žao? Kupila sam lijepo kartu, kupila sam sebi tih 60 minuta vremena da budem sama, da se ugrijem, da mogu da ne razmišljam, i da pojedem ovaj burek koji košta jedan euro. Samo sam to željela i ništa više; a ti mi ne daš! Ma, ko si ti?
Gospodin S.: Žao mi je!
Gospođa M.: Pusti me!
Gospodin S.: Evo, iz čiste moje kurtoazjie napravio sam skandal. ... Nisam imao namjeru da budem dosadan, već naprotiv, želio sam da samo malo ubijemo vrijeme, vremena bar danas imamo dosta.

(Na sceni je kraća pauza. Gospođa M. nastavlja da jede burek, Gospodin S. čačka nos. Za to vrijeme, Gospodin R. iz publike dolazi na scenu i raspituje se kod publike da nije počela predstava.)

Gospodin R.: Da li je počela predstava?... Izvinjavam se: slobodno?... Baš čudno da nema redara! ... Šta je vama ljudi? Da nije neko umro, i da li je trebalo da se nekom poklonim prije nego što sjednem?!
Gospodin S.: Koliko ste čekali vani?
Gospodin R.: Skoro sat vremena.
Gospodin S.: Izvinjavam se, da li je sada dan ili noć?
Gospodin R.: Vi to ozbiljno?
Gospodin S.: Pa, da!
Gospodin R.: Mrak je. Težak je kao smrt. Ništa se ne vidi. Ni zvijezde. Ništa.
Gospođa M.: Da li je još neko čekao sa tobom?
Gospodin R.: Ne. Zašto?
Gospođa M.: Ništa. Samo onako pitam.
Gospodin S.: Izvinjavam se. Malo mi je neprijatno, ne bih volio da me shvatite pogrešno, ovaj...
Gospodin R.: Šta?
Gospodin S.: Koja je sada godina? Gospođa i ja se malo zapričali, pa...
Gospodin R.: V i to ozbiljno? Vi mislite da sam ja malo lud, ali samo malo?
Gospodin S.: Neee! Ja sam se lijepo izvinio. Glupo je biti u pozorištu, čekati predstavu a ne znati koja je godina!
Gospodin R.: Vi ste zaista ozbiljni?!
Gospodin S.: To i pokušavam da vam dokažem čitave ove noći.
Gospodin R.: Čovječe, koga je briga koja je godina kada je napolju mrak, kao u grobu! Nema ni zvijezde! I baš me zanima šta bi vam to koristilo da znate za godinu i za vijek?
Gospodin S.: Pa, da. Možda ste u pravu. ... Ali, ja to samo onako.
Gospođa M.: Ti si zaista nevjerovatan! Opusti se. Uživaj. Ovdje je tišina, toplo, niko te ne dira, sjediš. ... I šta te za drugo briga?
Gospodin S.: Pa, da. Ja to samo onako.
Gospođa M.: Da, da, kako sam to zaboravila, ti to samo onako.
Gospodin S.: Da. U pravu ste, ali ja...
Gospodin R.: A Vi Gospođo, zašto ste ovdje?
Gospođa M.: Pobjegla sam od kuće nadajući se da ću se ovdje bar malo skloniti i ugrijati. Nesrećna sam, umorna...
Gospodin R.: Ako mislite da ćete me zaplakati onda ste se dobro prešli. Dovoljno sam živio da osjetim ono najopasnije - bezvoljnost i uzaludnost.
Gospođa M.: Ti si pozorišni ljubimac?
Gospodin R.: Ne baš toliko. Rijetko dolazim, ali večeras sam se dobro prešao.
Gospođa M.: Zašto?
Gospodin R.: Kako zašto? Vidite li da nema nikog, nema žive duše. I niko draga moja gospođo neće znati da sam večeras bio u pozorištu. A nema ni Veronike. I kad bolje razmislim čitavog života sam sam. Sve je izgleda bila igra u kojoj sam samo ja plaćao ulaznicu, a nisam dobijao ništa: ni bezbrižnost, ni sigurnost, ni nadu. Ništa.
Gospođa M.: Evo, došli smo u pozorište, čekamo predstavu, kažu umjetničko djelo, a ja još nisam sigurna šta je to umjetnost. I ponekad me zaista strah od same te riječi.
Gospodin S.: Ne znam. Smatram da umjetnost nije jabuka, ali je možda način kako ćete ubrati tu jabuku. Ukus jabuke ne možete izmijeniti, ali zato imate bezbroj načina da je uberete.
Gospođa M.: A zašto strah?
Gospodin S.: Pa kada nešto ne poznajete, onda to ili ne volite, ili se od toga plašite. Znate, dugo sam ovdje i imao sam vremena dugo da razmišljam, kada pjesmi ili slici skinete sve ono suvišno, kada je skroz ogolite, dobijete nešto malo ali veliko, nešto rogljasto i oštro, ali opet izazovno i izazovno... E, to se zove istina. Istina! Samo istina i ništa više. Ako nema istine nema ni pjesme, ni slike, ničega.
Gospodin R.: Tek mi sada ništa nije jasno! Polako! O kakvoj to pjesmi i slici govoriš?! Meni se čini da sam večeras kupio kartu za pozorišnu predstavu?
Gospođa M.: Tačno! I ona je koštala dva eura!
Gospodin S.: Ma znam! Ali to je isto.
Gospodin R.: Kako misliš isto?
Gospodin S.: Ustanite! Dođite! Uzmimo svi po jedan papir. Zamislite da je to jedan betonski blok od 13 kilograma. Ali on ima ime. Vaš se zove književnost, vaš slikarstvo, moj muzika. Držite li čvrsto. Držite li? Šta bismo osjetili da taj blok ispustimo na naše stopalo.
Gospođa M.: Već zamišljam! Bol!
Gospodin S.: Sada molim vas ispustite ga na vaše stopalo. Sad!

(Neko vrišti od bola, neko plače, neko skače)

Gospodin S.: Ha, jeste li vidjeli?!
Gospođa M.: Ma šta jesmo li vidjeli, idiote jedan, đubre jedno, nogu sam slomila.
Gospodin S.: Smirite se! Zar niste shvatili?
Gospodin R.: A šta smo to trebali da shvatimo, života ti?
Gospodin S.: Pa, to! Isti blok nam je pao na nogu, ali se taj bol kod nas drugačije manifestvovao. Tako je i kod umjetnosti.
Gospođa M.: A šta misliš da te gađam u glavu ovim blokom? Da vidimo kako se ta bol manifestuje kod tebe?
Gospodin S.: Vjerujte, bespotrebno se plašite bola!
Gospodin R.: A čega se ti najviše plašiš?
Gospodin S.: Možda će Vam biti smiješno, ali ja se najviše plašim ljudi, ali živih ljudi, naravno.
Gospođa M.: Ništa mi nije jasno.
Gospodin S.: Pravo kažete. Ne zamjerite.
Gospodin R.: A, zašto ste vi večeras došli u pozorište?
Gospodin S.: Ko? Ja? E, vidite, ja sam zaboravio zašto sam ovdje. Ustvari, iskreno ne znam. Zaista ne znam. Ništa me više ne može iznenaditi ni začuditi... I ove ruke što imam nisu sposobne ništa da uhvate, da otmu, da ukradu. One ne mogu ni korov da iščupaju, a kamo li da posade sjeme i okuse njegov plod.
Gospođa M.: O čemu ti to govoriš?
Gospodin S.: A šta, ako bih zabio glavu u zemlju, pa nikne nešto nakazno i mučno kao kolebanje?!
Gospođa M.: Molim?
Gospodin S.: Ništa! Izvinite. Mnogo mi se spava.

(Redar T. se pojavljuje na sceni sa kolicima na kojim se nalazi jedan leš.)

Redar T.: Ja se izvinjavam. Samo na kratko moram ovdje da odložim glumca. Znam, vi ste veoma ljubazni i strpljivi, i on vam neće smetati.
Gospodin R.: Čovječe, šta ti je to?
Redar T.: Pa, rekao sam. To je jedan glumac, ili bolje rečeno bio je ovo jedan glumac. U prethodnoj predstavi se toliko uživio u ulogu žrtve da je prosto bila grehota da ga kolega na sceni nije upucao.
Gospodin R.: Ma šta to pričaš! Vidiš li da je čovjek mrtav?
Redar T.: I vidim  a znam i koliko je težak. A takođe i vidim da Vi odavno niste bili u pozorištu. Ne znate šta propuštate. ... Slobodno se o njemu ne brinite, nema on kuda da ode.

(odlazi uz smiješak)

Gospodin R.: Ne mogu da vjerujem? Vidite li vi ovo, ili sam ja lud?
Gospodin S.: A šta to?
Gospodin R.: Kako šta?!!! Vidiš li da je ovdje kod nas ubijen čovjek?
Gospodin S.: Oh! Da li je stvarno mrtav?
Gospodin R.: Ma mrtav je čovječe, zar ne vidiš!?!
Gospođa M.: E, ovo je zaista nevjerovatno!
Gospodin R.: Ljudi, ja ovo ne mogu da vjerujem. Ne da ne mogu, nego prosto ne smijem da vjerujem da se ovo nama dešava!
Gospodin S.: Šta sada da radimo?
Gospodin R.: Kako šta!? Da bježimo!
Gospođa M.: Kuda?
Gospodin S.: Ne znam ni zašto bismo bježali, ništa nismo krivi?
Gospođa M.: Tačno, a i kartu smo platili.
Gospodin R.: A molim te najljepše, kako ćeš policiji objasniti da sa lešom čekaš da počne jedno umjetničko djelo?
Gospođa M.: Jeste li vi sigurni da je on mrtav?
Gospodin R.: Mrtav jeeeeeeeee!
Gospođa M.: Stanite. Polako. Nisam sigurna, a da ovo možda nije počela pozorišna predstava?
Gospodin R.: Šta to pričaš? Ne mogu da vjerujem!
Gospođa M.: Ma čitala sam u novinama da negdje na zapadu postoji neko avangardno pozorište i da tamo daju slične predstave.
Gospodin R.: Ne mogu da vjerujem!
Gospođa M.: Nema to veze što je mrtav. Piše tamo isto da predstava sve trpi.
Gospodin R.: Gospođo, definitivno, ali definitivno, Vi ste bolesni!
Gospođa M.: Što ja bolesna?! Što sam pročitala? Ti si bolesnik, idiote jedan!
Gospodin R.: Udaviću te!!!!!!
Gospodin S.: Smirite se! Šta je vama večeras. ... Meni se sve čini da neko večeras sa nama izvodi šalu ... Samo da nije bar ove tame, ona mi ne da da dišem.

(U tom trenutku preko scene ćuteći prolazi djevojka u bijeloj spavaćici sa jabukom u ruci - Veronika.)

Gospođa M.: Kukuuu!
Gospodin R.: Ko je ovo majko moja?! Gospođice!
Gospođa M.: Ovo je duh. Znam, oni su takvi!
Gospodin S.: Bez panike, možda je mjesečarka.
Gospodin R.: Mene ovo plaši! Isto kao da je ustala iz groba.
Gospođa M.: Pusti je. Ćuti. Neka prođe.
Gospodin S.: Ona nas ne može ni čuti ni vidjeti.
Gospođa M.: Šta je tebi?! Ti čitave noći nešto drobiš, lupetaš. ... Pusti ti nas!

(Devojka sa jabukom odlazi sa scene.)


Gospodin S.: Gotovo je!
Gospodin R.: Šta je gotovo?! Ništa nije gotovo!
Gospodin S.: Jeste. Za sada je gotovo.
Gospođa M.: Plašim se! Pomozite, ne mogu da pokrećem noge.
Gospodin R.: Ne mogu ni ja!
Gospođa M.: Šta se ovo događa?!

(Ulazi Redar T.)

Redar T.: Draga moja! Dragi moji! Pa šta je ovo sada! Čemu galama?! Drage moje marionete, zar ništa ne shvatate?!
Gospodin S.: Šta to ima da shvati?!
Redar T.: Pa, nema predstave.
Gospođa M.: Ovo što nama radiš nije ljudski, nije pošteno! Ne radi nam ovo! Ja još osjećam da imam snage i nade da glumim.
Redar T.: Nade! ... Viša sila. Lutkar je slomio ruku. Nema predstave!
Gospodin S.: Zašto si nam davao život?!
Redar T.: Ha ha ha! Život?! Koji život? Kakav život? Vi ništa ne shvatate.

(Dva mladića obučena u crno počinju da iznose marionete sa scene. Posljednjeg ce iznijeti Redara T.)

Gospodin S.: Ovo više ništa nema smisla. Nije fer, nije ljudski. Mi smo spremni i mrtvi da igramo. Svaki korak smo zapamtili. Ovo boli šta nam radite.
Gospođa M.: Čime smo sve ovo zaslužili. Sada nam niste rekli ništa novo, ništa što ne znamo. Bolje mi od vas znamo da smo obične lutke, marionete. Ali ipak po nekada se osjetimo kao ljudi. Zar je toliki problem da nam dopustite da odigramo predstavu. Ne plašite se nikog iz publike ne bismo mi umjeli da ih ubijedimo da smo ljudi.
Gospodin S.: Ne radite nam ovo. Pustite nas da osjetimo miris, bol... Ništa nam ne možete. Jedino što možete je da nas zapalite, ali tada ćete dobiti ogromnu vatru koja će vam osvjetliti lica pa kada se ugledate u ogledalu uplašićete se i umrijećete sa tim strahom.
Redar T.: Vi ste zaista lutke i to glupe lutke!
Redar T.: Dame i gospodo! Mnogo nam je žao što večeras nismo u mogućnosti da izvedemo lutkarsku predstavu. Vaš novac možete uzeti na našoj biletarnici. Još jednom se izvinjavamo i zahvaljujemo na vašem strpljenju. LAKU NOĆ!

(Svjetlo se gasi.)
Muzika: Štraus – Radetzki marš

(Kraj)

- 16 -