Početna Arhiva Kontakt
   

 

 


Piše: Milko Valent

NEMA VIŠE APOKALIPSE

drama

 

Na ovom svijetu najteže podnosim brbljanje.

 

Marica
Svatko ima pravo na proljeće i isparavanje posljednje ljupkosti

 

Ivan
Teško je zamisliti da lav živi od jednog jogurta dnevno.
  Sara
Postoji samo jedna sloboda… pomiriti se sa smrću. Poslije toga sve je moguće.
  Camus
Smrt je početak nove ravnodušnosti koja neće nikoga povrijediti.
  Marica

LIKOVI

DAVOR
MARICA
MAJKA
OTAC
SARA
IVAN
IVANA
MATIJA

TOČKA GDJE PRESTAJE APOKALIPSA*

Područja opasnosti

Obitelj - područje prividne ovisnosti kao problematična dramska krhotina; područje manjih i većih, katkada i velikih potresa; mali komplicirani pakao povremeno prožet naznakama topline i nehinjene radosti; mjesto komešanja članova obitelji u prepoznatljivoj prolaznosti od rođenja do smrti; neprekidna borba za malu mikroregiju ega te želja za dominacijom nad ostalim članovima; također, neprekidna borba svakog člana sa samim sobom. Zbog toga što je u većini slučajeva unaprijed izgubljena, ta ''borba sa samim sobom'' omogućuje suvremenu dramu katkada kao blagi, ponekad burni, a najčešće kao žestoki unutarnji ili vanjski sukob, kao trajnu fascinaciju kretanjem života u kojemu je teško, ako ne i nemoguće, pronaći ono što se u nedostatku bolje riječi često naziva smislom.

Bolnica - područje dvojbenog ozdravljenja; mjesto resocijalizacije veselja i tuge; mjesto na kojemu pojedinačna depresija posrće na putu u grupnu optimističku euforiju punu porozne krhkosti i humora obojanoga sjetom, a ponekad i na putu u pojedinačnu smrt.

* Predlažem tri mogućnosti početka drame odnosno predstave. Sasvim je izvjesno da te tri mogućnosti nipošto ne umanjuju razloge i za ostale brojne početke koje prilikom postavljanja na pozornicu omogućuje ova drama.

1) Tekst Točka gdje prestaje Apokalipsa može se shvatiti i čitati na nekoliko načina; moguće ga je, dakle, shvatiti i kao integralni dio predstave u kojemu je mehanizam općih uvodnih didaskalija vidljiv kao radnja i ima autonomnu poziciju sličnu koru u starogrčkoj tragediji. U tom slučaju, u ovoj varijanti početka, cijeli tekst, sve do početka scene Uvod na rubu, mirnim jednoličnim glasom izgovara Marica na prosceniju. Izgovara ga u tišini i mraku. Uski trak svjetlosti obasjava samo njezina usta i oči.

2) Tekst Točka gdje prestaje Apokalipsa emitira se putem zvučnika; pomalo ''metalni'' i ''neutralni'' glas Marice u istom jednoličnom tonu kao i u prvoj varijanti. Za vrijeme emitiranja pozornica se rasvjetljuje u osnovnoj boji cijele predstave, u boji mjesečine, a likovi scene Uvod na rubu smještaju se na svoje pozicije; gestikuliraju, govore bezglasno, ''izgovaraju'' riječi bez zvuka, izgovaraju iste one replike koje će kasnije naglas, dakako, izgovarati u radnji Uvoda na rubu. Kad je emitiranje teksta gotovo, likovi prirodno, to jest ''bez prijelaza'', počinju scenom Uvod na rubu.

3) Naravno, predstava može odmah početi svojim ''prirodnim početkom'' odnosno scenom Uvod na rubu. Nitko iz publike neće primijetiti ''nedostatak'' teksta Točka gdje prestaje Apokalipsa. S njime ili bez njega, drama funkcionira onako kako je izložena u tekstu, dakle kao drama nezaposlenosti, liječenja i samoubojstva, kao drama obitelji i bolnice, kao ''drama epohe'', kao drama suvremenosti. Unatoč mjestimičnoj opuštenosti i humoru, koji se putem okupacione terapije njeguju i potiču u bolnici kao optimistički pokušaj moderne ''humanističke psihijatrije'', to je ipak drama suvremenoga urbanog svijeta na početku 21. stoljeća.

Primjedba Prve dvije ''eksperimentalne'' varijante početka funkcioniraju istodobno i kao uvodne ''opće didaskalije'' i kao ''očuđenje'' i kao svojevrsno ''razbijanje'' kazališne iluzije stvarnosti. Ti neuobičajeni, specifični pristupi dodatno upućuju na to da dramu Nema više Apokalipse treba gledati prije svega kao kazalište, kao stvarnost kazališne predstave, a ne kao iluziju stvarnosti.

Relativno neutralno područje

Park u gradu - područje prirode koja podsjeća na pravu prirodu; osvježavajući prostor hortikulture; prostor arhitekture parka gdje rastu biljke iz cijeloga svijeta; mjesto na kojemu otuđeni urbani stanovnik može mirno meditirati o svojoj čudnoj egzistenciji koja se tako paradoksalno smjestila između prirode i kulture, između prirode i društva.

Bezopasno područje

Krematorij - područje posljednjeg ispraćaja, kako se to uljepšano kaže; mjesto gdje u živoj veseloj vatri gore svi mrtvi detalji nekada žive cjeline; rajsko mjesto gdje prestaje svaka opasnost. Prema opće prihvaćenim uvjetima kremiranja, koje je iscrpno definirao dr. Küchenmeister iz Dresdena, tehnika izgaranja treba brzo i potpuno sagorjeti te upepeliti mrtvo tijelo; treba udovoljiti etičkim i tehničkim momentima; u potpunosti treba isključiti sve za okolinu neugodne posljedice produkta izgaranja i omogućiti potpuno sabiranje preostaloga bijelog praha.

Svijet, krhotine

U ovoj drami ljudi se ponašaju kao stvarna ljudska bića, predstavljaju se potpuno ''prirodno'', oni glume kao da ne glume pa je zbog te činjenice užas neminovne prolaznosti nakon kratkotrajna smijeha još i veći. Ta dvostruka gluma, pa i trostruka ako se prisjetimo da se zbiva na pozornici, pojačava strah od smrti koji ljudski život još uvijek posjeduje u svakoj pa i u ovoj dramskoj krhotini svijeta.

Predstava nema stanke. Za stanku jednostavno nigdje više nema vremena. Raznovrsni kontinuirani sporovi, ratovi i sukobi, između ljudi i u ljudima, sve su žešći, sve razaraju pa i kazališne pauze. Sve vrste predaha temeljito su uzdrmane ili razorene. Mnogim ljudima ukinut je vikend, a mnogima čak i nedjelja kao svojedobno mukotrpno izboreni jedini neradni dan u tjednu, dobrodošao dan za odmor od uglavnom nekreativna rada. Paralelno s ratovima traje frenetična kapitalistička obnova s varavom nadom da je moguća rekonstrukcija cjeline ljudskoga svijeta. Svaka pomno zamišljena cjelina, cjelovitost uopće, samo je civilizacijski san o nerazmrvljenoj smislenoj zbilji, o utopiji bez sukoba u kojoj neće biti stršećih fragmenata, opasnih odlomaka i obrušavajućih odmaka. Osim toga, ako nam je stalo do zgušnjavanja kazališne izvedbe, a jest, treba uočiti nove situacije pa tako i ovu: svaka današnja kazališna predstava, rečeno sa zrncem soli, u konkurentskoj je borbi sa svakodnevnim hororom sve uzbudljivijeg tv-dnevnika, često i cjelodnevnog kao što je to, primjerice, 24-satni program CNN-a. U toj nespokojnoj i neugodnoj činjenici krije se dodatni razlog za ukidanje stanke u ovoj predstavi. Kazalište koje u 21. stoljeću želi konkurirati tv-dnevnicima mora ukinuti stanku u svakoj predstavi. Moguće su jedino kratke pauze unutar dijaloga - ako dijaloga još uopće ima. Prostori dijaloga možda još postoje u tragovima, u ponekoj oazi, ali i ti tragovi tope se sve brže poput onih u snijegu kada nenadano otopli i dođe proljeće. Čini se da je brbljava, isprekidana i nervozna konverzacija naša sudbina, sudbina suvremenoga svijeta. Uglavnom više nema razgovora. Zrak je i u kazalištu i izvan kazališta ispunjen govorom kojim se tek brzo prenose puke nepovezane, rijetko konzistentne, nabacane informacije i statistički podaci. Plava boja neba u ozbiljnoj je opasnosti od sve prisutnije sive boje. Marica više ne može čekati, bilo posao bilo razgovor bilo ljubav bilo vedrinu. Bolesna od uzaludna govora i uzaludnih depresivnih šutnji, Marica kreće u akciju bijega iz Apokalipse.

Miris užitka i smrti. To je onaj miješani miris sastavljen vjerojatno od mirisa kestena i mirisa riblje ikre u obliku kavijara. On podsjeća na udaljeni miris rijeka koje utječu u more. Taj miris možda je neka kombinacija mošusa i ambre, a prisutan je tijekom cijele predstave.

Četiri prostora. 1) Prostor obitelji, u mnogočemu siromašni te skučeni prostor. Između ostaloga, to je prostor urbane svakodnevice ''razvijenog'' Zapada, a i ''naprednog'' Istoka, u kojemu legendarni ''dnevni boravak'' ponekad, zapravo sve češće, poprima sve skandalozne značajke noćne more. 2) Prostor bolnice odnosno prostor sobe za okupacionu terapiju, radnu terapiju ili grupnu terapiju u bolnici. 3) Prostor parka u gradu; mjesto izletničkoga radosnog kretanja, prostor šetnje, grljenja, uzvikivanja i meditacije, prostor povremenoga blagdanskog čuđenja društvenog bića usred prirode koja mjestimično podsjeća na netaknutu prirodu. 4) Prostor krematorija o kojemu Marica živo mašta u sceni Toalet; zamišlja ga kao rajsko mjesto gdje prestaje svaka opasnost, zamišlja ga kao prostor dvorane ispraćaja u kojoj je velika crna rupa kroz koju uz tihu klasičnu glazbu nestaju kruta tijela bez života, bez sebičnosti, bez humora i bez osmijeha. Svi prostori dolaze na pozornici do osobita i vjerodostojna izražaja promjenom svjetla. Ipak, ''temeljno svjetlo'' svih prostora u ovoj drami jest svjetlo mjesečine.

Vrijeme je spontanog očajanja i ''užasne banalnosti'' (Marica). Nezaposlenost je u porastu, izgubljenost je u porastu, zarazne bolesti su u porastu, samoubojstvo je u porastu, sve je u porastu. Nezaposlenost je ipak u najvećem porastu. Tišinu očaja i besposlice, ili nezaposlena očaja, katkada narušavaju ženski i muški glasovi na videozidu. Često su to banalna brbljanja, povjerljivi beznačajni razgovori, krikovi, urlanja i vikanja, a ponekad čak i usamljena zavijanja kojima se obično izražavaju psi i vukovi. Videozid. Slike praznih, tužnih, tmurnih lica nezaposlenih ljudi za vrijeme patnji dok lutaju ulicama očajnički tražeći posao i pokoje veselo lice koje ispušta krikove za vrijeme kratkotrajna užitka. Ima li razlike u svim tim licima? Ako ima, pokazati tu razliku. Ako nema, ostaviti sve te ''slike'' ravnopravno na ekranu, kao i na sceni, naravno. Videozid u dubini pozornice paralelna je i ravnopravna scenska ''pratnja istoga''; videozid je preciziranje patnje, vizualno uvećanje očaja, osobito uvećanje bora i očiju u kojima se taj očaj intenzivno zrcali. U stvari, uputa o videozidu jest prijedlog redatelju ili redateljici da koriste videozid u svakom od šest prizora; mogu ga koristiti ili umjereno ili intenzivno, ali u oba slučaja preporučljivo je uvrstiti ''dokumentarne'' video inserte obitelji (''portreti'' članova obitelji), bolnice (terapeut, depresivni i euforični pacijenti), krematorija (''opće'' scene posljednjeg ispraćaja u stvarnom ambijentu) i zavoda za zapošljavanje (scene ''bolnog realizma'' burze rada, a sve u svrhu dodatnog, zapravo protestnog podcrtavanja očaja nezaposlenih i očaja potencijalnih samoubojica). Ovo nije samo stručna operativna uputa i umjetnički prijedlog socijalno osjetljivog dramatičara kako bi se surovost nezaposlenosti i samoubojstava, to jest ''prestanaka'' Apokalipse, barem malo ublažili šarenim svjetlucavim bojama dugina spektra. To je istodobno i smjerokaz odgovornog umjetnika, smjerokaz koji će korištenjem videozida omogućiti da drama Nema više Apokalipse na pozornici što učinkovitije vibrira vlastiti svijet paradoksalne krhotine; paradoksalne stoga jer se kao univerzalna krhotina mučno zbiva u razmrvljenu svijetu zastrašujuće retorike otrcanosti, konvencionalnosti i svakojakih ispraznosti, najčešće dvije ''kompatibilne'' i uznemirujuće ispraznosti: žestoke banalnosti i progresivne trivijalnosti svakodnevice. Je li takva situacija samo ''u svijetu'' ili je ujedno takva situacija i u suvremenom kazalištu kao ''zrcaljenju tog svijeta'', samo je blago retoričko pitanje na koje svojim postojanjem, mjestimice tragičnim do komike, odgovara kreativno ''naivno'', dakle izvorno, i ova drama.

S videozidom ili bez njega, ''situacija'' je beznadna iako rituali nade postoje, osobito religijski, kao lijek protiv uvijek moguće, uvijek bliske smrti. Taj lijek je tobožnji lijek, univerzalni placebo koji često i ne samo u mudrih cinika, već i u ljudi oslobođenih mitske svijesti, izaziva doista srdačni smijeh. A upravo je beznadnost temelj smijeha, temelj dugoročna zdravlja. Zbog toga beznađe treba uvažavati, baš kao i svaki temelj nečega, bilo čega, ali uvažavati bez pesimizma. Kao i bez histeričnog optimizma koji se ceri prožet hedonističkim te sebičnim ''ovdje i sada''. Umjesto toga predlažem raznobojni realizam odnosno poticanje djelotvornih dnevnih snova za pojedinačno i opće dobro, a to je ujedno i dostojanstveno i kreativno i aktivno čekanje smrti koje se najbolje može opisati kao aktivizam suosjećanja, kao djelatni, interaktivni humanizam bez granica koji omogućuje bolje i bogatije življenje. Beznadnost je, dakako, i temelj tuge, očaja, bijesa. Ona je također temelj mnogih sukoba. Tankoćutna čovjeka ta opća temeljna beznadnost i rituali nade podsjećaju na mnoge uzaludnosti, primjerice na uzaludnost obredne čistoće emocionalno zapuštenih štićenica raznih samostana, liceja, sanatorija i zatvorenih traktova nekih bolnica ili na uzaludnost strogih zatvorskih samica u kojima usamljeno, a strastveno, divlja mnogostrukost ličnosti brojnih ubojica i divljih ili poludivljih kriminalaca. Za razliku od tih neupitno graničnih institucija trajne nesreće odnosno Apokalipse, na odjelima psihijatrije u općim bolnicama ili u takozvanim ''mentalnim ustanovama'', ustanovama neizlječive nesreće relativno otvorenog tipa, beznadnost pronalazi svoje blaže stanište, no jednako je prirodno i bolno vidljiva iako su napori liječnika, terapeuta, medicinskih sestara, bolničara, socijalnih radnika i čistačica usmjereni na to da u svakom pacijentu probude spasonosnu nadu, nadu općenito i nadu u ozdravljenje. Sjaj doista herojskih nastojanja svih tih brižnih zaposlenika jest dirljiv i veličanstven upravo zbog toga što nitko tko je jednom postao pacijent nije nikada ozdravio. U najboljem slučaju poneki je pacijent privremeno prizdravio i živi smireno puko trajanje, a poneki je pacijent postao religiozan pa zrači privid zdravlja jako zaposlene, čak kreativno zaposlene osobe. Svi ostali tiho i pospano vegetiraju, usporeno traju svoje dnevne i noćne rutine u magli redovitih doza antidepresiva ili pak neurotično, paranoično, psihotično te manično inzistiraju na akciji koja ne vodi nikamo. A neki, oni rijetki, rijetki u odnosu na cjelokupnu populaciju, ali koji su također ''u porastu'', odbijaju Apokalipsu i bježe daleko, daleko izvan nje u točku nestajanja gdje Apokalipsa potpuno i neopozivo prestaje. To su zapravo svi oni koji su beznadnost shvatili bez trunke optimizma i humora, suho i ozbiljno, dakle depresivno, i koji su i ne znajući odbili moj humani prijedlog dostojanstvenog, aktivnog, uzbudljivog i kreativnog čekanja smrti. Među tim brojnim muškarcima i ženama ima nažalost i mojih kolegica i mojih kolega. Iako je drama Nema više Apokalipse napisana u ozračju uznemirujućih slika svijeta, tmurnoga svijeta nezaposlenih, beznadnoga svijeta bolesnika i samoubojica, ipak u mogućoj posveti, koja se upravo prirodno i logično oblikuje, moje su misli snažno usmjerene u uspomenu na one koji su svoje najbolje snage i talente posvetili kazalištu prije svojega preuranjenog kraja.

Upravo zbog temeljne beznadnosti svijeta Apokalipse, ove odrješite ali krhke upute, kao vjerodostojne krhotine takvoga, apokaliptičkog svijeta, imaju kvalitetu potpune otvorenosti, potpune slobode, dakle nesigurnosti, što sve dokazuje prethodni odlomak o nezaposlenosti, videozidu, beznadnosti, ritualima nade i graničnim institucijama nesreće, nesreće koja se savršeno rimuje s Apokalipsom u surovoj modernističkoj pjesmi svijeta. Usred sveopće apokaliptičke brutalnosti i beščašća ono lirsko ipak tu i tamo zasja u ponekoj erotskoj pukotini te svjetske ''katastrofe na djelu''. To je nostalgija pjesnika, žal za cjelinom, zapravo žal za prividom cjeline koji je izgubljen onog trenutka kad i dominacija mitske svijesti. Oslobođen tereta mitske svijesti uveo sam u dramu veliku slobodu odabira i srodnu joj nesigurnost prikazujući još uvijek neslobodna bića. Najjasnije i najkraće rečeno, sve ove upute mogu se i koristiti i ne koristiti prilikom postavljanja drame na scenu. Ipak, čini mi se da će tkivo drame, mjestimice i bolno i tragikomično u isto vrijeme, potaknuti redatelje da ih uvaže u velikoj mjeri kako bi slobodno i bez opterećenja mitom cjeline bila prikazana razmrvljena nesloboda neslobodnih, čija je, naizgled jedina, sloboda, za sada, sloboda odluke žele li u ovom svijetu nastaviti živjeti ili ne žele. Sloboda, sloboda… Ljudi još nisu čak ni navikli na ideju slobode, a kamoli na slobodu samu, koja je u svojoj biti izvor bogate nesigurnosti. Bogata pak nesigurnost jest stanje bez potpore mitske svijesti, neovisno o vrsti mita (religija, kultura, znanost itd.) iz kojega izvire ta svijest. Bogata nesigurnost jest zdravo stanje čovjeka bez bliske i omamljujuće prožetosti tim općim stimulansom: mitom. Ljudi se, možda s pravom, panično boje takva bogatstva, slobode, te stoga radije ustrajavaju u ''procesima fatamorgane'', u prividu oaza sigurnosti ma kako se one zvale. Kakva iluzija! Kakva zabluda! Nema sigurnosti na ovome svijetu, doista je nema, a ako je i ima toliko je kratkotrajna kao laki san poslije obilna ručka koji se brzo rasplinjuje i još brže zaboravlja. Zbog slutnje ili čak izvjesnosti izvorne slobode, to jest zbog opće temeljne nesigurnosti, sve je moguće, stoga su didaskalije u ovoj drami relativno oskudne ali intenzivno vidljive i zapravo su integralni dio radnje, uostalom kao i sve do sada ozbiljno shvaćene didaskalije koje imaju autonomnu poziciju u svijetu drame. Čak i u onim dramama u kojima nema didaskalija, one su snažno prisutne, one se prirodno podrazumijevaju. Razlog tome jest vrlo jednostavan: drama je uvijek neko usmjereno kretanje, ''smisleno'' ili ''besmisleno'', svejedno, pa čak i onda kada je to samo ''kretanje govora'', čak i onda kada se prividno ništa ne zbiva, kada se naizgled ništa ne događa. To ''ništa'' katkada je ''sve'', i ''to'' se itekako događa, zbiva, buja i živi sve do kraja, nekog kraja, ili do svoje prirodne smrti.

Sve dosad rečeno u ovim općim didaskalijama moglo bi zbuniti i istinski začuditi pretjerano osjetljive i pretjerano konzervativne ljude koji se bave kazalištem, inače ljude relativno časne i relativno poštene koji očajnički žude ''zaokružene'' dramske priče, dakle takve koje, nažalost, nemaju stvarne, žive i istinske veze s kaotičnim životom ''nezaokruženog'' svijeta Apokalipse. To su ljudi koji žive iluziju Cjeline, Smisla i Sigurnosti, ili je panično žude, a u kazalištu tu iluziju čak otvoreno zahtijevaju. Paradoksalno, u to isto vrijeme ti isti ljudi u svojim malim privatnim ''kazalište-u-kući-zbivanjima'' žive rasuto, skandalozno fragmentarno, kaotično, žive tobože aktivno i bez ikakve vizije cjeline, svrhe ili cilja. U stvari, žive u pasivnim iako brzim odlomcima bez ikakve čvrste narativne niti, bez ikakva zapleta, klimaksa i raspleta - ako ne računamo povremena, rekao bih konvencionalna, pravocrtna i predvidljiva, i najčešće bezopasna, neurotična vikanja i svađe, i povremena živčana rastrojstva, rastajanja i sastajanja; oni jednostavno, nažalost, vegetiraju ili, u boljoj varijanti, pomalo uznemireno ili neurotično funkcioniraju, a zapravo traju do smrti kao što to traju mehaničke naprave ili kućanski aparati sve dok se definitivno ne pokvare i, kako se to dobro narodski kaže, sve dok ne ''krepaju''. Iako neslobodni, ti ljudi rado javno i ''demokratski'' koketiraju sa slobodom, čak je žustro i otvoreno zagovaraju, ali kad u predstavi vide slobodu na djelu kao slobodu u prikazivanju neslobodnoga tragikomičnog svijeta, svijeta kojemu i oni, dakako, pripadaju, onda su zbunjeni, nezadovoljni, nesretni, rastuženi i depresivni, ponekad čak ljuti i arogantni, ponekad čak i bijesni. U takvom slobodnom kazalištu, oslobođenom mitske svijesti, tim ljudima panično nedostaje iluzija smislena svijeta. Panično im nedostaje, u današnjici već dugo načeta i okrnjena, nekada zaokružena i cjelovita mitska svijest bez uznemirujućih pukotina koje sa sobom nužno donosi sloboda. Provokativno pitanje nije li i sloboda još samo jedan, novovjeki, ''mit u nastajanju'', za sada ostavljam otvorenim. Toliko o toj ''nesretnoj mitskoj svijesti'', toliko o tim nesretnim ljudima. Doista je razvidno da ja kao suvremeni dramatičar ne mogu preuzeti odgovornost ili krivnju za takvo njihovo nesretno apokaliptičko stanje, jer nisam Isus koji je, usput rečeno, i ne samo po naputku Nietzschea već odavno mrtav, i kao Bog i kao Isus, već sam samo čovjek koji je, tragikomično ali ipak, kao i oni, kao uostalom i svi ljudi unaprijed već mrtav. Najviše što sam mogao učiniti za njih, učinio sam: u ovoj drami pogledao sam ispitivački neopterećeno Apokalipsu ''ravno u oči'' uočavajući njezinu strukturu, osnovne protokole i procese, i za razliku od Marice, koja je u svojoj 29. godini pobjegla iz nje, još je uvijek mogu aktivno podnositi i povremeno joj se čak nasmijati u lice. A ako im ni to nije dovoljno, tim ljudima jedino još mogu predložiti da mirno, staloženo, sabrano i s tihim razumijevanjem pokušaju pročitati sljedeće dvije rečenice koje sam napisao u kurzivu.
Dramu Nema više Apokalipse treba prihvatiti kao stvarnost kazališne predstave. Napokon je došlo vrijeme da se kazalište prihvati kao kazalište, a ne kao iluzija stvarnosti.

U krhotinu svijeta ove drame spadaju još tri uputnice.

1) U sveopćoj beznadnosti ipak paradoksalno tinja nada, bolje reći dnevni san, san o svijetu bez mitova u kojemu drame poput Nema više Apokalipse neće više biti moguće, san o svijetu u kojemu ih više nitko neće moći napisati.

2) Marica se mjesečarski sigurno i precizno uputila prema zelenoj zgradi. Zelena boja jest boja budućnosti. Marica se više nije ljutila na roditelje zbog toga što su joj dali tako nesuvremeno ime. Ponavljala je u sebi pomirljivo ''E, Marice, Marice'' i smiješila se kutovima usana na onaj svoj tužni način kojim je nekada na fakultetu ni ne znajući istodobno odbijala i fascinirala te privlačila svoje kolege, mlade muškarce pune žudnje za komunikacijom i plesnim pokretima. Nitko od njih nije se usudio pristupiti Marici, depresivnoj djevojci sazdanoj od tuge i očaja.

3) Te noći bio je pun Mjesec. Na jasnom nebu nije bilo iluzija. Mjesečina je sjala prekrasnom svjetlošću.

UVOD NA RUBU
prostor obitelji

Majka i Otac stoje i čudno gledaju Maricu. Čudno gledati znači biti zapitan. Marica sjedi u fotelji i bulji u ugašeni televizor. Nastavak jednog isječka života čije je zbivanje počelo još za vrijeme večere. Izgleda da se radi o kozmetici. A možda i o nečemu drugome. Možda je kozmetika privid koji je ponekad dobrodošao. Teško se je tu snaći, ali moguće. Marica sjedi i bulji u ugašeni televizor.

MAJKA
(Marici): Trgni se već jednom, pobijedi samoću, koncentriraj se! (Ocu.) Najnovija vijest, Stjepane. Počela je koristiti moje sjajilo za usne…
OTAC:
Možda je zabunom…
MAJKA (prođe rukom kroz kosu): A možda namjerno.
OTAC: Misliš.
MAJKA
: Velim ti, nešto tu nije u redu. U ovoj kući nešto nije u redu. U ovoj kući već godinama nešto nije u redu. Na mojoj polici sjaji cijeli svijet i sjajilo za usne je uvijek na lijevoj strani, a našla sam ga na desnoj strani police. A zašto na desnoj strani? Kamo to vodi? Što to može značiti? Jedino to da je netko drugi koristio moje vlastito sjajilo, moju žudnju za ljepotom. Tko bi to mogao biti? Ti sigurno nisi...
OTAC (ozbiljno):Nisam.
MAJKA: Znala sam, dušo.
OTAC: Naravno da nisam. Sjajilo i ja, zamisli. Nisam, znam da nisam, bože moj. U to sam barem siguran iako, kad malo bolje razmisliš, ništa nije posve sigurno. Ne, nikada ne upotrebljavam sjajilo za usne, koristim tu i tamo samo plavi Labello kada je vani mraz.
MAJKA: Eto, vidiš. Znači da je Marica. Sjajilo za usne stoji na lijevoj strani police, i to uvijek i oduvijek, a to će reći otkad su ga uveli u intenzivnu prodaju širom civiliziranog svijeta. Dakle, sjajilo je već najmanje pet godina na lijevoj strani moje police za kozmetiku i tako će ostati sve dok mogu disati, sve dok mogu promatrati ovaj svijet i često okrutno, vruće sunce. Uvijek će biti na lijevoj strani, jer sam ja tako odlučila u skladu s rasporedom na polici. Ja sam uredna. Znaš i sam koliko sam pedantna. A i moram biti. Imam pedeset i četiri godine, a to su za ženu ozbiljne godine. Zapravo, za ženu su sve godine ozbiljne godine. Pazim na svaki detalj, na svaku sitnicu, moram biti neprekidno poželjna i lijepa iako smo siromašni.
OTAC: Pa i nismo baš tako siromašni, ti uvijek malo pretjeruješ. Hoću reći, ne živimo u potpunoj bijedi ili od socijalne pomoći i ne odlazimo u javne kuhinje po tople obroke. Živimo oskudno na rubu egzistencije, ili gotovo na rubu egzistencije, to da. No, s druge strane, imamo što jesti, čak smo nedavno kupili nove tople pokrivače pa nam neće biti zima kad dođe zima. Istina, auto nam je u rasulu, star je, koliko je star, star je jedanaest i pol godina. Situacija je stvarno gadna, ja sam umoran, bole me noge, ali kad se Marica zaposli sve će doći na svoje mjesto.
MAJKA: Ne vjerujem da će se ona ikada zaposliti. Možda se neće ni udati. Već je sedam godina bez dečka, ako joj je onaj mali iz predgrađa uopće i bio dečko. Napunila je nedavno nevjerojatnih dvadeset i osam godina, a još nema dečka. Ništa ne bih rekla da je ružna, ne bih. Ništa, vjeruj mi. (Pokazuje rukom na Maricu.) Pa pogledaj ti samo ovo tijelo, ovu put, ove tamne tužne depresivne oči koje bi čak mogle zavesti i otopiti ciču zimu. Pritajena pantera Europe, zanosna afrička špijunka, to je naša lijepa kći, velim ti. A eto, nema dečka. Uopće ne izlazi, svijet je za nju potpuna misterija. Odbija ići na provode petkom, na prigodne rođendanske tulume, na nedjeljne izlete, odbija prosce, odbija sve one krasne, uspješne mladiće. Pravi se Penelopa, a uopće nema stalnog dečka. Nikakvog dečka. Nikada nije shvatila što to znači biti interaktivan, o hiperaktivnosti da ne pričam. Osim toga, već je tri godine na burzi i ništa. A kad sam ja bila tri godine na burzi rada? Nikada. Kad sam diplomirala zaposlila sam se nakon dva mjeseca, a ta dva mjeseca, sjećaš se, prala sam stepenice u našem ulazu, surovo rečeno prala sam štenge i umakala ruke u prljavu vodu susjedstva, svijeta, svemira; a pomagala sam i susjedi, onoj staroj gospođi s drugog kata, pomagala sam joj svakodnevno, brinula sam se oko nabavke kruha, mlijeka i putra, ma svega; svašta sam radila samo da bi nama bilo lakše, tebi, meni i našem nejakom djetetu, ovoj curici koja se pretvorila u bezvoljnu djevojku-krpu, krpicu. Zapravo je već žena, nije više djevojka iako tako izgleda. Zašto i ona ne bi, sada dok čeka posao, nešto prala, brisala, čistila, uređivala, pospremala i tako zaradila za džeparac? Mogla je biti Miss svemira, ali nije htjela ići na audiciju, sjećaš se. Ništa nije htjela. Ona je odbijala htjeti, ona odbija htjeti, odbijanje je neprestano njezin način komuniciranja sa svijetom oko nas. Samo je zabijala glavu u te svoje knjige i šutjela, beskrajno je šutjela. Zabija glavu u knjige i beskrajno šuti. Desetljećima samo šuti i nikad ne znaš što misli. Stoput sam joj morala postavljati najobičnija, najbanalnija pitanja u vezi kućanstva. Hoće li, na primjer, oprati suđe barem jednom mjesečno, hoće li ikada glačati posteljinu i donje rublje, hoće li večerati ili neće, hoće li uopće večerati u ovom stoljeću. Vidio si je maloprije, pojela je samo nekoliko zalogaja pšenične krupice na mlijeku i ništa više. Dobro, priznajem, diplomirala je u roku, ali s kakvom svrhom?! Da barem negdje zaradi samo za hranu, samo za hranu, samo za ono malo hrane, kažem, pa da nas malo odtereti. Mi je ne možemo zaposliti, mi je ne možemo ugurati nigdje preko veze, jer naše su veze vrlo slabe, naše su veze nikakve, mi uopće nemamo veza. Mi smo siromašni. Ja sam učiteljica, a ti si željezničar. Mi samo radimo i radeći čekamo prestanak radnog odnosa. Mi uopće nemamo nikakvih veza, ne bavimo se politikom, nismo aktivni čak ni u mjesnoj zajednici, čak ni kućnom savjetu. Mi smo angažirani jedino u krugu najuže obitelji, a taj krug smo samo nas troje, jer su i tvoji i moji roditelji pokojni, a naša braća i sestre raspršeni su po svijetu desetljećima kao radnici na privremenom radu. Neka se Marica već jednom trgne, neka se brzo-brzo javi negdje, nekamo, nekome, bilo kome, poznatom ili nepoznatom. Neka brzo poduzme nešto, neko traženje, neko brzo hodanje, neko brzo trčanje, šetnju, bilo što konstruktivno. Neka napokon upozna svoj rodni grad na cijeloj njegovoj površini. Samo čuči doma kao stara, tužna, sparušena, onemoćala kokoš. Uopće nije aktivna, prodorna, ambiciozna. Naprotiv, lijena je, tužna, tmurna, šutljiva i vrlo kapriciozna.  
OTAC (Marici): Stvarno, kako je bilo danas na burzi?

(Marica šuti, bulji u televizor.)

MAJKA: Otac te je nešto pitao, Marice.
MARICA (bezvoljno gleda u televizor, jedva progovara, isprva istiskuje riječi kao osoba koja dugo nije ni s kim razgovarala): Kao prvo... neću se nikada udati, ali nikada, i nikada neću imati djecu i nikada neću voditi ovako glupe razgovore sa svojim... poput mene... nemoćnim potomcima. Ne pitajte me zašto. To je tužna priča. Ne da mi se o tome pričati. Ako baš želite odgovor, možda ga možete pronaći u tužnim pričama i romanima u kojima su glavni likovi izbezumljeni jer ne znaju zašto im se događa to što im se događa. (Stanka.) Drugo, nisam dirala tvoje sjajilo, imam svoje iako ga ne koristim. Sjeti se, prije dva tjedna kupila si mi za rođendan kolekciju Max Factor u kojoj je i sjajilo, uostalom još nedirnuto. Zašto bih ja trošila tvoje jebeno sjajilo?! Uostalom, što će meni sjajilo, moje usne sjaje kao zvijezde repatice, svojim sjajem ostavljaju sjajni trag na priboru za jelo, moje usne sjaje, sjaje, sjaje…ali meni njihov vlažni sjaj nije važan. Kad bi sjaj sjajila za usne mogao svojim sjajem doista preplaviti moju dušu, onda bih ga svaki dan nanosila u ogromnim količinama na moje već ionako sjajne usne. To ozbiljno mislim. A na tvoju policu nisam ni pogledala već eonima. Znaš, to ti je jako dugo. Ti si možda već pomalo senilna pa si pobrkala lijevo i desno…
MAJKA: Čuješ ti ovo, Stjepane!
MARICA: … a kao treće, na burzi je danas bilo kao i uvijek, kao što će uvijek i biti, i ti si, majko, možda u pravu kad tako suosjećajno ističeš da se nikada neću zaposliti. Na burzi ništa novo, ljudi moji dragi. Burza rada istodobno je svijet u malom i svijet u velikom. Ništa od posla. Moju struku jednostavno ne trebaju, a to već znate eonima. A to je, znate, jako dugo. I nije tako samo sa mnom, ako vas to može utješiti. Stotine tisuća ljudi gura se bez ikakva uspjeha na burzi rada, a novi pristižu svakog božjeg dana. Dolaze, ulaze, trče sumanuto uz one strme stepenice Zavoda za zapošljavanje, upisuju se u one besmislene evidencije. Očajnih lica samo hodaju bez veze po hodnicima, gledaju se, međusobno pažljivo odmjeravaju svoja tijela koja užasno brzo stare, gledaju svoje pokrete koji postaju sve nepokretniji i puno, puno pričaju. Brbljaju neprekidno o poslu kao da je to jedina stvar na svijetu. Postoji doduše jedna grupa od oko pedeset tisuća ljudi, čudnih ljudi, djevojaka i mladića, koji ne razgovaraju o dobivanju posla nego se blesavo cerekaju, nose lijepu odjeću i čini mi se da samo zbog ćaskanja, druženja i seksa dolaze na burzu koja im u stvari i nije potrebna. U ove tri godine otkad sam ja na Zavodu za zapošljavanje mnogi su se iz čiste dosade poženili i poudavali dolazeći na burzu ovjeriti svoje radne knjižice. (Marica pojačava ritam, podiže ton.) Odvratni su mi i jedni i drugi i treći. I ti odrasli dječaci i te odrasle djevojčice i ti zbunjeni bračni parovi koji samo pričaju o novim tipovima perilica za rublje i o tome je li bolje kupiti onu perilicu u koju se rublje stavlja horizontalno ili pak onu u koju se stavlja okomito. Oni ne znaju, ili se samo prave da ne znaju, da nijedna perilica, bez obzira na jebeni pravac stavljanja rublja u nju, neće riješiti problem prljavog rublja dugoročno i istinski. (Stanka.) Ali postoji na burzi još jedan živopisni fenomen. Ljudi moji, roditelji moji, na burzi ima i puno očajnika koji proživljavaju krizu kasnih srednjih godina i koji će umrijeti na hodnicima burze rada. To su oni koji su zašli duboko u godine i još traže posao. To je fantastična slika. Oni traže posao umjesto da odu u mirovinu mirovati. Kukaju po novinama, kukaju na televiziji i na radiju, kukaju po svim gradovima i selima da ih nitko neće zaposliti zbog pozne dobi i još se tome beskrajno čude. Od njihovih suznih očiju prokišnjava nebo koje je uvijek u sivoj boji. Već je i sasvim maloj djeci jasno da boga nema, ali oni i dalje inzistiraju na njegovu postojanju te po hodnicima uporno šapću molitve samo s jednim stihom koji glasi ''O, bože, daj mi brzo neki posao!'', i odmah nakon molitve šapću ritualnu poštapalicu da nada umire zadnja. Lijepo. Tu grotesku još nekako i razumijem, ali zašto onda nas, koji smo sasvim mladi ili relativno mladi, zgodni i komunikativni, nitko neće zaposliti? Dobro, ja baš i nisam jako druželjubiva, komunikativna, ali mogla bih glumiti komunikativnost, mogla bih otvoriti svoje crno tužno srce i pobojati ga veselim i živim bojama prividne komunikacije, mogla bih to učiniti kao i svaka simpatična, prijetvorna zaposlena osoba, mogla bih biti lažno vesela kao i većina trgovaca, osobito trgovkinja, u velikim blistavim trgovačkim centrima; mogla bih biti dobra đacima, studentima i svima onima kojima je potrebno moje znanje gramatike, lijepog izražavanja i pravopisnog pisanja. Da, svašta bih ja mogla, ali kako, gdje, kada? Zašto me jednostavno ne zaposle na osnovi moje struke? Jednom su mi na burzi diskretno rekli da imaju za mene slobodno radno mjesto kuharice na jugu. Hej, na jugu! A ja sam na sjeveru i uopće nisam kuharica. (Ozbiljno, mračno ozbiljno.) Gade mi se svi oni, gadim se sama sebi što sam se srozala tako nisko da uporno, i uporno, i uporno odlazim na mjesto kojemu nedostaje bilo kakva vrsta perspektive, radosti i nade. Ne, više nikada neću ići na burzu. Radije ću se ubiti.
OTAC: Ali dijete, Marice, nemoj nas plašiti, nemoj govoriti tako. Nemoj opet pokušati to učiniti. Mi bismo bez tebe bili nitko i ništa, mi bismo se samo tužno povlačili po kući čekajući penziju, čekajući smrt, čekajući neki mali mir i spokoj. Čak ni televizija ne bi mogla razbiti našu tugu za vrijeme čekanja. Marice, Marice, ta zašto i ti ne bi išla na burzu s voljom, nadom i veseljem, i to češće a ne samo jednom u tri mjeseca? Zašto se ne bi javljala na burzu svaki mjesec? Možda tamo, nikad ne znaš, nikad se ne zna, možda tamo sretneš nekoga s bliskim pogledom na svijet, društvo, prirodu i ekonomiju, možda popiješ kavu s nekim tko je na neki mutni način predodređen za tebe pa se ipak udaš, možda saznaš nešto, možda tek samo tako, bez velikog napora, pokreneš neki mali mirni biznis na crno dok čekaš svoje prvo i pravo radno mjesto, dok…
MARICA: Uzalud se trudiš. Nikada više neću ići nikamo pa ni tamo. Ostat ću u svojoj sobi i gledati zidove na kojima vise reprodukcije očajnika i lijepih gubitnika. Nikada više neću ići na burzu, samo bez razloga trošim cipele, radije ću se ubiti. To sam danas odlučila gledajući onu ružnu debelu činovnicu koja je zlobno, odvratno samozadovoljno, jer ona, eto, ima stalni posao, prevrtala pred mojim očima one papire s praznim ispraznim životopisima. Ne, moja noga više nikada neće stupiti u taj pakao nezaposlenih.
MAJKA: Ma nemoj, pakao nezaposlenih! E, sad sam stvarno… Pakao nezaposlenih. Kako uznosite riječi, tipična blazirana retorika koju ja nisam upotrebljavala čak ni onda kada sam bila mrtva pijana slaveći imendan, rođendan, Božić, Uskrs i Novu godinu. Lako je tebi tako zboriti, draga prijateljice, kada te roditelji hrane i kupuju ti sve od cigareta do grudnjaka, sve od higijenskih uložaka s krilcima do toaletnih ružičastih listića.
OTAC: Stvarno, Marice, ja mislim da ti nisi fer prema nama. Nimalo nas ne poštuješ. Mama i ja cijeli smo život otkidali od svojih usta, ne od tvojih, dakle, otkidali smo od svojih usta da bismo te mogli pristojno školovati. Mi nismo išli na skijanje, a svi naši susjedi jesu uključujući i tebe. Mi nismo išli na ljetovanje, a cijela država jest uključujući i tebe. U stvari, kao što znaš, mama i ja smo bili samo jednom na ljetovanju, i to onda kad sam ja dobio jubilarnu nagradu za dvadeset godina radnoga staža. Mi smo samo radili i radili, katkada dan i noć, da ti, naše zlato, naša jedinica, da ti možeš završiti školu, završiti fakultet, lijepo se zaposliti i krenuti u potragu za svojom srećom. Pričao sam ti u glavnim crtama kako sam se ja školovao. Nimalo nas ne poštuješ. Ja sam svakoga ljeta dok nisam završio školu radio kao opći transportni radnik. Istovarivao sam željeznu rudaču pirit, crni ugljen, pijesak, uopće građevinski materijal, kamen, cement i što sve ne. Kopao sam i duboke kanale samo zato da bih si mogao kupiti udžbenike i otići jednom mjesečno u kino, jednom mjesečno, kažem. Kad sam završio željezničarsku školu za željeznički promet zaposlio sam se odmah, jer si nisam mogao priuštiti studiranje. I tek kad sam se zaposlio, tek sam se onda zaljubio u tvoju mamu. Zar nije tako, Franciska? Ja sam čekao posao, moram priznati vrlo kratko, samo mjesec dana, da bih se mogao zaljubiti i osnovati dom ili kako se to već kaže. Tvoja majka, iako studentica i buduća učiteljica, nije se, niti u jednom jedinom trenutku, stidjela udati za mene, skretničara na željeznici, koji je kako su godine prolazile napredovao u službi, istina, malo po malo ali ipak. Iako se situacija s vremenom mrvicu popravila, mi smo kao ukleti, mi uvijek moramo kupovati na kredit, živjeti na kredit, mi uvijek moramo kao neki mađioničari manipulirati karticama, mi moramo neprekidno ulaziti u minus i umjesto svježe teletine kupovati običnu govedinu, mi moramo svaki dan kopati po našim novčanicima ne bismo li uočili neki sitni dodatni novac. Na dugotrajni trogodišnji kredit kupili smo ti i kompjutor da možeš još bolje učiti, a sada te danima, noćima i jutrima moramo kao prosjaci na koljenima moliti da napokon pošalješ e-mail mojoj nesretnoj sestri u inozemstvo, koja je daleko od svojeg doma, svojeg zavičaja i poznatih ljudi. Evo, i ovaj televizor, Sony Trinitron od sto herca, kupili smo na kredit. (Pokazuje na televizor.) Nisi nam rekla ni jedno obično hvala, a odjednom si imala super dobru rezoluciju, teletekst, kablovsku televiziju s pedeset i tri programa i sva čuda suvremene tehnologije.
MARICA: Ne laži. Mene ne možeš obmanuti, previše sam iskusna u promatranju prosječne obitelji poput naše. Televizor s dobrom rezolucijom kupio si isključivo za vas, za tebe i mamu, tako da možete nakon povratka s posla lagodno i bez naočala gledati sportove, osobito nogomet i utrke najbržih automobila, da možete gledati sapunice, pjenu, cirkuse u raznim parlamentima, nedjeljne mise i nedjeljne propovijedi, glazbene gluposti, vijesti o razbojstvima i ratovima, modu, natjecanja za miss, pjevačka natjecanja, festivale, ekstremne sportove i pornografiju. By the way, kad gledate porno filmove onda zaključate sobu i vodite ljubav kao neki klinci. Mislite samo na svoj užitak i ne hajete za tuđu nesreću, u tim trenucima vjerujete da je cijeli svijet jedan veliki užitak. Mislite li da vas ne čujem, čuje vas pola kvarta. Stenjete kao da ste u pubertetu. Što se mene tiče, a ti to dobro znaš, to vi jako dobro znate, ja ionako televiziju gledam svake prijestupne godine, samo kad je neki važni film ozbiljne tematike koji prije nisam gledala. Dakle, nemoj iskrivljavati puke historijske činjenice. Gadiš mi se kad lažeš tako kao pas. Zar misliš da sam ja toliko glupa? Nezaposlenost u mojem slučaju nema nikakve veze s inteligencijom, dugotrajna nezaposlenost nije umanjila moje umne sposobnosti. Ona ima veze jedino s bijesom, tugom i očajem, to jest s time što ne mogu ovoga časa, iz ovih stopa, otići iz ove kuće, kupiti vikendicu u blizini neke rijeke, u podnožju neke planine, ili tako nešto, i živjeti po svome daleko od vaših verbalnih zlostavljanja, daleko od vaših psihičkih maltretiranja, daleko od vaših orgazama srednje dobi, daleko od vaših nimfomanskih krikova...
MAJKA (ljutito je prekida): Je li, nimfomanskih krikova! Srami se, kakav je to jezik, i to od jedne profesorice jezika! Ti zadovoljavanje osnovnih, temeljnih ljudskih potreba, koje tu i tamo, bože moj, iziskuje i poneki krik užitka, tako grubo podcjenjuješ. Dobro znaš da smo siromašni i da si ne možemo priuštiti duga krstarenja morima ili nešto slično, i da nam je preostalo jedino to malo ljudske sreće, malo grljenja i spajanja, malo milovanja u toplom krevetu, u vrućoj postelji koju smo, usput rečeno, otkidajući od usta također kupili na jedan od naših bezbrojnih, vječnih, dosadnih i kontinuiranih kredita. Sram te bilo! Da mi nisi kćerka sada bih te i fizički kažnjavala, a ne samo verbalno. (Okreće se Ocu.) Reci joj i ti nešto, Stjepane! Pa ona je stvarno pretjerala. (Okreće se ponovno Marici.) A reci mi, Marice, kad si već tako jako pametna, fina i istinoljubiva, zašto nas ne poštuješ? Zar možda nemaš razloga? Pa reci mi, tko te hrani i oblači, tko ti kupuje čarape, tenisice, gaćice i traperice, tko te održava na životu? Ako ti ne paše ovdje, lijepo otiđi iz ove skromne kuće, iz ovog malog stana, pa se negdje drugdje tako uznosito izražavaj. Učlani se u literarnu sekciju ili se upiši na tečaj kreativnog pisanja pa navali s tim lijepim jezikom kojim se toliko dičiš, a nama ostavi ovaj naš priprosti i domaći. Ja sam učiteljica i također znam pravopis, izgovor, vokabular i gramatiku, ali, za boga miloga i dragoga, doma imam pravo govoriti opuštenije nego u školi. Zar nije tako, Stjepane?! Pa reci joj nešto! Jebi ga, ti si muškarac, ako to još uvijek nešto znači kada čovjek u kući ima ovakvog vanzemaljca, ludu kreaturu bez posla, nezaposlenu djevojku koja se pravi tužna, tmurna, važna, depresivna, ekspresivna, lucidna, i upotrebljava strane riječi tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Nimfomanski krikovi, ma nemoj! Ti nama zavidiš, draga moja. Da imaš dečka, stalnog ili privremenog, svejedno, možda bi sve bilo sasvim drukčije. Da, da imaš dečka sve bi bilo toplije, mirnije, ljepše, možda bi se već i zaposlila. Ovako, kad već inzistiraš na brutalnoj direktnosti, ti samo po cijele dane masturbiraš i izležavaš se u svojemu nazovi očaju. Osim toga, a sad govorim kao učiteljica, izričaj ''nimfomanski krikovi'' krivo si upotrijebila, dušo moja. To ti je posve nemoguća jezička kombinacija ako si ciljala na patološki strastvena muškarca i ekstremno neutaživu, temperamentnu ženu. I to zbog toga jer je u tom slučaju muškarac satir, a žena nimfomanka. Onda si, mudrice moja obrazovana, ako si već ciljala na nas dvoje, mogla upotrijebiti neki primjereniji izraz, mogla si lijepo reći ili strastveni krikovi ili nezasitni krikovi ili lijepi krikovi ili iscrpljujući krikovi ili božanstveni krikovi ili jednostavno i obično: jaki krikovi. Tvoj otac nikada nije bio satir, nikada nije trčao za maloljetnim djevojkama, nikada nije ganjao djevojčice koje bi u tom slučaju, kad smo već kod toga, zblenuto i bez daha promatrale njegovu lijepu željezničarsku uniformu o čijoj čistoći i ljepoti brinem ja svaki tjedan već desetljećima. Tvoj otac poštuje sva godišnja doba i mene kao ženu. Isto tako, ja nikada nisam bila nimfomanka, a pravo na prosječnu strastvenost stekla sam rođenjem kao i svaka normalna žena. Pa reci joj i ti nešto, Stjepane! Uostalom, ti si joj otac.
OTAC: Stvarno, Marice, ima pravo tvoja majka, ona je prokleto u pravu. Budi barem pristojna prema nama ako nas već ne poštuješ. I mi imamo pravo na gledanje televizije, i mi imamo prirodno pravo na ljubav, i mi imamo pravo na malo ljubavne sreće prije smrti. Kao što znaš, mi smo to krvavo, itekako krvavo, zaslužili. Mi smo to stekli svojim radom, svojim trudom, svojim trajnim odricanjem, a ne na nepošten način. A osim toga i prije svega, i mi imamo svoju granicu strpljenja, i tako mi boga...
MARICA (prekida ga uspravljajući ramena): I ja imam svoju granicu strpljenja. Upravo sam na toj čuvenoj granici. Vjerujte, nisam bezgranična iako vam se to zbog moje mirnoće, depresije ili apatije možda tako do sada činilo. (Marica ustaje iz fotelje i prijeteći se uspravi.) Upravo, ovaj čas, ja sam na granici strpljenja i na svakoj drugoj mogućoj granici. Vi mene više nećete mučiti. O ne. Ja ću sada učiniti nešto radikalno, susprezala sam se godinama. Ja ću sada napraviti neku materijalnu štetu. Ja ću razbiti nogama ovaj vaš Sony Trinitron pa više nećete moći gledati televiziju. Ja ću sada razbiti ovu lažljivu idiotsku kutiju. (Kreće prema televizoru, ali se naglo zaustavlja.) Ne, to bi bilo odviše banalno kao što je banalna i ta kutija, to bi vama upravo odgovaralo kao, ono, mala je poludjela i počela razbijati stvari po kući pa ćemo fino pozvati policiju, liječnike, socijalne radnike, vatrogasce. A ne! Neću razbiti televizor. O ne. Ja ću radije učiniti nešto drugo. Učinit ću to iz pobune, iz protesta. Ja ću sada, na primjer, ja ću sada, ovaj čas, početi zavijati kao vuk iz protesta protiv ovako bešćutnih roditelja. Roditelja koji ne razumiju krizu svojega djeteta. Ja ću, eto, sada zavijati pa neka me čuje cijelo jebeno susjedstvo, a ako treba i cijela Europa, Afrika, Azija i svi ostali kontinenti. Evo, slušajte, slušajte me sada, vi bešćutni ljudi, vi koji svakodnevno već nekoliko godina mučite svoje jedino dijete samo zato jer ne može dobiti posao u struci za koju se školovalo. Slušajte me sada, vi koji mučite svoju jedinicu, svoje zlato, kako mi tepate i istodobno me verbalno zlostavljate. Evo, slušajte me dobro sada, vi prosječni kućni idioti! (Marica polako prilazi prosceniju okrenuta prema publici, zatim stane i počne zavijati, doslovce zavijati. Marica zavija kao vuk. Roditelji je gledaju užasnuto. Takvo što očigledno se zbiva prvi put u njihovoj obitelji. Marica glasno i strahovito zavija, a oni se brzo pogledavaju prestrašenim, zbunjenim, iznenađenim pogledima. Marica naglo prestane zavijati. Potpuno je mirna, sabrana, hladnokrvna, izgleda kao da uopće nije urlikala odnosno zavijala.) To je bio samo početak, samo kratka naznaka, tek toliko da se priviknete. A sad krećem ponovno. Sada ćete tek vidjeti što je to pravo zavijanje. Ja ću i dalje iz protesta zavijati kao napuštena, usamljena životinja, kao ranjena zvijer. Ili još bolje, ja ću zavijati kao nesretna pripadnica ljudskoga roda. (Marica opet otegnuto zavija. Zavija sve jače. Ukočeno stoji na mjestu, širi ruke očiju uprtih uvis i jezovito zavija. Zavijanje doista podsjeća na vučje zavijanje.)
MAJKA (prestrašeno): Stjepane, učini nešto, zaboga! Ova je poludjela. Ne mogu je prepoznati. Godinama je bila tiha, pretiha, patološki tiha, nečujna, najtiša od svih ljudi koje poznajem.
OTAC (podiže ton): Marice, prestani, prestani odmah! Dosta je kreveljenja, dosta je prenemaganja, dosta je zavijanja, dosta je remećenja kućnoga reda, dosta je šale i nestašluka! (Marica ga ne čuje, i dalje grozno, ali stvarno grozno, zavija.) Prestani! (Sada i Otac viče.) Prestani, Marice! Prestani, kćeri! Izgledaš sablasno, jako sablasno. Bogami, ako ne prestaneš zavijati ti ideš u bolnicu ne zvao se ja Stjepan.
MAJKA (uzbuđeno viče kako bi nadglasala Maricu): Hej, Stjepane, ovo je postalo ozbiljno. Pa ona je bolesna u glavu. Uvijek mi je bila sumnjiva. Uvijek. Susjedi nam se smiju s druge strane tankih zidova, smiju nam se svi susjedi na svijetu i taj naslađujući smijeh više nitko ne može zaustaviti. Ti je pokušaj smiriti. U onom ormariću ispod umivaonika imaš lijekove, sedative, praškove, medicinu. A ja ću odmah nazvati prijateljicu. Njezin muž radi u bolnici. On će znati što moramo poduzeti. Možda ćemo morati nazvati Hitnu pomoć, vjerojatno ćemo trebati dva-tri snažna bolničara. Ovaj svijet čak i u vlastitoj kući više ne mogu prepoznati. Hitam telefonu, neka nam dragi bog pomogne. Samo zbog jednog pišljivog sjajila za usne toliko gužve, a na kraju i pravog pravcatog zavijanja. A stvarno sam ga stavila na njegovo uobičajeno mjesto, stavila sam ga na lijevu stranu police. Ja da sam senilna! Ja sto posto nisam senilna. Što si to ona umišlja!? Još me i vrijeđa nakon svega što sam učinila za nju, za učenike, za roditelje, za zbornicu, za prosvjetu, za državu, za sve…

(Majka usplahireno odlazi do telefona. Otac nastoji umirujućim kretnjama stišati Maricu obilazeći oko nje, ali Marica i dalje jezovito zavija, zavijanje traje neko vrijeme. Zatim scena polako tamni, zavijanje gubi na snazi. To je sada udaljeno zavijanje u mraku. Traje još neko vrijeme. Tišina.)

2.
TOALET
prostor bolnice

Noć. Tišina. Scena je u mraku. Mjesečinom je osvijetljen samo proscenij. Marica u tenisicama, pidžami i crvenom kućnom ogrtaču s velikim džepovima. Raščupane kose sjedi sklupčana na prosceniju. Pripaljuje cigaretu, puši i priča sama sa sobom.

MARICA: … nema velike razlike… samo je u bolnici toalet veći… WC-školjka je iste veličine... ipak, keramičke pločice doma su čišće...  to je zato jer je mama jako uredna…ja mislim da je potpuno svejedno umre li čovjek na čistim ili na prljavim pločicama… (Stanka.) … znači, svi spavaju poslije ponoći… ona, kako se zove, Sara, čini mi se, naizmjence hrče i govori… razabrala sam riječi ''film, dragi, vino, videoteka''… sigurno sanja… ja rijetko kada uspijem zaspati... a kad i uspijem ne znam sanjam li, ne sjećam svojih snova… tako je bolje, bili bi to užasni snovi... (Stanka.) …ne bih smjela ovako sjediti na keramičkim pločicama, sigurno ću se prehladiti… stradat će mi jajnici… kao da je to važno… ionako ih nikada neću upotrebljavati… (Marica se neurotično smije.) …čudno, čovjek je sam i onda kada je s nekim u sobi… to znači da bih i u braku bila sama kao da u stvari nikoga nema, kao da sam u pustinji...  ja sam malo zrnce pustinjskog pijeska... doma uvijek zaključavam svoju sobu, mogu glasno reći samoj sebi sve što me tišti… sad moram ići u toalet, jer pacijenti spavaju… volim slušati svoj glas, manje me je strah i buke i tišine… pokušala sam šaptati u krevetu, ali to nije to… još sam uvijek jako ljuta na njih…htjela bih opet zavijati kao vuk… otkud mi to, stvarno sam malo čudna… (Marica pokušava tiho zavijati. Zavija. Zavijanje zvuči bolno i tužno. Marica se neurotično smije i odustaje.) … naravno, ja nisam dirala njezino jebeno sjajilo… imam ja svojih briga… ona je stvarno senilna… ali to nema veze s godinama… uvijek je bila senilna… i pomalo zla… te velike brižne, posesivne oči kojima i ne znajući mrzi svaku lijepu ženu… počela je mrziti i svoje vlastito lijepo dijete kada je to dijete postalo lijepa djevojka, kada je to dijete postalo lijepa mlada žena… (Stanka. Simpatičnom kretnjom Marica gasi opušak na podu i ponovno pali cigaretu. Zabaci glavu i popravi kosu nesvjesna ljepote tog čina. Puši.) …nikada se više neću urediti prije izlaska u grad… predrasuda je da nezaposleni moraju stalno izgledati uredno i lijepo…vlada uvjerenje da će onda brže dobiti posao… krivo, pogrešno… već tri godine ja izgledam nepodnošljivo lijepo, iznimno elegantno, savršeno uređeno i ništa… jedino ne upotrebljavam sjajilo za usne… jer mi usne prirodno sjaje, strašno mi jako sjaje, to je za poludjeti kako mi dobro i lijepo usne sjaje... (Stanka.) …gotovo je s tim, baš me briga… i ja imam pravo na mali nehaj prema svakodnevnoj njezi… kunem se, kunem se, jednog ponedjeljka reći ću naglas da je svaki dan nedjelja i to će biti kraj… da, ozbiljno mislim... nikada više neću ići na burzu…tada je nebo sivo… pa čak i onda kada sja sunce… za vrijeme odlazaka na burzu, čak i kad je proljeće, nebo izgleda kao sivi led, kao ledenjak koji pluta iznad mene i čini mi se kao da će se svaki čas srušiti i ozlijediti me… uvijek u tim trenucima mislim na neiskorištene prostore u svojoj glavi koji će zauvijek ostati neiskorišteni… bit će neiskorištena i moja maštanja... (Stanka.) …ja ne mogu više, mislim da ne mogu... nebo je svakim danom sve više sivo... godinama maštam o sebi kao o mrtvom nepomaknutom tijelu koje više nitko neće moći tlačiti, ni iznutra ni izvana, pa čak ni ja sama... svijet može i bez mene... ja mogu i bez sjajila i bez svijeta... često maštam o krematoriju... jednom sam bila tamo... krematorij je umirujuća vatrena oaza... to je mjesto gdje u živoj veseloj vatri gore svi mrtvi detalji nekada žive cjeline... krematorij je rajsko mjesto gdje prestaje svaka opasnost... krematorij je vatrena oaza gdje spaljuju kruto biološko smeće... to je smirujuća oaza gubitka, boli i sreće... kako za koga... kad budem mrtva neka me tamo spale... neće spaliti mene, spalit će to mrtvo tijelo... prije toga to tijelo, koje je nekada pripadalo meni, koje je bilo ja, još mora prisustvovati pogrebnoj ceremoniji, još mora proći kroz dvoranu ispraćaja... bila sam jednom na ispraćaju... mnogi su došli ispratiti mrtvo tijelo koje odlazi na posljednji počinak... posljednji počinak, govorili su... zar jedino ja mislim da otpočinuti može samo živo tijelo?... bila sam na ispraćaju... dok su neki ljudi držali kratke govore o pokojniku, trudeći se biti ozbiljni, svečani, tronuti, vjerodostojni, ostali su ispod oka procjenjivali uspješnost i kvalitetu odijevanja prisutnih... mislili su o brojnim poslovima koje još moraju obaviti u životu... ja mislim da su uglavnom mislili o ručku, jer je bilo vrijeme ručku... ni ja nisam savršena... meni je bilo strahovito sila piškiti, a morala sam izgledati... kako?.. morala sam izgledati shrvano, svečano... (Stanka.) ...bila sam jednom na ispraćaju i sve sam shvatila...u dvorani je velika crna rupa kroz koju uz tihu klasičnu glazbu nestaju kruta tijela bez života... nestaju bez sebičnosti, bez tuge, bez očaja, bez humora i bez osmijeha... ja želim biti spaljena... neka moj sivi pepeo bace u kantu za smeće ili neka ga rasprše topovima za snijeg po sivom nebu... baš me briga... taj pepeo mogu rasuti kao sivu prhut smrti po zelenoj livadi, mogu ga prosuti po površini mora, bilo gdje... baš me briga... jedan prstohvat pepela... sviđa mi se riječ prstohvat... jedan prstohvat pepela neka ostane roditeljima za urnu... roditelji će odlaziti na groblje pokraj krematorija... oni će posjećivati urnu s tim prstohvatom mojeg pepela, odlazit će u šetnju prema urni sjećajući se mene... (Stanka.) ...na ispraćaju ne bih voljela imati svećenika... nikada nisam vjerovala u bogove... niti u one stare niti u ove nove... to sam jednom rekla roditeljima, oni su lomili ruke kao da je kraj svijeta... mama mi je rekla da sam ja depresivna nevjernica.... na te njezine riječi ja sam uzvratila mirno da samo maloumni vjeruju... poludjela je, htjela me je fizički kažnjavati, ali je tata intervenirao... ovo nije svijet u kojem bih ja željela živjeti... čak ni kao dijete, kada sam išla na vjeronauk, nisam vjerovala u sve te priče o bogu... a osobito to neće biti moguće kad budem mrtva... meni se čini da mrtvac ne može biti vjernik, osobito ne praktični vjernik... (Neurotični smijeh. Stanka.) ... ne mogu više izdržati izgled njihovih zabrinutih praznih lica, lica te svjetine na burzi … kao da ih je slikao prestrašeni, poremećeni slikar… to su živi mrtvaci, i žene i muškarci… ti ljudi crvenkastih lica s ispucanim kapilarama na bjeloočnicama osmjehuju se kao idioti… vesele se odlasku u McDonald's na pržene krumpiriće i viču kao ludi ''french fries, french fries''… ponašaju se kao golobradi poduzetnici-početnici koji misle da će vječno živjeti... da će živjeti vječno… to nije moj svijet... postoji li uopće moj svijet?... kako sam se uopće zatekla ovdje?… i još sam dobila nesuvremeno ime Marica… da se barem zovem Maja ili Matilda, Marija ili Marta, Marina ili Martina, Mia ili Mirna… to su stvarno lijepa i uvijek suvremena, vječna imena… ali ja nisam mogla birati ime… nisam mogla birati roditelje… ja nisam mogla birati svijet… (Stanka.) …ja gotovo ništa nisam mogla birati… mogu li ja uopće nešto izabrati? …mogu li?… postoji samo jedan izbor... k vragu... mogu li ja uopće nešto reći, a da ne zvuči banalno?... može li se uopće nešto reći što nije banalno?... ne znam… mogu li ja, na primjer, podnijeti neku običnu fizičku bol, a da ne urlam?... (Stanka. Marica uvis digne goreću cigaretu, gleda nekoliko trenutaka crveni vršak cigarete i zatim je brzo gasi na dlanu. Šutke i bez znakova boli na licu promatra opekotinu.) … znači da mogu… to je tako jednostavno... ja sam heroina moje ulice i moje bolnice… ovdje na keramičkim pločicama je hladno… kao i neiskorišteni hladni prostori u mojoj glavi, tako će i ovi moji jajnici ostati na cjedilu, hladni i neiskorišteni… njih neće posjetiti bijeli ratnici oplodnje i uzaludnih nastavaka… hoću li im barem posvetiti nekoliko ozbiljnih misli?... ja zapravo želim napisati pjesmu... već dugo... je li uopće moguće napisati pravu pjesmu u ovom svijetu?... htjela bih učiniti neku praktičnu stvar, stvar koja će se moći vidjeti, gledati ili opipati... hoću li učiniti barem jednu jedinu korisnu stvar prije nego napustim ovaj keramički svijet?... o tome ću misliti sutra… opet bih htjela zavijati… sviđa mi se zavijanje.... je li to vraćanje korijenima?.... ma nema veze... preumorna sam sada za zavijanje... umjesto toga popit ću tabletu pa idem u sobu… možda stvarno uspijem zaspati… možda Sara više ne hrče… želim zauvijek, zauvijek zaspati… želim zauvijek umrijeti... zauvijek zaspati... a kako ću dovraga zaspati uz ovu moju nesanicu?... želim samo zauvijek zaspati... ništa više… ništa više...

(Tišina. Mrak.)
 

3.
VJEŽBE UKLJUČIVANJA

prostor bolnice

Davor češka bradu i gleda čas u daljinu, čas u blizinu. Pacijenti mirno sjede oko velikog stola u sobi za okupacionu, radnu i grupnu terapiju. Možda su previše tihi, previše mirni. Možda je tako zbog tableta. Jutro nakon vizite i doručka. Sve po redu i programu bolnice. Reda mora biti, a osobito ga mora biti ako je prisutan kaos kao uzrok druženja. Atmosfera nije napeta, ugodna je koliko je to uopće moguće u bolnici. Najpreciznije rečeno, atmosfera je katkada napeta, katkada uopće nije. Sada nije. Nimalo. Jedino se Ivan malo vrpolji, što i nije neobično jer je obuzet erosom propovjednika koji uvijek mora biti u zanesenom pokretu.

DAVOR (mirnim vedrim glasom smiruje Ivana): Daj, Ivane, nemoj sad, čekaj svoj red, vidiš koliko nas ima. Budi uviđavan, budi ljubazan, širi ljubav onda kada su i drugi spremni na nju, ne prije. Ne srljaj, njeguj strpljivost, zaljubi se u mirno oblikovanje rečenica, zavoli sporost, vjeruj u mudrost.
IVAN: Oprosti, uvijek me Isus ponese, znaš. Čim se sjetim njegova uzbudljiva životopisa malo se izgubim. OK, ne brini, Davore. Pa znaš mene. Mogu se zaustaviti kad god je to potrebno, to nije problem. Problem je negdje drugdje.
DAVOR: Hvala, Ivane, stvarno si prijatelj. Znam, problem je uvijek negdje drugdje, a mi smo ovdje da ga umanjimo bez obzira gdje se on nalazi. (Mirno zaokruži pogledom po grupi pacijenata češkajući bujnu bradu.) Nego, jučer smo dobili novu pacijenticu. Maricu. (Svi gledaju Maricu.) Doživjela je malu krizu, a tko to nije na ovome svijetu, pa će neko vrijeme biti s nama. Ona za sada ostaje u bolnici. Kao što vidite, ovdje su i njezini roditelji. Svako jutro oni će dolaziti na okupacionu terapiju da joj se nađu pri ruci, bolje reći da se ona malo navikne na njih i oni na nju u novim okolnostima koje su ih zadesile. (Davor isijava mirni optimizam.) Zbog nove pacijentice i njezinih roditelja danas ćemo raditi vježbe uključivanja. Ja ću početi s predstavljanjem, zatim će se predstaviti Marica i njezini roditelji, a onda svi ostali. Nakon predstavljanja davat ćemo komplimente jedni drugima ako nam ostane vremena. To je jako dobro za uključivanje. Pri predstavljanju ne morate pričati o problemima zbog kojih ste ovdje. To ćemo, kao i obično, raditi na terapijskoj zajednici kad se okupe liječnici, socijalni radnik i medicinske sestre. Da, i još jedna stvar, to je ono što uvijek kažem, na okupacionoj terapiji nema politike i psovanja.
SARA (se možda šali, a možda i ne): A seksa?
DAVOR (ozbiljno, ali vedro): Pa sad, hm. Čuj, za sad nema ni toga. Postoji inače jedna teorija o liječenju seksom, čuo sam za nju, ali još nigdje nije zaživjela. Radi se o nekoj vrsti vrlo zgusnute, vrlo snovite utopijske psihijatrije. Ne znam, nisam o tome ozbiljno razmišljao, imam puno drugih problema, radim u vrlo teškim uvjetima u svijetu koji je jako kompliciran. Ipak, možda je još prerano za seks, i uopće prerano za ljubav na javnim mjestima, u odjelima, u bolnicama pa čak i u tvornicama za vrijeme stanke za prehranu, za jelo, za ručak. Jedno je sigurno: dok to uvedu, ti ćeš već posve ozdraviti. (Davor se smije gledajući Saru.) Ali ja ti odmah telefoniram pa dođi. (Uozbilji se.) Dakle, rekli smo predstavljanje. (Pročisti grlo.) Zovem se Davor i imam pedeset i osam godina. Imam ženu i dvoje odrasle djece. Oni su dobro. Imaju svoj put. Svi mi imamo neki svoj put, a pri tome mislim i na ljude i na životinje i na biljke. Po mojem mišljenju čak i minerali imaju svoj put. Samo zvijezde, planeti i projektili imaju istinsku putanju. Radim već dugo na ovom odjelu kao okupacioni terapeut. Po prirodi sam optimist iako stvarnost često želi pokolebati moj optimizam. Volim svoj posao iako to više i nije, čini mi se, posao. Čini mi se više kao neko prijateljstvo, kao hobi, kao neka svakodnevna toplina bez rutine, toplina koju ne mogu potpuno objasniti. A i ne želim je objašnjavati. Možda bih zvučao neiskreno, možda izvještačeno, možda tužno, možda besmisleno. Lijepo mi je s vama. Dobro, koji put ste naporni, ali i ja sam vama. (Smijeh.) Nisam savršen, nipošto, imam i ja svojih mana, jasno, ali se svakog dana, doslovce svakog, trudim biti što bolji. Učinio sam mnogo dobrih stvari. Prestao sam pušiti, nastojim se iskreno smijati, pazim na ishranu, odlazim na svježi zrak, na more, u planine, u spilje. Želim vam pomoći koliko god mogu. Na taj način pomažem i sebi. Pozitivno gledam na stvari iako vidim mnogo negativnih pojava. Sve te poplave, vulkani, potresi, plimni valovi, klizanja tla, klizanja blata, silaženja s uma, uragani, pljačke, crna kronika… Ja sam od onih koji vole prirodu, godinama sam pravio malu vikendicu na obronku, već je odavno gotova, imam lijepi pogled na okolna brda i brežuljke. Tamo odem vikendom i gledam zelenu boju biljaka, a u jesen žutu, crvenkastu i ostale boje, a zimi obožavam gledati snijeg i bijelu boju. Često gledam nebo i čudim se. Priznajem, volim se čuditi iako to javno ne pokazujem. Volim branje raznih plodova, naročito šipka. Volim također i vožnju biciklom, nije bitno kad, nije bitno gdje, nije bitna podloga. Vozim po asfaltu, po zemlji, po šljunku, po blatu. Bicikl je moja velika ljubav iako povremeno moram voziti auto. Uglavnom kad idem u vikendicu koja je prilično udaljena, a želim što prije stići i gledati boje, biljke, životinje. Hobi mi je kuhanje. To je najzanimljiviji hobi koji mogu zamisliti. Moja žena ponekad se voli našaliti sa mnom pa mi kaže da ona bolje kuha, što je, naravno, dezinformacija. Pa sijevne i pokoja kreativna prepirka, tipa više soli ili manje soli, više papra ili manje papra, više paprike ili manje paprike, više origana ili manje origana. No, to su sitnice, nikada ne dođe do ozbiljne svađe zbog začina. Inače, ja sam kooperativan čovjek. Takav sam po prirodi. Volim svijetle sunčeve zrake. Toliko o meni. (Pokazuje na Maricu.) A sad Marica.
MARICA (bojažljivo isprva, kasnije ipak sve sigurnija u predstavljanju): Zovem se Marica i malo me je sram što se tako zovem. Moje ime je jako nesuvremeno, podsjeća me na neku daleku i burnu prošlost iako ne znam koju. Ili ne podsjeća, ne znam. Nedavno sam napunila dvadeset i osam godina. Imam tatu i mamu koji su ovdje. (Pokazuje roditelje.) Diplomirala sam prije tri godine i od tada sumanuto tražim posao, gledam u sivo nebo, psujem u sebi. Odmah čim sam dobila potvrdu, diplomu, papir, dokument, odmah sam se prijavila na burzu rada, ali do sada ništa. Zavod za zapošljavanje je moj svijet. Za mene nema posla. I ne samo za mene. Postoje stotine tisuća ljudi koji su bez posla i postojat će stotine tisuća ljudi koji će to biti. Neki od onih koje poznajem uspjeli su dobiti nešto na crno, nešto na sivo, nešto preko veze, nešto čak i bez veze, ali ja nisam. Dvije moje kolegice dobile su posao, to nije tajna, tako što su tiho posrnule, pokleknule, doslovce su kleknule pred moćnicima koji daju poslove i zadovoljile ih na sve one popularne načine koji se danas traže, koji su u trendu. Neki ljudi dobili su kratkotrajne živahne poslove izvan svoje struke. Ja nisam. Nisam se, priznajem, puno ni trudila. Gadi mi se okolo moljakati posliće i završiti kao jedna moja kolegica s faksa. Ona, zamislite, ima diplomu i prodaje kolače, pecivo i sokove. Ja ne mogu pristati na takav možda i dugoročni kompromis. Ja samo želim raditi u svojoj struci, zato sam i završila fakultet, ali posla nema pa nema. Zbog svega toga ja sam tužna, očajna i deprimirana, dan mi izgleda kao crna tkanina za pogrebe, za crne sprovode. Ništa me ne veseli, nemam čak ni dečka, nikada nisam imala dečka, samo buljim u zidove na kojima su reprodukcije bolesnih i tužnih umjetnika. Rijetko gledam televiziju, samo poneki film ozbiljne tematike, najčešće psihološke, gdje razne duše dolaze u sukob s drugim raznim dušama. Ti sukobi odvijaju se strašno sporo, dugi kadrovi nimalo mi ne smetaju, ljudi su nervozni i napeti u tim filmovima. Na njihovim je licima opća rastrojenost bez smijeha. Prilično sam bezvoljna, depresivna, povučena sam u sebe. Takva sam oduvijek. Jedino sam jučer napravila jako nervozni ispad, prvi u životu, jer me je mama, zamislite, optužila da sam dirala njezino sjajilo za usne. A nisam. To me je razljutilo do neprepoznatljivosti. Kao što možete vidjeti meni usne sjaje i bez sjajila... Ja sam… (Zbunjeno pogleda Davora.) Oprostite, o tome ću na terapijskoj zajednici. Ne volim baš prirodu. Ako išta volim, to je hodanje po betonu i asfaltu. Po ulicama. Najviše po kiši. I to sama. Ne volim pričati bez veze. A razgovarati nitko neće, svi bi samo tračali, ćaskali, ogovarali, spletkarili, potiho šaptali i brbljali. Ne odgovaram na glupe e-mail poruke, a u zadnje vrijeme niti na pametne. Na Internet odlazim samo u potrazi za poslom. Nude se samo kratkotrajni poslovi bez dubljeg sadržaja, a za moju struku uopće se ne nude. Uglavnom sam ravnodušna, jako sam usamljena, osjećam u sebi netopivi talog užasa, osjećam svakidašnje ništavilo kao uteg oko srca. Želim se ubiti. Ali se bojim to učiniti. Ipak, pokušala sam jednom s tabletama. Nije uspjelo, ispumpali su mi želudac jer su moji roditelji strahovito brzo reagirali. Taj slučaj oni nikada, čak ni međusobno, ne spominju. Možda osjećaju stid ili krivnju. Ne znam. Ali o tome ću na terapijskoj zajednici. (Stanka.) Nemam neki hobi, jedino jako volim čitati. Ali to za mene nije hobi, to je neka, ne znam, bolesno jaka potreba bez koje ne mogu funkcionirati. Ne računajući udžbenike i svu silu rječnika, uspjela sam do sada od svojega džeparca kupiti petnaest dobrih, ozbiljnih knjiga. Meni jako važnih knjiga. Sve sam ih donijela u bolnicu, bez njih ne mogu, ne želim se razdvajati od njihovih sivih svjetova. Ne mogu bez njih. Čini mi se da ne mogu. Možda bih mogla, ali ne želim to istraživati. Iako sam ih već pročitala, čitam ih uvijek iznova. To su predivna sumorna djela, tužne neurotične priče, romani u kojima depresivni likovi lutaju, a da ne znaju zašto, u kojim su likovi optuženi, a da ne znaju zbog čega. Možda će se to nekome učiniti banalno, ali među moje omiljene knjige spada i knjižica Mali princ (Ponosno pokazuje knjižicu.) ...koja je, kao što vidite, sva raščupana od čitanja. I ja volim voziti bicikl, ali rijetko, možda godišnje jedanput. Sada je pokvaren. Ali tata će ga uskoro popraviti. Htjela sam polagati vozački ispit, onako, da se malo rastresem, ali to ću učiniti ako se zaposlim i zaradim dovoljno novaca za ispit i za polovni auto. Imam osjećaj da bi mi se sviđalo držati volan i okretati ga lijevo pa desno. Možda bih voljela voziti auto. A možda i ne bi. To ovisi o tome kako sam koji dan raspoložena. Sa mnom se nikada ne zna. Ne znam ni ja sama. Ne znaju ni drugi. Nitko to ne zna. Neznanje je krhko, možda i opasno, rijetko je unosno, rijetko je vidljivo, katkada spasonosno, većinom je opojno kao droga. Često sam zbunjena. Katkada nisam. Sve ovisi samo o tome kako sam raspoložena. U moju glavu, čini mi se, povremeno se useli kaos. Onda je u mojoj glavi kaos. Pa me onda baca amo-tamo. Trudim se biti nevidljiva, najradije bih željela nestati u zraku. Nisam komunikativna. Niti kao dijete nisam bila komunikativna. Nikada nisam puno pričala, nikada nisam prva započinjala razgovor, nikada nisam preuzela inicijativu. Rijetko sam ovako dugo pričala kao sada. Zapravo nikad. Ne znam što bih više rekla o sebi. Ja želim napokon u nečemu ipak malo sudjelovati. Ako sam stvarno bolesna, možda želim ozdraviti, a možda i ne, možda samo želim umrijeti. I to je nešto. Je li ovo dovoljno, gospodine…
DAVOR: Marice, možete me slobodno zvati Davor, građanske i profesionalne titule ovdje nisu nužno potrebne, uopće nisu potrebne. Naravno, ne mogu vam zabraniti. Ja samo predlažem, diskretno sugeriram. Marice, samo se opustite, oslobodite, uvijek mislite na slobodu, posvetite joj sve svoje najdraže trenutke, proglasite berbu slobodnih zvijezda i uživajte. Mislite na rezultate slobode, na rezultate vaših i samo vaših izbora, samo jednostavno recite Davor i sve će biti u redu. Bez titula, molim! Da, za prvi put dovoljno ste rekli o sebi. Imamo mi i drugih aktivnosti, brdo raznih aktivnosti, doista vrlo lijepih i za svakoga prihvatljivih, za svakoga ponešto, kako se kaže. Ne bojte se, bit će prilike da se zbližimo, da se dobro upoznamo pa možda i malo sprijateljimo. A sad vaša majka.
MAJKA (prođe rukom kroz kosu): Zovem se Franciska, a prijateljice i prijatelji me zovu Franca ili Franci. Imam pedeset i četiri godine. Ja sam učiteljica. Udata sam i imam jedno dijete. Evo, tu je, to je Marica. Muž i ja smo u dugom i prilično skladnom braku. (Pogleda nježno u muža.) Uvijek smo teško, nervozno i skromno živjeli. Živjeli smo samo od svoje plaće, živimo i danas od svoje plaće, da se razumijemo, ali se nikada nismo razdvajali. Iako smo dugo zajedno, mi se i dalje puno volimo. Mislim da na to imamo pravo bez obzira na to što o tome misli Marica i bez obzira na žalost koja nas tu i tamo preplavi kad pomislimo da će jednom sve ipak i zauvijek proći, nestati. Ja sam vam ovisnica o televiziji. Budući da je to i moj muž, mi po cijele božje dane gledamo televiziju nakon što dođemo s posla. Najviše je gledamo vikendom. Gledamo doslovce sve, kvizove, nogomet, filmove, serije, sapunice, baš sve. Gledamo čak i glavni večernji dnevnik, kada obično večeramo, pa krivimo vratove kako bismo što bolje vidjeli sliku i napeta zbivanja na ekranu. Nikuda ne izlazimo, nikuda, samo gledamo televiziju i ponekad muž  i ja zajedno pečemo palačinke. To me veseli, taj miris i ta toplina palačinki, iako ja ne volim kuhati. Ali moram. Moja druga velika strast je igranje igara na sreću. To je moj drugi hobi. Svaki tjedan igram loto, ponekad lutriju, i tako već punih dvadeset godina. Nikad nisam dobila neku veću sumu, samo male iznose, pa me muž simpatično zafrkava govoreći kako mi ne ide obična matematika. Čitala sam u novinama da je jedan suvremeni ekonomist izjavio da je loto skraćena matematika bijede. Nema veze, neka on samo priča, ja znam sve o svojim brigama, o svojim mukama koje mi kolaju krvlju. Najviše što sam jednom dobila, bilo je to prije deset, jedanaest ili dvanaest godina, dostajalo je da muža i kćerku izvedem u restoran na večeru. To sam i učinila. Ja sam naručila neku finu ribu, ne sjećam se koju. Volim lijepe ljude. Možda se zbog toga volim uređivati. Moja kozmetika je standardna, a šminka skromna, nikakve skupe i velike marke, ali je zato dobro izbalansirana. Pazim na to da uvijek lijepo izgledam. Ne samo zbog toga što radim u školi pa moram paziti na vanjštinu, već i zbog toga što se svakodnevno s vremena na vrijeme volim pogledati u zrcalu i uživati u vlastitom izgledu, a isto tako želim biti privlačna mužu u svakom mogućem trenutku. Priznajem, nekada sam bila ljepotica. Godine su me malo porušile, ali ja se i dalje ne dam. Moj muž to odobrava. Kad odem u penziju i onda ću paziti na izgled, jer po mojem mišljenju i penzionerke moraju brinuti o svojem izgledu bez obzira kako to čudno zvučalo. Uopće se ne bojim mirovine. A kako i bi, ta gledat ću televiziju dan i noć. To mi je san. A i moj muž se veseli mirovini zbog televizije. To mu je san. Veselimo se mirovini iako znamo da će biti vrlo, vrlo mala, tek toliko da imamo za kruh i mlijeko, možda i za pečeno pile s pečenim krumpirom i zelenom salatom jednom mjesečno u jednu nedjelju. Možda se Marica do tada zaposli pa će nam pomagati. Onda ćemo piletinu, pečeni krumpir i zelenu salatu proširiti na sve četiri nedjelje kao što to radimo sada kada smo još oboje zaposleni. O smrti ne razmišljam, mislim da je još prerano, o tome ću misliti kada osjetim njezin dolazak ili najavu njezina dolaska. O bolestima ne razmišljam, jer sam za sada zdrava. (Kucne o drvo stola i nasmiješi se hrabro.) Važno je da je na televiziji program sve bogatiji i raznovrsniji. Sada imamo i kablovsku televiziju s puno programa pa se ne bojimo starosti. Hvala što se me saslušali. (Nasmije se.) Oprostite, to mi je navika iz škole. A sad ti. (Dotakne rukom ruku svojega muža.)
OTAC (hrabro zaokruži pogledom po grupi): A ja se zovem Stjepan, prijatelji me zovu skraćeno raznim skraćenicama, zovu me kako im padne na pamet. Ja im ne zamjeram, jer ja znam da i oni imaju svoje brige, probleme, svoje križeve, svoje uspone i svoje padove. Samo me žena zove Stjepan kada je nešto ozbiljno, a u intimnim trenucima zove me… (Zbunio se.) Oprostite, malo sam se… Imam ženu i odraslu kćerku, evo je tu, koja je diplomirala prije tri godine i od tada je na burzi rada odnosno prijavljena je kao nezaposlena u Zavodu za zapošljavanje. Imam pedeset i sedam godina i željezničar sam po struci. Da budem sasvim precizan, ja sam vam skretničar. Nekada, kao mladić, sramio sam se svoje struke, osobito zbog toga jer mi je žena učiteljica, ali već dugo ne osjećam stid. Ne, dame i gospodo, ja više ne osjećam stid. Baš sam bio glup kao mladić. Ha, čujte, mladost-ludost i sve te lijepe poslovice koje se lijepe za život od kolijevke pa do posljednjeg odlaska. Ne, vjerujte mi, ja više ne osjećam ni mrvicu stida. Već dugo. Na to sam jako ponosan. Zato se i čudim ljudima koji se stide svoje struke, svoje profesije kojom, uostalom, zarađuju svoj kruh, mlijeko, povrće, ribice i sve ostalo što je potrebno u jednom običnom normalnom kućanstvu. Kakav crni stid! Jedan moj kolega, strojovođa po struci, predstavlja se u široj javnosti kao inženjer prometa. To ja nikako ne mogu shvatiti, to ne odobravam i to sam mu otvoreno rekao u lice kada smo jednog ljetnog dana otišli popiti pivo u Klub željezničara blizu glavne željezničke stanice koju mi, mi ljudi od struke, obično zovemo kolodvor. Moj hobi je, znate, televizija i, kao što je već rekla moja supruga, gledam sve, gledamo sve, sve gledamo, mi sve gledamo. Imam, to jest imamo auto star jedanaest i pol godina. Još je u voznom stanju, ja ga dobro pazim i mazim. Svake nedjelje ujutro osobno ga operem, jer nemam novaca za perionicu automobila. Istuširam ga fino, obrišem temeljito i on se i dalje sjaji iako mu je motor na izdisaju. Žena i ja strpljivo kao manijaci čekamo dobitak na lotu pa da kupimo novi auto. Puno smo očekivali od Marice, mislim od njezina zaposlenja, ali… Volim voziti auto, ali ne brzo jer nisam baš neki vozač. Zato gledam trke trkaćih automobila i uživam u brzini drugih. Volim gledati prometne znakove dok vozim auto. Možda je to ta čuvena profesionalna deformacija. Cijeli život gledam neke prometne znakove. A kad sam na poslu najviše od svega volim gledati sve one bezbrojne vlakove koji prolaze i prolaze. Gledam ih kako prolaze, kako dolaze i odlaze neznano negdje. Osobno sam malo putovao iako mi sa željeznice imamo popust, kao i članovi naših obitelji. Da, ali što ti vrijedi popust na vožnju ako ti fali sve ostalo, mislim na novac za hotele, brodove, avione. Zbog svega toga sam ponekad žalostan pa naslonim glavu na rame svoje supruge. Ali da vas ne zamaram, o tome ću na terapijskoj zajednici. Rekoh, malo sam putovao ali volim zamišljati kakvi se sve čudni ljudi voze u tim putničkim vagonima. Volim također gledati teretne vagone i pitati se, bože moj, što sve prevoze, gdje prevoze, po kojoj cijeni prevoze, jesu li tereti rasuti, tekući ili u komadu, ima li sva ta roba ispravne papire ili nema, ma sve bih ja to strašno volio znati. Vi ne možete zamisliti kako je sve to meni uzbudljivo. Meni radno vrijeme prođe kao tren, kao neki brzi san. Bit ću kratak, ja volim željeznicu, televiziju, svoju ženu i svoju kćerku, i to je moj život. To vam je moj život u najkraćim i najdužim crtama. Uopće se ne bojim umirovljenja, ne bojim se penzije, ne bojim se mirovine, a osobito ne otkad imamo kablovsku televiziju. Ja znam da ću dobiti mizerno malu mirovinu kada se nakon četrdeset i nešto godina staža povučem. Dobit ću sasvim malu sumu, sasvim mali iznos, iznos koji je ispod minimalnog ljudskog dostojanstva, samo za kruh i mlijeko, i možda malo bezukusne piletine i tvrde govedine, ali ne bojim se toga. Ja se ne bojim toga što neću nikada imati dostojanstvo u prihodima, što nikada neću imati dostojanstvene prihode. Ja sam okretan čovjek, vrlo sam praktičan i snalazim se dobro u ovom svijetu. Ja ću uvijek naći neki poslić na crno, honorarno bojanje ograda ili tako nešto, sezonsko dvorenje zidara, posluživanje za šankom u lokalnoj gostionici, farbanje drvenine u stanovima, uređivanje grobova prije one navale jedanput godišnje, prodavanje ljetine na tržnicama, bilo kakav častan posao u skladu s mojim skromnim očekivanjima. Ionako ja nisam nikada ciljao visoko držeći se one ''tko visoko leti, nisko pada''. Pitajte moju ženu i kćerku, one su mi krunski svjedoci. Ja nikada i ne mogu pasti, jer sam nisko. Toliko nisko da niže i ne mogu biti. Kažem vam, ja više nemam stida i ne bojim se ničega što nosi novi dan. Ja se ničega ne bojim. Možda se samo malo bojim Parkinsonove i Alzheimerove bolesti koje bi se jednom stvarno mogle pojaviti. Ali o tom potom. Kad dođe vrijeme. Kad se steknu okolnosti. Kad se ispune uvjeti. O smrti uopće ne razmišljam, jer sam posredstvom moje žene prihvatio onu antičku misao da dok smo mi nema smrti, a kad je smrt onda nema nas. Ne, ja ne mislim o smrti. Pa nisam lud. Mislim samo o televizijskom programu i ponekad o novom autu. Ja smatram da sam se jako profesionalno, istinito i dobro predstavio. (Odlučno pogleda Davora.)
DAVOR: Izvrsno ste to učinili. Sve je u redu, super. Baš kako treba, iskusno i otvoreno. Baš kao da ste već bili ovdje, baš kao da ste oduvijek ovdje. A sad ti, Sara.
SARA: Što reći o meni? Kako se predstaviti? Moje ime je Sara. Imam dvadeset devet godina. Nije neka novost, patim od duboke depresije, neki kažu shizofrenije, kao da je ta razlika važna, ali o tome na terapijskoj zajednici. Uspjela sam završiti fakultet i odmah sam se prijavila Zavodu za zapošljavanje, ali, kao što je već Marica rekla, posla nema i nema pa da se ubiješ. No, priznajem, ja nisam baš često išla na burzu rada. Zaposlila sam se lijepo u videoteci. Na crno, naravno, ali molim vas da o tome nigdje ništa ne pričate kako moj poslodavac ne bi nagrabusio, a i ja s njime. Davor kaže da se ovdje poštuje medicinska etika i da je na ovome mjestu zagarantirana i privatna i profesionalna tajna pacijenata. Volim gledati filmove i izmišljati priče i dijaloge za filmove; volim izmišljati predstave, pjesme, romane. Ne, ne zapisujem to. Umrla bih od srama. Mislim da nemam talenta za pisanje. Pokušala sam jednom, ali je ispalo užasno. Kod mene se sve zbiva u glavi. Izmišljanje je samo moj hobi. Udala sam se za starijeg čovjeka, umjetnika, ako je to uopće bitno. Fini čovjek, uvijek mi pridrži kaput, uvijek mi odmakne i primakne stolicu kada smo u restoranu, uvijek mirno i blago priča, baš kao naš Davor, i onda mirno konobara zamoli da nam donese butelju crnoga vina i dvije čaše. Jasno, kad pretjeram u svojem nepredvidivom, neurotičnom, mušičavom i ekscesivnom ponašanju zna biti itekako oštar, autoritativan, autentičan. Jednom riječju, on je pravi muškarac. O seksu neću govoriti, jer ga jako volim i jer bih o njemu mogla pričati do sutra. Ukratko ipak, ja sam strastveno otvorena i željna, a on je vrlo senzitivan, spor i grozničav, grub i nježan u isti mah, što ja volim, cijenim, poštujem i podržavam. U njegovim su očima stalno neke vesele iskrice. Od mene je stariji gotovo tri desetljeća, stariji je čak od mojih roditelja, ali kakve to ima veze ako se mi volimo! I muž i ja smo od prošle godine vegetarijanci pa i makrobiotičari. Ma zapravo, to vam je jedna čudna mješavina o kojoj bih vam mogla govoriti jako dugo i koja nema puno veze sa zdravom prehranom nego je više povezana s našim živcima i novim imidžom. Muž i ja želimo biti u trendu, to je to, zapravo ja i muž, ja imam inicijativu, neurotično želim dominirati pa makar i u sitnicama, ali o tome na terapijskoj zajednici. Moj drugi hobi je izmišljanje i postavljanje šašavih pitanja, neki kažu mudrih. Recimo, danas kad sam se probudila varirala sam sljedeća pitanja. Kako se žensko-muški sukobi mogu modelirati pomoću crvenih i zelenih trokutića na ekranu? Zašto je Internet još uvijek prilično skup unatoč svemu? Zašto uopće dajemo napojnicu u restoranima za koje unaprijed znamo da u njih nećemo nikada ponovno doći? Zašto se mogućnost iscrpljivanja prirodnih resursa ne pojavljuje na skali ponude i potražnje? Ta pitanja sam postavila samoj sebi danas ujutro. I tako svaki dan radim, postavim nekoliko pitanja. Inače, moj muž i ja, a to nam je glavna zabava u slobodno vrijeme, često odgovaramo na takva pitanja. Često pričamo i o jako ozbiljnim stvarima, o bolestima, o smrti, o mojem ludilu, o samoubojstvu kojemu pomalo naginjem u razbarušenim trenucima. Moj muž, na primjer, ovo je famozno, smatra da umjetnici nemaju pravo na samoubojstvo, smatra da moraju ostati do kraja i da do posljednjega daha moraju nuditi svijetu i svoju krhkost i svoju snagu, a ponajviše svoje posljednje čuvene riječi koje se razlikuju od posljednjih riječi neumjetnika i koje su višedimenzionalni poticaj ostalima. Jednom, kad smo popili zajedno dvije butelje crnoga vina, onog domaćeg s otoka, stvarno je pretjerao s tim umjetnicima. Rekao je da umjetnici nemaju pravo čak ni na smrt, na što sam ga ja s pravom začuđeno pogledala. Da, malo je čudan, ponekad ga teško pratim, ali ja ga obožavam jer sam i ja čudna. To je uglavnom sve što bi se ovako na brzu ruku moglo reći o meni. Da, umalo zaboravih, mogla sam biti majka dvoje djece. To znam po tome jer sam napravila do sada dva abortusa. Moj muž nema ništa protiv abortusa, a ja se s njime slažem. On kaže da je ubijanje u ljudskim genima kao neopozivi obrambeni mehanizam prirode, kako ono ratno ubijanje tako i ono mirnodopsko u koje spada i ubijanje još nerođene djece. Eto, to je sve za sada. Ajde ti, Ivane.
IVAN (ustane, uspravan je, jasan pogled uperio je u Saru): Ovo je strašno, prestrašno, braćo i sestre. To s abortusom. Kako te nije strah Boga, kako te nije stid Isusa, Saro, kćeri izgubljena?! (Podiže Bibliju, koju uvijek nosi sa sobom.) Isus je… (Zaustavi se kad primijeti opominjući pokret ruke terapeuta Davora.) Zovem se Ivan. Imam trideset i tri godine. Završio sam fakultet, imam diplomu, na burzi sam, ni za mene nema posla. Ali da počnem od perioda koji je prethodio studiju, perioda u kojem sam počeo obožavati droge i postao narkoman. Još kao vrlo mlad počeo sam uživati takozvane lake droge, a i stvarno su lake, sve dok me na kraju put nije doveo i do prave droge, do heroina. U početku je sve bilo zabavno, sve bila je glazba, sve bila je pjesma, gubio sam se u ljepoti, poduzimao sam i ono nemoguće. Heroin, ljepota droge, oprosti mi, Bože, to žuto zlato, taj mutni sjaj koji te lagano spušta, taj lijepi hors, kako mu tepaju dileri, ovisnici, sljedbenici, podržavatelji i općenito poštovatelji. Svi moji problemi kao da su nestajali u njemu. Ali, prošlo je neko vrijeme i heroin je posve preuzeo kontrolu nad mojim životom. Devet godina provedenih u svijetu droge i kriminala doista me je iscrpilo, bio sam, da tako kažem, umoran kao pas. Jednog blagog prozračnog jutra odlučio sam potražiti pomoć. Znao sam da nemam velike šanse, ali sam ipak odlučio pokušati. Aleluja. Otišao sam ravno u Antiheroinski klub bivših narkomana i upoznao divne ljude koji su mi u svakom trenutku bili spremni pomoći, i to s osmijehom na licu ništa ne tražeći zauzvrat. Malo pomalo, iz dana u dan, jako me je zainteresiralo što to vodi njihove živote i što ih to čini tako veselima. Rekli su mi s osmijehom na licu da je to Isus Krist, koji im je ulio nadu u novi početak. I ja sam odlučio pokušati, obratio sam se Isusu i nisam se razočarao. Isus mi je sve oprostio, dao mi je slobodu i razbio sve lance moje ovisnosti. Zahvaljujući Njemu ja danas više nisam rob droge. Ja sam sada slobodan, Isus je moj gospodar. Odmah nakon tog čuda spasenja od heroina, koje je On omogućio, upisao sam fakultet, živio sam isposnički čedno i završio ga u roku. Prijavio sam se u Zavod za zapošljavanje, ali uzalud, do danas ništa od posla. Pokušao sam naći posao nezavisno od Zavoda, Bog mi je svjedok. Ali gdje god dođem odmah, jasno, počnem govoriti o Isusu, no nitko nema strpljenja slušati riječ Gospodnju i nitko me neće zaposliti. Je li to logično? Ali da se vratim na stvar. Ja nemam hobi, nemam vikend, nemam piknik, nemam feštu i ne podržavam šoping kao zabavu. Ja imam samo svoj poziv i ništa drugo. Moj poziv je propovijedati riječ Isusovu, Isusov život i evanđelje, a u slobodno vrijeme izučavati Bibliju. Zato sam, a to je doista paradoksalno, i završio ovdje u bolnici. Zamislite vi to, završio sam u bolnici zbog širenja Isusova životopisa i Njegove riječi; završio sam u bolnici samo zbog toga što sam svojim vlastitim slobodnim odabirom drogu zamijenio slobodom i služenjem Isusu. Ali o tome više na terapijskoj zajednici. Rekoh odlučno, ja više nisam rob droge, ja više nikada neću biti rob droge. I vi možete uspjeti. Svatko može uspjeti. Svi mi možemo uspjeti. I svi vi možete uspjeti. Za sve ima nade. I za vas ima nade. Nazovite me. Nazovite me odmah na broj mobitela 666 i sve će biti u redu, i vas će Isus osloboditi lanaca. Aleluja. (Zastane na trenutak.) Oprostite, malo sam se zabunio, ali Isus je neprekidno sa mnom, sad tek vidim da vi niste pravi narkomani. Vama ću rado uputiti posebnu Isusovu riječ…
DAVOR: Ivane, ovo je sada predstavljanje. Rekao sam ti već da paziš.
IVAN: Davore, molim te kao Boga, samo dvije minute! Jučer sam bio dobar. I danas sam cijelo jutro dobar. Može?!
DAVOR (gleda na sat): U redu, može, ali pokušaj sve sažeti u dvije minute. Još se moraju predstaviti Ivana i Matija, a moramo malo raditi i s komplimentima. Shvaćaš!?
IVAN (brzo, strastveno): Kako da ne. Shvaćam sve, apsolutno i precizno, kako da ne! Otprilike dvije minute. (Pogleda na sat.) Evo počinjem. (Ivan zaneseno povisuje glas. Njegove geste, kretnje i općenito jezik tijela u ekspresiji su izvorno propovjednički.) Braćo i sestre, dođoh u ovu poplavljenu dolinu suza da osobno pronesem riječ Gospodnju. Isus je u vama, neprekidno je s vama iako vi to možda ne znate, ne osjećate, ne priznajete, ne hajete ili jednostavno zanemarujete Njegovu uvijek blagu prisutnost. On vam govori svaki dan, svaku večer, svako jutro. On govori tiho svakome od vas. Braćo i sestre, vi to znate, ipak to osjećate, vidite to u svakom svom pokretu koji uopće ne bi bio moguć da nema Njega, Boga Oca Svemogućega, koji je stvorio Nebo i Zemlju, koji je stvorio i vaše noge i vaše ruke i sve što gmiže, plazi, leti, puže ili hoda. Aleluja. Zgusnite svoju misao, poletite visoko iznad prizemnog realizma, obnašajte raznobojni realizam, kako je govorio moj sudrug s fakulteta, i Isus će vam rado oprostiti vašu bolećivu lijenost, vašu bolesnu sebeljubivost i vašu zbunjujuću nehajnost. Vi se uglavnom sebično utječete Isusu i Njegovoj dobroti, a ne činite ništa, ili činite malo, od onoga što bi moglo oplemeniti uspomenu na Njegovu žrtvu koju je On podnio za sve nas na hladnoći one noći, na vjetru i kiši, viseći na križu s okorjelim kriminalcima u društvu koji su ga jedini istinski podržavali u ono doba pribijanja na križ. Aleluja. Braćo i sestre, nije dobro tako bezdušno iskorištavati Isusovu dobrotu i Njegovu kondenziranu milost znajući da će On svagda oprostiti vaše grijehe. Svakoga dana, braćo i sestre, vi trebate brižno skrbiti se za spas svoje duše. A to ćete najbolje činiti upirući oči i molitve u nebo na kojemu jasno svijetle Isusovi nepobitno ohrabrujući tragovi, na kojemu se On, ma kakvi bili meteorološki uvjeti, svagda ukazuje ili kao jasnoća ili kao oblačnost ili kao romantična mjesečina ili kao sunce ili kao zvijezde brzice ili kao zvijezde stajačice. Tako ćete i vi svojom molitvom pridonijeti da se Isus ugodnije osjeća i da lakše podnosi svoje krvave rane i sve ostale posljedice velike žrtve koju je učinio za sve nas svojim dobrovoljnim odlaskom na križ, osuđen razapinjanjem na nj Poncijem Pilatom, zastupnikom rimske diktature. Aleluja. (Ivan uznosito podiže Bibliju i viče zanosnim propovjedničkim glasom.) Braćo i sestre, nikada ne pitajte što je Isus učinio za vas, upitajte se što ste vi učinili za Njega. Upitajte se iz dubine vlastita srca što ste vi učinili za Isusa. Upitajte se iz dubine vlastite duše što ste vi učinili za Njega. S tom riječju, s tim naputkom, prepuštam vas i danas vašoj svagdanjoj svijesti, vašoj savjesti, vašoj duši, koja neka bude vođena plamenim molitvama koje upućujemo Onome koji je svojedobno sav skrhan od površinskih krvavih rana zavapio: ''Gospodine, oprosti im jer ne znaju što čine!''. Tako ću i ja sada, slijedeći Njega, iskreno zavapiti: Braćo i sestre, sjetite se Posljednjega suda na koji će On doći suditi žive i mrtve, zdrave i bolesne, razumne i nerazumne, mirne i neurotične, spokojne i shizofrene. Sjetite se da ste bez Njega prepušteni Sotoni i njegovom crnom kraljevstvu negativnog idiotizma, globalnog zla koje se nadvilo nad cijelim svijetom; spomenite se da blagujete svaki dan ustima svojim molitvu kao dar Gospodinu. (Ivan uzima zrak. Davor gleda na sat, Ivan ubrzava govor, kretnje, geste, sve.) Isto tako, spomenite se da vam samo On i jedino On može pomoći u vašim trenutnim psihičkim boljeticama. I zato molite molitve, naglas i duboko u sebi, molite Gospodina prije i nakon svakog obroka, svako jutro i svako popodne i svaku večer kada uzimate tablete bilo koje boje. Isus je u tabletama, braćo i sestre, a samo neuki misle da su one tek sofisticirana kemija, obični lijek, stimulans i što ti ga ja znam. A sad, želim vam ugodan dan. Ustrajte sa Gospodinom, u Gospodinu i putem Gospodina, našega jedinog Isusa Krista, koji živi i kraljuje u jedinstvu Duha svetoga, u jedinstvu najveće globalizacije duha koja se je ikada dogodila od postanka ovoga svijeta, a koji je On u svojoj providnosti, sućuti i dobroti stvorio. Aleluja. (Ivan iscrpljen sjedne na svoje mjesto. Svi pacijenti plješću. Ivana se nervozno vrpolji, priprema se za predstavljanje.)
IVANA: Zovem se Ivana. Malo sam omamljena, osjećam se kao da sam upravo penetrirana... Uf, oprosti, Davore, znam da nema psovanja. Malo sam u zbunjenoj komi od divnog predstavljanja našega Ivana, mojeg čudnog imenjaka. Divne li propovjedi, bože! Ivane, svaka čast, stvarno si puknut, da se tako kolokvijalno izrazim. Znam da ti se sviđam, ali vjera ti zabranjuje da se zaljubiš u moj lik odnosno da me poznaš te upoznaš prije braka i kao tjelesno žensko biće. (Stanka.) Dakle, zovem se Ivana. Uskoro ću navršiti devetnaest godina. Još uvijek idem u srednju školu, a to je zato jer sam ponavljala godinu. Popustila sam u školi iz raznoraznih razloga o kojima ću izvijestiti na terapijskoj zajednici. Ja sam učenica. Moji roditelji i moji prijatelji iz susjedstva zovu me Divlja učenica. Ja sam rođena kradljivica, kradem sve što stignem i gdje stignem. Ne kradem kad sam u bolnici iako su iskušenja velika. Dakle, ne bojte se! (Isprekidani smijeh.) Patim od kleptomanije, osjećam se neprekidno poduzetna, svrbe me prsti kao da sam u vječnom šopingu. Aha, o tome također na terapijskoj zajednici. Sorry. Kao mala uvijek sam htjela biti nešto posebno, nešto divlje, htjela sam biti i pankerica. Pa i bila sam, zar možda nisam? Drugi put ću vam pokazati fotografije. Imam jednu na kojoj sam s 320 ziherica u kosi. To sam proglasila za frizuru godine. Tu instalaciju u kosi napravila sam na glavnom trgu grada s prijateljem iz razreda. Ljudi su nas gledali kao čudo. U školi me tako i zovu  - Čudo. Htjela sam uvijek pošto poto nešto divlje, nešto pravedno, nešto hrabro učiniti. Zamišljala sam da sam Garibaldi, Madonna, Lenjin, Majka Tereza, Winnetou i Che Guevara. To sam stvarno ozbiljno shvatila i po prvi put sam završila kod liječnika koji liječi dušu. Roditelji su bili očajni, ja sam bila vesela. Zabavlja me dubinski ta obuzetost hrabrim djelima. Obožavam mnoge hobije, u zadnje vrijeme poludjela sam za skupljanjem kompjutorskih virusa. S petnaest godina htjela sam pod svaku cijenu biti manekenka, htjela sam na pisti pokazati svoje lijepo, lelujavo graciozno tijelo. Nisu me pustili, rekli su mi, molim vas lijepo, rekli su mi da sam premršava. Ja premršava! Premršava. Nemoguće. Mama me je silila da jedem puno crnog kruha, špeka i luka. Nisam htjela. Odbijala sam hranu. Onda su me roditelji odveli doktoru. Rekao je da patim od anoreksije. Onda sam za inat počela jesti ogromne količine hrane, a odmah nakon jela išla sam namjerno povraćati u WC. Opet su me vodili doktoru. Rekao je da je to bulimija. Svašta. Sada sam vegetarijanka i moram priznati, isto kao i Sara, da je možda ipak u pitanju trend i imidž. To sudim po tome jer ponekad osjećam vrtoglavu želju za mesom, no ipak je nekako na jedvite jade neurotično suspregnem ili pak u nastupu nekontrolirana bijesa pojedem divljački neku ribicu koja, tako kažu, nije sastavljena od mesa pa je neortodoksni vegetarijanci dozvoljavaju na svojem jelovniku. Ali o tome na terapijskoj zajednici. Oprosti, Davore, ti znaš tu moju manu da uvijek skrećem s teme u trenutku kad to ne bih nikako smjela. Zato sam i ovdje. (Stanka.) Volim promatrati prirodu u parku, bojim se otvorenih prostora. Volim male količine ananasa. Nekada sam bila lijepa. Trudila sam se biti, postojati, hodati, trčati, svidjeti se drugima. Sad mi je svejedno, zauzela sam svoj vlastiti smjer, njegujem svoje vlastito ludilo iako, ne bojte se, vrlo sam proračunata, racionalna, pakleno koristoljubiva, užasno sebična. Toliko sebična da sam nedavno odlučila da neću nikada imati djecu. Niti vlastitu niti posvojenu. Po cijele dane vikala sam u kupaonici velikim slovima NE, NE, NE, NE i NE! Te svoje negativne riječi zapisala sam, također velikim slovima, i objesila ih na zid iznad mog malog radnog stola. NE, NE, NE, NE i NE! Ne, nikada neću imati djecu. Doista, djeca ne zaslužuju ovako dinamičnu i sebičnu osobu kao što sam ja. U mojoj glavi je kaos i ja se time ponosim za razliku od Sare koja se još koleba. Tako je moderno imati kaos u glavi, zar nije? Da, to sam zaboravila reći. I ja, kao i Marica, volim čitati, bolje rečeno MORAM čitati. Za svoje godine prilično sam obrazovana, načitana, govorim dva jezika. Svaka djevojka mora naglasiti da govori, a ne samo feministkinje. Svaka djevojka mora moći reći JA GOVORIM. Da, ja jako volim i jako moram čitati. Ponekad me zora zatekne potpuno budnu. Vidiš mene, buljim u slova kao idiot. Čitam i čitam. Najviše volim čitati životopise luđaka, to otvoreno priznajem. A najviše volim čitati o onom čuvenom slikaru koji je odrezao svoje vlastito uho ne bi li se svidio onoj prostitutki koja je danima elegantno sjedila na balkonu i tobože nehajno pušila promatrajući svakodnevno zapadanje sunca potpuno rastrojena od ljepote zalaska. Ne bojim se budućnosti. To sam specijalno naglasila svojim zabrinutim roditeljima. Moja mama je domaćica, a tata je uspješni  poduzetnik. Ja ću studirati ples, glumu ili tako nešto. Samo još moram ozdraviti, završiti gimnaziju, putovati po svijetu, ljetovati, kupati se, zavoditi starije dječake, slušati glazbu, prepustiti se valovima sjete, tuge, patnje, očaja, veselja, nervoze i zbunjenosti, prepustiti se valovima izgubljenosti, radosti, bijesa, povraćanja, srdžbe, gađenja i pljuvanja, prepustiti se valovima mora, rijeka i potoka... (Stanka.) I, kao što sam nekidan rekla Davoru i svima ostalima na terapijskoj zajednici, ja želim, ja ŽELIM i ŽELIM, ja želim njegovati svoje vlastito ludilo ma kakvo ono bilo. Svi su se skamenili, samo je Davor shvatio moju osobu i reagirao je kao čovjek. Davor me je otvoreno pogledao hrabrećim me pogledom, zatim se nasmiješio prikladnim osmijehom mješavine odobravanja i zabrinutosti, jer on za svakoga ima osmijeh, lijepu riječ, ponekad neki dar, najčešće bombon, čokoladicu, neki slatkiš. Eto, to sam ja. Tako se ja predstavljam u javnosti. E, a privatno još malo dodam gas, malo jače poludim, raščupam kosu, gledam se u ogledalo i takva se sebi sviđam. Privatno puno, puno sanjam, intenzivno sanjam, sanjam žustro, mahnito i raspojasano, sanjam sve svoje mnogobrojne različite identitete, sva svoja bogata mnogostruka ''ja'. Ha, ha, ha. A sada ti, Matija.
MATIJA: Moje ime je Matija. Imam četrdeset i jednu godinu. Nemam djece i nisam u braku. Ja sam neženja. Ne zato što bih nešto naročito mrzio žene, nisam ja ženomrzac, naprotiv, nego samo zato jer sam ekstremno uredan, a nikada nisam sreo djevojku koja bi bila barem približno tako uredna kao ja. Ja ne mogu podnijeti, na primjer, ono što je u mojemu stanu radila šašava Silvija, djevojka s recepcije u luksuznom hotelu, ja ne mogu podnijeti da djevojka po cijeloj kući bezbrižno šutira vlastite papuče kao nogometnu loptu i još se ceri bez veze. Ili kad se tušira pa veselo prska vodom suprotni zid u hodniku, koji je udaljen nekoliko metara od kade, a sve da pokaže kako je ona vrckava, oslobođena i emancipirana. Kakve stvarne veze ima emancipacija s divljim, neurotičnim, neobuzdanim polijevanjem tuđih zidova? Pazite, tuđih zidova! (Stanka.) Ja bih želio sresti urednu, mirnu i tihu djevojku. Izgled nije važan. Pa sve da je i ružna kao vještica na bolovanju, prigrlio bih je ako je uredna, tiha, staložena i mirna. Ja bih volio da djevojka staloženo, sabrano, iako uz smijeh i šalu, ustane mirno iz kreveta, ode mirno do kuhinje, napravi nam mirno topli kakao ili tako nešto, vrati se mirno u postelju, mirno i ozbiljno pruži mi šalicu s nekim velikim šarenim natpisom, a u kojoj je neki topli napitak, i mirno kaže: ''Dobro jutro, Matija.'' Ja bih joj ljubazno otpozdravio rekavši ''Dobro jutro, djevojko.'', a zatim bih dodao ''Hvala ti na napitku.'' Možda bih još rekao ''Hvala ti što postojiš.'' i zagrlio je kao dragu osobu koja zaslužuje moj zagrljaj. Zar ja zaista previše tražim od života ako tražim malo običnog, najobičnijeg mira i običnu mirnu djevojku? Čisto ludilo, ha! Dabome, čisto ludilo jer je još uvijek nisam sreo, a imam četrdeset i jednu godinu. (Stanka.) Po zanimanju sam konobar. Ne stidim se svoje struke, isto kao ni gospodin Stjepan. On je sve  lijepo objasnio pa neću to ni ponavljati, u svemu se apsolutno slažem s njim. Problem je u samo u tome što sam ja nezaposlen, a on nije. Kada se pojavim u javnosti, svi me zapitkuju pa kako pobogu Matija, pa ti si konobar, pa možeš dobiti posao svaki čas, na svakom mjestu, u svako doba i u svakoj prilici, osobito za vrijeme ljetne i zimske turističke sezone, za vrijeme vjerskih blagdana, državnih praznika, svjetskih dana ovoga i onoga, što će reći da posao možeš dobiti uvijek. Pa zašto pobogu, Matija, govore mi ljudi. Eh, da, to je sve možda istina što kažu, ali ja sam istodobno i alkoholičar, može se čak povremeno reći bivši alkoholičar. E pa zašto me onda ne žele zaposliti? E pa zato jer sam u stvari žestoki periodični alkoholičar koji samo čeka prvu pravu priliku. Kad me i zaposle na određeno vrijeme, ja već prvi dan na poslu posegnem za čašicom. Da, ali to mi nije dovoljno pa posegnem i za drugom, trećom, četvrtom, petom i dalje se više ničega ne sjećam. Probudim se bez posla, naravno, u sobi za otrežnjavanje u nekoj bolnici. Kad provjere kompjutorski moje ime, zanimanje, identitet i sve što s time ide, odmah me pošalju u drugu bolnicu, ali o svemu tome izvijestit ću detaljno na terapijskoj zajednici. (Stanka.) Nemam hobi iako sam pokušavao nešto učiniti u tom pravcu u onim kratkim periodima kada nisam bio u prisnim prijateljskim odnosima s alkoholom. Pokušavao sam igrati ping-pong i nisam ga uspio toliko zavoljeti da bih ga mogao proglasiti za svoj hobi. Pokušao sam i s tenisom, ali nije išlo, bilo mi je dosadno stalno udarati onu čupavu lopticu. Pokušao sam i s ribolovom, ali mi se zgadilo loviti nemoćne životinje. Čak sam postao pasivni član Društva za zaštitu životinja. Postao sam žestoki simpatizer životinja. Pa čak i prije te čuvene alkoholne faze, koja je počela u mojoj trinaestoj godini pa sam se možda i zato upisao u konobare, dakle i prije alkoholne faze pokušao sam pronaći svoj hobi. Pokušao sam s umjetničkim klizanjem. To sam pokušao u četvrtom razredu osnovne škole. Ali i to sam napustio jer sam često padao na ledu, i to bez ikakva vidljiva razloga, jednostavno sam padao kao blesav. Moj tata je vikao sine, drži se, drži se, ti si rođeni talent, ne gine ti zlatna medalja, ali ja nikada nisam uspio postići niti minimum ravnoteže kako bih napravio neku zahtjevniju figuru. Samo sam padao. Čak sam nabavio klizačko odijelo, štitnike za koljena, kacigu, rukavice, kostobrane i štitnike za vrat, ali ništa nije pomoglo. Izgledao sam kao pravi klizač, ali nisam znao klizati. O dvostrukom okretu u zraku mogao sam samo sanjati. (Stanka.) Što se pak tiče religije, ja sam odavno izgubio vjeru u Isusa i uopće vjeru u bogove iako, na primjer, unatoč periodičnom alkoholizmu nisam nikada izgubio vjeru u sama sebe, u svoje viđenje svijeta, u svoje nastojanje da se napokon zaposlim na duže vrijeme. Sviđa mi se sve ovo što Ivan govori, volim njegovu predanost idealima idealnoga vođe, sviđa mi se profinjena žestina kojom voli i hvali pokojnu osobu Isusa Krista i koju takoreći na naše oči oživljava, koju takoreći pred nama oživljuje. Volim slušati njegova uvjerljiva predavanja i propovijedi, ali niti na površini niti u dubini duše ja nikako ne mogu vidjeti Isusa Krista i boga. Kada bi on stvarno postojao, ja bih ga, zaboga, morao vidjeti, uočiti, percipirati ili barem u izmaglici naslutiti. Ljudi, ja imam savršen vid. Nikada ne nosim naočale. Vidim kao jastreb, kao orao, kao sve uzvišene ptice koje visoko lete. Toliko za sada o meni.
IVAN: Ali, Matija, Isus je zasigurno u tebi, Isus ne napušta u nevolji svoje ovčice, On je dobar pastir koji ne napušta svoje stado i...
DAVOR (gleda na sat, diže ruku i smiruje situaciju): Dobro je, dečki, sve je izvrsno. Na predstavljanjima svi postajemo pomalo sentimentalni i poetični, želimo se prikazati gorima ili boljima nego što u stvari jesmo i to je dobro, tako dobivamo na samopouzdanju. A sada kada smo se svi lijepo predstavili idemo na komplimente. Davanje komplimenata također je fantastičan izum ljudskoga uma. U komplimentima nema prostora za istinski sukob, ili ga barem ne bi trebalo biti, a to smanjuje svaku duševnu napetost, čak i depresiju. (Ponovno pogleda na sat.) Imamo vremena samo za četiri komplimenta, a s njima ćemo možda nastaviti sutra u šetnji parkom kada ćemo promatrati i komentirati prirodu. Tko će početi?

(Žamor lijekovima usporenih pacijenata. Dizanje ruku. Sara je najbrža.)

SARA: Mogu ja. (Gleda Maricu.) Marice, već od prvog trenutka kada sam te ugledala ti si mi se jako, jako svidjela. A kad si se predstavila, onako iskreno, toplo i bez nekih poetskih šifri, zavoljela sam te puno, puno, vjeruj mi. Odmah sam se oduševila i tvojim ludim nagnućem prema knjigama, jer i ja volim čitati, osobito Malog princa, i ne smatram da je čitanje te knjige postalo banalno. Kad čitanje te knjige postane banalno, sasvim je izvjesno da će se tog istog trenutka svijet raspasti. Jako te cijenim zbog tvoje odluke da neprekidno nosiš sa sobom Malog princa, da uvijek iznova čitaš tu knjižicu o letenju smisla na sve strane, smisla i za djecu i za odrasle i za najstarije nemoćne ljude u kojima su skrivena djeca, u kojima žive djeca koja više ne mogu hodati, plesati, odlaziti u teretanu, divlje ljubiti, trčati, poletjeti, ludovati.
MARICA: Hvala ti, Sara. Mnogi od nas zavoljeli su tu i radosnu i tužnu knjigu o malome princu. Mnogi su tužni. Kako samo lijepo kaže nepoznati autor: ''Sreća je dobra za tijelo, ali tuga jača duh.'' O, kako ga samo jača u ovom smrdljivom svijetu bez posla. (Stanka.) Ako hoćeš mogu ti posuditi Malog princa. Mogu ti posuditi i moje ostale knjige. Dozvoli mi da i ja tebi uzvratim kompliment. Sviđa mi se tvoja osjećajnost i želja za izmišljanjem te tvoja neposrednost. A ćutim i neku izvornu dobrotu u tebi. Ti si sigurno jako dobra osoba, jer tako puno hvališ svojeg supruga, umjetnika i ljubitelja crnoga vina, a koji bi ti mogao biti tata pa čak i djed. Neobično mi se sviđa slika vašeg skladnog obiteljskog kontrapunkta premda ne mogu razumjeti vašu sreću, jer nikada nisam doživjela nešto slično, a i zato jer sam tužna i ravnodušna po naravi. Ne, ja stvarno nisam nikada doživjela nešto slično. Tužna sam i ravnodušna.
IVAN: Ivana, iako si nepodnošljivo arogantna, samoživa, sebična, anoreksična, iako se praviš pametna te važna u svakom trenutku dok svojim nosom paraš oblake i nebeski svod pišući po njemu loše stihove koji će isti čas biti zaboravljeni, ipak i unatoč svemu tome poštujem tvoju istinoljubivost, izravnost, iskrenost i tvoju odlučenost da svaku svoju stvar izguraš do kraja ma kakva ona bila, pa bila i posve pogrešna. Čovjek ne sreće svaki dan osobu poput tebe, a to je za svaku moguću pohvalu. Drago mi je što mi je dano da živim u vremenu u kojemu i ti živiš, postojiš. Hvala ti na tome. Mislim da za tebe ipak ima nade, kćeri moja. Svakako se javi Isusu još danas. Aleluja.
IVANA: Hvala i tebi, Ivane, na svim onim lijepim trenucima koje si mi do sada na terapijama podario pričajući svoje napete priče o Isusu i njegovim glavnim sljedbenicima. Ti si, budimo realni i otvoreni, jako ružan. Imaš lice osuto crvenim prištićima, nos ti je u neskladu s veličinom obraza, a i udovi su ti malo preveliki u odnosu na trup. (Ivan uopće nije ružan i nema prištiće. Ivana krivo percipira druge, kao što krivo vidi i sebe te misli da je predebela, a u stvari je mršava. Ivana pretjeruje kao i obično, jer mora pretjerivati. Svaka invalidna percepcija pretjeruje, nikada nije u skladu s predmetom promatranja.) Tvoja ružnoća, brate, vrlo je vidljiva i nepobitno nepopravljiva, ali ti se meni ipak jako sviđaš. Tvoja ružnoća je opojno lijepa. Možda i zato jer je obasjana tvojom tvrdom vjerom u boga. Volim tvoju ružnoću i cijenim tvoj um. Voljela bih da mi budeš prijatelj, Ivane.
IVAN (iako prožet Isusom prihvaća Ivaninu ''igru''): Bit ću ti prijatelj, sestro, jer i ja ćutim istu želju. Sve je u Njegovim rukama. Ti si prva djevojka na svijetu koja je u mojoj ružnoći s pravom vidjela opojnu ljepotu. Aleluja.

(Tišina. Mrak.)
 

4.
PRIRODA I DRUŠTVO
prostor parka u gradu

Prijepodne. Okupaciona terapija u pripitomljenoj prirodi gradskog parka. Davor i ista grupa pacijenata polagano šeću po prostoru parka i razgovaraju, gledaju, komentiraju prirodu, daju komplimente, tu i tamo netko od njih potrči privučen nečim lijepim. Iako je dan, čini se da ipak prevladava boja mjesečine. Mnogi pacijenti, osobito oni depresivni i histerični, dan vide u tamnoj iako svijetloj boji, kao mjesečinu, a noć vide samo kao noć. Samo u rijetkim lucidnim trenucima vide noć obasjanu mjesečinom, čak i onda kada nje objektivno meteorološki nema, jer je nebo oblačno.

SARA: … i onda smo se cijeli dan igrali, jeli smo sendviče i pili topli čaj iz termosice. Ali gle, uf… Hej, Davore, pogledaj onaj obronak pun trave kojemu sam upravo uputila kompliment da je lijep!
DAVOR
(smiješi se pun razumijevanja): Pa to sam baš maloprije pričao pokazujući travu na sve strane. Ova trava dokaz je da trava postoji i izvan televizije. Zato i idemo u prirodu, u šetnju prirodom, kako bismo se uvjerili u tu istinu koja u ovom času nije posredovana medijima. To je nešto kao vraćanje korijenima. To zovu resocijalizacija biljkama. Meni se ovaj park sviđa. A vama? Tko će reći nešto o ovome parku?
SARA: Evo, ja ću.
IVANA: Ti se uvijek guraš u prvi plan, štreberica. Misliš da ćeš prije ozdraviti i dotaknuti sunce, otići u videoteku, zagrliti svijet i svojeg princa; misliš da će Davor reći glavnom liječniku nešto kao Sara je sada OK, može doma, tamo gdje je čekaju umjetnik i crno vino. Ma nemoj! Ipak, volim te na neki način, sviđa mi se tvoja poduzetnost čak i u beznačajnim situacijama, cijenim tvoju upornost koja postiže uvijek sve što želi pa bilo to i nešto banalno. Podsjećaš me na mene.
SARA: Hvala ti na komplimentu, Ivana. (Stanka.) Ovaj park je najveći gradski park u našem gradu i najznačajniji je pejzažni perivoj u Hrvatskoj te prvo javno šetalište u jugoistočnoj Europi. Ovaj park slučajno se zove Maksimir. Mogao bi se i drugačije zvati, ali to bi i dalje neupitno bio park. On je golem, pun je trave i drveća velike, mjestimično i nadnaravne ljepote. U parku ima jedan vidikovac, a tako se i zove, Vidikovac. To je dvokatni toranj okružen terasama na kojima ljudi ispijaju razna pića, a s njega se pružaju prekrasni vidici na park, na lijepi park zvan Maksimir. Maksimir je također lijepa riječ puna mnogih značenja, a tu riječ ja na terapiji prevodim jednostavno ovako: maksimalni mir. Ovaj park ima i puno jezera. U parku je i Zoološki vrt. U njemu su životinje. Davore, hoćemo li danas svratiti i malo gledati životinje? Ja bih rado pogledala lava. Znaš da volim zamišljati razne stvari, recimo to o jogurtu i lavu. Ali čak je i meni teško neke stvari zamisliti. Teško je zamisliti da lav živi od jednog jogurta dnevno. Davore, idemo li pogledati životinje?
DAVOR (je tiha vedrina u kretanju): Ne, danas nisam planirao posjet životinjama. Drugi tjedan, Sara. Danas ćemo komentirati prirodu, davati komplimente, možemo malo trčati pa i plesati po travi. Dobro si rekla ovo o parku Maksimir. Lijepo rečeno. Da se zove drugačije i dalje bi bio park. Da je u nekom drugom gradu na svijetu i dalje bi bio park u gradu. Park u gradu je uvijek park u gradu.
MARICA (tužno, depresivno): Boje parka su izrazito jake, to vidim ali samo nakratko. To je zato jer sam tužna i ravnodušna po naravi, a da bi sve bilo gore ja sam još i nezaposlena. Ja sam burzovna djevojka i to uopće meni nije smiješno. Rijetko vidim jake boje. Stalno mi se čini da vidim ili mjesečinu ili boju mjesečine. (Stanka.) Park je stvarno zanimljiv iako, osim na glavnom šetalištu, nema betona i mojeg dragog asfalta. Čudesna su ova stabla. I nebo je nekako drugačije, drukčije je nego kada ga gledaš iz stambene zgrade. Onda je nebo ružno. Strahovito je sivo. Ovo nebo je lijepo i manje je sivo nego obično, podsjeća na srebro, podsjeća me na mjesečinu. Opet me hvata tuga. Opet vidim samo jednu boju, boju mjesečine. Najradije bih se ubila.
DAVOR: Marice, ja razumijem tebe i tvoje tamne porive, tvoje tužne slike, tvoju silnu potrebu da pobjegneš u neznano gdje, tamo gdje sigurno nema uznemirujuće boje sivoga neba i uznemirujuće boje mjesečine. Znam da ti nije lako, ali pokušaj ne misliti o tome. Misli na sve ono što bi mogla raditi u ovome svijetu. (Stanka.) Sigurno ćeš naći neki posao. Moraš naći. Svi su napokon našli. Ja ne znam nijednog čovjeka koji napokon nije našao neki posao. Jedan moj prijatelj čekao je na posao puno više godina nego ti. I evo ga danas, Marice, sretan trči, radi, skrbi se za svoju mnogobrojnu obitelj, radi prekovremeno i svaki mjesec kupuje nove tenisice. A to je njemu itekako važno, jer je amater-atletičar. Nemoj biti tužna u parku, nemoj. Park je predviđen za iskazivanje veselja iako, jasno, može poslužiti i za procese tuge poslije rastanka s voljenom osobom. Ipak i prije svega, ovaj park je veliki veseli izletnik i to neka ti bude današnja misao vodilja.
MAJKA: Ti si, kćeri, uvijek bila nešto posebno, nešto izdvojeno, ti si uvijek bila i tužna i romantična u isto vrijeme. Baš je lijepo ovdje. Park je toliko lijep da bi moj komentar parka bio ili suvišan ili neprecizan ili pretenciozan. Jedino bih željela ustvrditi da je trava ipak na televiziji nekako ljepša, nekako je više trava, zelenija je, travnatija je.
OTAC: Dobro si to rekla. Trava je stvarno travnatija na televiziji, a i nekako je zelenija. Ja se, kao i obično, slažem s tobom. Sjećaš se, pa i mi smo već bili u parku. Nekoliko puta. Davore, ja sam svoju suprugu, nemoj se smijati, Franci, ja sam nju zaprosio na rubu jednog parka. Baš smo izlazili iz parka zakopčavajući naše sportske jakne jer je počelo biti zima, i ja sam onda skupio hrabrost, svu hrabrost svijeta, ona je pristala i evo, evo nas ovdje. Da nije bilo parka, ne bi bilo ni nas, ni Marice, ni…
IVAN: Sve je to djelo Isusa Krista. Sjeti se, čovječe, da si bio prah i da ćeš se u prah vratiti. Toliko za sada o parkovima i prosidbi na rubu parka. Aleluja.
MATIJA: Moj komentar je kratak. On je ujedno i kompliment ovom parku koji bi se mogao i drugačije zvati, ali bi svejedno i dalje bio park. U ovakvoj idiličnoj atmosferi kultivirane divlje prirode, koja je puna svježeg zraka i zelenila, puna iskonske slobode, slobode kretanja, disanja, slobode odlučivanja, koja je puna slobodnih horizonata, u meni se prirodno budi posve iracionalna žudnja za alkoholom. U ustima osjećam bliski božanski okus svih popijenih konjaka, svih popijenih opjenjenih piva, svih vrsta vina koja sam ikada kušao, svih gorkih pelinkovaca o kojima snatrim za vrijeme terapije i s grozom se sjećam svih onih noćnih strepnji povezanih direktno s pitanjem postoji li još koji otvoreni lokal na svijetu u te sitne ure. (Stanka.) Moja sveopća žudnja za pićem postaje jaka u parku, postaje neutaživa kao blaženstvo o kojemu priča naš Ivan slijedeći Isusovu riječ. Uz tu žudnju i moja sjećanja postaju življa, zapravo sasvim živa, eto kao da su tu, pred očima, sjećanja na sve te, možda ružne ali ipak divne, scene divljeg alkoholiziranja. Sjećanja na klupe na kojima smo mi, mi mladi plesači i klizači, konobari i konobarice, ispijali svoja prva pića i ostala pića, i dočekivali mnoge zore te pijano promatrali krvavo trijezno sunce na obzorju. Bože dragi, Gospodine, Isuse premili, kako kaže naš Ivan, ovaj lijepi park pretvorit će me u pjesnika ili će me ponovno vratiti mojoj jedinoj pravoj strasti, alkoholu.
DAVOR: Lijepi komentar i lijepi kompliment, Matija. Znam da ti nije lako, psihički si jako uzdrman, ali vidim da ti terapija jača živce, da te osokoljuje, da te hrabri, da ti ulijeva nadu da ćeš pobijediti u ovoj teškoj borbi protiv neupitne ljepote poroka, neupitne za sve ovisnike, poroka koji je začarao gotovo pola čovječanstva. (Stanka.) Znam da ti je teško, ali ne boj se. Ne boj se, prijatelju, ako si doista čvrsto odlučio da se više ne drogiraš samo tek tako, rutinski i bez veze, bez žive i prijeke egzistencijalne potrebe, bez ikakve elegancije, bez treptave uzvišenosti, onda te ni ova lijepa i, priznajem, poetična priroda parka neće pokolebati u odluci. Osim toga, to znaš cijelim svojim bićem, svi smo mi uz tebe. Mi smo dobra, zgusnuta ekipa prošarana pozitivnim vibracijama, obdarena snažnom te bistrom izviđačkom inteligencijom i jasnom te čvrstom multidisciplinarnom suradnjom. Ti si, Matija, za sve nas veliki izazov, izazov koji zahtijeva naše brižno sudjelovanje, suosjećanje, razumijevanje, shvaćanje i prijateljsku prisutnost u tvojim najtežim trenucima. Ne boj se, Matija. Mi smo svi s tobom. Ne boj se, nisi sam.
MATIJA: Hvala ti, Davore.
DAVOR: Nema na čemu, prijatelju. Uvijek si dobrodošao. Mislim da si ti veliki čovjek. Ti si svoju pogubnu iracionalnu strast, pogubnu i za tvoje zdravlje i za tvoj društveni ugled, pretvorio u racionalnu pobunu protiv te strasti. Tim hrabrim činom ti si učinio veliko djelo. Ti si veliki čovjek, Matija. To je kompliment koji ti, evo, dajem na ovoj zelenoj travi najvećeg parka u našoj državi.
IVANA: Hej, ljudi, imam jednu ideju! Imam ideju kako ćemo grupno najbolje komentirati prirodu. Naš današnji izlet u park mora dobiti dimenziju posebne hrabrosti, mora imati nešto divlje u sebi, to mora biti čin hrabre akcije, korisne i milosrdne. Već sam to jednom učinila na izletu u park sa svojim razredom. Čekaj. Ima nas, da vidim… jedan, dva, tri… ima nas osam. Ajmo se uhvatiti za ruke, isprepletimo ih i poredajmo se u jedan red, uspravimo se i hrabro gledajmo prirodu širom otvorenih očiju. Ovo je akcija u prirodi parka. Predlažem da se ova ambijentalna akcija zove Otvoreno gledanje Maksimira. Ti, Ivane, budi tu na početku reda, ja ću biti u sredini. Sistem je sljedeći. Ivan uzvikne: ''Ivana, reci nam, što vidiš?'' Ja pojačanim glasom kažem to što vidim, a zatim svi mi ponovimo glasno i svečano ono što sam ja upravo rekla. Pritom gledamo ravno ispred sebe u prirodu općenito i prirodu u parku. Ivan zatim postavi isto pitanje, ja opet odgovorim, a mi ponovimo zajedno moj odgovor i tako sve dok se ne umorimo. Slažete li se s idejom? Slažeš se, Davore?
DAVOR (nasmijano, vedro): Apsolutno. Ovo ti je najbolja ideja otkad si u mojoj grupi. Podržavam tvoju ideju, zapravo podržavam sve dobre ideje.
IVANA: Čuli ste Davora, ljudi. Idemo onda!

(Interaktivna akcija
Otvoreno gledanje Maksimira. Vedra, zaigrana, živa  koreografija. Glazba prirode. Ptičice. Veseli žamor. Radost sudjelovanja u hrabrom činu otvorenog gledanja prirode u parku. Prijepodne je, radni dan, u parku su samo Davor i njegovi pacijenti. Svi stoje ponosno u redu i gledaju radosno u prirodu ispred sebe. Svi trepere od velikog uzbuđenja, izgledaju kao ljudi koji očekuju nešto novo, nešto još neviđeno.)

IVAN (uzvikuje svečano): Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA (odgovara svečano): Vidim drveće, travu, sunce, rijetke oblake, povratak prirodi i puno ptica koje razgovaraju, razgovaraju. Naš Ivan zacijelo bi sada da ima moju ulogu spomenuo i to da se ptice razgovarajući s radošću sjećaju Svetoga Franje Asiškog, koji je upravo s njima uspostavio najprisniji vjerski dijalog putujući u molitvi svijetom, lutajući Europom i moleći neprekidno za slabe, potrebite i potištene poput nas. Za slabe, potrebite i potištene poput nas.

(Svi uznosito ponavljaju ono isto što je Ivana rekla gledajući svečano ispred sebe. Na isti način to čine iza svake replike. Diskretno podsjećaju na antički kor.)

IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim puteljke posute bijelim šljunkom i drvene klupice na kojima će večeras sjediti ljubavni parovi i razgovarati o budućnosti. Razgovor će povremeno prekidati nečujnim vlažnim poljupcima i moliti boga da ne padne kiša. I moliti boga da ne padne kiša.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim nebo kako se naginje i miluje krošnje drveća, miluje nas hrabre, nas tužne, nas nemoćne, nas jake. Vidim i proljetno sunce između rijetkih oblaka koje nas svojim položajem upozorava da ćemo uskoro krenuti prema bolnici na ručak, kako bismo prikupili potrebne kalorije za brže svladavanje svih naših bolesti. Za brže svladavanje svih naših bolesti.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim u daljini okrugli Paviljon jeke u kojemu smo prošli tjedan urlikali svoja imena i zatim slušali odjeke naših glasova kao jeku umnoženih imena. U tom paviljonu stanuje jeka, stanuje bezrazložni smijeh, stanuje nervoza, stanuje paranoja, stanuje shizofrenija, stanuje umnažanje slogova riječi, stanuje eho svih govorom proizvedenih zvukova. U tom paviljonu stanuje umnažanje imena, zvukova, glasova i tonova. Umnažanje imena, zvukova, glasova i tonova.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim predivno jezero u kojem se za ljetnih dana kupaju siromašna djeca koja nemaju novaca za ljetovanje na moru. Vidim površinu vode koja se zimi zaledi, ponekad i nedovoljno zaledi, a na njoj su slike proteklih utapanja siromašne djece koja nisu imala dovoljno novaca za odlaženje na pravo klizalište. Za odlaženje na pravo klizalište.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim prekrasnu padinu kod Vidikovca na kojoj smo se sanjkali zimus jureći brzo kroz duboki snijeg. Davor je pao, ali mu nije bilo ništa. Mi smo ga dizali, dizali, a on se je smijao, smijao. Poslije nas je Davor počastio vrućim čajem na hladnoj terasi i pričao priče o svojemu djetinjstvu koje je stjecajem povijesnih okolnosti proveo upravo u ovom velikom parku. Proveo upravo u ovom velikom parku.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim ispred nas mali prelijepi brežuljak sačinjen rukama ljudi, a ne prirodom. To je mogila. Taj umjetnički izrađen spomen-humak napravljen je u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva 1925. godine, što će reći u burnom prošlom stoljeću bogatom povijesnim događajima. U burnom prošlom stoljeću bogatom povijesnim događajima.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim piramidni kameni stup. Ne mogu odoljeti pridjevima pa ću reći prekrasni, prelijepi i divni piramidni kameni stup. To je impresivni obelisk urešen brojnim brončanim lovor-vijencima i ograđen kopljastom ogradom od kovanog željeza. Na njemu piše latinskim i hrvatskim jezikom sljedeća poticajna rečenica: ''Za umorne od posla, tužne i potištene, da ih ove nedužne radosti prirode osvježe i podignu.'' Za umorne od posla, tužne i potištene, da ih ove nedužne radosti prirode osvježe i podignu.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim nadnaravno zeleni Zoološki vrt prepun autentičnih životinja, tih divnih stvorenja koja, srećom, nikada neće nastupiti u našem gradu, jer se naša grupa na Davorovu inicijativu hrabro založila za neopozivu zabranu nastupa cirkusa sa životinjskim točkama u gradu Zagrebu. Živio naš civilizacijski iskorak u odnosu na prava i zaštitu životinja! Živio iskorak koji su već učinili veliki gradovi poput Beča, Barcelone i Venecije zabranjujući gostovanje takvih okrutnih cirkusa koji, naglašavamo, koji izazivaju pojačanu depresiju u svima nama! Koji izazivaju pojačanu depresiju u svima nama.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim rustikalnu, bajkovitu Švicarsku kućicu u kojoj je nekada obitavao lugar veseo i mamuran od svježeg zraka parka, a danas je u prizemnoj prostoriji uređen mali bistro u kojemu mi još nikada nismo bili. U kojemu mi još nikada nismo bili.
IVAN: Ivana, reci nam, što vidiš?
IVANA: Vidim jedan mali brežuljak ispred nas, a na njemu kapelicu Svetoga Jurja. Vidim zelenu travu koja raste po brežuljku. Trava je prošarana divljim cvijećem. Brežuljak podsjeća sve nas na naša mala djetinjstva koja su pretežno protekla u sreći, zadovoljstvu i trčanju po sličnim brežuljcima. I trčanju po sličnim brežuljcima.

(Kada su svi zajedno izgovorili repliku, Ivan naglo izađe iz reda. Sav je  ustreptao, kao i obično propovjednički je temperamentan. Sudionici akcije
Otvoreno gledanje Maksimira izgledaju omamljeno, radosno, svečano.)

IVAN:
Davore, mogu li ja sada, na ovom brežuljku, održati jednu malu propovijed u čast Svetoga Jurja koji je ubio zmaja odnosno u čast Isusa Krista koji mu je to omogućio? Molim te! Znaš da bi mi to puno pomoglo u liječenju, u ozdravljenju, a vama sigurno ne bi škodilo, vama sigurno ne bi štetilo. Molim te, Davore. Samo dvije-tri…
DAVOR (smiješeći se blago prekida ga pokretom ruke i gleda na sat): Dobro, Ivane, ali ne dugo, samo kratko, samo malo. Moramo uskoro krenuti na ručak. Nemoj da te moram upozoravati, nemoj da te moram prekinuti na najljepšem mjestu. Svi mi cijenimo Isusa i sve svete osobe, ali se moramo pojaviti na ručku u određeno vrijeme.
IVAN (se penje na mali brežuljak): Ne boj se, Davore. Hvala ti, Davore, hvala ti. Ljudi, čuli ste Davora. Počinjem. (Ivan uzima dah. Kao i obično, uvijek je tako, počinje strastveno i završava strastveno. Pacijenti pažljivo slušaju Ivana. On diže Bibliju, širi ruke.) Braćo i sestre, zbog profane te svjetovne dužnosti ručka danas ću biti nešto kraći, ali Gospodin nam to neće zamjeriti jer je on već davno, već za vrijeme Posljednje večere, rekao sljedbenicima svojim sve ono bitno o kruhu, koji je prispodobio svojemu tijelu, kao i o vinu koje je prispodobio svojoj krvi. Nažalost, da se malo tobože našalim s našim Matijom koji osjeća iracionalnu žudnju za vinom, što mi niti on niti Isus Krist, otac naš, zasigurno neće spočitnuti kao zlu nakanu, moram ovdje ipak istaknuti da je nama u bolnici zabranjeno piti vino. S obzirom na naše osjetljivo i delikatno stanje, rekao bih s pravom. Ali vratimo se današnjoj propovijedi na ovom brežuljku, koji je naša sestra Ivana tako oštro uočila u lijepoj akciji Otvoreno gledanje Maksimira. Braćo i sestre, i danas, kao i uvijek, stjecajem providnosti slavimo Njegovu sveprisutnu prisutnost. Danas to činimo na malenome brežuljku u ovom moćnom parku prirode, jer Isus je svagdje, pa i ovdje, uvijek s nama. Aleluja. Danas ću vam na srce staviti ovu uputu: u svakom slobodnom trenutku razmatrajte Isusov poznati Govor na gori i njegovu početnu rečenicu ''Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.'' Braćo i sestre, zapitajte se u dubini svojega uma što je Isus zapravo htio reći tom svojom rečenicom? Zapitajte se ozbiljno u dubini svoje duše što je Isus mislio kada je rekao ''siromasima u duhu''? Zapitajte se što je…
SARA: Ljudi, počela je padati kiša.
IVANA: Najednom se naoblačilo i počela je padati kiša.
SARA: Ne guraj se, nervozna prijateljice. Ja sam prva primijetila kišu, jer mi je prva kap pala ravno na nos pa sam odmah obavijestila ljude o tome.
MATIJA: Posvuda postaje sve oblačnije, posvuda pada kiša.
MARICA: Meni ne smeta kiša kada sam tužna. Uvijek sam tužna.
OTAC: Za sada pada malo.
MAJKA: Ali uskoro će padati sve jače. Pogledaj one crne oblake.
DAVOR: Ionako moramo poći. Uskoro će ručak. Krenimo stoga! Idemo, djeco! Pohitajmo brzim korakom prema bolnici da ne pokisnemo. Nemamo kišobrane, nemamo kišne jakne s kapuljačama, nemamo ništa protiv kiše, svemir je još uvijek jači od nas. Siđi, Ivane, i kreni s nama. Isus će oprostiti, Isus će razumjeti.
IVAN: Isus sve razumije i sve čini sa svrhom. Samo On zna zašto je upravo u trenutku početka moje propovijedi na brežuljku poslao kišu. Neka bude volja Njegova. Možda je Isus htio da danas dobro zapamtite samo Njegovu prvu rečenicu iz Govora na gori, a ona, ponovimo je još jednom, braćo i sestre, ona glasi: ''Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.'' Zapamtite tu rečenicu i dobro promislite sva njezina značenja, a propovijed na brežuljku nastavit ću nekom drugom prilikom. Možda već sutra. Aleluja.

(Svi pokrivaju rukama glave ne bi li se barem malo zaštitili od kiše, neki navlače džempere preko glave. Ivan stavlja Bibliju ispod košulje da se ne smoči. Davor i pacijenti hitaju na ručak. Oblačno nebo. Kiša pada. Boja mjesečine neprekidno je prisutna. Mrak.)

5.
SLOBODNE AKTIVNOSTI

prostor bolnice

Prijepodne. Nekoliko dana poslije akcije Otvoreno gledanje Maksimira. Soba za okupacionu i radnu terapiju. Svi sjede oko stola. Neki pričaju. Ulazi Davor.

DAVOR (je mirna vedrina u pokretu): Danas imamo slobodne aktivnosti. Odaberite aktivnost, rasporedite se, uključite se u svoju aktivnost, predajte se potpuno dubini i punini te aktivnosti. Uživajte. Istražujte. Otkrivajte sebe. I ja imam danas jednu slobodnu aktivnost koju ću korisno iskoristiti. Idem na kavu u kantinu. Došao mi je prijatelj iz djetinjstva. On je vrlo dobar čovjek, ali nešto je pošlo nakrivo, i to gadno. Telefonski mi je spomenuo posttraumatski  sindrom, jaki stresni poremećaj. On očito ima velikih problema, u kući i izvan kuće, u sebi i izvan sebe. Često je u sukobu. A onaj tko je u sukobu osjeća golemi pritisak. On je ponekad previše temperamentan. Možda ga uključimo u ovu grupu. Moramo mu pomoći, alkohol i ostale droge te njima izazvana depresija nisu rješenje. On ne smije dići ruku na sebe, on mora dići ruke od droge. Da bi to mogao stvarno učiniti moramo ga psihički ojačati. Pronaći ćemo neki model i za njega i za Europu i za cijeli svijet. Mi smo tražitelji modela. Kada ih nađemo, mi ih primjenjujemo. Vraćam se brzo. Kad se vratim, nadam se da ćete biti već duboko uronjeni u ono bitno. Radite polako, ono bitno nikada se nije radilo hitno. Radite koncentrirano, izbjegavajte probleme koje vi ne možete riješiti, primjerice problem pravedne raspodjele hrane na Zemlji ili problem dužine trajanja nafte u Zemlji. Vraćam se brzo, uskoro. Onda će svaki od vas meni lijepo objasniti i približiti ono čime se bavi na današnjoj terapiji i u čemu je bit njegove ili njezine slobodne aktivnosti.

(Davor odlazi. Žamor. Neki pacijenti ustaju sa stolica, lijeno odlaze na određene pozicije. Neki ostaju na svojim mjestima. Marica odlazi do malog stolića, sjeda za kompjutor i počinje pisati. Sara viri na površinu monitora, Marica je nervozno tjera. Sara odlazi do Ivane. Njih dvije počinju tiho pričati i pritom se smiju.  Zatim Sara uzima digitalni fotoaparat i fotografira sve prisutne. Ivana radi tjelovježbu. Otac i Majka ceremonijalno ustaju, zatim lagano plešu i tiho pričaju. Matija sjedi i zamišljeno gleda u nepoznatu daljinu. Na njegovu licu tamni valovi sumnje. Ivan čita Bibliju i nešto crta bojicama po papiru. Na njegovu licu tiha ozarenost i mirnoća čovjeka koji pronašao spokoj i smisao života. Mjesečina. Glazba. Tišina. Glazba. Tišina. Svi u sobi bave se aktivnostima koje su slobodno odabrali. Vrijeme, ako ga ima, prolazi. Uskoro se vraća Davor. Uobičajeno mirno prilazi pacijentima. Uobičajeno vedro, ali ozbiljno, razgovara sa svakim od njih.)

DAVOR (prilazi Marici koja kucka po tipkovnici i sjeda na slobodnu stolicu): Onda, draga Marice, što si ti odabrala? Reci mi u čemu je bit tvoje slobodne aktivnosti?
MARICA: Iako bih radije čitala, odabrala sam pisanje svaštica na kompjutoru. Možda od njih nastane nešto kao pjesma. Danas ne mogu čitati, osjećam se bezvoljno i nervozno, ne mogu se koncentrirati, bježi mi smisao raspoređen po stranicama. E, a to nije dobro jer ja uvijek kad čitam želim barem malo razumjeti o čemu se radi. Barem malo. Pokušala sam čitati već rano ujutro, ali ne ide. Danas mi ne ide pa ne ide. Zato danas pokušavam pisati. To su uglavnom opće stvari koje se ipak tiču moje bezvezne, krhke i tužne pojedinačnosti. Crtice, dojmovi, misli. Od tih crtica, dojmova i misli upravo oblikujem pjesmu. (Davor se naginje i gleda na monitor, a Marica ga brzo prekriva rukama.) Ne, ne smiješ je još vidjeti. Treba mi još barem pet minuta, a onda moram ispraviti pogreške. (Lice kao da joj je nakratko živnulo.) Davore, imam ideju. Kad završim pjesmu isprintati ću tekst i dati ga tebi. Hoćeš li naglas pročitati moju pjesmu? Ja nemam snage za čitanje, a pjesma je ipak dio naše terapije slobodnih aktivnosti pa mi možda bila zanimljiva i ostalima. Slažeš li se s mojom idejom?
DAVOR: Naravno da se slažem. Ideja ti je izvrsna, već jako dugo nitko u bolnici nije napisao pjesmu o općim stvarima. Rado ću naglas pročitati tvoju pjesmu. Siguran sam da će ona odjeknuti u cijeloj sobi i da će je svi pažljivo slušati i srcem i umom. Nego, nisi mi odgovorila na pitanje što je bit tvoje slobodne aktivnosti. Znaš, jako je važno jednostavnim riječima moći obrazložiti ono što radiš. Onaj tko to može već je obasjan suncem, hoda bodro sunčanom stranom ulice, stječe samopouzdanje i prkosi sveopćoj prolaznosti.
MARICA: Pa... U stvari, bit ove moje slobodne aktivnosti je pokušaj stjecanja slobode izražavanja i pokušaj oslobađanja od tuge i potmulog straha. (Marica tužno gleda Davora, kao da se snebiva.) Istodobno to je pokušaj stjecanja hrabrosti da budem ono što stvarno jesam. Ja znam da je pisati pjesmu uzaludno, ali ja to ipak radim. Možda mi barem malo uspije, možda napokon napišem nekoliko uspjelih stihova. Ja želim izraziti sebe, ja želim biti ono što stvarno jesam. Bojim se jako, Davore. U pubertetu sam pisala pjesme kao luda, a zatim ih bacala u smeće. Bile su nepodnošljivo loše. Nikada od mene pjesnikinje. Nikada ništa od mene.
DAVOR: Glavu gore, Marice, draga djevojko! Ti samo napiši pjesmu pa kud puklo da puklo, kako kažu filozofi. Pri kraju terapije ja ću je pročitati naglas da svi čuju. Nemoj sad posustati. Samopouzdanje mora biti prisutno pa čak i onda kada ti se čini da za to nema nikakva razloga. Ugledaj se na prirodu, pogledaj kako je svaki dan, ali baš svaki, svaki dan, potpuno sigurna u sebe. Priroda se ponaša živahno kao da nikada neće umrijeti, kao da se nikada neće umoriti, posustati, pasti u depresiju i roniti svoje opće suze za sve nas. Inače, Marice, sviđa mi se slobodna aktivnost koju si odabrala. Pisanje pjesme nikada nije bilo lako, a pisati pjesmu u današnje vrijeme nemjerljivo je hrabar čin. Nemoj se nipošto dati smetati, samo se koncentriraj koliko god možeš. Piši slobodno o svemu sve što te tišti. Čak ako je i loše napisano, ipak je tvoje. (Davor se diže sa stolice.) Nastavi, Marice, i nemoj biti tako tužna. Naći ćemo mi neki posao, za početak bi stvarno mogla raditi i nešto izvan struke, tek toliko da stekneš snagu i opće samopouzdanje čak i u onome što te ne veseli. A ja ću razmisliti imam li neku vezu koja bi ti mogla pomoći da dobiješ posao u struci. Budi hrabra, budi strpljiva. Nemoj se sada pokolebati, stvarno ti ovdje dobro ide. Još malo pa ćeš kući, nebo više neće biti sivo, boje će se pokazati u punom sjaju, a tvoji će roditelji biti manje naporni jer su uvidjeli da i oni moraju biti strpljivi, da se moraju malo više potruditi kako bi te razumjeli. Još malo pa kući, ha, Marice, što kažeš! Još malo pa ćeš odlaziti u šetnju svojim asfaltiranim ulicama koje ti se toliko sviđaju. (Davor potapša Maricu po ramenu. Ona ozbiljna lica i dalje kucka po tipkovnici. Marica stvarno želi završiti tu  pjesmu.)
DAVOR (se približava Sari koja ga fotografira): A ti, Sara? Očito si odabrala fotografiranje za svoju slobodnu aktivnost. Nemoj mene, molim te! Uvijek nekako čudno ispadnem na fotografijama, čini mi se da nisam ja na slici, uvijek mi se čini kao da je to netko drugi. Nego, u čemu je bit tvoje slobodne aktivnosti?
SARA: Čuj, bit moje slobodne aktivnosti, kako je ja vidim, jest u sljedećem. Pokušavam brzo zaustaviti vrijeme naglo snimljenim trenucima u kojima se nalaze ljudi koje snimam. Danas snimam sve iz naše grupe. Nastojim u svaku fotografiju unijeti sebe, pokušavam u digitalnu preciznost ove mašine ubaciti veliku dozu vlastite emocionalne perspektive. Možda priredim malu izložbu fotografija. Možemo je postaviti u blagovaonicu. Jednom smo već ti i ja pričali o tome. Izložba mojih fotografija, ha, Davore! Kad mi u posjetu dođe moj muž umjetnik, kako će me samo hvaliti, uh!
DAVOR: Izvrsno, izvrsno. Samo nastavi, Sara. Veselim se tvojoj izložbi u blagovaonici. Vjerujem da ćemo svi uživati u tvojim fotografijama. Nekima poput mene bit će malo neugodno prilikom razgledanja izložbe, ali nema veze, bit ću hrabar. Neki će možda dobiti bolji apetit gledajući sebe na fotografiji. Neki će se možda malo zamisliti nad svojim izgledom. Kažu da jedna slika vrijedi više nego tisuću riječi. Stvarno ne znam, možda je istina, a možda i nije. Mislim da to ipak ovisi o situaciji. Teško je snaći se u sukobu između slike i riječi, riječi i slike. Najbolje je ako se ta dva svijeta nadopunjuju u skladu vlastitih suprotnosti. U svakom slučaju, veselim se tvojoj izložbi.

(Davor se približava Majci i Ocu koji plešu. Oni prestaju s plesom kad se on približi.)

DAVOR: Vidim da plešete. Jako lijepa slika. Baš sam sa Sarom pričao o slikama. Jako, jako lijepa slika. Puna značenja, puna vaše povijesti u dvoje. Lijepa aktivnost. Plesati, plesati, plesati. Kao nekad. Kao u mladim danima, kao na vjenčanju, kao na svadbama. Recite slobodno, u čemu je bit vaše slobodne aktivnosti?
OTAC: Plešemo i pričamo. Sjećamo se naših rijetkih posjeta parku i one moje prosidbe na rubu parka o kojoj sam već nešto rekao nekidan za vrijeme posjete parku Maksimir. Bit naše slobodne aktivnosti je… bit naše… Ne znam točno. Možda je bolje da to Franci obrazloži. Ona je ipak učiteljica, a ja sam samo skretničar vičan znakovima. Ne riječima, znaš...
MAJKA: Lijepo nam je. Plešemo kao ludi i pričamo jedno drugome u uho tako da nitko ne može čuti o čemu pričamo. Ovako se već dugo nismo slobodno veselili. Ovako već dugo nismo bili slobodni. Hvala ti što si nam omogućio da budemo  potpora našem djetetu na terapiji. Bit naše slobodne aktivnosti jest u aktivnom sjećanju. To je ono sjećanje koje u čovjeku izaziva planiranje budućnosti. Za vrijeme plesa mi pričamo o tome što ćemo raditi u skoroj i daljnjoj budućnosti, navijamo za Maricu i njezin posao, veselimo se gledanju televizije. Pričamo o kupnji novog velikog televizora sa svim onim brojnim dodacima, sa svim onim mogućim i nemogućim zvučnicima, pričamo o kućnom kinu. Kada čovjek ima u kući kućno kino sigurno je sretniji nego kad ga nema. E, a kad Stjepan ode u penziju i dobije otpremninu na željeznici, ići ćemo opet na more. Davore, zamisli, ići ćemo opet na more nakon toliko sušnih godina, desetljeća, čini mi se i stoljeća! Davore, zamisli, mi planiramo, mi planiramo, mi planiramo…
DAVOR: Super, ljudi! Nastavite s plesom, pričanjem i planiranjem. Odabir vaše aktivnosti stvarno je iznimno dobro koncipiran. Jako mi se sviđa vaša aktivnost. Doista, Franciska, fantastično dobro objasnila si bit vaše slobodne aktivnosti. Nego, da vidimo što je s Matijom.
DAVOR (prilazi Matiji): A ti, Matija, kako ide? Vidim da duboko razmišljaš. U čemu je bit tvoje slobodne aktivnosti? Jesi li zadovoljan s odabirom?
MATIJA: Ha, čuj, nije loše. Zapravo, nije ni dobro. Razmišljam jesam li postao dovoljno stabilan da mogu popiti samo jednu čašicu, samo jednu, a ne nakon te prve čašice nastaviti s drugom, trećom i ostalima koje u tom slučaju nužno slijede. Razmišljam je li moja psiha dovoljno čvrsta, jer još uvijek osjećam prejako treperenje živaca. Evo, i sad mi se još malo tresu ruke od dugotrajnih i teških mamurluka kojima sam bio pogođen od rane mladosti. (Pokazuje ruke koje se uopće ne tresu.) Bit moje slobodne aktivnosti je u dubokom razmišljanju koje se bavi ispitivanjem stupnja jačine psihe i stupnja jačine volje. Nije lako duboko razmišljati. Čovjek se lako izgubi, zaluta. Ma, pusti, da čovjek poludi od brige i napora.
DAVOR: Bravo, Matija, bravo! Izvrsna slobodna aktivnost. Izvrsna. Ipak, znaš, možda je bolje da pričekaš još koju godinu s tom čašicom. Ili je možda najbolje da čašicu potpuno i zauvijek zaboraviš. Vjeruj mi, puno je opojnije drogirati se vlastitim mozgom nego alkoholom, jer čovjek je tada puno pijaniji. Puno pijaniji, moj Matija. Pokušaj se udubiti u tu misao. Biti totalno pijan od sokova vlastita mozga najjače je narkomansko iskustvo. Tu istinu potvrđuju svi napredni narkomani diljem svijeta. Misliti znači piti. Piti znači biti. Pijem mozak, dakle jesam. Nastavi razmišljati. I ne samo danas. Nastavi svakodnevno preispitivanje volje, jačanje volje, jačanje duha. Bravo, bravo, bravo! A sad da vidimo čime se to bavi naša Ivana.
DAVOR (prilazi Ivani koja radi čučnjeve): A ti, vidim, vježbaš. Reci, u čemu je bit tvoje slobodne aktivnosti.
IVANA: To je tjelovježba kojom želim unaprijediti mišiće na rukama, nogama, guzi i trbuhu. Radim čučnjeve, sklekove i trbušnjake. Bit moje slobodne aktivnosti je dokazati onim tamo tipovima, majci kućanici i ocu poduzetniku, i svima u razredu i u cijeloj školi, svima u kući i u svijetu, dokazati da ne bolujem od anoreksije i gubljenja kompasa u svakodnevnom snalaženju u školi i u obitelji. Shvaćaš! Odlučila sam da od danas svako jutro radim tjelovježbu pet do deset minuta poslije vizite. E, a kad se vratim, Davore, kad se vratim kući nakon dugotrajna izbivanja moje mišićje govorit će samo za sebe. Još kad svima ludo i strastveno viknem velikim slovima HURA, HURA, bit će to moj potpuni trijumf. Bit će to moj potpuni trijumf.
DAVOR (zadivljeno): Ma super, Ivana! Dobro si se sjetila. Stvarno jesi. Uostalom, o tome smo već puno puta pričali, maštali smo zajedno o tome, o tebi i mišićima. Samo nastavi, ali ipak malo polakše. Nemoj previše forsirati prvi put da slučajno ne dobiješ upalu mišića. Poslije slobodne aktivnosti odnosno tjelovježbe svakako se istuširaj. Pazi da se ne prehladiš. Toplo se nadam da ćeš danas pojesti cijeli ručak.
IVANA: I znaš da hoću. Već sada osjećam glad. Osim toga, možda nećeš vjerovati, ali sve me je manje briga za moju tjelesnu liniju, za figuru. Tako sam zbog toga sretna, sretna, sretna. To je u velikoj, velikoj mjeri i tvoja zasluga. (Ivana nastavlja sa čučnjevima.)
DAVOR: To je prije svega tvoja zasluga. Da ti iskreno to ne želiš, to ne bi bilo moguće. Ja bih mogao tisuću godina ponavljati jedi, Ivana, jedi, ali moji vapaji ništa ne bi pomogli ako si ti čvrsto odlučila ostati u krivom uvjerenju zamišljajući sebe kao salastu debelu osobu iako si vidljivo mršava. Premršava, da se točno izrazim, i zbog toga izrazito nervozna, sebi i drugima često nepodnošljiva. Nego, da vidimo što je s ovim dragim čovjekom. (Okreće se Ivanu koji sjedi, čita i crta.) A ti, Ivane, kako si ti meni? Vidim da si se udubio u čitanje i crtanje. Vidim da je Biblija uz tebe i u tome nema ničega lošeg. Naprotiv. Svaki profinjeni čovjek čita tu knjigu nad knjigama gotovo svaki dan i tako upija dodatno obrazovanje bez kojeg se više ne može dobro i kvalitetno živjeti. Biblija je puna napetih priča od kojih zastaje dah pa i razum. Holivudski horror filmovi izgledaju kao dječji vrtić prema Starom zavjetu. Reci mi, u čemu je bit tvoje slobodne aktivnosti?
IVAN: Kao što znaš, Isus je moja svakodnevna stvarnost, a to nema veze sa zen budizmom kao što mi je svojedobno spočitnuo jedan pretjerano neobrazovani kolega. Ali pustimo one koji su zabludjeli, njima će pomoći Isus. Aleluja. I danas iščitavam sva evanđelja, bolje reći studiram ih pažljivo, kao uvijek i svagda, i pokušavam zamisliti kako su stvarno izgledali evanđelisti kada su hodali prašnim biblijskim putevima po Galileji i drugdje pa ih onda pokušavam nacrtati. Najviše me, priznajem, o taštino nad taštinama,  zanima moj imenjak Ivan, a i njegovo evanđelje mi je nekako najljepše. Bit moje slobodne aktivnosti je u pronalaženju sličnosti i različitosti u tekstovima sva četiri evanđelja i u tome kako ću likovno predočiti likove evanđelista, likove velike četvorice: Ivana, Luke, Mateja i Marka. Razmišljam ovako: ako ih uspijem vizualizirati, onda ću bolje razumjeti razlike u njihovim evanđeljima.
DAVOR: Jako precizno, jako dobro, zapravo vrlo dojmljivo. Vrlo sam zadovoljan tvojim napretkom u točnosti tumačenja vlastitih pobuda. Moglo bi se reći da sam impresioniran. Sviđa mi se tvoja sve jača koncentracija, sve preciznija misao, sve istančaniji studij Biblije. Vidim da se više ne treseš i to je dobro. To je najbolje od svega. Čovjek koji se trese, koji je narodski rečeno živčan, takav čovjek ne može mirno i dostojanstveno živjeti, a kamoli mirno i dostojanstveno proučavati Bibliju.
IVAN: Hvala ti što si to primijetio. Ali to nije moja zasluga. Mene Isus voli, a voli i sve nas. On me vodi. On mi pomaže i ovdje u bolnici, a vjerujem da će mi pomoći i onda kad izađem iz bolnice. Vjerujem da će mi pomoći da dobijem napokon posao u struci. Živio Isus! Aleluja.
DAVOR (ozbiljno): Kucajte i otvorit će vam se.
IVAN (uobičajeno, propovjednički ozbiljno): Tražite i naći ćete. Amen.
DAVOR: Amen.
IVAN: Aleluja.

(Davor sjedne za veliki stol i zadovoljno promatra pacijente koji se bave slobodnim aktivnostima. Zatim pogleda na sat, izvadi bilježnicu iz bijele kute i nešto zapisuje. Prijepodne odmiče obasjano dnevnom svjetlošću u boji mjesečine. Marica stoji pored printera, izlaze tri lista papira. Zatim uzme papire i prilazi bojažljivo Davoru. Predaje mu papire dok je on hrabri vedrim širokim osmijehom. Marica polako odlazi na svoje mjesto pokraj kompjutora. Davor popravlja naočale zagledan u tekst pjesme.)

DAVOR (obraća se svima): Hej, ljudi, u redu je, odmorite se, predahnite, sjednite na svoja mjesta. Budući da imamo još malo vremena pročitat ću vam jednu pjesmu. Budimo radosni što ćemo je čuti, to se već tako dugo nije dogodilo. Pjesmu je napisala Marica i to danas i ovdje na terapiji, a to je vrlo, vrlo značajno jer je pjesma nastala u sferi slobodne aktivnosti na relativno javnom mjestu u prostoru bolnice, gdje je i inače teško postići sasvim običnu koncentraciju, a kamoli koncentraciju za pisanje pjesme. Pjesma se zove Nema više Apokalipse. Mislim da će Ivan uživati jer se radi o temi s njegova područja. Barem naslov pjesme upućuje na to. (Davor pročisti glas dižući obrve dok svi napeto čekaju čitanje pjesme. Davor mirno i polako, takoreći svečano, čita pjesmu.)

NEMA VIŠE APOKALIPSE

mogla bih nacrtati svoje živce.
tako jasno vidim svoju bol
kao stihove pune sedativa.
pjesma je crtanje očitog.

nebo u boji betona,
u oblacima očaj i tuga,
kondenzirana vlaga smrti.
vrijeme je užasne banalnosti.
nade nema ili je mrtva, zaleđena.
s neba vise sivi ledeni upitnici.
može li itko zadržati toplinu tijela
uronjenog u hladni svijet?
može li itko plakati
kada se suze smrzavaju u trenu?
može li itko postići ravnotežu
u gustim mlazovima ledenog crnila?
pun Mjesec daje negativne odgovore,
mjesečina je potištena.
na Zemlji je depresija, mraz bez proljeća,
kotrljanje smrznutih kuglica,
neostvarenih plakanja.

još malo, još samo malo
i nema više Apokalipse.
u meni je prvi smijeh,
prvi put sam radosna,
smrt je početak nove ravnodušnosti
koja nikoga neće povrijediti.
jedno je sigurno, od danas prestajem pušiti.
poezija betona uništava
sve loše navike.

još malo, još samo malo
i nema više Apokalipse.
nema više duševnih bolesti,
nezaposlenost prestaje u trenu,
ratovi na rubu živaca prestaju,
sve naglo prestaje
kao nenadani nestanak struje.
ja više nikada neću biti gladna,
praznina bit će punina,
ja više nikada neću biti led.
nakon svjetla doći će tama
u kojoj ću prestati gledati.
u njoj i moja osobna iskaznica
napokon prestaje važiti.

nesretna, nezaposlena,
neudata, nevina ne-djevojka
sada je sretna.
vi ne morate tako misliti.
neću se ljutiti.
istinski praštaju samo oni
koji su ubrzo ništa.
još malo, još samo malo.

još malo, još samo malo
i dan će zaći i noć će nestati.
neću kriti, i ja sam voljela
rijetke trenutke Apokalipse.
za puna Mjeseca
voljela sam lutati asfaltiranim ulicama
ili poljima lavande na otoku,
praznina je tada manje boljela.
voljela sam na balkonu
ispiti čašu crnoga vina
dok je sunce na zalasku
urlalo crvenu boju pesimizma,
istjecanje krvi, burnu smrt života.
da, voljela sam crno vino.
ali zar je to dovoljno?

nema više Apokalipse.
Marica je prošlost
koju je vrijeme pregazilo.
pregaženo ne može uskrsnuti.
uskrsnuće je laž,
Marica je istina, put u smrt.
ona je asfaltirana
poezija betona,
bez lirskih uzdaha, bez cvijeća.
Marica je led koji se nikada neće otopiti,
ona je vječni led na konačnom odlasku.

još malo, još samo malo.
ovako je najbolje, prijatelji.
prestaje vrijeme užasne banalnosti,
nema više Apokalipse.

(Nakon završena čitanja pjesme svi šute vidno potreseni. Ivan briše suze, Davor zabrinuto briše naočale, grobna tišina. Ivan ustaje. Miran je, tronut, nema ni traga od njegova propovjedničkog temperamenta.)

IVAN (ozbiljno, tiho pa ipak snažno): Svatko ima pravo na proljeće i isparavanje posljednje ljupkosti.

(Ivan sjedne. Svi šute vidno potreseni. Davor vrti glavom i zabrinuto briše naočale. Mjesečina. Svjetlo tamni. Likovi s okupacione terapije polako blijede i nestaju u tami. Mrak.)

6.
PUN MJESEC
u krugu bolnice

Noć, oko četiri sata ujutro. Noć punog Mjeseca. Na jasnom nebu nema iluzija. Mjesečina sja prekrasnom svjetlošću. Mjesečinom je osvijetljen samo proscenij, a ostatak pozornice je u mraku. Od scene Slobodnih aktivnosti prošlo je oko 18 sati. Iz mraka se polako pojavljuje Marica u pidžami i crvenom kućnom ogrtaču s velikim džepovima. Nosi bijele tenisice. Raščupana kosa, pogled ukočen, oči širom otvorene kao u nekih mjesečara. Marica pali cigaretu lelujavim ritualnim pokretima. Zatim puši i govori. Govori i puši. Dolazi do lijeve strane proscenija i počinje hodati u pravcu desne strane proscenija. Marica mjesečarski sigurno hoda prema zelenoj zgradi. Zelena boja jest boja budućnosti. Marica se više ne ljuti na roditelje zbog toga što su joj dali tako nesuvremeno ime. Marica hoda polako, zastajkuje i govori. Napravi nekoliko koraka pa stane. Zatim krene. Napravi nekoliko koraka pa stane i govori. I tako do kraja prizora. U međuvremenu popuši još dvije cigarete. Prijedlog: cijelu scenu snimiti videokamerom i emitirati je na videozid tijekom izvedaba. Preporuka: tijekom emitiranja s vremena na vrijeme povećati Maričino lice tako da zauzme cijeli ekran, a zatim povremeno fokusirati njezine oči. Snimljenu scenu prilikom montaže videa ispresijecati pažljivo odabranim, karakterističnim kadrovima Zavoda za zapošljavanje, sobe za okupacionu terapiju, prostora obitelji, krematorija, grada, parka, asfaltiranih ulica, itd.

MARICA: …dobro je, za sada je sve u redu… volim li ja gledati mjesečinu?… volim li ja pun Mjesec?… ne volim ja ništa, ali jedno je izvjesno: više volim boju mjesečine nego sivu boju neba, sivu boju ljudi, sivu boju grada, sivu boju roditelja, sivu boju pacijenata, sivu boju liječnika u bijelim kutama… danas sve ide kao podmazano… noću sve ide kako treba ići... moja je soba u prizemlju, zapravo u razizemlju… prizemlje, razizemlje, podzemlje… fini izrazi, jezik i život su dvije riječi koje ne mogu jedna bez druge…ja ću danas napokon ostvariti vječnu šutnju… neobične su te pojave… malo mi se muti u glavi, nebo je sve manje sivo…bolje je reći da je nebo srebrnosive boje, a to je boja mjesečine… (Smije se čudno, hihotom.) …uzela sam upaljač i cigarete, ali jedno je sigurno: od danas prestajem pušiti... obukla sam omiljeni ogrtač boje krvi i pažljivo navukla tenisice…dovoljno za proljeće… lijepo je to rekao Ivan... svatko ima pravo na proljeće i isparavanje posljednje ljupkosti... jesam li ja sada ljupka? (Smijeh.) ...da vidim jesam li stavila plavu kovertu, kuvertu, omotnicu…koliko izraza za jednu papirnatu stvar… (Pipa lijevi džep ogrtača.)… je, tu je…kuverta će ostati čitava za razliku od mene… (Hihot.) …omotnica mora biti nađena… rijetki pišu prava oproštajna pisma... malo je pravih rastanaka... nadam se da kuverta neće biti poprskana krvlju... ali nema veze... iskrala sam se stručno kao lopov… nitko nije primijetio... to je dobro... svi spavaju zahvaljujući tabletama... provukla sam se kroz prozor naše sobe u razizemlju, obišla sam zgradu pa nisam morala proći pokraj portira na glavnom ulazu… sigurno me ne bi pustio, povikao bi... hej, vi, vratite se u krevet... postavljao bi dosadna pitanja, na primjer: kamo ćete vi u ovo doba noći… (Smijeh. Stanka.) …ovako je sve lakše… mirno idem svojim putem, putem prema zelenoj zgradi… znam jedno idealno mjesto, drugi kat, stubišni prozor... nadam se da su ulazna vrata otvorena… tko bi pomislio da će zelena boja zgrade biti okvir za sivu boju… za vječno sivu boju neba… za vječno sivu boju betona…boju koju ne može uljepšati čak ni srebrnosiva mjesečina… ako me u ovo gluho dobo noći netko i sretne, pomislit će da sam mjesečarka… nema nikoga, to je dobro…ne da mi se uzvraćati pozdrave... dobra večer, dobro jutro, kako ste, dan je prekrasan, kamo ćete, kako žena, kako muž, kako djeca, kako unuci, kako zdravlje... na ovom svijetu najteže podnosim brbljanje... svijet je sazdan od brbljanja... za mene je sve od početka beznadno, od mojega rođenja je beznadno… a ne samo ove tri godine otkad ne mogu dobiti posao… unaprijed je beznadno, oduvijek je beznadno… beznadna je i prošlost i budućnost… (Stanka.)... ja se nikada nisam istinski veselila… obiteljski nedjeljni ručak za mene je bio pravo mučenje…oko stola mali nesretni gubitnici... pretvaranje da je sve u redu... glumljenje idile... školski izleti, cika i vika zelenila za mene su bili brbljava dosada... stvari se nikada, nikada neće moći promijeniti, popraviti… već dugo nisam plakala… moj očaj je otišao predaleko… a rado bih plakala... ali za suze je potrebna vlaga... baš me briga...  suze su nepotrebna vlaga… možda bi bol bio manji…imam osjećaj da bi se svaka moja suza isti čas pretvorila u led, u tvrdi led, čvrst poput betona... ne želim živjeti već dugo, dugo…roditelji nisu krivi… nitko nije kriv… od rođenja ja sam samo jedna velika pogreška… ne vrijedim ništa... ja sam dijete srebrnosive boje…(Hihot. Stanka.)... u osnovnoj školi bila sam samo zlobna…u gimnaziji sam postala potpuno ravnodušna… a na fakultetu sam već bila i bešćutna… i bešćutna i ravnodušna i tužna …prestala sam biti zlobna… ostala sam tužna, ravnodušna i bešćutna... iako se rijetko smijem, u sebi sam umrla od smijeha kada su se ljudi iz moje grupe u parku hvalili da više neće dopustiti točke sa životinjama u cirkusu… mučenje ljudi i mučenje životinja mene stvarno ne može dirnuti… svejedno mi je… ne mogu nikoga, nikoga voljeti i nije mi stalo do toga da mene netko voli... a tko bi mene i mogao voljeti ovakvu… tmurnu, tužnu, depresivnu, šutljivu, nekomunikativnu… ja sam uvijek bila depresivna, tužna i nekomunikativna, i takva ću ostati do kraja… još samo nekoliko malih minuta… zelena zgrada je sve bliže… sloboda je nadomak ruke… (Stanka.) ...jedan mladić na fakultetu rekao mi je da meni treba vremena, da se ja jako sporo otvaram... rekla sam mu da se ja nažalost uopće ne otvaram... nije shvatio... nema veze… (Stanka.) ...svi podsvjesno znaju da ih prezirem… dobro, ne baš svi… ovdje u bolnici ja sam pokušala glumiti, pokušala sam biti istinski kooperativna… kooperativna… prvi put u životu bila sam kooperativna… na trenutak sam požalila Davora iako sam ravnodušna… on je prvi čovjek za kojega sam osjetila neki oblik poštovanja… nisam ga htjela razočarati, jer se toliko trudio oko mene… zato sam pokušala surađivati, kako on lijepo kaže pun vedrine koju ja ne razumijem… vedrina je meni strana... ja stvarno prezirem život…unatoč sivoj ravnodušnosti ja prezirem... ipak, Ivana me je prozrela…jer je u jednoj stvari slična meni… naginje upornoj, mirnoj, halapljivoj, sebičnoj ravnodušnosti… pa i Sara je naslutila moj prezir iako mi je nekoliko puta uputila kompliment… ja prezirem sve… pa tako prezirem i sebe… ja sebe najviše prezirem… imam li ja prijatelja? nemam… jedna djevojka s fakulteta mislila je da smo mi prijateljice… kakva zabluda… rekla mi je da sam joj simpatična… ona je vjerovala da smo mi prijateljice samo zato jer smo nekoliko puta zajedno otišle na bljutavu kavu … možda njoj nije bila bljutava, ali meni je bila bljutava... (Stanka.) ...premršava sam… zgodna sam, neki kažu lijepa… pa da i jesam, čemu ta ljepota… ja je nikada neću koristiti… iskoristiti... ne osjećam nagon za drugim tijelima, ne osjećam poriv za seksom, ne osjećam potrebu za toplim udom u sebi... ne želim biti ispunjena nečijim erektivnim mesom…ja ne osjećam želju, ne ćutim žudnju, ne osjećam strast... ja ne osjećam nagon za druženjem, za društvom, za udajom… ne osjećam želju za prisnošću... osjećam samo želju za smrću... ja samo želim umrijeti... zapravo, ja sam već odavno mrtva… ja sam cijeli život depresivna... ja nisam živa… ja nisam lijepa... ja sam ravnodušna prema svojem tijelu… izgleda mi blesavo… da mogu istinski osjećati ja bih za svoje tijelo osjećala samo mržnju… ovako prema njemu osjećam samo ravnodušni prezir... ne volim te lučevine u međunožju svakog mjeseca… taj odvratni miris moje uzaludne krvi… svi ti mirisi... mirisi gotovo svih mojih otvora...odvratno... jedino mi ne smrdi moje govno... čudno... ponekad prije spavanja prstom rado protrljam čmar i onda mirišem prst... miris anusa na prstu čak mi je nekako ugodan... tko bi se tu snašao ... nikada se nisam depilirala… samo sam to činila ispod pazuha da bih imala mira, da me puste na miru, da mi se ne obraćaju tobože duhovitim upadicama, pitanjima, savjetima… i u školi i na fakultetu i na burzi i doma… mama već nekoliko godina uporno objašnjava da je već prije dvadeset godina došlo vrijeme depiliranja… da je to higijenski…ne vjerujem u te priče, to su marketinški trikovi kozmetičke industrije… uopće nisam primijetila da smrdim zbog toga jer imam dlake na mjestima gdje dlake prirodno obitavaju… ja sam jedina djevojka u razvijenom dijelu svijeta koja ne depilira noge, pazuha, ruke, međunožje, takozvanu bikini zonu… danas će nestati ta djevojka.... više neće biti izuzetaka... depiliranje će zahvatiti cijeli svijet... (Smijeh.) ...ja ću danas svima pokazati što je prava higijena…ne, neću to napraviti zbog pukog pokazivanja, već zbog sebe…(Stanka.) …iako dobro podnosim samoću, ne mogu biti sama… ne mogu biti s drugima… svi mi se gade… ja sam kažnjena… život je meni kazna…moje ime je Marica, moje ime je katastrofa… to je nesuvremeno ime… to je ime koje teško mogu podnijeti… roditeljima sam oprostila, nisu oni krivi… svidjelo im se to ime, oni su tako divno jednostavni, tako mučno prosječni, oni su sivi, sivi, sivi… svima sve opraštam... jedino to jebeno sjajilo za usne neću moći zaboraviti do zamalo zadnjeg trena… nisam dirala njezino sjajilo… nikada ga nisam niti takla… osjećam da ću opet zavijati… ovo sigurno nije svijet u kojem ja želim živjeti… ovo je svijet dosadne osrednjosti, uzaludne borbe, užasne banalnosti... slutim da bih u tom svijetu stvarno mogla poludjeti... zato ću sada tiho zavijati da ne probudim mrtvace u sivim bolničkim zgradama… te lažne ljude koji se prave živi…ja ću sada tiho zavijati…može li se tiho zavijati?... (Zavija neko vrijeme, zatim nastavlja govoriti.) … i zavijanje je higijena… oslobađa me napetosti u trbuhu… nadam se da je smrt konačni kraj… ne mogu zamisliti da se probudim u još jednom svijetu koji ne bih mogla podnijeti… nikoga ne krivim… krivim samu sebe… postoji li krivnja? ne znam… postoji li krivnja, glupačo? ne znam… znam samo da sam cijelo vrijeme nesretna, depresivna i tužna… za mene, ovo je vrijeme Apokalipse… jedino vrijeme koje pamtim je apokaliptičko vrijeme… a to je krivo vrijeme za mene…jesam li ja osoba kojoj bi svako vrijeme bilo krivo vrijeme?... ne znam… ja sam velika pogreška…imam osjećaj da bih ja i raj proglasila paklom… (Stanka.) …naravno da mi on nije bio dečko… ja nikada nisam imala dečka…prema tom dječaku iz predgrađa osjetila sam kratkotrajnu samilost, a zatim ravnodušnost… svidjelo mi se ponekad s njim šetati našim asfaltiranim ulicama… jedino mi asfalt odgovara.... da mi se nešto stvarno i istinski sviđa, možda ne bih otišla... taj dečko iz predgrađa bio je također tužan... nitko u to ne bi povjerovao, ali ja sam još nevina… imam dvadeset i osam godina i još sam nevina…među mojim nogama je mrtvilo... kako stoje stvari i ostat ću nevina... (Isprekidani smijeh.) …ima li nečeg bolesnog u tome ili nema?… možda bih ja bila nevina i da nisam nevina… (Tišina.) …već sam pokušala jednom… s tabletama… moji su reagirali munjevito... ono odvratno pumpanje želuca… e, sada neće reagirati jer spavaju… svi spavaju u četiri ujutro… (Gleda na sat.) … u četiri i dvadeset… da budem precizna… ako je to uopće potrebno u ovoj situaciji… ima li ipak prostora za mene u ovoj Apokalipsi? …barem prije zore, barem pred jutro?... nema, dušo, nema, srce… zato i ideš prema zelenoj zgradi gdje ćeš pronaći mir… mir?... no dobro, pronaći ćeš prestanak Apokalipse… ja ću uskoro staviti točku na i, tako se to kaže… a točka na i je točka gdje nestaje i prestaje Apokalipsa… ja ću ući u tu točku svjesno… ja... što to znači ja? moj ego je glupa minijaturna konstrukcija koja želi nestati… nisam ja bolesna… ja jesam bolesna… ja nisam bolesna… sve to prestaje biti problem…sve lijekove bacite u rijeku bez povratka, još bolje, bacite ih u kanalizaciju… Xanax, Melleril, Prozac, Ladiomil, Lofepramine, Valium, Apaurin, Thorazine i ostala imena bacite u WC-školjku i povucite vodu…sve te beskrajne miligrame bacite, bacite, bacite... povraća mi se… imam li pravo povraćati sada kada sam na putu u točku gdje prestaje Apokalipsa?... bolje je pušiti cigarete nego povraćati… (Puši. Otpuhuje dim.)… lijekove dajte Ivanu, on pati od neuroze koja se zove religija… Matija je zdraviji…sanja neutažive snove o alkoholu… Matija ne može vidjeti boga… Matija i ja smo potpuno različiti… ja znam da boga nema, nikada ga nije ni bilo… nikada nisam voljela slatke laži… religija je samo teška slabost organizma, ona je tvrdokorna neuroza… Isus je odavno mrtav, počivao u miru… on je bio prvi biblijski intelektualac i uopće nije bio vjernik… te stvari nisam govorila na grupi da ne povrijedim Ivana… zapravo da ne izazovem nove slapove njegova propovijedanja... (Stanka.) …jesam li ja prevladala svaku slabost?... jesam li potisnula bol?... jesam li zaključala strah?... jesam li ukinula očaj?... jesam li zaobišla strepnju?... ne znam, ne znam… znam samo da sam utopljena u depresiji od kada znam za sebe... dobro poznajem jedino tugu, srsi tuge su neprekidni…ipak, sve nadmašuje žudnja za smrću… postoji li nešto tako crno, nešto što je tamnije od žudnje za smrću? mislim da ne…imam li ja izbora?... nemam! …izbor je rezerviran za površne… izbor je rezerviran samo za banalne duše... (Stanka.) …uskoro će jutro… jutro donosi pobjedu, a ne poraz… ja ne mogu biti poražena…u meni je život odavno ugašen… poraz je na drugoj strani… moja smrt još je samo jedan mali poraz za Apokalipsu… Apokalipsa treba žive, ona živi od živih…žao mi je samo što nakon smrti neću moći izgovoriti naslov moje pjesme, žao mi je što neću moći izgovoriti rečenicu ''Nema više Apokalipse''… (Čudni hihot.) …stvarno sam glupa... pa mogu taj naslov proglasiti za svoju posljednju rečenicu i izgovoriti je prije smrti za svoj zadnji mali užitak… ionako za to nitko neće znati…mogu je ovaj čas izgovoriti… evo, izgovaram, he, he, he… Nema više Apokalipse… ne, sada je pogrešno vrijeme… izgovorit ću tu rečenicu... izgovorit ću naslov pjesme neposredno prije samoga kraja… (Stanka.) …imam li ja neki cilj? nemam. jesam li imala ciljeve? nisam. koji su moji ciljevi? nema ih. imam li planove? nemam. imam li plan? imam. to je ovaj koji ću sada ispuniti... imam li samopoštovanja? ne, nemam... nisam ga nikada ni imala… vladam li nečime? ne. ...vladam li nekim? ne. ...konačno sam zavladala samom sobom…to je moj najveći uspjeh… a ne diploma… diplomirala sam zbog dosade… nisam više mogla promatrati one banalne ljude na fakultetu pa sam malo požurila… evo zelene zgrade… njezino zelenilo sada svjetluca na mjesečini... …nitko nije kriv… Ivana bi to rekla velikim slovima ... NITKO NIJE KRIV… evo ulaznih vrata… otvorena su… olakšanje… portir je sto posto kod dežurne sestre prekoputa… sigurno se maze i piju noćnu postorgazmičku kavu… baš sam zločesta… oprostite, nije namjerno… malo se igram Sare koja izmišlja razne priče… a sad pažljivo, tiho uz stepenice…drugi kat mi je hitno potreban… nikada nisam željela biti voljena, mažena i pažena… uvijek sam željela slobodu, uvijek sam željela samo smrt… zar to nije isto?... (Stanka.) …maštam o smrti još od osnovne škole kad sam prvi put osjetila najcrnju tugu…dosta je čekanja… želim slobodu… smrt je sloboda koja ne može govoriti u svoje ime…toplo se nadam da je smrt stvarni kraj svega…smrt je početak moje nove ravnodušnosti... ovoga puta moje vječne ravnodušnosti… smrt je početak nove ravnodušnosti koja neće nikoga povrijediti… evo i drugog kata… evo i stubišnog prozora… znam kako se otvara… nekidan napravila sam pokus … ovo je tek prava, istinska slobodna aktivnost iako je Davor uopće ne bi odobrio... (Hihot.)... eh, izoštrena inteligencija znak je uspješnih samoubojica… samoubojice nisu nužno psihički bolesnici... evo, ja sam živi dokaz... (Smijeh.) ...penjem se na prozor…stojim na štoku… kako se na hrvatskom kaže štok?... Marice, zaboga, u ovom trenutku to je zaista posve nevažno… svjetlost rasvjete i mjesečine osvjetljava beton…ali ja znam da je on u sivoj boji neba… a sada zadnji dim… bacam opušak na ono mjesto gdje ću se fino strmoglaviti…mislim da sam dovoljno govorila… (Hihot.) …dosta je riječi... sada su djela na redu… pa hajde, Marice… samo jednostavno i direktno... nema svjedoka pa da bi elegancija izvedbe bila uvjet uspjeha…prisjeti se kako si skakala sa stijene u more i sve će biti u redu… dobro, samo da izgovorim zadnju rečenicu… pa izgovori ako ti je baš stalo do nekog rituala…i jest, da znaš, i hoću... to je zato jer sam prvi put istinski sretna... prvi put približila sam se točki gdje zauvijek prestaje Apokalipsa... ali prije skoka ipak ću malo zavijati... osjećam neodoljivu potrebu za zavijanjem, za urlikom slobode... skrati, vrijeme je za točku gdje prestaje Apokalipsa, reci tu rečenicu... dobro, hoću... nema više Apokalipse.

(Marica radosno izgovori rečenicu
''Nema više Apokalipse'', zavija potom nekoliko trenutaka, zatim zaurlikne i skoči na glavu s drugog kata zelene zgrade. Tupi udarac tijela o beton. Tišina. Mir. Sloboda. Pokoj. Mjesečina. Srebrnosivo pitanje i Maričina nada u pozitivni odgovor kao da iskre na mjesečini s prvim znacima zore: je li smrt doista kraj svega? Mrak.)

Svršetak

- 16 -