Početna Arhiva Kontakt
   

 

 


Piše: Ranko Pavlović

PROKLETSTVO METAFORE

(radio-drama)

Glasovi:

PJESNIK, prilično nesiguran, često neurotičan, ponekad bojažljiv muški glas
(NJEGOVA) SJENKA, mada potisnut u duboke predjele podsvijesti, prigušen često, glas samouvjerene ženske osobe
METAFORA, ženski glas koji odaje osobu sklonu sarkazmu, ali uvijek samouvjerenu
RIMA, svadljiv glas ženske osobe, uvijek spremne da zaplače, neprdvidljive u postupcima
KRITIČAR, više nadmen nego autoritativan muški glas
IZDAVAČ, muški glas koji neuvjerljivom "samouvjerenošću" želi prikriti snishodljivost
I i II ŽENSKI GLAS
I i II MUŠKI GLAS

(Akustika vašarišta. Mnogi nerazgovjetni glasovi. Kreštava muzika.)

I ŽENSKI GLAS: Ideale, kupite idealeee...
II ŽENSAKI GLAS: "Sreća u sto lekcija"... Jeftino i praktično...
I ŽENSKI GLAS: Prodajte svoje dostojanstvo i kupite ideale.
I MUŠKI GLAS: Samo danas u vašem gradu...
II ŽENSKI GLAS: Praktična knjiga za svakoga... "Sreća u sto lekcija"... Ako nemate novca, dajemo je za vaše suze.
II MUŠKI GLAS: Provjerite svoju snagu.
I MUŠKI GLAS: Još samo danas... Čovjek igra kako mečka svira.
I ŽENSKI GLAS: Idealeee... Kupite idealeee...
II ŽENSKI GLAS: Za samo čašu suza možete dobiti jedinstvenu knjigu "Sreća u sto lekcija".
II MUŠKI GLAS: Provjerite snagu... Ko svom najbližem slomi vilicu, dobija Medalju prvog reda.
I ŽENSKI GLAS: Jedinstvena prilika: ideale za dostojanstvo!
I MUŠKI GLAS: Igraj, igraj, ne žali snagu... Cupkaj za budućnost.
II MUŠKI GLAS: Vaša snaga je u našem oružju... Navali dok nije rasprodano.
II ŽENSKI GLAS: U sretan život bez popravnog... "Sreća u sto lekcija".
I ŽENSKI GLAS: Idealeee... Kupite svježe idealeee...

(Povici "trgovaca" ponavljaju se, prepliću, potiskuju jedan drugi sve dok se ne pretope u vašarsku muziku koju, poslije izvjesnog vremena, prekida snažan muški vrisak. Nakon toga potpuna tišina narušavana samo dubokim isprekidanim disanjem. Još jedan vrisak.)

PJESNIK: Ne! Dosta! Umuknite!
SJENKA: Ha-ha-ha... Još jedan od tvojih košmarnih snova.
PJESNIK: Umukni! Ti podla, bezdušna, idiotska... (glas se guši u bijesu)
SJENKA: O-ho-ho... Kakvo čašćavanje... Kakav prijatan razgovor sa svojim najbližim, najrođenijim...
PJESNIK: Ti... ti si... niko i ništa... Ja ću... ja ću te... kao crva... Pljas! – i nema te više.
SJENKA: Pokušaj, pokušaj samo... Stigni me... Uhvati me...

(Sjenka se smije. Fonskim efektima (smijeh "prekriven" odgovarajućom muzikom) dočarati njeno trčkaranje po prostoriji. Zatim pretapanje u muziku, pa – najavna špica.)

PJESNIK: Konačno... Konačno ono što želim. Savršeno ekonomisanje jezikom. Bez nepotrebnih riječi, bez suvišnog slova... Bez ijedne glagolske radnje... (kratak podsmješljiv muzički fragment) Savršena kompozicija, nenametljiva misaonost, topla lirska podloga...
SJENKA: Hoće li biti?
PJESNIK: (kao da je ne čuje) Ritam, unutrašnja melodika, majstorski postupak u svođenju ka osnovnoj poruci...
SJENKA: Da ne pretjeruješ?
PJESNIK: Ma, šta ti tu...? Ko tebe šta pita? Ostavi me, molim te, na miru... Svojim prirodnim ritmom stihovi čak sugerišu i grafičko savršenstvo pjesme...
SJENKA: Pretjerano zadovoljstvo onim što stvore upropastilo je mnoge pjesnike. Znaš li ti to, pjesniče?
PJESNIK: Mene neće. Prvi put sam sasvim zadovoljan onim što sam stvorio. Tek sad shvatam da sam cijelog života pisao samo jednu pjesmu i evo je sada preda mnom – potpuno ostvarene.
SJENKA: Siguran si?
PJESNIK: Tu je, na papiru, ali istovremeno u meni, u vazduhu oko nas, u svjetlu što je poslije ispisivanja posljednjeg stiha počelo nezadrživo da nadire u sobu, u duvanskom dimu, u tebi...
SJENKA: U meni sigurno nije!
PJESNIK: U pravu si. U tebi nije, jer tebe i nema. Ti si samo sjenka...
SJENKA: Tvoja sjenka, ne smiješ to zaboraviti!
PJESNIK: Moja nisi, meni sjenka ne treba.
SJENKA: Varaš se. Ti misliš da ja tebi ne trebam, ja mislim da ti meni ne trebaš, ali – mi smo sudbinski vezani...
PJESNIK: Ućuti jednom, molim te! Stotinu puta sam ti rekao da te gluposti ne želim da slušam. Te isprazne brbljarije dovode me do ludila i ja ću... ja ću... Ja te molim...
SJENKA: Uzalud, uzalud, dragi moj...
PJESNIK: Mogu sve da budem, ali tvoj dragi – to nikada!
SJENKA: Misliš li da je meni lijepo s tobom? Sve bih dala da te se mogu osloboditi.
PJESNIK: Pa idi! Ko te zadržava?! Molim, izvoli! Široko ti polje.
SJENKA: Zadržava me ukleta sudbina.
PJESNIK: Kao i obično, trabunjaš gluposti. Ja u sudbinu ne vjerujem... Predlagao sam ti i sada ti predlažem: hajde da se razdvojimo, ti svojim, ja svojim putem.
SJENKA: Eh, kad bi to moglo... U jednom se ipak s tobom potpuno slažem: sve su ovo isprazni razgovori i zato – vratimo se tvojoj pjesmi.
PJESNIK: Mojoj pjesmi? Šta se ona tebe tiče?
SJENKA: Iskreno govoreći, ne baš mnogo. Ali, s obzirom na tu nesretnu sudbinsku povezanost...
PJESNIK: Ti opet o sudbinskoj povezanosti?
SJENKA: I samo zbog te sudbinske povezanosti ti me interesuješ i isključivo u tom svjetlu i tvoja pjesma.
PJESNIK: I, šta bismo sada s mojom pjesmom?
SJENKA: Željela bih da je čujem.
PJESNIK:T i  da čuješ moju pjesmu?! Otkud to iznenadno interesovanje, a?
SJENKA: Ni sama ne znam... Slučajno, valjda.
PJESNIK: Stvarno želiš da čuješ moju pjesmu?
SJENKA: Rekla sam, a ja nikada ne govorim ono što ne mislim.
PJESNIK: U redu, mada... Pa evo, ovako... (trenutak tišine, potom recituje)

Na vrh jablana: ptica.
Nebo joj do koljena.
U kljunu: riječ.

Dolje: strašne oči.
Dolje: zli jezici.
Dolje: ponor.

Ništa

(Trenutak potpune tišine.)

PJESNIK: I, šta veliš?
SJENKA: Ništa.
PJESNIK: (zapanjeno) Ništa?! Tražila si da čuješ moju pjesmu i sada nemaš ništa da kažeš?
SJENKA: Samo sam ponovila zadnju riječ tvoje pjesme.
PJESNIK: A, tako... Bio sam se uplašio da si ostala sasvim ravnodušna.
SJENKA: I jesam.
PJESNIK: Ja... ja... Zaista te ne shvatam... Molim te, objasni mi.
SJENKA: Ravnodušna sam prema tebi pa, sljedstveno tome, i prema tvojoj poeziji. Ali, to ne znači da o pjesmi ne možemo razgovarati. Pažljivo sam je slušala i...
PJESNIK: I...i...?
SJENKA: Mislim da je pjesma dobra, ali nekako hladna... zatvorena...
PJESNIK: Nemoguće! U mojoj pjesmi sve bukti neugasivom vatrom. U njoj su moja duša, srce, razum, moja filozofija, sav moj život, moja krv...
SJENKA: ... meso, kosti, utroba u kojoj se savršenim hemijskim ili biološkim procesom vitamini i proteini prerađuju u izmet...
PJESNIK: Ti... ti... ti si surova, bezdušna, pokvarena!
SJENKA: Ne, dragi moj. Preosjetljiv si i zato neke stvari ne možeš mirno i razumno da posmatraš. Tačno, karikiram, ali ne s namjerom da te vrijeđam i ponižavam, već da bih te postavila na čvrsto tlo. Recimo, tvoja pjesma... Kakav si joj naslov dao?
PJESNIK: Još se dvoumim... Možda Ništa ili... ili... Ponor?
SJENKA: Ne valja. Moraš tražiti nešto univerzalnije.
PJESNIK: Nirvana, na primjer?
SJENKA: Odlično! Pravi naslov!
PJESNIK: Konačno i od tebe ljudsko reagovanje i jedna pohvala.
SJENKA: Trenutak slabosti, ništa drugo... Vratimo se opet tvojoj pjesmi. Želeći da je dovedeš do savršenstva, opteretio si je metaforama, a u hrpi metafora teško je razgorjeti vatru bez koje nema poezije.
METAFORA: Tačno! Apsolutno tačno!
PJESNIK: A ko si sada ti?
METAFORA: Metafora... Metafora iz tvoje pjesme.
PJESNIK: I šta je to po tebi apsolutno tačno?
METAFORA: To da si pjesmu opteretio metaforama.
PJESNIK: Griješiš... Metafora kao izražajno sredstvo u mojoj pjesmi korištena je upravo onoliko koliko je potrebno.
METAFORA: Ma nemoj! S mjerom, je li?
SJENKA: Ja vas ostavljam, dovoljni ste sami sebi. Ćao-ćao!
PJESNIK:Da, koristio sam je sa savršenom mjerom.
METAFORA: Naprotiv. Opteretio si me do iznemoglosti. Praktično, cijela tvoja pjesma počiva na mojim plećima.
PJESNIK: Još malo pa ćeš reći da je to tvoja pjesma.
METAFORA: Ni ta tvrdnja ne bi bila besmislena.
PJESNIK: Ti si samo metafora i ne možeš...
METAFORA: Tačno, ja sam samo metafora i ne mogu biti jedan od gradivnih elemenata pjesme, ali ako je sva pjesma od mene sazdana...
PJESNIK: Ali, to nije tačno!
METAFORA: Nažalost, tačno je. Uostalom, hajde da analiziramo tvoju pjesmu, pa ćemo se lako uvjeriti ko je u pravu.
PJESNIK: Baš bih volio da me ubijediš.
METAFORA: Evo, stih po stih, riječ po riječ. Jablan... ptica... riječ... strašne oči... zli jezici... ponor... ništa...
PJESNIK: I, šta?
METAFORA: Kako šta? Gotovo svaka riječ u pjesmi posebna je metafora.
PJESNIK: Ne bih se mogao složiti.
METAFORA: Složićeš se... Evo, jedan, dva, tri, četiri... (mrmlja) Podrazumijevajući i naslov, pjesma ima ukupno 21 riječ. Ako uzmemo da su nebo, kljun, koljena i vrh takođe metafore, onda ispada da je znatno više od polovine pjesme sazdano od moje krvi i mog mesa.
PJESNIK: Ista si kao ona moja sjenka. I ti si počela da me izluđuješ.
METAFORA: Matematika, dragi pjesniče, čista matematika! Sve egzaktno. U pjesmi 21 riječ, od toga najmanje 14 riječi čiste metafore, pa računaj.
PJESNIK: Ništa ja neću da računam. Pjesnik sam, ne matematičar. Uostalom, objaviću pjesmu pa ćemo vidjeti šta će reći izdavač i književna kritika. Spominjaće mene i pjesmu, a tebe možda tek uzgred, kao – ima tu i metafora. Uostalom, više i ne zaslužuješ.

(Muzički prelaz.)

IZDAVAČ: Hm, zanimljivo, vrlo zanimljivo... Naravno, poslije prvog čitanja teško je nešto određenije reći, ali... osnovni utisak je tu.
PJESNIK: Meni je bitan i taj osnovni utisak, na osnovu njega ipak možete bar nešto konkretnije reći.
IZDAVAČ:Teško. Zapravo, tek poslije drugog čitanja...
PJESNIK: Pročitajte je još jednom, molim vas. Znate, nestrpljiv sam, želim što prije da čujem mišljenje izdavača.
IZDAVAČ: Pjesnik ne smije biti nestrpljiv. Eh, to što misli izdavač... Uostalom, vi vrlo dobro znate da je u umjetnosti vrijeme najbolji sudija.
PJESNIK: Teoretski gledano, možda. Ali, ja živim i stvaram sada i želio bih da mišljenje o svojoj pjesmi čujem sada. Zato, pročitajte je još jednom, učinite mi to, molim vas. Evo, ja ću sjesti i biti nečujan da vas ne dekoncentrišem... Hoćete li?
IZDAVAČ: Svi ste vi nestrpljivi... Dobro, evo, pročitaću je.
PJESNIK: Baš vam hvala! I, molim vas, imajte u vidu da je to moja najbolja pjesma, pa će, kao takva, biti uvodna u rukopisnoj zbirci koju ću vam donijeti za nekoliko dana i koja će, nadam se, ući u ovogodišnji izdavački plan vaše kuće... Evo, od ovog trenutka mene nema, nisam tu, ne krećem se, ne dišem, ne postojim.
IZDAVAČ: Baš ste nestrpljivi... Dobro... (Čita pjesmu, ili izvjesno vrijeme mrmlja a iz tog mrmljanja razaznaje se tek poneka riječ pjesme.) Dakle, to je to!
PJESNIK: To! To?
IZDAVAČ: Da, upravo tako – to je to!
PJESNIK: Ali, ali... morate nešto konkretnije reći.
IZDAVAČ: Kao izdavač, ja ne smijem da se odmah opredjeljujem. Moram prvo čuti mišljenja urednika, recenzenata, izdavačkog savjeta.
PJESNIK: S formalne tačke gledišta, to je tačno. Međutim, vi dajete osnovni pečat vašem izdavačkom planu, obavljate prethodni izbor rukopisa, predlažete. Vi, jednostavno, morate imati stav!
IZDAVAČ: I imam ga, ali ga ne smijem preuranjeno iznijeti.
PJESNIK: To je apsurdno. Uostalom, prijatelji smo, možete mi kao prijatelj prijatelju reći šta mislite.
IZDAVAČ: Kao prijatelj mogao bih reći svoje mišljenje, ali kao izdavač moram se suzdržati, jer vi autori to poslije zloupotrebljavate tvrdeći da sam čvrsto obećao da će knjiga biti objavljena ako bilo čim nagovijestim da u rukopisu ima makar malo "štofa".
PISAC: Vi me ne poznajete. Tako nešto nikada ne bih mogao učiniti.
IZDAVAČ: To sam bezbroj puta čuo i svaki put se uvjerio koliko je besmisleno u to povjerovati.
PJESNIK: Meni je ovog puta stalo samo do vašeg mišljenja i hajde da zanemarimo činjenicu da ste izdavač.
IZDAVAČ: Tu činjenicu nemoguće je zanemariti, ali kad toliko insistirate kazaću šta mislim o vašoj pjesmi. Vidite, ona je dobra.
PJESNIK: U to sam i sam uvjeren. Vjerovatno moja dosad najbolja pjesma.
IZDAVAČ: Uporedio bih je sa školjkom koja se otvara samo uhu i oku s istančanim osjećanjima.
PJESNIK: To je divno poređenje. Ta vaša rečenica zapravo je jedan moćan stih.
IZDAVAČ: Čak bi se moglo reći da je pjesma gotovo savršena.
PJESNIK: Dobro ste uočili. Upravo sam želio da postignem savršenstvo.
IZDAVAČ: I to je to što mi smeta.
PJESNIK: (zapanjeno) Molim?! Šta?! Šta vam smeta?
IZDAVAČ: To savršenstvo.
PJESNIK: Smeta vam savršenstvo? Ne shvatam.
IZDAVAČ: Upravo zbog tog savršenstva pjesma vam je nekako hladna, zatvorena...

(Nagli prelazak u akustiku iz koje govori sjenka.)

SJENKA: Šta sam ti rekla, pjesniče, a?!
PJESNIK: Sjenko, ostavi me sada na miru. Ućuti!
SJENKA: Hladna... zatvorena... To sam ti i ja rekla, a ti meni (oponašajući) "Ti si samo obična sjenka".
PJESNIK: Umukni, prokletnice!

(Vraćanje u pređašnju akustiku.)

IZDAVAČ: Analizirajmo stih po stih... (mrmlja pjesmu, razaznaje se tek poneka riječ ili stih) Opterećena je, brate, metaforama.

(Opet nagli prelaz u novu akustiku iz koje govori Metafora.)

METAFORA: Ha-ha-ha... Jesam li bila u pravu? Lijepo ti kažem da cijela pjesma počiva na mojim plećima, a ti ironično (oponaša) "Ti si samo obična metafora". Ha-ha-ha...

(Vraćanje u pređašnju akustiku.)

IZDAVAČ: Znam ja vas pjesnike. Vi ćete sada reći da je apsurdno to što ste od mene čuli. Pjesma je savršena, a, eto, nije ono što bih, recimo, želio da vidim u vašoj knjizi.
PJESNIK: Moram priznati da vas ne razumijem. (rezignirano) To što se rekli stvarno je apsurd.
IZDAVAČ: Vidite, ipak se u nečemu slažemo.
PJESNIK: Ja insistiram da ova pjesma ostane u mojoj knjizi.
IZDAVAČ: To je vaša stvar i ja se u to neću petljati.
PJESNIK: Znači, prihvatićete moju knjigu s ovom pjesmom za koju kažete da je pretjerano savršena?
IZDAVAČ: To nisam rekao. Zapravo, bez obzira na to kakvu mi zbirku pjesama ponudite, ma šta o njoj rekli recenzenti, ja neću moći da je objavim.
PJESNIK: (zagrcnuvši se) Šta kažete?! Nećete moći da je objavite?
IZDAVAČ: Jednostavno, moram objavljivati samo one knjige koje se prodaju.
PJESNIK: Ali, moje knjige su se uvijek dobro prodavale.
IZDAVAČ: Ne poričem, ali savremeni trendovi...
PJESNIK: Šta s njima, pobogu?
IZDAVAČ: Čitalac danas ponovo traži rimovanu poeziju.
PJESNIK: (plane) Rima?! Nemojte, molim vas, da me zasmijavate.
IZDAVAČ: Ja uopšte ne želim da vas zasmijavam. Govorim samo o opredjeljenjima čitalaca, pa samim tim i izdavača.
PJESNIK: To je smiješno! To graniči sa besmislom!
IZDAVAČ: Ako biste ponudili zbirku rimovane poezije, možda...
PJESNIK: (izvan sebe od bijesa) To je nečuveno! Vi niste svjesni onoga što govorite.
IZDAVAČ: Ja sam svoje rekao. Žao mi je ako se nismo dobro razumjeli. Moje namjere bile su najbolje i volio bih...

(Glas izdavača pretapa se u vašarsku buku.)

I ŽENSKI GLAS: Idealeee... Jeftinio prodajem idealeee.
II ŽENSKI GLAS: Srećuuu... kupite srećuuu.
I MUŠKI GLAS: Medalja prvog reda za malo truda.
I ŽENSKI GLAS: Idealeee...
II MUŠKI GLAS: Navali dok nije rasprodano.
II ŽENSKI GLAS: "Sreća u sto lekcija".
I MUŠKI GLAS: Igraj za budućnost.
I ŽENSKI GLAS: Idealeee... Kupite idealeee...

(Pretapanje u muziku.
Poslije muzike akustika zatvorenog prostora. Izvjesno vrijeme samo kucanje sata.
Obratiti pažnju na rimovanje u pojedinim replikama rime.)


RIMA: Da l' će Pjesnik Rimu odbačenu primiti u dušu ojađenu? (tišina) Zašto te mrgodne misli razdiru u tvome pjesničkom nemiru? (opet tišina) Ili zapjevaj odu sveminu, il' razbij svoju pjesničku liru. (tišina) Hej, čovječe, čuješ li me? Želiš li uopšte sa mnom da razgovaraš?
PJESNIK: Hoćeš li me, molim te, ostaviti na miru?
RIMA: (svadljivo) Naravno, ja sam za tebe niko i ništa.
PJESNIK: Nisam to rekao.
RIMA: (na granici plača) Nisi rekao, ali tako misliš. Za druge imaš vremena, a za mene...
PJESNIK: Preklinjem te, prekini!
RIMA: (počinje da plače) Tako je najlakše. "Prekini!" Metafora je nešto drugo, s njom se može razgovarati na intelektualnoj osnovi.
PJESNIK: Dosta! Poludjeću!
RIMA: S Metaforom, da! S njom možeš čavrljati do iznemoglosti. Ali, s Rimom... E, tu je sasvim druga priča.
PJESNIK: (molećivo) Zar ne primjećuješ da sam sasvim skrhan? Samoća bi mi najviše odgovarala.
RIMA: (smirenijim glasom) Bježanje u samoću znak je slabosti.
PJESNIK: Recimo da je tako, ali u ovom trenutku samoća mi najviše odgovara.
RIMA: Ne smiješ biti malodušan i prepustiti se bezvoljnosti.
PJESNIK: To mi se događa mimo moje volje i ja tu ništa ne mogu.
RIMA: Nije tačno. Pjesnik si, a pjesnici bar ponekad osjećanja moraju podrediti razumu.
PJESNIK: (ljutito) Osjećanja ću poslati dođavola, a ništa bolje neće proći ni razum!
RIMA: Tipično za tebe. Tako uvijek reaguješ kada te isprovociraju sopstvena Sjenka i Metafora..
PJESNIK: Moje raspoloženje s njima nema nikakve veze.
RIMA: Pokušavaš i mene i sebe da zavaraš... Pa onda, Izdavač.
PJESNIK: (plane) Njega mi ne spominji! Taj... taj... (cepti od bijesa) taj dvolični i impotentni bezveznjaković... taj kameleonski birokratski pacov do guše u neznanju...
RIMA: Kao i obično, griješiš. Mnogo griješiš. To je fin i pametan čovjek, dobar znalac...
PJESNIK: (podrugljivo) "Dobar znalac". Laik i neznalica, eto šta je on! Pristojnost me obuzdava da ne kažem i grublju riječ.
RIMA: Uopšte nisi u pravu, dragi moj Pjesniče. To je čovjek s prefinjenim osjećanjem za poeziju.
PJESNIK: (nervozno) Trtljaš bez veze, kalemiš glupost na glupost.
RIMA: Mogla bih na ove riječi da se naljutim, ali neću.
PJESNIK: Baš me briga!
RIMA: (kao da ga nije čula) Uzmimo, na primjer, Izdavačevu opasku o rimovanoj poeziji...
PJESNIK: (plane) Dosta, dosta i dosta! Pun mi je šešir tih glupih priča o rimi.
RIMA: (počinje da plače) Uvijek tako o meni.
PJESNIK: (smirenije) To nema veze s tobom. Ti si jedna sasvim obična Rima i ti treba da imaš svoj život. Živi ga, mislim, taj svoj život, kako god hoćeš, a mene pusti na miru.
RIMA: To je nemoguće.Ti si Pjesnik, ja Rima, i sasvim je logično...
PJESNIK: Hoćeš reći da smo sudbinski vezani?
RIMA: A šta bih drugo mogla da kažem?
PJESNIK: Gospode Bože! Ista si kao i ona prokleta Sjenka koja mi ne da da dišem!
RIMA: A, ne! Razlikujemo se. Ona te proganja, a ja ti želim pomoći.
PJESNIK: (podsmješljivo) Pomoći? Kako? Kako mi možeš pomoći?
RIMA: Sjeti se šta je rekao Izdavač. Novi trendovi...
PJESNIK: O, zar i ti...?
RIMA: (nasmije se) ... sine Brute! Ha-ha-ha... U pravu je Metafora. Tebe više nema u tvojoj poeziji, sve si prepustio njoj.
PJESNIK: Opet valjaš gluposti.
RIMA: Ni na ovu uvredu neću se naljutiti, jer te volim i želim ti pomoći.
PJESNIK: (ironično) Još jedna samilosna Samarićanka.
RIMA: Danas prelazim preko svih uvreda... Nego, vratimo se tvojoj poeziji, suštini zapravo. Eto, ja mislim da u svoje pjesme moraš unositi više duše.
PJESNIK: I utrobe, kako bi to podsmješljivo rekla moja Sjenka.
RIMA: Grijeh je toliki sarkazam unositi u razgovor o poeziji. Ja želim da dobronamjerno razgovaramo, a ti...
PJESNIK: Dobro, reci šta imaš, pa da okončamo ovo glupo i nepotrebno naglabanje.
RIMA: Dakle, u svoju poeziju moraš unositi više duše, više iskrene topline.
PJESNIK: To upravo i činim.
RIMA: Ne sumnjam... Ali... ali, zračanje te topline prema čitaocu sputava hermetičnost tvoje poezije.
PJESNIK: To... to što govoriš... to je jednostavno nesuvislo... Ja... ja... ja ne znam...
RIMA: Nemoj se odmah ljutiti. Razgovarajmo kao prijatelji. Uzmimo za primjer tvoju najnoviju pjesmu "Nirvana".
PJESNIK: Baš me interesuje šta ćeš o njoj reći.
RIMA: Mislim da je dobra...
PJESNIK: Ha-ha-ha... Govoriš kao Sjenka.
RIMA: ... da je cijela pjesma zapravo jedna metafora...
PJESNIK: ... i kao metafora...?
RIMA: ...gotovo savršena! Dovedena do savršenstva!
PJESNIK: O-pa! Sada govoriš ustima Izdavača.
RIMA: Sačekaj malo s komentarima. Sada dolazi ono najvažnije.
PJESNIK: A to je...?
RIMA: Da si mene koristio, da su stihovi rimovani, imao bi savršenu pjesmu.
PJESNIK: Imao bih limunadu, eto šta bih imao!
RIMA: Žuriš sa zaključcima... Slažeš li se da zajedno pročitamo tvoju pjesmu?
PJESNIK: Čini šta želiš. Mene se ovo zapravo više i ne tiče. Dakle, na tebi je...
RIMA: U redu. (čita):

Na vrh jablana: ptica.
Nebo joj do koljena.
U kljunu: riječ.

Dolje: strašne oči.
Dolje: zli jezici.
Dolje: ponor.

Ništa.

PJESNIK: Dobro, šta u toj pjesmi nije u redu? Šta je tu hladno? Ima li u njoj ijedna riječ bez krvi i mesa? Bez duše?
RIMA: Ne shvataš. Pjesma ima svoju dušu, svoje damare, svoju vatru...
PJESNIK: Pa šta onda želiš?
RIMA: Želim da ti kažem – ali ti to nećeš da shvatiš i prihvatiš – da bi pjesma bila mnogo bolja da je rimovana.
PJESNIK: Rima bi me samo sputavala da kažem ono što želim.
RIMA: Naprotiv. Pjesma bi bila – ma, kako da kažem – bila bi, bila bi... toplija. Prirastala bi srcu čitaoca. Imala bi svoju muziku, ritam, neobuzdanost...
PJESNIK: Hajde, molim te. Baš me zanima kako bi to izgledalo kad bih ovu savršenu pjesmu iskitio – oprosti na izrazu – nakinđurenim rimama.
RIMA: Stvarno želiš da znaš kako bi to zvučalo?
PJESNIK: Da, ali to je nemoguće, jer ja ovu pjesmu ne želim ponovo pisati i udovoljavati tvojim nesuvislim željama.
RIMA: A ako bih ja to učinila?
PJESNIK: (smije se) Moju pjesmu neko drugi da piše? Pa, to... to... to je tako glupo i... tako smiješno.
RIMA: Sve shvataš bukvalno. Eto, da ja uzmem i da rimujem tvoju pjesmu...
PJESNIK: Nemoguće!
RIMA: Sasvim moguće... Ti ne shvataš da sam ja u tebi i da sam dio tebe. Hoću da kažem, ja jesam, ili ja mogu biti – t i .
PJESNIK: Trla baba lan.
RIMA: Ako to tako shvatimo, mislim to da sam dio tebe, što je sasvim logično, onda nema ničeg neobičnog u tome što ti napišeš pjesmu u nevezanom, slobodnom stihu, a ja je samo rimujem.
PJESNIK: Mislim da smo protraćili dosta vremena i da bi trebalo...
RIMA: (plačljivim glasom) Molim te, još samo malo... Evo, ja sam već "preradila" tvoju pjesmu.
PJESNIK: (plane) Kako si se samo usudila?!
RIMA: Ne uzbuđuj se nepotrebno. Samo sam je rimovala, ne dirajući nimalo u njenu suštinu. Dozvoli, molim te, da je pročitam.
PJESNIK: Pa, to...to...to je smiješno! To je suludo!
RIMA: Nije ni smiješno ni suludo. Shvati ovo kao malu igru. Uostalom, ti imaš svoju pjesmu onakvu kakvu si je stvorio, a ovu koju sam rimovala možemo odmah zaboraviti čim ti je pročitam. Hoćaš li dozvoliti da je pročitam?
PJESNIK: Dobro, tek da utolim znatiželju. Ali, brzo, da što prije okončamo ovu komediju.
RIMA: Hvala ti. (recituje):

Ptica na vrh jablana,
nebo joj do koljena.
Tuguje sasvim sama
u kljunu riječ snena.

Dolje su oči strašne
i pokošeno polje.
Dolje su zli jezici,
ponor i ništa je dolje.

(Izvjesno vrijeme "žuborava" tišina.)

PJESNIK: Gomila gluposti!
RIMA: Zašto gomila gluposti? Sve je tu: ptica, jablan, nebo do koljena, riječ u kljunu, strašne oči, zli jezici, ponor, ništa... Samo je sve na ljepši, topliji, privlačniji način kazano.
PJESNIK: Ljepše?! Privlačnije?! Toplije?! Kič! Čisti kič!
RIMA: Pjesma! Prava, uzvišena pjesma!
PJESNIK: Odvratno! Bljutavo! Zaudara na žabokrečinu!
RIMA: Lijepo! Vedro! Iskreno!
PJESNIK: Kao tekst sa zidne krpe u kuhinji.
RIMA: Isključiv si, dragi pjesniče. Objavi ovu pjesmu, pa ćeš vidjeti šta će reći književna kritika.
PJESNIK: To da objavim?! Ni govora! Ali, čekaj, čekaj... Možda si u pravu. Znaš šta ću uraditi?
RIMA: Šta?
PJESNIK: Objaviću uporedo obje verzije pjesme. Nadam se da će to neki časopis prihvatiti. Biće zaista zanimljivo pratiti reagovanje čitalaca i kritičara.

(Pretapanje u akustiku vašarišta.)

I MUŠKI GLAS: Čovjek igra kako mečka svira.
I ŽENSKI GLAS: Idealeee, jeftino prodajem idealeee!
II ŽENSKI GLAS: "Sreća u sto lekcija"! Jeftina i praktična knjiga.
II MUŠKI GLAS: Vaša snaga je u našem oružju.
I ŽENSKI GLAS: Na rasprodaji idealiii...
I MUŠKI GLAS: Igraj, igraj, ne žali snagu.
II ŽENSKI GLAS: Sreću prodajemo i za vaše suze.
I ŽENSKI GLAS: Idealeee...

(Pretapanje u muziku, potom akustika zatvorenog prostora.)

PJESNIK: Vidim, imate "Umjetnost". Redovno čitate taj časopis?
KRITIČAR: Kao kritičar, pratim sve časopise na našem jezičkom području. Čak i neke druge.
PJESNIK: Posljednji broj "Umjetnosti"... Već ste ga prelistali?
KRITIČAR: Ne samo prelistao već i čitao.
PJESNIK: Sve? Mislim, sve ste čitali?
KRITIČAR: Osim nekih književnih prikaza. Pojedini nazovi-kritičari pišu tako nesuvislo i amaterski da to zaista ne mogu čitati.
PJESNIK: (poslije kraće pauze) Poeziju... čitali ste poeziju?
KRITIČAR: (takođe poslije kraće pauze) Poeziju... Vas vjerovatno interesuje da li sam pročitao vaše pjesme, zapravo – vašu pjesmu?
PJESNIK: Znatiželjan sam, naravno.
KRITIČAR: Ne samo da sam čitao, već sam napisao i tekst za sljedeći broj "Umjetnosti".
PJESNIK: (iznenađeno) O, iznenađujuće brzo ste reagovali... Mogu li znati kakav je vaš osnovni utisak? Mislim da razumijete moju znatiželju...
KRITIČAR: Rado ću vam pročitati to što sam napisao. Evo, ovdje je tekst, u džepu.

(Šuštanje papira.)

(U narednoj sceni sjenka, metafora i rima govore iz druge akustike.)

KRITIČAR: (čita) Kada neko uporedo objavi dvije verzije iste pjesme, onda to mora pobuditi pažnju čitalaca i kritike. Ako se dogodi – kao što je slučaj u prethodnom broju "Umjetnosti"; riječ je o pjesmi "Nirvana" – da se verzije bitno razlikuju, interesovanje je tim veće. Kao slikar koji nekim svojim djelom želi da ispituje i dokazuje raznovrsne mogućnosti materijala, tako je i pjesnik, ispisujući dvije potpuno različite verzije pjesme, pokušao da nas uvjeri u mogućnost višeslojnog korišćenja – uslovno rečeno – jezičkog materijala. Na samom početku treba postaviti pitanje: da li je to umjetnost?
SJENKA: A-ha! Šta sam ti rekla? Postavlja se pitanje da li je to umjetnost. Kada ja tako nešto iznesem, ti odmah: Sjenka, pa Sjenka!
KRITIČAR: Na postavljeno pitanje bez dvoumljena odgovaram: jest! Riječ – da parafraziram jednog pjesnika – ima svoju mijenu i svoju sjenu... Šta time želim reći? Pjesnički govor podrazumijeva sposobnost uočavanja i korišćenja svih mogućnosti jezika. Ako je tako, a jeste baš tako, onda i logično pitanje: zašto jednu pjesmu ne bismo mogli napisati u dvije različite varijante, kao što slikar radi niz slika po istom motivu, ili kompozitor varira istu temu na više načina...
SJENKA: Ovaj ga baš pretjera u teoretisanju.
KRITIČAR: Vratimo se pjesmi "Nirvana". Njena prva verzija pisana je u slobodnom stihu, bez rime i unaprijed zadane metrike. To je pjesniku omogućilo da stvori snažne i upečatljive slike i originalne metafore...
METAFORA: Šta sam ti rekla?! Gukni sad ako možeš! Lijepo ti velim da na svojim plećima nosim cijelu pjesmu, a ti meni odgovaraš da sam samo obična metafora, sredstvo kojim se služiš, nešto bez čega bi mogao, kao što se i pod može obrisati bez stare krpe koja više nikome nije potrebna.
KRITIČAR: Ta metaforičnost ujedno je i vrlina i manjkavost pjesme. Zbog misaonosti koja impresionira, pjesma je ogoljena, učini nam se na trenutak da je ostala bez duše...
METAFORA: Sad već trabunja gluposti.
KRITIČAR: Druga verzija pjesme "Nirvana" rimovana je, pisana u sedmercu, izuzimajući posljednji stih druge strofe koji ima osam stopa. Ova varijanta je prijemčivija, lakše prirasta srcu, stapa se sa čitaočevom dušom, učini nam se da smo je sami napisali...
RIMA: Stalno govorim da moraš koristiti rimu, a ti me tjeraš kao kugu od sebe.
KRITIČAR: Međutim, prvi utisak ne bi smio da nas prevari. Robujući formi, pjesnik nije uspio da raspiri maštu i da raspline misli...
RIMA: Uh, sad ga uprska!
KRITIČAR: U rimovanoj verziji pjesma nije do kraja ostvarena, njena poruka je sputana. Cilj ovog teksta, međutim, nije da analizira i estetski vrednuje pjesmu "Nirvana", objavljenu u dvije verzije, već da razmotri svrsishodnost ispitivanja mogućnosti različitih pjesničkih formi. Ako bismo željeli da na konkretnom primjeru tražimo opravdanje za eksperimentisanje u poeziji...

(Pretapanje u muziku koja se malo kasnije pretapa u akustiku dvorane. Žamor publike. Nerazgovjetne riječi mnoštva posjetilaca.)

PJESNIK: Dugo sam razmišljao šta da pročitam na ovoj književnoj večeri, pred mnogobrojnom publikom. Odlučio sam da to bude moja najnovija i, vjerujem, dosad najuspjelija pjesma "Nirvana" (recituje):

Na vrh jablana: ptica.
Nebo joj do koljena.
U kljunu: riječ.

Dolje: strašne oči.
Dolje: zli jezici.
Dolje: ponor.

Ništa.

(Tokom recitovanja čuje se poneki uzvik negodovanja, a po završetku tek nekoliko posjetilaca plješće.)

PJESNIK: Ja sam... ja sam... očekivao... Mislio sam... Zapravo, ja ću pročitati još jednu svoju pjesmu. (Dok recituje, žamor se postepeno smiruje i sasvim utihne.)

Kupite ideale.
Jeftino i praktično –
sreća u sto lekcija.

Prodajte svoje dostojanstvo
i kupite ideale.
Ako nemate novca
sreću možete kupiti
za sopstvene suze.

Vaša snaga je u našem oružju.
Najbližem svome razbijte vilicu
i dobićete Medalju prvog reda.
Potom prodajte medalju
pa kupite korisnu i praktičnu knjigu
"Sreća u sto lekcija".

Kupite svježe ideale.

(Poslije recitovanja trenutak potpune tišine, pa onda frenetičan i dug aplauz koji se potom pretapa u muziku.)

Odjavna špica.

- 16 -