Časopis za satiru

- ETNA -

 

 


  Naslovna | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16


Piše: Sabahudin Hadžialić

Vrijeme je za...

Lica
Otac Mehmed
Majka Jelena
Kćerka Sabina
Sin Amer
Vernes - Sabinin mladić 

(Scena je u mraku. Svjetla se pale 5 sekundi po dizanju zavjese i na sceni se nalaze, okupljena oko logorske vatre -nekoliko grančica i svijetlo koje ide iz njih- tri partizana)

PRVI PARTIZAN: (zamišljeno) Rekao mi je da predosjeća nešto. Ne, nije to znao objasniti, ali po njegovom glasu jedino sam mogao pretpostaviti da se sprema nešto strašno, mada ni tada nisam pomišljao na najgore.
PARTIZANKA: (pažljivo slušajući) Interesantno. Još jučer smo razgovarali o tome kakav će biti položaj žene u novom društvu. Zaneseno mi je pričao o ravnopravnosti, o nečemu što je za mene uvijek bio san. Zahvaljujući njemu, moja mašta je stvorila sliku tog novog svijeta, svijeta slobode i mira. 
PRVI PARTIZAN: Da, ali ne smijemo zaboraviti da smo izgubili čovjeka i druga koji je ne jednom pokazao i dokazao svoju hrabrost suočavajući se sa daleko jačim neprijateljem. Bio je pravi borac.
PARTIZANKA: A bolje sutra nije dočekao. Često nam je govorio kako ćemo u komunizmu svi biti zadovoljni. Kako neće biti gladnih i kako ćemo imati sve što budemo željeli.
DRUGI PARTIZAN: Da, imaćemo sve što budemo željeli.

(po završetku posljednje riječi željeli svjetlo se polako gasi i sa razglasa se čuje muzika koja polako pojačava dočaravajući period poslijeratne obnove i izgradnje. Na scenu izlazi glumac obučen u crno sa otvorenim novinama (ili knjigom) i polako čita dižući povremeno glavu prema publici:

Činjenica je da je od AVNOJA do naših dana mnoštvo pretpostavki urađeno:

  • kreacija samoupravnog otjelovljenja želje radničke klase - fabrike radnicima;

  • konačno uobličenje Muslimana kao nacije jednakopravne ostalim nacijama sa ovih prostora;

  • donošenjem Ustava 1974.g. dolo je do decentralizacije države stvaranjem jednakih samoupravnih jedinica uobličenih unutar Republika i Pokrajina;

  • dinar je postao stabilna valuta;

  • Mehmed i Jelena su bili i ostali jedno biće.

X

(Svjetlo se pali i lik u crnom se povlači sa scene dok je sama scena pretvorena u sobu u kojoj se nalazi noćni stolić sa stolicom. Tu se nalazi još jedan stol sa tri stolice. Mehmed unezvereno šeta po sceni dok žena nešto plete, sjedeći za većim stolom).

JELENA: Smiri se već jednom. I ti si, na kraju krajeva, bio u njenim godinama - izgovara majka obračajući se ocu Mehmedu.
MEHMED: Jesam, ali se nisam ponašao neodgovorno kao ona. Pokazaću ja njoj kada se vrati.

PAUZA (otac šeta po sceni i u tom trenutku vesela na scenu ulazi kćerka Sabina, 19-godišnja djevojka)

MEHMED: Znaš li ti koliko je sati!? - ljutito reče otac obračajući se Sabini.
SABINA: Ne znam. A zašto pitaš? - nevješto se praveći da ne rezumije.
MEHMED:  Kako zašto? Znaš i sama da imaš izlaz do pola deset, a sada je već deset sati i deset minuta... (gledajući na sat).
SABINA: (hladno): Zar? O, kako vrijeme leti...
MEHMED: (obračajući se majci): Kada sam ja bio u njenim godinama, u devet sam već bio u krevetu.
JELENA: ( ironično) To ti vjerujem...
MEHMED: (dižući glas) Šta? Ne vjeruješ?! Moja generacija je... (u tom trenutku ga Jelena prekida)
JELENA: Znam, znam... Tvoja generacija je bila daleko ispred ove današnje. Niste dangubili kao što oni danas znaju. Sve znam... Bože, hoćeš li već jednom okrenuti ploču da čujem i poneku vedriju pjesmu?
MEHMED: (sjeda pored nje za stol dok kćerka polako odlazi sa scene kako bi se presvukla) Hoćeš da kažeš da ja neprekidno prigovaram na ponašanje današnje omladine. Kako i ne bih kada je moja generacija...
JELENA: (već iznervirana)  Tvoja generacija, pa tvoja generacija. Ostavi na miru svoju generaciju. Uostalom, dosta mi je više te priče o sukobu generacija. Šta radite, nego samo trubite cijelom svijetu o tome. Knjige ste napisali o tome i šta ste imali od toga?... Ništa dragi moj, ništa...
MEHMED: Znaš i sama da nismo pravili probleme svojim roditeljima.
JELENA: Naravno da nismo, kada za to ni nismo imali vremena. Sjećaš se poratnih godina: Tada smo svi bili isti. Svi drugovi. A sada... Dođe mi da... (tu je Mehmed ljutito prekida)
MEHMED: (lupivši šakom od stol) E, sad je dosta!
JELENA: (uopće ne ragujući) To je tvoj muški ego. Iza njega se kriješ. To ostavi za fabriku, jer u kući ne želim slušati tvoje iživljavanje.
MEHMED: (iznenađeno) Iz toga logički slijedi da bih se trebao iživljavati u fabrici na štetu društva.
JELENA: To ja nisam rekla, ali... (Mehmed je prekida)
MEHMED: Ništa ali, u kući treba da se zna ko je gazda! (ljutito)
JELENA: (ustaje i unosi mu se u lice dok on polako dižući se sa stolice uzmiče)  To sam čekala. Gazda, je li? E, pa slušaj Mehmede, dragi moj! Sada mi je stvarno prekipjelo! Šta misliš tko si ti! Dvadeset i pet godina smo u braku, a ne poznaješ vlastitu ženu. Misliš da ja samo sjedim kod kuće i vodim brigu samo o poslovima u domaćinstvu?
MEHMED: (pokušavajući smiriti situaciju) Ne sjediš, Jelena. Ne sjediš. A šta to drugarica radi?
JELENA: ...Misliš da ja ne znam šta se dešava van kuće, da ne čitam novine... Gledam televiziju... Misliš... Dobra ženica (ironično).
MEHMED: (pokunjeno) Dobra ženica...
JELENA: Ah, da... Dobra ženica će kuhati, spremati, dok drug otac ide po sastancima, koktelima i brine se tako lijepo o svojoj dječici. (dok to govori sređuje noćni stolić)
MEHMED: (vraćajući se za stol) Ti vrlo dobro znaš da ja nemam vremena za tako nešto. Briga o djeci je tvoj posao.
JELENA: Oho!... E, i taj ćemo problem sada riješiti. Odgovori mi na pitanje: Jesmo li nas dvoje u ovom društvu ravnopravni?
MEHMED: Pa... jesmo. (zbunjeno)
JELENA: E, vidiš, ja kažem da nismo. Borili smo se da žene rade isti posao kao i muškarci. Je li tako? Jeste. I izborili smo se. Radimo većinu stvari koji vi radite, ali da li muškarci rade ove naše kućne poslove? (Mehmed želi da je prekine, ali rukom ga Jelena zaustavlja i nastavlja) Znam šta ćeš sada reći: Ima, nije da nema muškaraca koji rade sve što i mi, međutim to je zanemraljivo mali broj, dok je broj žena koje rade vaše poslove, a vi ste dijelili poslove na muške i ženske, mnogo veći.
MEHMED: Ali... (tu ga Jelena ponovo prekida)
JELENA: Zaveži već jednom! (otac sjedi na stolici pokunjeno slušajući njenu tiradu bez imalo volje za otporom) Ravnopravni na poslu, a potčinjeni kod kuće. To je formula kojom se služite već skoro pedeset godina. Zar ti misliš da je meni milo po cijeli dan raditi po kući dok se ti odmaraš (zastane, pojačavši glas). Vi ste udarili na vjekove revolucijom 1941. godine, pa zašto ne bismo i mi žene revolucijom udarile na stoljetno izrabljivanje od strane Vas... (podsmješljivo) ...muškaraca.
MEHMED: (ironično, odmjeravajući je) Malo si stara za revoluciju, draga moja.
JELENA: Prije bih rekla da sam suviše mlada da umrem. (istom mjerom)
MEHMED: Suviše se družiš sa mlađim ženama. 
JELENA: Da bih shvatila neke stvari nije bilo potrebno da mi netko soli pamet, kao što je to kod tebe bio slučaj.
MEHMED: Opet me vrijeđaš.
JELENA: Ne, ovo ti je kompliment. Znaš vrlo dobro kako si došao do ovog položaja na kojem si sada. Nemoj da te podsjećam na to. (otac ponovo spušta glavu)
MEHMED: (kroz zube) Ako smijem primijetiti, revolucija '41 je bila i Vaša. Šta je sa AFŽ-om?
JELENA: Znala sam da ćeš to reći. Bila je, ali u samom početku, u svojoj prvoj fazi, u ratu za oslobođenje. Kasnije se sve vratilo na staro. Opet se krug zatvorio. Dobile smo određena prava na poslu, ali kod kuće... (odmahuje rukom i nastavlja) ...kažeš, briga o djeci je tvoj posao. A zar ti nisi bio najglasniji šesdesetih godina... (sjetno) Uostalom, to me je i privuklo k tebi... (iznenada pojačava glas) Ali, zar ti nisi bio za ukidanje institucije braka? Zar ti nisi govorio da je buržoaski brak prevaziđen i da mi sada moramo stvarati novi, socijalistički. Govorio si: "razbijmo okove porodice i stvorimo novog čovjeka". Baš ti hvala.
MEHMED: To sam govorio i toga se ne stidim.
JELENA: Jeste, ne stidiš se. Bukvalno si stvorio novog čovjeka! A, šta je sa novom ŽENOM!? Vi ste pod čovjekom podrazumijevali samo muškarca!
MEHMED: Ne znam šta da ti odgovorim, jer pričaš samo gluposti.
JELENA: Gluposti! Da, za tebe su to samo gluposti. A gdje ti je danas onaj tvoj stari revolucionarni duh, gdje je?
MEHMED: Danas smo suočeni sa objektivnim teškoćama i subjektivnim slabostima i u skladu sa tim se i mi moramo ponašati. (ustaje od stola i šeta)
JELENA: (ne obračajući pažnju na ono što on govori) Utopio si se u svojim frazama, ispraznim riječima, otrcanim mislima. I puž ide brže od tebe, i puž (prilazi mu i zagleda ga sa svih strana). Pogledaj se samo kakav si. Blijed... stomak ti se opustio, pritisak ti je previsok... šećer... pa, ti si pred infarktom!
MEHMED: Ja se osjećam sasvim dobro i moram ti reći da uopće nisi u pravu. Trčim dnevno... (tu ga Jelena prekida).
JELENA: (odmiče se od njega) ...Deset metara. Od kancelarije do auta...
MEHMED: Uopće ne pušim...
JELENA: (prekida ga)  Ne, ti ne pušiš. Svaku noć ne mogu spavati od tvog pištanja. Pluća su ti otišla. Mislim da su sada tri kutije dnevno u pitanju, zar ne? (pojačavajući glas)
MEHMED: Smanjio sam. Samo dvije i pol. (odlazi prema vratima i tu se okreće zamišljeno pitajući ženu): Samo bih te želio nešto upitati. Otkud tebi pravo da se dereš na mene?! (podižući glas i osokoljen njime polazi ka njoj). Otkud tebi pravo da i samo pomisliš na to da te ja iskorištavam svih ovih dvadeset godina!? (ulazi kćerka i prekida razgovor)
SABINA: Zdravo tata. Zdravo mama.
JELENA: Zdravo sine.
MEHMED: (očigledno ljut) Djevojčice moja, znaš li ti koliko je sati?
SABINA: (smireno) Da, tata, deset i petnaest.
MEHMED: (viče) Deset i petnaest!? Je li?!
JELENA: (prilazi mu) Pusti jadno dijete na miru. Vidiš da je umorna. Sigurno je trčala da ne zakasni. Zar ne, dijete?
SABINA: (namještajući suknju) Da, mama.
MEHMED: (nervozno šetkajući dok njih dvije razgovaraju) Pa, dobro, hoće li mi se objasniti ono što sam oduvijek želio znati.
JELENA: (mazno) A šta to, mužiću moj?
MEHMED: Pa to, s kim i kuda se ona šeta u ove kasne sate po gradu. Znaš li ti kakva su vremena? Može je netko napasti.
JELENA: Ali, zar ti nisi sam govorio da kod nas za razliku od tamo nekih, možeš slobodno šetati ulicama a da se ne plašiš da će te netko napasti u kasne sate? Zar nisi...? Ali, to sada i nije toliko važno. Bitno je da ćemo uskoro imati priliku upoznati izabranika njenog srca.
MEHMED: (iznenađeno) Molim!? Kako to misliš? Izabranika njenog srca?
JELENA:  Lijepo. Normalno je da djevojke u njenim godinama imaju mladića.
MEHMED: Ona! Mladića!? (iznenađeno upita kćerku) Zar je to moguće?
JELENA: (hladno) Zašto ne bi bilo moguće?
SABINA: Ali, tata, meni je skoro dvadeset godina.
MEHMED: (ljutito) Ja ću ti reći kada ćeš ga imati!
JELENA: (ironično) Ti ćeš joj reći kada će ga imati.
MEHMED: Da. Ja!
JELENA: E boga mi, nećeš! (uzima kutiju sa noćnog stolića i kreće ka njemu s namjerom da ga udari, dok on uzmiče govoreći).
MEHMED: Hoću!
SABINA: (staje između njih dvoje razdvajajući ih) Stanite! Ja sam ga već imala!
MEHMED i JELENA (u glas): IMALA!? (zbunjeno)
SABINA: Imala, pa šta. To rade i mnogo mlađe djevojke od mene. Zar niste vi i sami govorili da treba da se osamostalim. Eto, ja sam to i učinila.
MEHMED: Šta ti je učinio?! Bestidnik! On da moju kćerku! (hvata se za srce i pada onesvješćen)
SABINA: Idem po vodu. (odlazi)
JELENA: Dragi, zašto se nerviraš? Ovo je divan trenutak za sve nas. Kćerka ti je postala ženom.
MEHMED: (strese se i budi) ...Šta ti je?...Gdje je ona..?
JELENA: Šuti i smiri se, dragi.
MEHMED: Ali, ona je...ona je...
JELENA: Da, jeste... Pa šta?... Kao da mi to ne radimo skoro svaku noć... 'Ajde, ustani. (on i dalje leži)
MEHMED: Samo... Mi smo vjenčani... a oni... ja ga ne poznajem... Ko je on?
JELENA: Upoznaćeš ga. Ubrzo će doći.
MEHMED: Kada?

(Ulazi kćerka noseći čašu vode. Otac otpije gutljaj i ostavlja čašu na stol. Sređuje se.)

JELENA: (obračajući se ocu) Smiri se malo, i ponašaj se prema njoj normalno. Pokaži malo razumijevanja.
MEHMED: Malo razumijevanja... Dobro... (prilazi kćerci) Čestitam, kćeri moja... Neka ti je sa srećom... (grli je)
JELENA: Tako te volim.
SABINA: (zbunjeno) Šta vam je?
MEHMED: Udaješ se, zar ne?
SABINA: Ne, šta vam pada na pamet! (čuvši to, otac ponovo pada u nesvijest. Čuje se zvono na vratima i kćerka odlazi i dovodi mladića) Gdje si do sada? Rekao si da ćeš biti ovdje u pola jedanaest. Kasniš već petnaest minuta.
VERNES: Draga, nisam mogao prije... ali.... šta se desilo? (ugledavši oca)
SABINA: (mirno) Ništa. Tata se onesvijestio. To je kod njega normalna pojava.
VERNES: (prilazeći Jeleni) Gospođo... Drago mi je... Ja sam...
JELENA: (prekida ga) Šutite, mladiću. Radije me pomozite da ga dovedem k svijesti. (okreće se prema njemu i... radosno) Stanite, vi ste... Vi ste mladić moje kćerke!
VERNES: Jesam, gospođo... Ali...
JELENA: O detaljima ćemo kasnije. Pripazite mi muža dok donesemo tople vode i peškir.

(njih dvije izlaze, a otac se budi i ugledavši mladića prenerazi se...)

MEHMED: Ali, ko ste vi? Gdje sam to ja?... Bože!!! Vi ste!... Došlo je i to vrijeme... (svečanim glasom) prije svega, na završetku svog izlaganja želio bih reći da se povlačim sa funkcije direktora našeg preduzeća zadovoljan...
VERNES: (zbunjen) Ali, gospodine, vi niste mrtvi... I Boga nema. 
MEHMED: (unosi mu se u lice) Nisam mrtav!! A otkud vi znate da ga nema. Ko to zna? Pružite mi jedan uvjerljiv dokaz za vašu tvrdnju... Ali, ko ste vi?
VERNES: Ja sam...
MEHMED: (prekida ga) Šutite, mladiću!... Pustite me da pogađam... Vi ste... Vi ste onaj... onaj (ustaje i prilazi mu) ...Vi ste moju kćerku...
VERNES: Da, ja sam vašu kćerku upoznao na maturskoj večeri još divne i daleke...
MEHMED: (ponovo ga prekida) Upoznao, je li?
VERNES: Da, i ja sam došao da razgovaram sa vama da li biste mi dopustili da...
MEHMED: (grli ga) Sine! Svakako. Uzmi je.
VERNES: Druže, molim vas. (otima mu se iz zagrljaja) Došao sam da vas pitam da li biste mogli dati...
MEHMED: (ponovo ga prekida uzbuđen) kako da ne! Vodite je odmah!
VERNES: (zbunjen) A, koga to?
MEHMED: (zbunjen) Pa, moju kćerku.
VERNES.: Oprostite, ali ja nisam došao da bih je vodio nego da bih vas zamolio da mi pružite utočište za večeras. Znate, dobio sam otkaz od gazdarice, a obzirom da je vaša kćerka moj najbolji prijatelj, došao sam vas zamoliti da me primite na spavanje samo za noćas...
MEHMED: Molim!? (zagrcne se i ponovo onesvijesti dok u tom trenutku na scenu ulaze majka i kćerka)
VERNES: (obračajući se Sabini) Bila si u pravu. To je kod njega normalna pojava.
MEHMED: (ponovo se budi i vidjevši njih troje) Oh, anđeli... Otvorite mi vrata raja... On me čeka... (njih troje se zbunjeno pogledaše)
JELENA: Šta mu je? Šta to trabunja? On ne vjeruje u...
VERNES: (umirujući Jelenu) Smirite se gospođo. A vi, gospodine ili druže, kako vam god odgovara, hoćete li već jednom prestati glumiti i... (otac se pridiže)
MEHMED: (prekida ga) Ne, nisu anđeli... To su sveci... sveci...
SABINA: Kakvi sad sveci?
JELENA: Pa on je član od...
VERNES: (prekida je pucnuvši prstima i otac dolazi svijesti, mada još uvijek nije pri sebi) Biće sve u redu.
MEHMED: Drugovi, kao što sam naveo u prvom dijelu mog izlaganja, mi se konačno moramo obračunati sa svim devijacijama sa kojima smo suočeni. Moramo se žrtvovati...
VERNES: (prekida ga) Ko to MI?
MEHMED: Svi mi.

(njih dvojica sjedaju za stol dok majka i kćerka stoje i razgovaraju u drugom dijelu scene)

VERNES: (ljutito) U ime čega biste to morali uraditi (na ove riječi majka i kćerka prekidaju svoj razgovor i pažljivo slušaju razgovor njih dvojice)
MEHMED: U ime viših ideala.
VERNES: Fraze, fraze i samo fraze. Vaši ideali su ostali iza vas jer ste im namjerno preprečili put. Da, preprečili put... Vi... Vi ste to namjerno učinili... Vi ste... (diže se sa stolice) Vi ste...
SABINA: (da bi prekinula diskusiju) Moj tata.
VERNES: Ali nije moj...
SABINA: To nema nikakve veze sa temom večerašnjeg susreta. Molim te, pređi na stvar. (obraća se Vernesu dok u tom trenutku na scenu ulazi njen brat).
AMER: Ćao svima. Ej, matori, oprosti što kasnim, ali pukla mi je guma na autu pa sam morao staviti novu.
MEHMED: Dobro, kad je guma na autu... Još bi mi samo to falilo...
AMER: (sjeda za stol upoznavajući se sa Vernesom) Znači, to je taj. Seko, boga mi, pravog si našla. Samo ne znam šta on radi ovdje u ovo doba noći?
MEHMED: Da, šta vi radite ovdje u ovo doba noći?
VERNES: Pa, ja sam došao zbog...
JELENA: (prekidajući ga) Ostavite mladića na miru. Zar ne vidite da ste ga uplašili (majčinski) Nemojte se vi plašiti. Nitko vam ovdje neće ništa uraditi.
MEHMED: (ljutito se obračajući Jeleni) Ti se ne miješaj!
JELENA: (istim tonom glasa uzvraća) Moja je stvar hoću li se miješati ili ne.
MEHMED: (cinično) Je li? E, pa neće biti. (ustaje i prilazi joj)
VERNES: (pokušava ga zaustaviti) Nemojte, molim vas.
AMER: (hvata ga za rukav i vraća na stolicu) Ne miješaj se! Ovo se ne smije prekidati. Prvi put ih vidim da se svađaju. Konačno se nešto dešava.
SABINA: (obračajući se Ameru) Ti zaveži! A vas dvoje prestanite! (na ove riječi otac se zaustavlja i vraća za stol, dok se kćerka obraća svom mladiću) A ti već jednom pređi na stvar! (svi pažljivo slušaju)
VERNES: (smirenim glasom) Dakle, ja sam došao sa molbom da mi omogućite da prespavam... (gleda na oca podozrivo plašeći da se on ponovo onesvijesti) ...kod vas... (otac se ponovo onesvješćuje)
AMER: (na oca više nitko ne obraća pažnju osim Vernesa koji pokušava pomoći jadnom starcu) A ti... (hvatajući Vernesa za rukav) ...bi spavao ovdje? A gdje? Možda sa mnom u krevetu. Ne, znam ja vrlo dobro zbog čega si ti došao. Znam ja... Ti si tu jer...
VERNES: (prekidajući ga) Varate se, jer za tako nešto postoje nadležne institucije...

(svi u njega gledaju zbunjeno osim Amera dok se na riječ institucije otac budi)

MEHMED: ...Institucije su rak-rana na tijelu naše privrede i mi ih moramo socijalizirati. Dakle...
VERNES: (prekida ga dok sva trojica sjedaju za stol) ...Ne bih se složio sa vama. Valjalo bi ih ukinuti.
MEHMED: Ukinuti!?
VERNES: Da. Ukinuti!
MEHMED: (sarkastično) A, kako, moliću lijepo? (majka i kćerka sa pažnjom slušaju razgovor)
VERNES: Jednostavno. Samo ih ukinemo.
AMER: Ti si anarhista. Ti si kao jedan moj prijatelj koji... (otac ga prekida).
MEHMED: Ti mali, zaveži! A vi mladiću nastavite...
VERNES: Evo, ovako. Zar ni sam Marks u svojim čuvenim tezama nije rekao...
MEHMED: (dok on govori na platnu-zidu iza njih idu Marksove teze) Sjećam se tog čovjeka, mada ne mogu povezati kakve veze taj vaš Marks ima sa ovim o čemu razgovaramo? (majka odmahuje rukom i odlazi s ascene dok kćerka i dalje pažljivo sluša)
VERNES: Znate li vi uopće tko je bio taj Marks? (u tom trenutku se svijetlo pojačava i nestaje projekcija teza na zidu)
MEHMED: Trenutno se ne mogu sjetiti, ali... zar je bio?... Pokoj mu duši ako je tako.
AMER: Tata...
MEHMED: Šuti već jednom! (drsko mu odgovori)
SABINA: (i dalje neumorna pokušava vratiti razgovor na stari kolosjek i postavlja pitanje ocu) Dosta! Nego, hoćeš li mu dopustiti da prespava kod nas?
MEHMED: Ne prekidaj nas! (kćerka ljutio izlazi sa scene i svjetlo se stišava, ali dovoljno koliko je potrebno da se vidi stol i njih trojica kako sjede oko njega)
AMER: Stani! Sada bih ja nešto rekao. Dosta je bilo: "šuti", "zaveži", "prekini". Vi mislite da ja ne vidim dalje od svog nosa. Međutim, razočaraću vas. (njih dvojica gledaju iznenađeno) Ja sam drugovi, prije tri godine ostavio sve poroke, a ovakav sam se pravio sve do sada jer je moj otac to želio od mene (otac ga gleda blijedo) Da, ti.... (unoseći se ocu u lice) Šta me tako gledaš? (obračajući se Vernesu) Kaže mi: Zašto bi se ti mučio, ako sam već to ja radio. Uživaj sine... E, neću tata...To je pitanje svijesti i morala. Zar ti nisi bio taj koji je uvijek govorio da nam je potreban socijalistički moral... Vidiš, mislim da sam ga stvorio uprkos tvojim željama da...
MEHMED: (prekida ga) Mojim željama?...
AMER: Da, tvojim željama da ti sin ima najbolje učitelje klavira, nastavnike, profesore. Da ti sin ima najbolje aute, djevojke. Jednom riječju, sve ono šti ti nisi imao u mladosti. Pokušao si napraviti svoju nedovršenu sliku u ogledalu od mene. Samo, ogledalo je razbijeno, tata! To ti nisam dopustio, jer sam shvatio da...

(majka ulazi na scenu i progovori čuvši posljednje Amerova riječi)

JELENA: Sine, znala sam da ti nisi bio ono za šta si se izdavao.
AMER: (ne obračajući pažnju na ove riječi) I, želim vam reći još nešto. (u međuvreme- nu se svetlo ponovo pojačava i osvjetljava kompletnu scenu) Moj glas se mora čuti u ovoj kući. Razumijete li me! 

(lupa šakom o stol a majka poslije toga postavlja kaficu na stol - u trenutku kada to uradi scena se zamrzava i svi miruju dok sa zvučnika ide refren o tati birokrati Johnyia Štulića i kada se to zavrsi scena ide dalje....)

VERNES: Svakako, dragi kolega, ali morate čekati na svoj red. Uostalom, vi ste mladi i snažni. Uspjećete. Ne sumnjam u to. (Amer sjeda na stolicu i pije kafu)
MEHMED: Dakle, stoji činjenica da vi u suštini imate još nešto za mene. Vi smatrate da sam ja konzervativac i da se kod mene otupio mač sa kojim sam jurišao na barikade duha... (majka sjedi na drugom kraju i veze)
VERNES: Upravo tako. Drago mi je da ste to shvatili. Mislim da...
MEHMED: (prekida ga ljutito) Šta vam je? Moja revolucija još uvijek traje i znam da još nisam dao sve od sebe.
VERNES: Ali, vrijeme je za...
MEHMED: (prekida ga i svjetlo se pojačava) Kakvo vrijeme? Mladiću, vrijeme teče, i ja sutra imam važnu sjednicu radničkog savjeta i umjesto da idem spavati ja ovdje naklapam sa vama.
VERNES: (osokoljen) Tu sam vas čekao. A šta vi radite po tim silnim sastancima. Sjetite se jedanaeste teze: Filozofi su svijet samo različito tumačili. Stvar je u tome da se on promijeni.
MEHMED: Kakve teze? Imam ja važnijih stvari. Sutra me čeka brdo posla.
VERNES: (ustajući od stola) Ako je tako, onda vas više neću zamarati. Odlazim.
MEHMED: Tako je najbolje za sve nas. 

(mladić odlazi i dok svi šute blijedo gledajući kćerku koja ulazi na scenu noseći na tanjiru kolače)

SABINA: (tražeći očima Vernesa) Dragi, evo malo kolača...Ali, gdje je? (zabezeknuto)
JELENA: Otišao je sine. (pokazujući na oca) On ga je otjerao. (kćerka ispušta tanjir i briznuvši u plač potrča majci koja je nježno smiruje) Smiri se dijete. (obraća se Mehmedu) Vidi šta si joj uradio. Bezosjećajni čovječe. Idi po njega i vrati ga nazad.
MEHMED: (otresito) Nema govora o tome.
JELENA: (već ljutito) Idi po njega!
AMER: (uključuje se glasno dok sjetno gleda na kolače koji su na podu) Slušaj što ti mama kaže!
MEHMED: (popušta i lukavo kaže) ...Tačno, ipak... Ostanite tu. Idem ja po njega. (odlazi sa scene)
AMER: (obračajući se Sabini koja već briše posljednje suze) Izgleda inteligentan tvoj dečko. Reci mi, molim te, imaš li problema sa njim.
SABINA: Ne, jer on ni mrava ne bi zgazio.
AMER: (opušteno se okreće majci dok gleda ponovo na kolače na podu) Lijepo, nego mama, donesi mi nešto da jedem. Gladan sam.
JELENA: Hoću sine. (podiže tanjir i ostatke kolača sa poda i odlazi sa scene)
MEHMED: (ulazi na scenu zajedno sa mladićem zadihan) Jedva sam ga stigao. Trčao je kao lud.
VERNES: Mislio sam da me proganjate zbog nečega.
SABINA: (veselo skoči i poleti Vernesu u zagrljaj) Dragi!
MEHMED: (postavlja se između njih) Stani! To ostavi za kasnije. On sada ima važnijeg posla. Da mi nastavimo gdje smo stali!? 

(ponovo su njih trojica za stolom dok se kćerka povlači u dubinu scene i sjeda na mjesto gdje je majka maloprije sjedila - svjetlo se ponovo utišava osim onoga koje osvjetljava stol)

MEHMED: (opušteno se obračajući mladiću) I vi smatrate da je mene pregazilo vrijeme. Ne može biti prevaziđeno nešto što još nismo stvorili, mladiću. Ja se još uvijek borim.
VERNES: Slažem se sa vama, ali.. (istovremeno kćerka ustaje i izlazi sa scene) Ako je nešto istorijska kategorija, ono mora biti... no, čekajte, zbunili ste me...Evo, naprimjer, vaša funkcija direktora. Ne napuštate je mada vaše preduzeće grca u dugovima!?
MEHMED: A zar bih to smio uraditi sada kada preduzeće grca u dugovima. Kapetan brod napušta posljednji, mladiću. Zapamtite to.
VERNES: Znam, no ovo nije brod niti ste vi kapetan i zar ne smatrate da ste vi lično doveli do ove katasrtofalne situacije zaduživanjem do grla u inostranstvu. Radnici su na minimalnim ličnim dohocima, je li tako?
MEHMED: (ljutito, ustajući i unoseću mu se u lice i ne govoreći mu više Vi) Stoj!... Otkud ti to znaš! Otkud ti znaš da moje preduzeće grca u dugovima i da smo na minimalcu.
AMER: (sa smješkom na ustima) Sve se sazna moj tata. Sve.
VERNES: (smirujući oca) Sjedite. Uopće nije važno odakle mi informacija, nego niste mi odgovorili na pitanje: Hoćete li mi izaći u susret?
MEHMED: (lukavo, sjedajući na stolicu) Ovdje sam ja onaj tko postavlja pitanja. A što se toga tiče... od ovoga trenutka ti i da hoćeš ne možeš otići odavde...
VERNES: Ali, niste me razumjeli... Pitao sam vas hoćete li nam omogućiti pristup?
MEHMED: (ponovo se vraća na Vi) Pristup! Pristup! Kome, ili čemu? Stalno govorite u zagonetkama. Više ne znam ni sam šta želite od mene. Šta vi mislite! Da ja vas mogu do sudnjega dana slušati kako... (ulazi majka i unosi večeru)
VERNES: Druže...
MEHMED: Molim!?
VERNES: Pitao sam vas da li je došlo vrijeme da nam omogućite kontakt sa vanjskim svijetom. Živimo povučeni u sebe...I zgleda nam sve dostupno, a u tome i jeste... Stolica vam se previše ugrijala, druže. Potrebno ju je zamijeniti. Ali, i ne samo nju...
AMER: (potvrđujući) Da, i ne samo nju...
MEHMED: (zamišljeno) ...i ne samo nju...
VERNES: (ljutito) Odgovorite!
MEHMED: (skoči sa stolice) Hoću!...Izgleda da je došlo vrijeme da se povučem. (mladić i sin plješću) Draga, molim te, donesi mi pidžamu. Vrijeme je za spavanje. Povući ću se u svoju sobu.
JELENA: (dok ona ovo izgovara i odlazi sa scene, na licima Vernesa i Amera se očituje zbunjenost) Da, dragi...
VERNES: Ali...
AMER: Majko moja, pa on ništa nije shvatio.
VERNES: (otac šuti čekajući Jelenu) Ili nije htio da shvati... Ali, zar ne shvaćate? Vi nam više niste potrebni! 

(svjetlo se iznenada pojačava i ulaze majka i kćerka - majka nosi pidžamu a kćerka metlu i mete scenu)

MEHMED: Nisam vam potreban!? A zašto? (obraća se Ameru i Vernesu)
JELENA: Dragi, evo pidžama. (daje Mehmedu pidžamu a on to odbija i provokativno zaključuje)
MEHMED: Ostavi sad. Ovo postaje sve interesantnije. (majka sliježe ramenima i ostavlja pidžamu u ladicu u stolu)
VERNES: Kako zašto? Koliko je godina od kada ste na mjestu direktora... Uostalom, jubilej koji slavimo ove godine se poklapa sa godinama vama potrebnim za mirovinu. Niste to znali?
MEHMED: Ali, mladiću, to se ne odnosi na mene.
VERNES: To je ono što me najviše i...
MEHMED: (prekida ga) Molim!? Sada ste zaista otišli predaleko.
VERNES: A dokle treba da odem da biste vi shvatili neke stvari? (kćerka završava čišćenje i sjeda za stol, uzimajući četvrtu stolicu)
MEHMED: Dokle god hoćete, samo me pustite na miru. Znate li vi koje je doba?
VERNES: (samouvjereno) Znam. Pet do dvanaest.
MEHMED: Ne, nego dva sata poslije pola noći! Sada ste stvarno pretjerali. Odlazite! (mladić ustaje od stola i polazi. Svjetlo se ponovo utišava).
SABINA: (ustaje i polazi sa njim) Ako on ide, idem i ja!
JELENA: Ne! Stanite pobogu. Vidi ti nje što je potrčala za njim. (i obračajući se Mehmedu) Eto vidiš šta si uradio... Šta sad da radimo?
MEHMED: Otkud da znamo šta sad da radimo?
VERNES: (iznenada se okreće i pita Mehmeda) To bih vas ja trebao pitati. Šta sada da se radi?
MEHMED Kako šta da se radi? Pa, radi se... ovaj...
VERNES: Želim da mi odgovorite konkretno...

(pauza)

VERNES: Čekam.
MEHMED: Rekao sam Vam. Vi ne shvatate moj položaj. Šta će radnici reći ako se sada povučem? Pričaće se da sam politički zgriješio. Vi ni ne znate šta sve čaršija može izmisliti.
VERNES: Čovječe, ta čaršija, kako je vi zovete, to i traži od vas jer ste dotjerali do toga da ne vidite šumu od drveta. Morate shvatiti da smo mi sada revolucija. Želimo to biti! Želimo! (prilazi mu)
AMER: (I on prilazi Mehmedu i unosi mu se u lice) To je naše pravo. I vi ste ga imali.
VERNES: (potvrđuje) Da. Imali.
MEHMED: (odmiče se od njih) Ali, mi to pravo još nismo izgubili. Shvatate li? Mi smo na svojim plećima iznijeli poratno breme. Tada smo gladovali, ali smo znali da mora biti bolje. I sada jeste bolje. A vi želite biti neka nova Revolucija. Imate sve.
VERNES: Šta to imamo?
MEHMED: Sve!
SABINA: (iznenada se uključuje u razgovor dok se svjetlo ponovo pojačava) Tata, sada si zaista pretjerao.
MEHMED: (dok mu kćerka prilazi) Šta se ti petljaš u ove stvari. Nije tvoje da zamaraš svoju lijepu glavicu ovim problemima. Hajde ti lijepo na spavanje. Kasno je.
SABINA: To je tvoj problem. Nikada nas nisi shvatao ozbiljno. Uvijek si govorio kako ima vremena i kako ćemo sve naučiti kada odrastemo. Odrasla sam i shvatila… shvatila da je ovo što ti radiš samo drugačiji oblik… (dok ona ovo govori kroz scenu protrčavaju tri lika obučena u narodnu nošnju - srpska, hrvatska i bošnjačko-muslimanska nošnja - noseći tri zastave - nitko ne obraća pažnju na njih)
MEHMED: Tišina! Jesi li ti normalna?! Izgleda da ovo počinje prelaziti sve granice… Igrate se mojim živcima… Ja... ja ne znam šta da vam, oh… (hvata se za glavu i pokušava sjesti na licu dok mu Vernes pomaže u tome).
JELENA: (prilazi) Šta ti je, pobogu?
MEHMED: (držeći se za glavu) Glava. Pući će mi od bolova. (strese se) Za večeras je dosta. Idemo svi na spavanje, pa ćemo ujutro sve raspraviti. (mladić i sin sliježu ramenima dok njih dvije pomažu ocu da ustane).
VERNES: Kako hoćete, ali nastavićemo gdje smo stali. (otac ga s mržnjom u očima gleda)
AMER: Tako je.
JELENA: (obračajući se mladiću i pokazujući na sina) Ti ćeš, sine, spavati sa njim.
AMER: (obračajući se Vernesu) Jesam li ti rekao da će tako biti.

(kompletno svjetlo na sceni se gasi, glumci izlaze i čuje se muzika ista kao na početku dok u pozadini polako govor nadjačava muziku)

NEPOZNATI GLAS: …Naši interesi ne smiju biti zajednički. U našem sistemu pluralizma samoupravnih interesa, oni sami, ponavljam, oni sami nisu zajednički, ali zato nam je svima cilj isti. Uz dogovaranje, poštovanje prema svakom koji želi iznijeti svoja mišljenja i stavove, jedino možemo biti sigurni da će biti nešto od ovoga čime se bavimo… (dok traje govor glumci se raspoređuju po sceni. Na postavljenom kauču spavaju Vernes i Amer, u vrlo neugodnoj pozi, jer im je krevet suviše mali) Kojim putevima će razvoj ići… to zavisi od cijelog niza istorijskih faktora o kojima ovdje nema potrebe da govorimo… (svjetlo se pali i majka ulazi na scenu noseći kafu)
JELENA: Hajde, djeco. Probudite se. Vrijeme je za ustajanje.
VERNES: (proteže se) Dobro jutro, gospođo.
AMER: (krmelja) Hm… kafa. Tako divno miriše.
JELENA: Kako ste proveli noć?
VERNES: Fino.
AMER: Nije moglo bolje. Nego, je li tata ustao?
JELENA: Jeste. Jutros neće ići na posao. Kaže da ga boli glava. Javio im je da neće dolaziti.
VERNES: A vaša kćerka?
JELENA: Poslala sam je u prodavnicu da kupi hljeb. Brzo će se vratiti. (ulazi otac zamotane glave)
VERNES: Dobro jutro.
MEHMED: Dobro jutro.
AMER: Šta ti je, tata?
MEHMED: Šuti, poludjeću od bolova. Imam osjećaj da mi netko čekićem prebija mozak.
VERNES: Kada smo već kod toga… (ispijajući kafu)… Ja bih da nastavimo. (sva trojica sjedaju za stol i dok majka sređuje krevet, otac skida povez sa glave) Dakle?
MEHMED: Dakle?
AMER: Dakle?
VERNES: Mislim da bismo jutros mogli izvući neke zaključke o sinoćnjem razgovoru. Smatram da vrijeme nije utrošeno uzalud.
MEHMED: Kakve zaključke?
AMER: Tata, molim te, smiri se i saslušaj nas već jednom.
VERNES: Moram vam reći da tako nešto nisam očekivao od vas. Mislio sam da ste oštroumniji i da ćete nam izaći u susret….
MEHMED: (ljutito pomalo) Pa, zar vam nije bilo dosta što ste spavali ovdje. Šta još hoćete od mene?
VERNES: Čekajte, ali…
MEHMED: (prekida ga) Ništa ali, mladiću. Ne znam šta vi još tražite od mene. Eto vam moja kćerka! Vodite je! Samo mene pustite na miru. (majka pomno sluša o čemu oni razgovaraju)
VERNES: Vi me, izgleda, uopće niste shvatili. (Sabina ulazi na scenu noseći na pladnju čaše sa čajem i kriške hljeba, maslacem premazane)
SABINA: Evo doručka… (u tom trenutku zvoni telefon) …mama, javi se, molim te.
JELENA: (podiže slušalicu) Da… Jeste… A ko je tamo? Iz fabrike? Trenutak. Odmah ću ga pozvati… (ostali gledaju u nju zbunjeno dok se ona okreće prema Mehmedu) Trebaju te. Iz fabrike. Kažu, hitno je.
MEHMED: (ustaje i prilazi telefonu) Šta je sad pa hitno? Prije sat vremena sam razgovarao sa zamjenikom i sve je bilo u redu. (podiže slušalicu) Da… ja sam… (odjednom, na njegovom licu se očituje zbunjenost i on počinje drhtati - pridržava se za stol) Kako!? To nisu mogli učiniti! Zar meni?! To nije moguće! (slušalica mu ispada iz ruke i on pada na koljena) Recite mi da to nije moguće!… (svi mu prilaze)
VERNES: A šta to nije moguće, gospodine?
AMER: Da, tata, reci nam šta to nije moguće? (otac šuti dok kćerka podiže slšalicu)
SABINA: Halo… halo! Da… sve je u redu… Hoćete li nam reći šta se desilo?… (pažljivo sluša klimajući glavom) Da… Da… Doviđenja. (svi nestrpljivo u nju gledaju. Nitko više ne obraća pažnju na oca)
VERNES: I…
SABINA: U preduzeću je uvedeno vanredno stanje. Smijenjeni su svi. Dolazili su iz općine jutros. Uključujući i ove iz one pobjedničke stranke. To mi je rekao njegov zamjenik. (pokazuje rukom na oca i svi ga pogledaju)
AMER i VERNES: (zadovoljni stavljaju noge na stol i veselo) Bilo je krajnje vrijeme!
MEHMED: Šta sada da radim?
VERNES: Sada se pitate što da radite. Što se to niste pitali kada ste zanemarivali svoje dužnosti a povećavali svoja prava. Trebali ste činiti obrnuto.
JELENA: (obračajući se Mehmedu) Dragi, smiri se. Već će se naći neki posao i za tebe.
VERNES: To me i plaši najviše.
MEHMED: Ne, ja to neću moći izdržati… (pada)
JELENA: Dragi, šta je to sa tobom. 

(pada na koljena pored njega i vrišti dok joj se ostali u panici pridružuju i scena se zamračuje - sa kasetofona se čuje govor)

NEPOZNATI GLAS: (krčanje) …Smiješno je pitanje da želimo ograničiti marksizam samo na pitanje budućnosti. To je prevara. Ako jedinstvo teorije i prakse ima neki istinski smisao, onda je u tome da sadrži hipotezu budućnosti, a za sadašnjost praksu. Praksa uvijek pripada sadašnjosti a ne budućnosti. Radikalno je pitanje: može li marksizam u budućnosti riješiti svoju krizu… Kriza će postojati dok god se jedan poredak smatra socijalističkim, a radnička klasa ne raspolaže proizvodima svoga rada, i dok god se onemogućava otvoreni marksistički dijalog (u tom trenutku, drugi glas se uključuje) Od ponedjeljka je najavljena pravna država… ili samo država… nisam siguran...

(U tom trenutku na scenu izlazi glumac obučen u crno i ponavlja čitanje iz novina ili knjige)

Kao što rekoh, činjenica je da se ipak u posljednjih desetak godina desilo mnoštvo toga što je uticalo na Mehmedovu porodicu, ili mi se samo tako čini:

  • Vojska svih naroda postala je vojska samo jednog naroda;

  • Jugoslavije više nema a danas imamo surogate republika koje sebe državama zovu;

  • Malo je nedostajalo da jedan narod (ili više njih) nestane pod čizmom kasapina sa Balkana čije ime ne zaslužuje pomen;

  • Mehmeda više nema... ILI MI SE TO SAMO ČINI...

(svjetlo se pali i dok se glumac povlači na sceni je Sabina koja pokušava zakucati bezlični ram za sliku na zid. To joj i uspijeva. Umorna sjeda za stol i kao za sebe govori)

SABINA: Samo da tata nije otišao… Sve bi bilo u redu… Sve... (na scenu ulazi Vernes, njen muž koji joj se obraća)
VERNES: Draga, imam divne vijesti za tebe. Obećali su da će te primiti na posao. Istina, to je samo na šest mjeseci. Probni rad… Znaš i sama… jeste da je bilo teško srediti obzirom na…
SABINA: Ne pominji mi to, molim te…
VERNES: (prilazi joj i blago je zagrli) Šta ti je? Pa, ja nisam ništa rekao…
SABINA: (otima se iz zagrljaja) Jesi, i znaš ti vrlo dobro šta pričaš. Iz dana u dan... (pojačava glas) ...me maltretiraš. Malo po malo. Tiha voda brijeg roni, zar ne? A znaš da se ne mogu braniti. Ti to vrlo dobro znaš!
VERNES: Draga, uopće te ne razumijem. Tko to ovdje koga maltretira i zašto? I to sa vodom... Šta ti misliš? (podiže glas) Hoćeš reći da te ja mučim, da se iživljavam nad tobom. I sama moraš biti svjesna toga da radim po cijeli dan ne zbog toga što to volim, nego što moram, jer… inače… Ako sam, ipak, ponekad i nervozan i ako nešto kažem, a da prethodno ne promislim da li će te to povrijediti, onda to sigurno činim nenamjerno, vjeruj mi… Uostalom, raditi se mora. Tvojoj mami je potrebno sve više i više novaca, a ja ne mogu zaraditi koliko ona može potrošiti na te svoje… svoje… ne znam kako bi ih nazvao… odvratne male gmizave guštere. Kakva je sad pa moda, držati guštere u kući? Ako već imaš životinju, neka to bude pas, a ne ti…
SABINA: Sada je moja mama na tapetu. Samo mi je još trebalo pomenuti i moga jadnoga brata pa bi mozaik bio ispunjen do posljednje sličice.
VERNES: (ironično) Jadnoga brata… na kraju krajeva, kome on može zahvaliti onako dobro mjesto u nedavnom privatiziranoj građevinskoj firmi. (ljutito) Meni! Da mene nije bilo, on bi sada, kao i mnogi drugi, njemu slični…
SABINA: (prekida ga) Ti si… Ti si… (plačno)
VERNES: Plakati, samo znaš plakati. (ustaje i prilazi joj vadeći maramicu iz džepa, daje joj je) Hajde, smiri se, ženo draga.
SABINA: (odmiče se od njega) Ne mogu! Ostavi me na miru! Više ne mogu slušati tvoje riječi pomirenja. Da, uvijek se naš razgovor završava tim riječima. Samo me čudi kako to da ih nisi izgovorio. Te dvije slatke… (ironično) riječi koje bi u drugim okolnostima i nešto značile… Ne, ne voliš me… Ti voliš samo tvoj odvratni posao novopečenog kapitaliste. Nekad imam osjećaj da si se vjenčao njime, a ne sa mnom…
VERNES: …Ali, zar ti moram po ko zna koji put ponavljati da moram raditi… i… da je sve to što pričaš obična…
SABINA: (prekida ga) Još bi me htio nazvati budalom. Dosadan si. Nauči, ili izmisli nešto novo što bi te opravdalo. Petnaest sati dnevno visiš na terminalu, samo zato…
VERNES: (prekida je) Dosta! Umoran sam i ne želim te više slušati! (on se pokunji) Donesi mi nešto da pojedem i pozovi svoju majku. Želio bih razgovarati o nečem vrlo ozbiljnom i sa tobom i sa njom. 

(ona odlazi, da bi se u tom trenutku iz mraka začuo promukli glas da bi se svjetlo stišalo polako)

MEHMEDOV GLAS: Ha, ha, ha… Revolucionar! (Vernes se zbunjeno okreće i razgleda po sobi dok svjetlo treperi u plavoj boji koja dominira scenom da bi se ponovo vratilo u normalu) Šta mi napriča. Završio si ti svoje, mladiću, završio i prije nego što si i počeo.
VERNES: …Šta je sada ovo?… kakav je to glas? Ko je to? Duhovi? Sigurno mi se to sve pričinjava od umora… Leći ću da se odmorim. (u trenutku kada ustaje sa stolice, glas se ponovo javlja i mladić iznenađen sjeda ponovo u stolicu).
MEHMEDOV GLAS: Ti se nikada više nećeš odmarati…. jer… tvoja sudbina je od sada u mojim rukama. (mladić se prestrašeno okreće i pokušava odgonetnuti o čemu se radi)
VERNES: …Ali, šta se dešava… Ko je to?… Ko ste vi?
MEHMEDOV GLAS: Okreni se i vidjećeš me, jadna budalo. (svjetlo se pojačava, mladić se okreće i gleda u zid na kojem je bezličan - ram bez slike u njemu)
VERNES: (drhtavim glasom) Ja vas ne vidim. Gdje ste?
MEHMEDOV GLAS: Gledaš pravo u mene.
VERNES: Ali, na zidu je samo slika moga... (odskoči prestrašen) …Ne, to nije moguće!… To ne može biti istina!… Pa, vi ste još prije osam godina…
MEHMEDOV GLAS: (prekida ga) ...Ne, nisam. Živ sam, zahvaljujući tehnologiji koja je tebi još uvijek strana… No, uostalom, to i nije važno obzirom da sada nemamo vremena za objašnjavanje nečega što vi ionako ne biste shvatili… Ili ipak… A, zbog čega i ne biste čuli kako se sve to desilo... Slušajte pažljivo... (u tom trenutku na scenu ulaze majka i kćerka. Sabina nosi na pladnju tanjir sa supom a mladić govori ne vidjevši ih)
VERNES: …Ne, to ne može biti… 
JELENA: (svjetlo se još više pojačava i majka ulazi pomalo ludo i luckasto) Šta je bilo, zete?
VERNES: (glas oca se izgubio a mladić se pribrao) Ništa, ništa. Malo sam pričao sam sa sobom. Ništa.
JELENA: Sigurno si se umorio.
VERNES: Jesam, i to dobro. Cijeli dan sam kopao po nekim papirima proučavajući jedan stari slučaj o…
SABINA: (prekida ga) Zvao si nas da bi nam saopćio nešto važno, zar ne?
VERNES: Jesam.
SABINA: Dakle?
VERNES: Slušajte me dobro. Pruža nam se prilika da pređemo u stan koji će moći odgovarati svima nama, pa čak… (obračajući se sa gađenjem punici) …i vašim reptilima.
JELENA: (promijenivši izraz lica) Ostavi ti moje guštere na miru. Upravo sam ih hranila kada si me me pozvao, i ne želim sada razgovarati o tome. A što se tiče novog stana, to otpiši… jer, ja nemam namjeru odlaziti odavde u te vaše vražje… moderne grobnice…
VERNES: Ali, mi moramo otići odavde. Ova kuća je trošna i može se svakog časa srušiti.
JELENA: Ne, ja ne idem nigdje odavde.
SABINA: Mama je u pravu. Ovdje sam se rodila, a i moje dijete će. (odlučno) Ostajemo ovdje!
VERNES: (ljutito) Jeste li vas dvije normalne?! Ja vam pružam mogućnost da odete iz ove… iz ove…
SABINA: (prekida ga) …Nemoj nas zamarati više s tim. Čuo si naše mišlljenje. Ako nemaš više ništa da kažeš… (spušta pladanj sa tanjirom na stol)
VERNES: (sjeda) Govorio vama ili zidu, isto je. Odlazite tim vašim gmizavcima! Počinjete mi sve više ličiti na njih. (njih dvije ljutito odlaze dok on uzima kašiku u ruku i jede supu; zatim ustaje i nervozno šetka po sobi sav blijed. Na scenu ulazi Sabinin brat, Amer obučen u odjelo noseći mobitel i istovremeno pričajući sa nekim)

AMER: Dobro, dobro sredićemo to, no hajde pripremi onu transakciju za zeta jer znaš i sam da mu se moram odužiti za učinjeno... sujetan je i valja ga na neki način zadovoljiti... i nemoj molim te vršiti uplatu na račun one osnovne škole kako bi direktor prebacio na račun sportskog kluba... tu nas već kuže, nego...(u tom trenutku diže glavu i ugleda zeta Vernesa i prekida razgovor) ...hajde sredi to... čujemo se kasnije... (i nastavlja)

AMER: Zdravo, zete! Vidim da ti ne ide baš najbolje. Šta je? Što si blijed tako? Problemi u firmi, možda?
VERNES: Pusti me… Da je samo to izgurao bih nekako, ali eto, i u kući ih ima.
AMER: Neka te to ne nervira. Donosim ti svježe vijesti sa burze, za koje sam siguran da ćete interesovati.
VERNES: Hajde, pričaj…
AMER: Evo, ovako... (sjeda za stol) Posljednje vijesti su takve da su svi izgledi da će dolar uskoro početi padati, pa bi bilo dobro da uradiš nešto sa tvojim akcijama u onoj njemačkoj firmi.
VERNES: (iznenađeno) Zar? Jesi li siguran?
AMER: 100 %. I još nešto. Izgleda da se šuška… Barem kod mene u firmi… da će… (u tom trenutku se čuje glas Mehmedov i svjetlo se stišava)
MEHMEDOV GLAS: Vidi, vidi. Sad više nisi sam. Dva revolucionara…. Ha, ha, ha… Znam jedan dobar vic o tome, ali sada nije ni vrijeme ni mjesto za takve stvari… (Vernes je ponovo prestrašen dok Amer skoči od straha i Vernesu sjedne u krilo) 
AMER: (izgubljeno) Šta je sada ovo?! Kakav je ovo glas?
VERNES: (smireno) ...Tvoga oca…
AMER: Moga oca!? (onesvijesti se)
VERNES: (obračajući se glasu) Izgleda da je padanje u nesvijest kod vas nasljedna pojava.
MEHMEDOV GLAS: Tišina! Probudi ga i sjedite obojica za stol. (Vernes šamara Amera koji se budi pomalo zbunjen).
AMER: Šta se desilo?
MEHMEDOV GLAS: Smiri se… i slušajte obojica pažljivo…
AMER: ...Moj tata… Moj tata…
MEHMEDOV GLAS: Tišina, rekao sam! Nastavićemo sada tamo gdje su nas prekinuli ne tako davno…
VERNES: O čemu vi govorite?
MEHMEDOV GLAS: Sigurno ne o vremenu. Znate vi vrlo dobro o čemu ja govorim. Napregnite vijuge malo i sjetićete se.
VERNES: (smireno) Zar vi podrazumijevate da je period od osam godina tako kratak?
MEHMEDOV GLAS: Itekako kratak. Vrijeme je bilo na mojoj strani…
AMER: Da, tata... 
MEHMEDOV GLAS: Ti šuti!
AMER: Da, tata. (dok unezvereno šeta po sceni pokušavajući pronaći oca i konačno pronađe sliku na zidu koju nosi okolo pokazujući Vernesu, sebi, publici)
AMER: (pjeva od Bijelog Dugmeta rock'n'roll pjesmu) "Ne spavaj mala moja muzika dok svira..." (istovremeno skidajući sa sebe dio po dio odjeće i ostavljajući je po cijeloj sceni sve dok ne ulete specijalci a on tada ostaje samo u gaćicama i majici)
VERNES: Šta biste vi htjeli da mi nastavimo. Mislio sam da ste imali vremena, a što ste i dokazali, pokazati nam svoje pravo lice.
MEHMEDOV GLAS: Pravo lice. Ha, ha, ha… Mislite da ja ne znam ko mi je namjestio sve ono u vezi sa…
VERNES: (prekida ga) Ja vas ne razumijem.
AMER: Da, tata, mi te ne razumijemo.
MEHMEDOV GLAS: Na žalost, to sam i ja kasno shvatio. Međutim, na vrijeme da bih vama dvojici objasnio neke stvari.
VERNES: (odlučnije) Vi nama da objašnjavate!
MEHMEDOV GLAS: Da. Ja vama! Koliko se sjećam, mislim da smo razgovarali o tome kako je došlo vrijeme za…
AMER: (prekida ga) …Bila su to lijepa vremena, tata…
MEHMEDOV GLAS: Kako za koga sine, kako za koga!
VERNES: Mislim da mi nemamo o čemu razgovarati. Odlazite! (mahne kao da rastjeruje dim)
MEHMEDOV GLAS: Kako bih mogao otići kada vi niste sigurni da li sam uopće prisutan ovjde… Ja sam… sve... i ništa. Moj mladiću. A, osim toga, ja sam taj koji određuje kada će netko otići ili ne…. (u tom trenutku na scenu ulaze, unezverene, Jelena i Sabina vrišteći)
JELENA i SABINA: (panično) Pobjegli su… Pobjegli su…
VERNES: Tko je pobjegao? Tko?
JELENA: Moji gušteri… moji mali lijepi gušteri… (čuvši ovo mladić odmahne rukomi sjedne na stolicu)
AMER: Mama, biće sve u redu. Javićemo i…
MEHMEDOV GLAS: Više ti nećeš ništa nikome javljati! Nikome! (majka i kćerka vrisnuše u tom trenutku ) Ne bojte se. Vama neću ništa. Vas dvije ste ionako obične marionete u njihovim rukama, ali njih dvojica će Boga mi…
VERNES: Ne hulite na Boga, čovječe… ili bilo šta da ste… A vas dvije se smirite… Došao vam je tata u posjetu… (majka se onesvijesti, a kćerka je malo pribranija dok joj brat Amer pomaže oko majke)
MEHMEDOV GLAS: Ja nisam došao!… Tu sam oduvijek. Samo, čekao sam na trenutak koji će mi… šta ja tu pričam… Trenutak!? Daleko od toga. Čekao sam da vaš način življenja pokaže svu svoju besmislenost. Vaša revolucija se pretvorila u najobičnije licemj… (Vernes ga prekida)
VERNES: Stanite! Počeli ste oštro…
MEHMEDOV GLAS: I jesam! (majka i kćerka su pribranije i sjedaju na pod zbunjene) Revolucija! To je nešto daleko suptilnije od onoga što ste mislili da ona jeste. Dijalektika je vječno kretanje. Svojevrstan oblik mašine zvane Perpetuum mobile. Znate, sama sebi uslov i uzrok. Samo, to je najsavršeniji oblik Perpetuum mobile-a. To vam ne mogu riječima objasniti. Morate to sami osjetiti.
VERNES: Niste u pravu. I ona je uslovljena mnogim stvarima. Naprimjer…
MEHMEDOV GLAS: (prekida ga) Griješite, djeco moja. Od kada je nas… svijeta… vječno kretanje… a vi… vi ste je okrenuli na glavu. Vi pokušavate pokazati kako ste baš vi pravi revolucionari, dok istovremeno ne poznajete dublje značenje te riječi. Biti revolucionar znači biti asketa, biti ono što vi nikada niste bili, nikada!
VERNES: Oprostite, ali smatram da uopće niste u pravu… Naime…
MEHMEDOV GLAS: (prekida ga) Vi ste se borili za pozicije u društvu jurišajući na barikade i šta ste uradili osvojivši ih. Ništa! Apsolutno ništa! Znam… Reći ćete kako to da ja tako nešto kažem. Priznajem. Jesam griješio. Međutim, imao sam dovoljno vremena da sagledam u čemu griješim. Razmišljajući, shvatio sam da ste vi daleko, daleko od istine, prave istine, baš kao što sam ja to nekad bio.
VERNES: Istine?
MEHMEDOV GLAS: Da. Istine. A ona nije van nas. Ona je u nama. Zaboravljate da ništa nije dato zauvijek i sveto da se ne može mijenjati za nešto bolje. Uspavali ste se unutar svoje taštine. Zapostavljate ono najvažnije… čovjeka…
VERNES: Grdno se varate. (majka i kćerka ustaju sa poda i kreću ka vratima)
MEHMEDOV GLAS: Gdje idete! Ostanite! (njih dvije kao roboti poslušaju i sjednu za drugi stol potpuno nezainteresovane ali jednog trenutka kao furije ustanu i majka progovara).
JELENA: Ne može tako Mehmede. I ja se nešto pitam u ovoj kući.
MEHMEDOV GLAS:  Ko o čemu, baba o uštipcima. Šuti mala i sjedi dole. Nitko te ništa nije pitao. Zaboravljaš s kim razgovaraš.
JELENA: (gunđajući odlazi sa scene po zastave zajedno sa Sabinom) Neću sjedati po naređenju. Naročito tvom. Odlazim, a... Vratiću ja tebi ovo, vratiću...
VERNES: (blijedo gledajući za njima) Kažem, gadno se varate. Zemlja je sada duhovno razvijenija i nada ka boljitku egzistira. Bliže smo, svakim danom, konačnoj viziji.
MEHMEDOV GLAS: Kojoj? Ličnoj, beskrupuloznošću omeđenoj, viziji feudalnih vlastodržaca. Vi ste dalje od nje nego ja bilo kada u prošlosti. Zar ne shvatate? Nije stvar u sistemu. Problem je u ljudima. Vi možete napraviti najsavršeniji sistem, ali ako zaboravite na pretpostavke…
VERNES: (prekida ga) Pa, vi se šprdate sa nama!
MEHMEDOV GLAS: Nikad ozbiljniji nisam bio.
VERNES: E, onda stvarno ne znam šta hoćete od nas.
MEHMEDOV GLAS: Vaš problem je u tome što ne želite shvatiti da…

(u tom trenutku njih dvije se vraćaju na scenu noseći zastave i mašući prema nevidljivom Mehmedu kao da ga tjeraju uz pomoć njih)

JELENA i SABINA (zajedno u jednom glasu): Mehmeda više nema! Mehmeda više nema! (u tom trenutku Mehmed se gromko nasmije)
MEHMEDOV GLAS: Ha, Ha, Ha... Pogledaj zete, te spodobe. Ni guštere nisu u stanju zadržati a kamoli mene sputati... Tišina! (Jelena i Sabina šutljivo sjednu i samo povremeno mahnu koji put zastavom do kraja predstave dok Mehmed nastavlja tiradu prema Vernesu).
VERNES: Čekajte, a tehnlogija? Kompjuteri? Pred vratima smo nano-tehnologije! Sve je to u službi čovjeka.
MEHMEDOV GLAS: Da, u pravu ste, ali se čovjek u njima i izgubio. Pogledajte samo vaš primjer. Radite petnaest sati dnevno a zar vi niste sami jednom prilikom naglasili da valja smanjiti društveno potrebno radno vrijeme na takvu mjeru da čovjeku može ostati dovoljno vremena za odmor i nova stvaralačka nadahnuća. Možda je bilo nade za tako nešto ranije. Sada, međutim, nade više nema. I ona je nestala. 
VERNES: Hoćete reći da ja uništavam čovjeka u sebi.

(Amer zuji kao lud po sceni i na kraju sjeda u jedan ugao i polako se ludo njiše bivajući obuhvaćen ludim osmijehom)

MEHMEDOV GLAS: Upravo to. I još nešto. Daleko važnije. Svi danas znate sve o svemu. Ali, ne zaboravite da nitko ne zna baš sve o svemu, osim…
VERNES: (prekida ga) I dalje ne znam šta hoćete od mene!
MEHMEDOV GLAS: Uskoro ćete i vidjeti i čuti! 

(u trenutku kada on izgovara poslednju riječ, svjetlo se utišava i na scenu uliječe trojka obučena u crno i ništa ne govoreći uperi oružje u sve njih. Oni šutke stavljaju ruke na leđa i odvode ih sa scene. Istovremeno, muzika se čuje - grupa AZRA i tekst Daleko si ti od istine…da živiš tisuću godina… - dok muzika svira na scenu ponovo dolazi glumac u crnom koji ponovo čita iz novina ili knjige:)

Organizovana anarhija

1. Ima li zemlje na svijetu sa 0 %, ili najmanje 0,4 % inflacije a da istovremeno više od 40 procenata radno sposobnog stanovništva ne radi?
2. Da li je moguće da u međunarodno priznatoj nam domovini političari jedno govore, drugo rade, treće misle a četvrto..., e, četvrto...virtualno implementiraju?
3. Ima li zemlje na svijetu u kojoj postoje tri jezika kojima govore tri naroda a da razlika među jezicima nije veća od 5 %, lingvistički kazano (podvlačim - međunarodni dušebrižnici to rekoše, i to analitički rečeno) uz naznaku da su Ustavom zaštićeni i narodi i jezici (ili jezici i narodi?)?
4. Da li postoji zemlja na vascijelom dunjaluku koja ima tri vojske, pardon dvije, ili četiri...?
5. Ima li zemlje na svijetu u kojoj političari čine najveći dio zaposlene populacije - ili mi se samo čini?

Pitanja se nižu u nedogled u nadi da ću konačno dobiti prave odgovore, no jednom je jedan vrli pitac neki rekao da se unutar samih pitanja kriju sami odgovori, jer Ko je ta, da prostiš...?

A ko su ONI, upitaćete?
Propali đaci i lijeni seljaci.
I ništa više.
Ni manje.

(Na posljednje riječi svjetlo se na sceni pojačava dok se sa zvučnika čuju riječi) 

I glas (zamišljeno): Zbilja dragec, zakaj nam je ovo trebalo?
II glas (odrešito): Ćuti bre, moglo je i gore biti!
III glas (smireno): Zaista, bolan, moglo je i gore biti. 

(Svjetlo se u potpunosti utišava i zavjesa se spušta)

KRAJ

- 16 -


 

  Naslovna | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16

 

Optimizovano za IE 800x600
Vesna Dencic ©
ETNA, Beograd, 2001-2004. Sva prava zadržana

- ETNA -