Časopis za satiru

- ETNA -

 

 


  Naslovna | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15


POBJEĆI NEGDJE...

Lica:

Hasan (i Mića)
Avdija (i Mario)
Mili (i Zlaja)
Marko (i Rusmir)
Milenko (i Dževad)
Marija (Vila Raviojla i Danica)
Merjema (Vila Ljubljena i Vildana)
Policajac Sejo 

I ČIN

Na sceni se nalaze samo tri stolice i jedan radni stol sa ladicama na samoj sredini prostora (dvije su stolice oko stola dok je jedna na drugom kraju scene). Prvi ulazi odrastao muškarac (Avdija) i sjeda na jednu od njih dok polako otvara novine koje su već bile na stolu i lista. Odmah iza njega, šepajuci ulazi mladić (Hasan) koji, povlačeći nogu za sobom, polako i sa teškoćama sjeda na drugu stolicu. I konačno, i treći muškarac, čije godine su neodređene to isto čini ali veselo i razdragano ulazeći (Marko), gledajući oko sebe i kada ugleda praznu stolicu i on sjeda. Prostor u kojem se nalaze je, naizgled, prostor ureda, ali, čudno u svemu tome je da je pod ispunjen različitim papirima razbacanim na sve strane na koje se niko ne osvrće. (U backgroundu ide pjesma Džonija Štulica - "Balkan").

Marko: "Danas je zaista toplo, zar ne?"
(Nitko ne odgovara na ovo njegovo pitanje.)
Marko (ponavlja): "Danas je zaista toplo, zar ne?" (jačim glasom)
(Ponovo nitko ne odgovara)
Marko (smireno): "E, da sam imao 300 maraka, mogao sam se prijaviti na onaj tender!" (ispod oka gledajući prema njima)
Hasan i Avdija (uglas): "Tender!" (okrenuvši se prema Marku iznenađeno).
Marko: "Šta je, šupci, ni kolegu iz susjednog ureda više ne poznajete? Samo vam se pare uvrtile u glavu." (i polako ustade krenuvši prema Hasanu sa papirom u ruci)
Hasan: "De, Marko, ne gnjavi, znaš i sam da je kod nas obojice najvažnije - u se, na se i poda se - kako reče moj rahmetli dedo. Nego, daj mi taj papir da vidim o čemu se radi."
(Avdija se samo smješka i čačka nos.)
Hasan (pogledavši zabezeknuto): "Kakav je to tender na kojem se licitira ljudskim životima!" (baci papir dok se Marko hladno smješka)
Avdija: "Ako je to u pitanju, onda..."
Marko (prekida ga): "Bijah onomad kod Hamdije u Vladi... To je onaj što raspisuje tendere i ponadah se da će Hasan i Avdija,.... a to ste Vas dvojica , zar ne?.... (upire prstom u njih).... pomoći prijatelju, jer obojica radite tamo.
Avdija (dok Hasan šuti i, ustavši, šetka po prostoru scene): E, i ti ga pretjera, zar i sam ne vidiš kakvo je danas vrijeme. Onaj, Visoki, kako mu ono bješe ime?... no nema veze... Kažem onaj Visoki donese odluku da se preispitaju svi dužnosnici državnih službi i ne možemo ostati od OHR-ovaca, OSCE-ovaca, EUPM-ovaca, i ostalih... ovaca... iz međunarodne zajednice, jer non-stop provjeravaju nas, male ribe."
Marko (ponovo ga prekinuvši): "Došla maca na vratanca i kod Vas. Neka, neka... i onako vas se nakotilo i previše. Po glavi stanovnika više državnih službenika nego u bilo kojoj drugoj zemlji u Evropi."
Hasan (mudro, okrenuvši se Marku): "Dobro, ostavimo to sada, nego šta si htio od nas. Da tvoju ponudu namjestimo kao najpovoljniju?"
Marko (jasno i glasno): "Naravno, šta drugo."

(U trenutku kada Avdija i Hasan htjedoše progovoriti ugasi se svjetlo i krenu panika)
Sva trojica u glas:" Šta bi? Tko ugasi svjetlo?" (u torm trenutku svjetlo se malo pojača i na sceni se nađoše - svjetlo je veoma slabo ali dovoljno vidljivo da se nazru siluete - još dvije osobe - ovaj put ženskog spola obučene u bjele providne odore koje su isticale njihove obline).

Vila Ljubljena: "Vilo Raviojlo, gdje se to nađosmo?"
Vila Raviojla: "Tamo gdje i Bog reče laku noć, draga moja Vilo Ljubljena?"
Vila Ljubljena:" A gdje je to (malo glupavo upita)?"
Vila Raviojla: "Hajde, Vilo Ljubljena, ne pravi se bedasta. Pa, naravno, u Bosni i Hercegovini."

(Njih trojica sleđeni i prestravljeni bez riječi promatraše ovu scenu da bi poslije posljednje izgovorene rečenice, Hasan rekao slijedeće)

Hasan: "Oprostite, ali šta vi radite ovdje?" (na to se njih dvije okrenuše i Vila Ljubljena progovori)
Vila Ljubljena: "Šuti, macane (mazno), nego, znamo gdje smo ali u šta smo upali u ovom bezdanu?"

(Avdija i Marko sjedoše na pod obeshrabreni dok Hasan odgovori ponovo) 

Hasan: "Ovo su moji prijatelji Avdija i Marko. A vi, vi se nalazite u uredu Stručnog saradnika za ekonomska pitanja, gosp. Avdije Mehića. A Marko Tankosić je iz ureda preko puta. Znate, on je zadužen za privredne odnose, ovdje u Vladi Srednjobosanskog kantona. Moje ime je Hasan Mekić." 
Vila Raviojla (obračajući se kolegici): "Šta misliš? Da li da ih sada spržimo ili da ostavimo Njemu kada dođe?" (pokazujući prema plafonu prstom... Na ove riječi sva trojica prestravljeno pogledaše u njih)
Vila Ljubljena (smireno): "Neka, neka, ima vremena. Kad' smo već tu da čujemo šta imaju reći u svoju odbranu?"
Avdija (konačno govori): "Dobro, a šta Vas dvije želite od nas?" (ohrabren)
Vile (obje u glas): "Šta želimo?" (i prasnuše u smijeh)
Vila Raviojla: "Kada Mili dođe saznaćete više. Mi samo pripremamo teren za njegov dolazak. Igrom slučaja, kocka je pala na Vas trojicu."

(U tom trenutku zatitra svjetlo na sceni i kao furija uleti lik koji će obilježiti ovaj dio predstave - Mili - oličenje moći i vlasti - u istom trenutku obje Vile padoše na zemlju ničice ni ne gledavši u Milog dok ona trojica zbunjeno se pogledaše i ne pomjeriše se).

Mili (mladić u kasnim dvadesetim): "Momci! Šta ima momci? Ne dajte se zbuniti! Nastavite samo! Ja sam ovdje da vidim kako ove dvije obavljaju svoj posao. Izgleda da još nisu došle do suštine njihovog boravka ovdje, zar ne?"

(Vile su šutjele dok Hasan pokuša pronaći odgovor na mnoštvo pitanja koja su mu padala na pamet).

Hasan (uz odboravanje Avdije i Marka): "E, sad je dosta! Ko ste Vas troje uopće? Imam osjećaj kao da sam na snimanju nekog naučno-fantastičnog filma ili unutar priče o Wolandu i mačku iz "Majstora i Margarite". Dajte, ostavite nas već na miru i pustite nas da radimo naš posao."
Mili (smireno): "Vaš posao!? Hajde probajte otvoriti ladice na stolu!"
Avdija (šepajući): "Idem ja. (pokušava i ne uspijeva otvoriti ladice). Ne može (blijedo pogledavši Marka i Hasana).
Mili: "A sad pokušajte izaći iz ovog prostora."

(Sva trojica krenuše ka vratima i ne mogaše ih otvoriti. Stajali su šutke zgledajući se)

Mili: "Dobro, da li Vi uopće znate gdje se nalazite i sa kim razgovarate. Ne znate jer vi više niste na onom mjestu na kojem ste bili do prije petnaestak minuta. Prostor i vrijeme su se promijenili, dragi prijatelji. Vi uopće niste više ni na istom planetu. Vi ste... Vi ste... u ništavilu... dragi moji..." (smireno zapalivši cigaretu sjeda na prvu slobodnu stolicu). 
Vile Raviojla i Ljubljena: "Dobro šefe, hajde sada da im kažemo i svoja prava imena."
Mili: "Hajde, de. Ove dvije dame u mom društvu su moje saputnice na ovom putu prosvijetljena nedoraslih masa. Jednoj je ime Merjema a druga se zove Marija. Moje ime je... Pogađate, zar, ne?... E, varate se... ja sam samo sluga pokorni jer ON nema vremena za ovakve stvari. Ima pametnija posla. Ja sam Bezimeni. A zovu me Mili. Valjda zbog toga što sam milozvučnog glasa (okreće se oko sebe) i stasa."
Marko: (još uvijek opijen ovom situacijom): "Sve je to lijepo i krasno a zbog čega ste ovdje došli i baš nas odabarali?"
Bezimeni: "Zbog poremećaja u vasioni. Sve je i krenulo negdje osamdesetih godina po vašem kalendaru, a prošlog stoljeća. Od kada je umro lider Vaš, poremetili su se tokovi ne samo kod Vas već svugdje na ovom prostoru a mi odlučili da čekamo i vidimo šta će biti. I načekali se dobro. Ništa ne uradiste do samo odlučiste da Vas buduće generacije upamte po zlu a ne po dobru. No, da vas ne davim sa nečim čega ste i sami bili učesnici, mi smo tu... da... (okreće se prema Mariji)... Marija, deder, objasni im, molim te."
Marija: "Da, mi smo tu da vam pojasnimo neke sitnice o nečemu što vi religijom zovete, a mi (pokaza prema gore, pa dole, pa desno, pa lijevo) svakodnevnim bitisanjem na "onoj strani" to i živimo. Jer kod vas se i nije desilo ništa drugo do zloupotreba te svete riječi."
Avdija (iznenađeno): "A što nas? Zar nije bilo bolje nekoga od glavešina, oni su krivi za sve?"
Hasan: "Šuti, još bi da te i neko čuje!" (obračajući se Avdiji)
Avdija: "Ko me može čuti. Zar i ne vidiš da mi nismo mi. I da nismo tu gdje mislimo da jesmo."
Hasan (pokunjeno): "U pravu si."
Merjema: "Pusti mene, Marija, da ja odgovorim. Zbog čega da biramo njih kada je bolje izabrati Vas, male ljude, i pokušati Vama objasniti nešto što bi njima bilo teško i shvatiti. I onda polako krenuti dalje. No, da li ste vas trojica religiozni?"
Marko (poleti prvi da odgovori): "Ja jesam. Idem u Crkvu nedjeljom i kada su sveci. A i kad se ispovjedam."
Avdija: "Opa! (gledajući Hasana). Gori od komunista su samo bivši komunisti. A Titine je stope ljubio..."
Hasan: "Šuti, budalo. Koji Tito? Zar i ti ne ideš u Džamiju petkom na Džumu baš kao što on Misu sluša nedjeljom?"
Avdija: "Idem. Ali ja komunista nikada nisam bio. On jeste!"
Hasan: "Pusti sad. Možda je i bio, ali po zadatku. I ja sam bio dvadeset godina, ali po zadatku moje ćelije. I tek sada mogu reći da sam pravi vjernik. Sada, kada je sloboda pokucala na moja vrata."
Bezimeni: "E, vjernici moji, hajde da malo promislimo o tim vašim riječima i da porazgovaramo kao ljudi... (zamišljeno)... ljudi... interesantno. Oni i jesu ljudi. No, djevojke, donesite nam kahvicu (pogleda na Hasana i Avdiju dok njih dvije odlaze sa scene) i kavicu (pogleda na Marka) i da prokomentarišemo malo o religiji."
Avdija (zainteresovano prilazi stolu sa ostalima i sva četvorica sjedaju ali ipak još uvijek prestrašeni od izgleda Bezimenog): "Baš bih volio čuti koju pametnu."
Bezimeni: Vidite, hajde da pojednostavimo. Vi, prijatelju, imate Bibliju - božju riječ svagdašnju (pogleda ka Marku), a vas dvojica Kuran - svetu knjigu, zar ne? (sva trojica klimnuše glavom). A vidite - i Marija i Merjema su sa mnom. Kako to?
Avdija: "Valjda što si zgodniji od nas. (ljutito). A otkud' da ja znam zbog čega su s tobom njih dvije?"
Bezimeni: "Zbog samo jedne jedine riječi - tolerancija. Vidite, mi gore, ili dole, ili desno ili lijevo, ništa drugo ne radimo do radimo na razradi ideje tolerancije među vama, običnim smrtnicima. I Marija i Merjema su tu da i vama pokažu kako vi i nikada ništa drugo niste bili do zračak svjetlosti na putu do Njegovog lica. Ništa drugo do nagovještaj ljepšeg buđenja novih jutara kod Njega. Ali, Lucifer odnosno Šejtan vas je ophodio i savladao i zbog toga smo mi tu da vas prosvijetlimo."
Hasan: "De, glumac (osokoljen), mani se tih priča i razguli. Kome ti šupljiraš o toleranciji. Još samo da pomeneš bratstvo i jedinstvo, pa da kolo zaigramo. (na to se Avdija i Marko nasmijaše, no odjednom sa zvučnika zagrmi glas Bezimenog dok je on mirno sjedio)
Glas Bezimenog: "Šupljirati! To vi samo znate!" (na to se stresoše svi osim Avdije koji je gledao prema Merjemi zainteresirano ne obračajući pažnju na to što se dešava oko njega)
Bezimeni: "Ne plašite se. Ovo su riječi moga Eha - alter ega, koji se svaki put naljuti na provokacije izrečene od strane smrtnika. I mora reagirati."
Avdija (gledajući i dalje prema Merjemi): "Nego, prijatelji, kako bi bilo da se mi malo zbližimo (mazno gledajući prema Merjemi) po nacionalnoj liniji."

(u tom trenutku na scenu upada nepoznato lice koje se do sada nije pojavljivalo a ime mu je Milenko)

Milenko: "Pa, vi niste normali! (obračajući se Avdiji a zatim i ostalima). Sve lijepo krene kako smo se dogovorili i probali a zatim Mario (izrekavši njegovo pravo ime) mora sa onim svojim... (kreveljeći se)... hajde da se zbližimo... Nismo se tako dogovorili... 

(u međuvremenu svi sa sebe polako skidaju odjeću koju su nosili - žene, naravno izlaze sa scene i tamo je mijenjaju ljutito se vračajući, dok ostali to rade na sceni i presvlače se).

Milenko: (Obračajući se publici)... Oprostite, odmah ćemo nastaviti, samo da im kažem koju... (okreće se prema svima povišenim glasom)... četiri mjeseca života ste mi uzeli... svo ono vaše prenemaganje, kašnjenje na probe, zaboravljanje teksta... sve sam trpio... ali ovo, e, ovo, neću više da trpim... Idemo sve iz početka...
Hasan (ostali ga podržavaju klimanjem glavom): "Nećemo, prvo plati pa klati."
Milenko: "Šta da platim? Vaše gluposti! Već sam vam rekao da ćemo dijeliti dobit na jednake dijelove poslije premijere!"

(U tom trenutku na scenu upada još jedan novi lik. Policajac sa palicom koji prijetećim glasom kaže)...

Policajac Sejo (ljutito): "Ne zvao se ja Sejo ako vam direktor ne odredi po trideset dana samice sa onim štakorima dole!"
Marija i Merjema: "Majko moja, opet nas je uhvatio!"

(u tom trenutku svi dobijaju svoja prava imena i nestaju imena sa početka predstave - Hasan je Mića, Avdija je Mario, Mili je Zlaja, Marko je Rusmir, Milenko je Dževad, Marija je Vildana, Merjema je Danica, A POLICAJAC SEJO JE I DALJE POLICAJAC SEJO)

(na sceni nastaje zamračenje tokom kojeg svi posjedaju na pod - njih sedam dok policajac ide od jednog do drugog mašući pendrekom iznad njihovih glava)

Policajac Sejo: "Šta je budalice moje. Opet vas je uhvatilo, zar ne? Pomislili moji mali poremećeni kako su opet tamo na nekim daskama, pa nešto malo glume, pa pare zarađuju. Nije vam ovo Brodvej! Ovo je ludara! Ludnica... (speluje) L U D N I C A! I ovdje sam ja i producent i režiser... (zastane malo) Dobro, diša je režiser, no kada je on odsutan i to mogu biti.
Mića: "Dobro, samo smo pokušali malo igrati se odraslih likova."
Avdija: "Nema ništa u loše u tome." (ostali klimaju glavama).
Policajac Sejo:" Ima, ima... A ovako ćemo sada. Vas dvije male šmizle odmah u kuhinju da se opere ono suđe od sinoć. Ženski odjel nema pametnijih od vas dvije i nestrpljivo vas čekaju za večerom. Valja posluživati na opranom suđu! (na to njih dvije ustaju i pognutih glava izlaze sa scene dok se Zlaja pokušava iskrasti polako na drugu stranu. Sejo ni ne gledavši digne pendrek i prijetećim glasom) Stani malo Zlaćani što Zlajom te zovu. Igraš se Boga Allaha dragog, je li! Stani dorate. Sad ćeš ti vidjeti ko je je ovdje Svevišnji. (I trčećim korakom prilazi Zlaji, hvata ga i drži za okovratnik).
Zlaja (mrmljajući): "Pusti me...."
Sejo (ne odustajći): "A što da te pustim. Pa da oslobodiš svijet svojom filozofijom ljubavi i tolerancije. Ovdje toga nema. To je umrlo na ovim prostorima u prošlom stoljeću. (ostali sjede kao smrznuti i gledaju na njih dvojicu). Hajde sjedi. (odguruje ga od sebe i snažnim glasom izdaje naređenje). A sad sva petorica stolice u ruke i sjedite licem prema meni (svi polako ustaju, uzimaju stolice i poredaju se kao u školi - po dvojica jedan iza drugog dok Dževad jedini sjeda ispred ostalih). Dobro, a sad da malo popričamo o onome što slijedi. Ko će prvi (gledajući u njih petoricu dok svi šute)? Ko će prvi (prijetećim glasom), pitao sam?"
Dževad: "Evo, ja ću."

(ostali odahnuše dok Sejo reče)

Sejo: "Znao sam da će pametnica prvi. Dobro. Koja je ovo godina?
Dževad: "Anno domini 2024."
Sejo: "Koja je ovo država?"
Dževad: "Carstvo sunca."
Sejo: "Ko je na vlasti?"
Svi u glas: "SEJO!"
Sejo: "Rodila majka pametnice svoje. Dobro, nećemo dalje a sada pokupite se i na spavanje. Sutra je novi dan i morate mi biti svježi za uranak." 

(jedva dočekavši, svako od njih pokupi svoju stolicu i istrčaše sa scene).

Sejo: (Ostavši sam na sredini scene pogleda prema gore) "E, jesam ih prešao. Ni sami ne znaju šta ih čeka ujutro... Pametnice moje... 

(odlazeći sa scene svjetlo se gasi i dok muzika iz filma Odiseja u svemiru polako ispunjava prostor... a muzika pojačava i svjetlo titra uz zvuke grmljavine koja se smiruje dok se dvije minute kasnije na sceni zbiva sasvim novo dešavanje. Svi navedeni likovi, osim naravno, policajca Seje, kao i Dževada, igraju kolo na sceni, kolo bez muzike. Dževad ulazi i stidljivo ih upita)

Dževad: "Kako možete igrati kolo bez muzike?" ( u tom trenutku svi zastadoše)
Mario: "Gdje ti živiš. Ovdje se sve može." (i nastaviše dok u tom trenutku ulazi Sejo na scenu)
Sejo: "Haj'mo curice, haj'mo dječaci. (pjevušeći dok oni opet prestadoše igrati dok se Dževad protrese i sjede na pod)
Sejo: "Danas nam dolazi inspekcija iz Brusselesa i hoću da mi svi budete cakum pakum - jeste li me čuli!"

(svi klimaju glavama - zaboravih - svi su obučeni u jednoobrazne jarko narandžaste košulje i pantalone sa svojim imenom na leđima)

Sejo: "Moramo se pripremiti. Bit će teško jer je diša u Oslu na nekom seminaru i sve je palo na moja pleća, no izdržaćemo. Idemo sada da ponovimo naše uloge."

(u tom trenutku svi polegnu na pod prema publici u jednom redu i Sejo ih broji)

Sejo: Jedan, dva, tri - ne mrdaj se Rusmire - četiri, pet - dobra guza - Vildana, šest, - još bolja - Danice i sedam. Dobro svi ste tu. A sada idemo, jedan po jedan.
Mića: (ustaje i stoji mirno) "Moje je ime Mića. Ovdje sam zbog rasne i etničke mržnje moga oca. Toliko me je mrzio da sam ga morao utući maljem. Nisam to želio, ali je to bilo jače od mene, gospodine. No, ova institucija je od velike pomoći jer konačno imam svoje prijatelje i moga drugog oca - gospodina Seju. Ja ga puno volim." (tu ga Sejo prekida).
Sejo: "Još da ti guze dam, a filozofe! Šta ti mene ima da voliš. Ja ću reći kada ćeš voljeti i koga! Nastavi, ali bez ljubavi." (smirenim glasom).
Mića: "Ja ga ne volim..." (opet ga prekida)
Sejo: "Kako ne voliš! Ima da voliš! Veze ti nemaš. Razmisli malo... e, kada bi ti mogao misliti... i hajde sad polako... smireno... nastavi."
Mića: " Dobro, šefe... Mi smo ovdje zbog želje društva da konačno postanemo civilizirane osobe, osobe mira i tolerancije."
Sejo: "E, vidiš kako znaš. Slijedeći!..."

(na to ustaje Rusmir i poče sa svojom pričom dok Mića stoji mirno i dalje)

Rusmir: "Moje ime je Rusmir. Ja sam kao mlad ostao bez oca i majke koji su, pored mene imali još jednog sina i kćerku. Sve troje smo bili različitih polova. Moj jedini izlaz je bio da nađem novog oca i majku. Sve one koji nisu željeli da to postanu sam jednostavno... anulirao... Bilo ih je 48... Dok me nisu doveli u ovu predivnu instituciju gdje sam naučio kako mogu živjeti u miru i toleranciji."
Sejo: "E, ti si sve bolji i bolji... (Zamišljeno)... Sve troje različitih polova?... No, dobro, Haj'mo, slijedeći!..."

(Mario ustaje dok Dževad polako rukama ide po leđima Vildaninim prema dole, no Sejo je to vidio)

Sejo: "De, Dževade, smiri se... ima vremena... doći ćeš i ti na red. Ne treba mi praksa već teorija." (na to Dževad povlači ruku i Mario priča)
Mario:"Moje ime je Mario. Imao sam brata kompleksaša. Iživljavao se na meni svaki put kada bi se vratio prebijen iz škole. Iako je bio stariji od mene, jedne noći dok je spavao stavio sam mu jastuk na glavu i... nastavio je spavati... zauvijek... I onda su mene uspavali specijalnim injekcijama i elektro-šokovima dok nisam postao dovoljno svjestan da me pošalju u ovu predivnu instituciju - instituciju ljubavi, mira i tolerancije"
Sejo: "Dobro, a... ono ljubavi ti i ne treba jer se to podrazumijeva."
Zlaja: (ustaje ali šuti)
Sejo (žurno mu se približava i nosi u lice dok Zlaja i dalje šuti): "Šta je Sokrate, maca ti je pojela jezik, a? Deder, gukni golube!" (Zlaja i dalje šuti dok Sejo nervozan šetka po sceni a ostali se počnu vrpoljiti)
Zlaja: "Neću da šutim jer pametnog slugu treba da služi gospodar!"
Sejo (već ljut):"Ja da tebe služim, stoko jedna! Znaš li ti gdje se nalaziš uopće?"
Zlaja (smireno): "Želiš li učiniti mnogo, počni s malim."
Sejo (okreće se ostalima): "Svi dole i ruke na leđa! (poslušaju ga dok oni koji su već dole samo utvrđuju poziciju)... A ti, maestro hala i kanala, filozofijom omeđen i ludarom označen, da čujem kako predstavljaš svoj slučaj ovdje nazočnim."
Dževad (ne dočekavši da Zlaja odgovori ustaje i staje pored Zlaje): "Kada budali kažeš poslovicu treba da joj i objasniš njen smisao!"
Sejo (pomalo zbunjen pogleda Vildanu i Danicu koji su također ustajali i stadoše pored Zlaje): "Šta je? Pobuna možda?"
(Na ove riječi Danica i Vildana skočiše na Seju baciše mu se oko vrata sa riječima):"Sve se stvari lome zato što su slabe, samo se čovjek lomi zato što vjeruje da je jak."
Sejo (braneći se od ovog iznenadnog napada): "Straža! Straža! Upomoć!" 

(Istovremeno, Zlaja i Dževad pomažu Seji da se oslobodi od napada Vildane i Danice i vraćaju ih na njihovo mjesto dok Sejo, sav izgreban govori):

Sejo: "Dobićete vi svoje, odmah i sada... (izvlači pendrek koji je čitavo vrijeme bio za pojasom i krene ka njima dvjema, međutim ovaj put i Zlaja i Dževad mu stanu na put)... Šta je, šta je mangupi, prvo ću vas..." (ali u tom trenutku Mario koji je ležao do tada ustaje i šakom udara Seju u glavu i on ničice pada... svi su zabezeknuti)
Dževad: "Da li si ti normalan? Sada će svi krenuti na nas. Brzo izvadite mu ključeve da se zaključamo sa unutrašnje strane." 
Mića: "Ja neću.."
Rusmir: "Neću ni ja."
Dževad: "I ne morate. Ima ko hoće, zar ne?" (i okreće se ostalima koji mu pomažu da pronađe ključeve i kada to uradi zaključaju vrata)
Zlaja: "Hoćeš li upoznati čovjeka, pogledaj njegova djela."
Danica: "Dobro te je više. Ti i tvoje poslovice. Ostavi to za kasnije. Nego, šta sada da radimo." 

(svi sjedaju na pod kod vrata dok tišina odjekuje prostorom a samo se čuje huk vjetra i u tom trenutku se čuje bljesak svjetla koje mijenja boje u žuto, crveno, zeleno i potmula tutnjava koja odjekuje prostorom... zamračenje... Sejo i dalje leži dok su svi uskomešani... i odjednom)

Nepoznati glas: "Nema vas više!" (u tom trenutku svi padaju osim Vildane i Zlaje koji stoje na sceni mirno posmatrajući šta se oko njih dešava... svjetlo ponovo osvjetlava žarko bijelom svjetlošću prostor)
Zlaja: "Bilo je teško, ali smo ipak uspjeli, zar ne ljubavi?"
Vildana: "U pravu si. Prvo smo se riješili onoga kretena Seje a sada i ostalih zahvaljujući onom sporo- djelujućem otrovu iz jutrošnjeg čaja. A Mario je došao k'o naručen. No, najvažnija stvar je ovaj glas. Zaista, pitam se kako si samo uspio da se u isto vrijeme čuje glas i da ovi ludaci konačno završe tamo gdje im je i mjesto..."(svi su na podu dok njih dvoje hodaju između njih)
Zlaja: "Male tajne velikih majstora, draga moja... (vadi daljinski iz svoga džepa i pokazuje joj)... zahvaljujući ovom malom uređaju i onom HI-FI iz dišine kancelarije... Njemu ionako ne treba... Ostaće u Brusseles-u zauvijek... Taj se ne vraća jer u torbi mu je tempirana bomba i kada je otvori prvi put... BUUUM (pokazuje rukama)... ni njega više nema zahvaljujući mojim prijateljima iz...." (tu ga Vildana prekida).
Vildana: "Dobro, a kako da izađemo sada napolje. Da li si mislio na to?"
Zlaja (okrečući se oko sebe): "Jednostavno, samo ćemo otključati vrata i u trenutku nepažnje vanjskih stražara preskočiti zid i naći ćemo se u automobilu koji nas čeka po dogovoru...

(u tom trenutku se svi koji su ležali na podu iznenada ustaju uz udare bubnjeva koji pojačavaju glas uz zvuke muzike iz Betovenove Devete simfonije a Zlaja i Vildana zbunjeno vrisnuše)

Zlaja i Vildana: "Joj, majko moja!"
Sejo (izbezumljeno i glasno): "Šta je mrcine! Mislile ste mene izraditi, je li. Mića hajde, veži ih a ti Dževade brzo otključaj i zovi stražu da završimo ovu priču kako valja." (svi uradiše kako im je rečeno)
Rusmir: "Svaka čast, majstore...(obračajući se Seji) da ne prolismo onaj čaj od jutros sve bi sada bilo drugačije."
Danica: "Da, sve bi bilo drugačije."
Dževad (vračajući se pomalo izgubljen): "Nikoga nema van ove prostorije. Sve je avetinjski pusto."
Sejo (ljutito se okrečući Zlaji i Vildani): "Potrovali ste sve, je li? Sada ću vas..." 

(krenu na njih svojim pendrekom i u tom trenutku se iza scene ču komešanje i sjene specijalnih policijskih jedinica - dva-tri policajca - se vide kroz prozirno platno na trenutak da bi se svjetlo ugasilo a kada se svjetlo vratilo na scenu već je sve bilo drugačije, pusto i nikoga nema na sceni dok se samo se muzika čuje - "Bog vozi mercedes" od Zabranjenog pušenja" i polako se zavjesa spušta)

Kraj I čina

(pauza 10 minuta. u predvorju pozorišne dvorane postaviti, pored naglaska na samom plakatu, obavijest na nekoliko mjesta kako se ova predstava igra u dva čina) 

II ČIN

(Danica i Dževad su na sceni sa metlama u rukama. Scena je dvorište zatvora i na podu se nalazi mnoštvo otpadaka, opušaka od cigareta koje oni metu i sakupljaju u jednu kanticu dok se čuje isti onaj šum vjetra kao iz I čina)

Danica: "Sjećaš li se onog događaja od prije deset godina kada je Zlaja, zajedno sa onom ludačom Vildanom, pokušao izvršiti prevrat na osebujan način. Želio nas se svih riješiti... Otrovom."
Dževad: "Ne znam šta ti to pada na pamet. Uostalom, ta priča je završena i nemoj mi je pominjati jer nikada neću zaboraviti one specijalce i način na koji su upali u dvorište našeg doma i u naše odaje. Mjesecima su me boljela leđa od njihovih udaraca."
Danica: "Dobro, znam, ali ovaj zvuk me je jednostavno podsjetio na njih. Na kraju 
krajeva, dijelili smo dobro i zlo na jedan sasvim prijatan način. Sve do tog dana."

(U tom trenutku policajac Sejo ulazi na scenu govoreći)

Sejo: "Dragi moji. Alea iacta est. Konačno ćemo moći saznati šta se zaista dešavalo onoga dana kada je direktor krenuo put Brusseles-a."
Dževad: (začuđeno) "Šta je sa svima danas? Deset godina je prošlo i svi se dovezali priče o onome danu kada su Zlaja i Vild... (u tom trenutku Sejo pada kao pokošen od pucnja dok Danica bježi Dževadu, dok na scenu izlazi Zlaja sav umašćen smijući se...)
Zlaja: "Deset godina je prošlo od kada me nema među vama. Zar ne? (prijeteći pištoljem prema ukočenom Dževadu) Sjedi dole!" (zapovjednički dok Dževad poslušno sjeda na tlo dok Danica sjedi već na podu).
Dževad (sebi u bradu): "Majko moja, zar ćemo opet sve iz početka?"
Zlaja: "Nećemo, jer je uspjeh bio pobjeći iz onog specijalnog odjeljenja okružne bolnice. Vildana nije bila te sreće. Umrla je od neuhranjenosti devetog dana sedme godine. Allahrahmetile i Bog da joj dušu prosti... Devet i pol godina sam kopao i kopao osjećajući se kao onaj Grof Monte Kristo, vjerujući da ću konačno doći ovdje i riješiti se onih koji su mi najviše muka zadali."
Dževad: "Kakvih muka? Pa, ovo ti je bila druga kuća. Zbog čega si sve ono morao uraditi?"
Zlaja: (sjedne pored njega ostavljajući pištolj sa strane) "Hoćeš li da ti kažem? Hajde da ti ispričam i to. (istovremeno na drugom dijelu scene se svjetlo utišava i reflektor samo njih dvojicu osvjetljava dok lagana instrumentala Albatros - od Fleetwood Mac - dominira dvoranom) Jednom je tamo negdje, iza sedam gora i sedam mora živio jedan profesor... (Danica nastavlja čistiti naizgled nezainteresovano, ali Zlaja reagira) Sjedi Danice, i tebe će ovo zanimati (Danica poslušno sjeda) Elem, jedan profesor koji nije imao studenata koje bi podučavao osim jednoga. I sve bi bilo u redu da mu i taj jedan student nije zadavao silne muke (reflektor osvjetljava drugi kraj scene na kojem su Mića/profesor i Rusmir/student koji počinju razgovor dok ono troje ostanu sjediti u mraku):
Rusmir: "Može li se pasti niže? Bez lažnog lamentiranja nad vlastitom sudbinom - NE MOŽE!"
Mića: "Dobro Rusmire, dragi moj apsolvente, hajde de - metodološki odbrani sopstvenu tezu."
Rusmir: "Profesore, prijatelju, jednostavno je to... Valja nam samo zagrebati ispod površine i pronaći more, šta more - okean validnih primjera:

1. Dok zastupnici Federalnog parlamenta najavljuju štrajk zbog potrebe za većim prihodima koji nerijetko prelaze četiri prosječne mjesečne plaće, više od 80 % (osamdeset!) stanovništva preživljava sa 60 pheninga dnevno... (naginjući se prema profesoru i pojačavajući glas)
2. Dok pojedini politički moćnici otvaraju doktorske ordinacije svojim suprugama, penzionersko-mirovinska populacija kumi i moli doktore za besplatne recepte nemajući sredstava za plaćanje lijekova...
3. Dok političari (nije ih potrebno navoditi, prepoznaće se!) šalju sopstvenu djecu na studij u inostranstvo uz potporu stipendija kreiranih od njih samih, studenti trudbenika ovdašnjih žive na jednom obroku dnevno uz najavu nereligioznog post-a...
4. Dok glasno uzvikivaše. PROMJENE!, sadašnji moćnici uhljebiše, nepotizmom omeđene, daiđiće-amidžiće-stričeviće, na mjesta što bjehu i jesu ogledalo zemlje što živjeti traži - različita konzularno - diplomatska predstavništva širom svijeta. Samo su nastavili ono što njihovi prethodnici počeše - rastakanje drage nam zemlje...
5. Dok transparentno najavljivaše decenije zatvora za bivše vlastodršce, oni im nerijetko postadoše nevidljivo-nametnuti "spiritus movens" vlastitog poslanja. I ruku pod ruku odlaze u noć vodeći nas kao onomad Domanović "Vođom" svojim (i našim) .... (opuštajući se zavaljuje se u stolicu i završava) Mogao bih neprestano nabrajati usud ovdašnji, ali sve ovo zaključku teži.

Jednom i jednostavnom - Politička neobrazovanost nepostojećeg javnog mnijenja i ne može ništa drugo očekivati do strpljivo stajati na peronu uskotračno jednosmjerne pruge što vodi ka Hadu. Odnosno Džehenemu, da ne kažem Paklu. 
Mića: (zamišljeno odobravajuće sve gore navedeno) "A kako će on izgledati, dragi moj studentu?"
Rusmir (pokazujući oko sebe): "Kakvo je to pitanje moj Mića, profesore dragi? Valjda i sami vidite!"

(u tom trenutku se svjetlo pretače na trojku koja je do sada bila u mraku dok profesor i student ostaju u mraku ovaj put)

Zlaja:"Tako su se njih dvojica bavili političkim analizama aktuelne situacije prije nekih... (zamišljeno) tridesetak godina... vjerujući da ipak ima nade."
Dževad (ljutito): "Dobro, ali čemu ta priča. Krenuo si Od Kulina bana i ko zna gdje ćeš stati. Objasni nam konačno šta se dešava."
Zlaja (smirujući ga): Neka, neka, i to će doći na red. Moram te uvesti u priču koja će nam svima pomoći da shvatimo zbog čega smo upravo sada i ovdje. (slika se ponovo pretače na profesora i studenta)
Rusmir: "U zemlji sivila i beskonačno izmrcvarenih tijela osoba što sebe ljudima zovu jedna riječ muklo odzvanja damarima pustih želja - Strategija! Klaićev riječnik Stranih riječi, izdanje od 1951.g., opisuje Strategiju kao nauku, koja istražuje i razrađuje u uzajamnoj vezi političke, ekonomske i specijalno ratne elemente pripravljanja i vođenja rata! Sedma godina poslije, svojom bezličnošću najavljuje nastavak sunovrata boljeg predskazanja i kao takva samo dolijeva još više ulja na vatru onima što žele se ogrijati nad pepelom moje drage BiH. I zbog čega, dragi moj profesore, nama treba novi rat? 
Mića: "Reci, samo reci, školarac moj nikada neprežaljeni." 
Rusmir: "Zbog toga što ovdje ne postoji Strategija ni za jednu oblast ljudskog stvaranja i življenja a bez nje smo osuđeni na lagano odumiranje. Da, odumiranje. Ranije (ah, ta stara dobra vremena) smo čak i filmove snimali o njoj praveći čak i "Strategiju švrake", a danas… Dopustite mi elaboraciju na slijedeću temu (profesor ustaje i šetka po sceni dok student priča): Obrazovanje ovdašnje mladosti. Ne, ne želim lamentirati nad već rečenim i napisanim o toj višeglavoj, nacionalnom mitomanijom opterećenoj aždaji (u tom trenutku dok ovo spominje, okreće se oko sebe da vidi da li ga iko sluša i nastavlja), već želim samo metodološki naznačiti, dragi moj profesore, KAKO bi to bilo lijepo kada bi imali Strategiju obrazovnog procesa a da istovremeno ne probudimo to frankeštajnsko čudovište nastalo u laboratorijama Daytona prevarivši je na jedan veoma znanstven način. Izrekoh tu riječ - KAKO! Evo ovako - Krenimo od Vijeća Ministara, tog Vladara nad Vladarima, i zatražimo da od entitetski Vlada (a oni od nižih nivoa) zatraže slijedeće:

1. Informaciju/Anketu nastalu kao produkt analize svih preduzeća i njihovih potreba za kadrovima u narednih pet godina.

Tražim li mnogo?" 
Mića: "Izgleda da je tako."
Rusmir: "Da, sa njihove tačke gledišta. Jer tada bi na vidjelo konačno isplivala kompletna informacija o poslovanju svake firme/preduzeća i ne bi imali ovo što danas imamo - neplaćene poreze i obaveze prema državi. O drugim stvarima da i ne govorimo. Kako bi to bilo lijepo iz škole direktno na posao otići. A ne na biro rada ili u red za vizu ka nekoj zemlji što koristi pustu pamet sa ovih prostora. Strategija obrazovnog procesa bi činila baš to (na rukama nabraja, otvarajući prste šake):

a) Izgradnju zemlje na zdravim korijenima usmjerenim potrebama općeg dobra,
b) Ostanak prijeko potrebnih-obrazovanih kadrova na ovim prostorima,
c) Pretpostavke ekonomije tržištu usmjerene,
d) Obrazovni proces neopterećen viškom znanja a manjkom kadrova.

Da, novi rat Strategijom uobličen. Rat za Bosnu i Hercegovinu dostojnu čovjeka. I neupitno naivan kakav već godinama jesam, dragi moj profesore, ja i dalje vjerujem da imamo snage za to.
Mića: "U pravu si, Rusmire: neupitno naivan. Moram te riječi svakako zapisati."

(ponovo svjetlo ide na trojku i Danica progovara)

Danica: "Mislim da počinjem shvatati." (zamišljeno)
Zlaja: "Dobro je. Idemo dalje. Vidjećeš kako priča dalje teče... (u tom trenutku Sejo policajac koji je ležao na zemlji se malo mrdne ali u stvari to se njegovo mrtvo tijelo samo zgrčilo no Zlaja ispucava još jedan metak u njega mrmljajući...) Vidi živine, nikako da umre. E, sad ćeš zauvijek prestati... (i reče Danici i Dževadu) Hajde, odnesite ovog blesana što dalje od mene... Ne mogu ga više gledati."
Dževad: "A gdje da ga nosimo? U ambulantu, kuhinju... Gdje?" (ustajući zajedno sa Danicom i krečući se prema mrtvom Seji)
Zlaja: "U ambulantu, najbolje je... Dobro si se sjetio. I neka malo odspava (smijući se) dabogda se nikada ne probudio... Ionako smo nas troje sami ovdje..."

(iznose Seju sa scene i odmah se vraćaju zadihani).

Danica (otpuhujući): "Težak je k'o tuč..."
Zlaja: "Bilo je i težih, no da mi nastavimo..." (sve troje ponovo sjedaju za stol dok ponovo svjetlo prelazi na onu dvojicu u drugom uglu)
Rusmir: "Profesore dragi, pred nama je dugo toplo ljeto. U trenutku se prisjetih svojih mladih dana i Ben Quick-a koji je našim roditeljima bio ono što je nama danas Esmeralda. Kada rekoh, dugo... pomislih na svu ovu vrućinu što obuzima pravednike ovdašnje svaki put kada se pomenu bilo kakve najave boljitka na ovim prostorima. Sit sam procjena, evaluacija, nadanja: 

  • Očekujemo ulazak u Evropsku uniju do 2007.g. dok istovremeno master Soroš britko izgovara kako to ne možemo očekivati prije 2015 dok moj stari prijatelj Ahmo reče "Dabogda kćeri, ali do 2050.g.";

  • Onaj anamo oni što ni ime mu ne želim izgovoriti će, kažu, konačno biti uhvaćen ove godine i odveden u Den Haag. Hoće, hoće, ali u ....... (i odmah nastavlja)

  • SARS će zaobići Bosnu i Hercegovinu jer je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo naredbu ambasadama da se Kinezima ne izdaju vize u Kini. Da mi je i to vidjeti. Kao da nam SARS nešto može?

  • Pedi je konačno krenuo sa ultimatumima. Očekujem da mu se kao bumerang svaki od njih vrati jer ovdje i sada ni ultimatumi više ne pomažu. Duboko smo zaorali, profo moj.

Mića: "Elem, što se ti napriča, mladiću dragi. Kao da ponovo pred ove ljetne sparine pokušavaš probuditi nadu kako nam se valja pripremiti za jesen sumraka sopstvenih stremljenja, jer, eto, već si i apsolvirao... Ne, stani...! Zar ovo nije apsolventska godina kako smo nas dvojica sučelili naša promišljanja?..."
Rusmir: "Jeste, i šta s tim?"
Mića: "Ništa, samo se divim svima onima koji nam, eto, već toliko godina dopuštaju da... (odjednom se protrese jer ga je Rusmir prekinuo).
Rusmir: "Profesore Mića, ne idite od teme!"
Mića: "E, jesi navalio... Ne dozvoljavaš mi nimalo improvizacije. No, dobro, da se "vratim na temu", kako reče. Opet nabrajaš samo dio sumornih činjenica o kojima i vrapci na grani pričaju a zaboravljaš da:

  • Eto, i na Predsjednika Sindikata pokušaše atentat! Ostade živ!
  • Onaj Bušman (zove li se tako?) izlista 150 dobitnika isključenja sa civilizacijskog stabla napretka. Kao da im je nešto naškodio!
  • Ovi na vlasti i dalje obećavaju novo zapošljavanje uz stezanje kaiša i povećanje poreza! Prisjetih se one izreke Kraljice (Katarina je bila) koja, na vijest dobivenu od dvorjana kako narod nema hljeba/kruha da jede, lakonski odgovori "Pa, neka jedu kolače!". E, vala - i kolača je nestalo.

  • U komšijskom entitetu prvo odbiše pa usvojiše objedinjavanje osnovnih smjernica za uspostavljanje jednog generalštaba, jednog komandanta, jedne... E, neće moći. Nisu se za to borili! Živi bili pa vidjeli!

Rusmir: "Ti meni reče kako puno pričam a ti se ko "muha na lijepak" prikači čitavom kompozicijom sopstvenih snoviđenja na moje riječi. Mogu ja i dalje, profo moj pa da vidimo tko će prvi stati." (ustaju obojica i kreću na drugi kraj scene i prelaze stojeći iznad njih troje)
Mića: "Nemoj, studente dragi, jer i ono što ti naričeš i ono što ja podvlačim i nije ništa drugo do lajanje na mjesec dvojice ostarjelih dripaca...."
Rusmir (oštro reagujući): "Čekaj, pa ja nisam star!"
Mića: "Jesi, jesi, ali to još uvijek ne znaš. Ovdje se i rađamo stari jer mladosti više nema. Otišla je. U bunilo vlastitog poslanja. A ti, Zlaja... (okreće glavu prema publici pa je podiže prema gore i na kraju gleda u Zlaju obračajući mu se) razmisli malo jer mogli bismo mi "do sutra" ovako ali nećemo zbog tebe jer... ni sam ne znaš koliko si sretan što ne želiš razmišljati (ali i raditi na tome) o riješenjima koja vode boljoj budućnosti za sve nas."
Rusmir: "Tako je, profo moj, ali ubi te patetika jer mu i ja želim nešto reći. Slušaj ti, Zlaćani (upirući prstom u njega dok drugo dvoje sa strahom gledaju)... Kada ćeš konačno shvatiti da je svojevremeno jedan glas u Americi izabraopredsjednika?!... Kada ćeš shvatiti da moraš konačno početi voljeti Bosnu (a i Hercegovinu) u sebi a ne sebe u Bosni (a i Hercegovini)?!.. Kada ćeš uvidjeti da ovdje na ovim prostorima i nije bitno više tko je na vlasti već zbog čega je tu?!... Kada ćeš?!... Uostalom, nikad nećeš jer... Alea iacta non est... Kockamo se već dovoljno sopstvenom budućnošću... Ni Cezar nam ne može pomoći. A i zašto bi? Suviše smo mali na ovom dunjaluku/svijetu...
Mića: "Zaista, studente moj. Kome ti ovo pričaš?" (dižući izgubljeno ruke u zrak i vraćajući se za svoj stol)
Rusmir (opušteno): "Intelektualnoj masi zaborava - profo dragi." (pridružujući mu se)
Mića: "Tako reci i hajde na spavanje jer izmorih se slušajući te."
Rusmir: "I ja tebe." 

(ustadoše i odoše sa scene dok reflektor prelazi ponovo na Trojku u drugom kraju scene.) 

Danica (obračajući se Zlaji): "Nije mi jasno zbog čega tebi govore sve ono?"
Zlaja: "U tome i jeste fazon. Čitavo vrijeme sam ja bio taj kontakt između stvarnosti i želja, nadanja i realnosti, suštine i forme. Oni su bili probni zečevi unutar mojih nakana da pokušam realizirati svoju mesijansku ulogu na ovim Prostorima: Da napravim državu sreće i veselja (na ovo se zgledaše Dževad i Danica i kao po dogovoru skočiše na njega udarajući ga metlom, kantom i ostalim stvarima koje im dođoše do ruke).
Dževad (glasno): "Ti ćeš biti mesija! Ti ćeš mi mijenjati svijet! Pa ti još uvijek ne shvataš da se nalaziš u LUDNICI... Da si znao na koji način to uraditi ne bi koristio jadnike kao što su njih dvojica da kreiraju tvoje vizije sutrašnjice. Sam bi je kreirao. Unutar institucija sistema. I onda se borio! Mijenjajući sebe zajedno sa njima 

(Zlaja je već popustio i omlitavio onesviješćen dok Danica smiruje Dževada).

Danica: "Dževade, dobro je...Vidiš da je onesviješten... Treba vidjeti šta i kako dalje... Ovdje više ne možemo ostati... Opet će doći... oni... A ne vjerujem da ga itko i čeka preko ograde..."

(u tom trenutku na scenu izlazi Mario polako se njišući, iza njega ide Rusmir, pa Mića, za njim Vildana... Dževad i Danica na trenutak su izgubljeni ali dolaze sebi dok Zlaja polako dolazi k svijesti... na sceni se pale sva svijetla. Mario prvi govori dok se kreće ka publici gdje staje na ivicu scene).

Mario (obračajući se publici): "Ovo je samo naš pokušaj da ukažemo na sveopće ludilo koje nas okružuje."

(Mića dolazi i staje pored njega kao i svi ostali kako dolazi red na njih)

Mića: "Da li ste mogli uvidjeti koliko smo se trudili?"
Vildana: "Sve se ovo moglo desiti ali i ne mora."
Danica: "No, ipak se dešava i u trenutku dok ovo govorimo."
Rusmir: "Ovdje i sada."
Dževad: "I zbog toga vas pozivamo... da, pozivamo vas..."
Zlaja: (prekidajući ga) "...da zajedno sa nama krenete u.... 

(u tom trenutku policajac Sejo ulijeće na scenu sa povišenim glasom...)

Sejo: "Opet oni! Zar vam nisam rekao da je dosta bilo... Na pod brzo. (svi liježu na pod u tom trenutku) Neću da Vas čujem! Kada ćete doći sebi... Ovo je (speluje) L U D N I C A... (dok speluje polako se spušta zavjesa, SVIJETLO SE UTIŠAVA)

K R A J


Sabahudin Hadžialić
(Bugojno)

- 15 -


 

Naslovna | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15

 

Optimizovano za IE 800x600
Vesna Dencic ©
ETNA, Beograd, 2001-2003. Sva prava zadržana

- ETNA -