Časopis za satiru

- ETNA -

 

 


  Naslovna | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15


Gorak okus osvete

(obiteljska drama)

Osobe:

otac
sin

(Uključuju se reflektori. Dječja soba. Od dječjih tapeta, dječjeg namještaja, do dječjeg tapisona daje dojam dugotrajne rabljenosti. Romeo leži na krevetu i čita novine. Začuje se kucanje na vrata)

ROMEO: Slobodno.

(Vrata se uz škripot, koji odaje da su vrata trošna i nepodmazana od dugogodišnjeg otvaranja, otvore) Tata...

TATA: Zvao si me, sine.
ROMEO: Da, tata. Sjedni.

(Pruži tati stolicu. Tata zatvara vrata, dolazi do stolice i sjedne) 

TATA: Dugo nisam bio u ovoj sobi.
ROMEO: Otkad si se vratio iz staračkog doma. S Jasnom.
TATA: Da, otad.
ROMEO: Otad više i ne razgovaramo. Gledamo se kao preko nišana.

(Šutnja. Romeo i tata odaju dojam da su sve teme iscrpli, te da se zbog nečega ne slažu. Svaku riječ izgovaraju otežano, s dugim stankama između riječi)

TATA: Zaista sam se iznenadio kada si me prije sat vremena, telefonski, pozvao na razgovor.
ROMEO: Da trebamo razgovarati. Već dugo ne razgovaramo, a o ovome o čemu trebamo razgovarati, trebamo razgovarati.
TATA: Zvučiš ozbiljno. O čemu je riječ?

(Šutnja)

ROMEO: Gledao sam u HNK "Romea i Juliju".
TATA: Da?
ROMEO: Gledao sam... I, znaš...
TATA: Da?
ROMEO: Dobra je to poredstava. Poučna.
TATA: Šekspir je sjajan pisac.
ROMEO: Slažem s s tobom, tata. Ali...
TATA: Ali...
ROMEO: Smatram da je i Romeu iz Šekspirove drame "Romeo i Julija" trebalo dati šansu, a ne mu odmah u prsa staviti nož. Da mu se dala šansa da razgovara o svojoj ljubavi, kao muškarac s muškarcem, sa svojim ocem, možda bi Romeo i Julijja živjeli dugo u sretnom i plodonosnom braku i sve bi završilo kao u bajci. 
TATA: Zanimljivo stajalište.
ROMEO: No, Šekspir mu nije dao šansu želeći izmamiti ženske suze i pružiti samoubilačko rješenje mnogim nesretno zaljubljenim parovima, čiji se očevi ponašaju poput Romeovog.
TATA: Samoubojstvo je dramski opravdano.
ROMEO: Opravdano? Zar nije bolje rješenje da im je tata dao blagoslov?
TATA: Imaš pravo. No, da je njihova ljubav bila sretna i sretno završila, ne bi bilo dramskog sukoba, što je osnovni sastojak drame. Sukob interesa. Bez sukoba njihova ljubav bila bi nalik tisućama ljubavi, te ne bi bila interesantna.
ROMEO: A tebi su nesretne ljubavi interesantne.
TATA: U književnosti, kao honorarnom književnom kritičaru - da. Nego, ne priča mi se sada o književnosti, a i znam da me zbog čavrljanja o Šekspiru i njegovom pisanju nisi zvao, pa bih ja...
ROMEO: U pravu si. Nisam te zvao da čavrljamo o književnosti, nego o sudbinski važnim stvarima. O meni, tvome sinu jedincu - Romeu, Julki i tebi.
TATA: O tome nemamo što razgovarati.

(Tata demonstativno ustane)

ROMEO: Tata, ti se, zaista, ponašaš kao da te je Šekspir napisao, ili u najmanju ruku, prema tebi gradio lik Romeovog oca.
TATA: Molim? Prema meni gradio lik Romeovog oca?! Zašto?
ROMEO: Jer se protiviš mojoj ljubavi.
TATA: Ne protivim se tvojoj ljubavi. Nego Julki.
ROMEO: Zašto?
TATA: Ovaj... Viša je od tebe za glavu.
ROMEO: Ljubav ne poznaje centimetre. Slab ti je to razlog za nesviđanje.
TATA: Ovaj... Jasna je Julkina nećakinja.
ROMEO: Što onda što je Jasna Julkina nećakinja? 
TATA: Pa...
ROMEO: Što onda što bi, kada bi nam dozvolio da se Julka i ja vjenčamo, Julka svoju nećakinju trebala oslovljavati s mama? Pa što?
TATA: Julka je duplo starija od tebe!
ROMEO. Ni ti nisi bio ništa mlađi od mame, kada si joj, na maturalcu, kao profesor u pratnji, napravio mene.
TATA: Pusti mamu na miru!
ROMEO: I što vam je nedostajalo? Ništa. Živjeli ste sretno i bili uzor mnogim brakovima dok smrt nije došla po mamu i promovirala te u udovca.
TATA: I što želiš time reći? Da će te Julka preživjeti?

(Šutnja)

ROMEO: Znam i sam da ti je, zbog mamine smrti, jako teško. Da ti ni Jasna, mamin surogat, koja je dvije godine mlađa od mene, ne može dostojno nadomjestiti mamu, no...
TATA: Ne želim o tome.

(Tata prihvati kvaku vratiju)

ROMEO: Ipak nekako živiš. Dok ja, više ne! Hodam kao zombi. Izgledam kao zombi. Ja sam zombi. I to sve zbog tebe, tata.
TATA: Pretjeruješ.
ROMEO: Ni najmanje!
TATA: Ne sviđa mi se ovaj razgovor.

(Tata otvori vrata)

ROMEO: Ni meni se nije sviđalo kada si doveo Jasnu kući i, ne obazirajući se na to, što sam sjedio za istim stolom, stao je cjelivati, a rukom joj šarati po grudima i...
TATA: Prestani!
ROMEO: Dobro, neću više opisivati. I sam znaš što si joj od tada, sve do današnjega dana, radio. Možda je čak i sada u tvom krevetu.
TATA: Je. (Romeo ima izraz gnjušenja na licu) Pa što onda? Žena mi je! 
ROMEO: Nije što onda? Makar za tebe nije. Jer da je, ne bi se protivio da se Julka i ja oženimo. (Šutnja) Mislim da i sam uviđaš zašto sam zbog tebe zombi. Ne mogu više! Zato sam se i odlučio na ovaj očajan razgovor. 
TATA: Za razgovor je potrebno dvoje. A ja o tome ne želim razgovarati. Idem!
ROMEO: Ako ne pristaneš na Julkin i moj brak, ja ću se ubiti! Na mrtvo. 
TATA: Da?
ROMEO: Stjerao si me pred zid s kartom u jednom smjeru. A mogao bi mi dati povratnu kartu - blagoslov.
TATA: Ne dolazi u obzir!

(Zakorača prema vratima)

ROMEO: Ubit ću se! A ti ćeš se promovirati u sinoubojicu.
TATA: Ubij se!

(Tata izlazi iz sobe)

ROMEO: Želiš li to?

(Tata zastane)

TATA: Da. Nesrećo jedna! 
ROMEO: Zašto si takav? Zašto si srca kamena?
TATA: Sudbina je srca kamena. E, da mi makar Jasna želi roditi dijete. A ne ovako, da imam sina jedinca. Bolje da ga nemam! Ni tebe, ni Julke!
ROMEO: Zar si, zaista, srca kamena? 
TATA: Jesam.
ROMEO: Ali...
TATA: Ovime je naš razgovor završen! Bolje da se sada raziđemo prije nego padnu riječi zbog kojih ćemo nastaviti živjeti u još većoj netrpeljivosti.

(Okrene se prema vratima u namjeri da izađe iz sobe)

ROMEO: Ti uopće ne misliš na unuka. (Tata zastane) Možda smo Julka i ja zaslužili da umremo. Ali što ti je učinilo to jadno, još nerođeno dijete?

(Tata se okrene prema sinu. Neko vrijeme se šutke gledaju)

ROMEO: Nedaj da se ubijemo. (Šutnja) Hoću živjeti! Hoću Julku! Hoću dijete!

(Šutnja)

TATA: Ne, ne vjerujem ti da ćete se ubiti.
ROMEO: Zašto? 
TATA: Ti nemaš snage za samoubojicu. 
ROMEO: Imam!
TATA: Nemaš. Pa ti ni bicikl ne znaš voziti, jer te bilo strah od padanja prilikom učenja. Niti znaš plivati, od straha od utapljanja prilikom proplivavanja. Osim toga, čime se misliš ubiti?
ROMEO: Nožem. Ne, pištoljem. Okinem u sljepoočnicu i sve je gotovo.
TATA: (Nasmije se s vidljivim olakšasnjem) E, sad znam da blefiraš!
ROMEO: Ne blefiram!
TATA: Blefiraš! Samoubojstvo bi ti narušilo ljepotu. A ti, Romeo, s mnogo pozornosti vodiš brigu o svojoj ljepoti. Najveći si šminker među prosvjedarima. Svakodnevno više provodiš vremena pred ogledalom, nego tjedno Jasna i ja zajedno.
ROMEO: Ali zaista ću se ubiti! 
TATA: Ma, nemoj!
ROMEO: Vjeruj mi! Ubit ću se! Zbog ljubavi!
TATA: Ah, ljubav! (Tata zatvori vrata, te sjedne na stolicu) Pričaj mi o tome.
ROMEO: Najozbiljnije ti kažem - ubit ću se! 
TATA: Da?
ROMEO: Eto, barem dozvoli da se Julka doseli nama.
TATA: Ne dolazi u obzir.
ROMEO: Znaš da nemamo gdje. S mojom plaćicom i Julkinom mirovinčicom ne možemo ići u podstanare. 
TATA: Nije me briga!
ROMEO: A ne možemo ni kod Julke. Uprava staračkog doma ne prihvaća da se muž doseli ženi. Ako mi ne vjeruješ, pitaj Jasnu. Jasna je medicinska sestra u Julkinom domu, u kojemu si i ti bio, prepustivši mi stan.
TATA: Ne podsjećaj me na to.
ROMEO: Zašto, baš mi je bilo lijepo. Sve dok, jednoga dana, nisi banuo s Jasnom na vratima i rekao: "Vratio sam se". I da ćeš se oženiti. A ja neka se vratim u ovu sobu, na svoj dječji krevet, za koji mi ne dozvoljavaš da ga bacim i kupim neki prikladniji za svoje godine.
TATA: To ne dolazi u obzir! Krevet ostaje! Mama ga je kupila od prve plaće. On mi je dragocjena uspomena.
ROMEO: Onda ga nosi u svoju sobu!
TATA: Neću. Tu mu je mjesto.
ROMEO: Hiti ga! Sve ostalo si hitio. Sve stvari iz svoje sobe koje su bile mamine hitio si u gromazan otpad. Čak i sliku na kojoj ste naslonjene glave jedno o drugome, mama u vjenčanici, ti u svadbenom odijelu, i zaljubljeno se gledate u fotografov objektiv.
TATA: Morao sam. Morbidno je da visi iznad bračnog kreveta na kojemu smo Jasna i ja.
ROMEO: A to što spavam na dječjem krevetu, što sam ostao bez djevojaka, koje su vidjevši ovaj dječji namještaj, dječji tepih, dječji zastor, i ovaj vražji dječji krevet, na kojem sam im pokušavao udijeliti ljubav, pobjegle glavom bez obzira, smatrajući me nemoralnim jer ih želim instruktirati na krevetu svoga sina, što se moj seksualni život sveo na nulu - to ti nije morbidno?
TATA: Pa...
ROMEO: Što si tim dječjim namještajem ubio zrelost u meni i što sam počeo venuti poput cvijeća - to ti nije morbidno?
TATA: Više mi je morbidno to što si radio s Julkom na mom krevetu dok sam ja bio u Jablanici na skijanju.
ROMEO: To ti je morbidno? A meni je baš to bilo super. Samo, da me onomad, vrativši se s Jablanice nisi prekinuo baš dok je Julka s glavom prilazila mojemu ukrućenome ljepotanu, ostali bi mi ti dani još u ljepšem sjećanju.
TATA: Prestani govoriti te morbidne stvari!

(Demonstativno ustane za stolice)

ROMEO: To ti je morbidno?
TATA: Da.
ROMEO: To je u redu da ti je to morbidno. 
TATA: To mi je bio najgnjusniji prizor u životu. U mom bračnum krevetu. Ti i Julka. 
ROMEO: Shvaćam te. To je stvarno bilo užasno.
TATA: Samo se ti zafrkavaj, ali ja bih više bih volio da me je, istoga trena, srce strefilo, nego da sam to vidio.
ROMEO: Vjerujem ti. Ali te nije. I u tome te shvaćam.
TATA: Samo se ti zafrkavaj.
ROMEO: Ne zafrkavam te. Zaista te shvaćam.
TATA: Da?
ROMEO: Zaista.
TATA: Zašto si onda s Julkom?
ROMEO: Jer se volimo.
TATA: Fuj!
ROMEO: Tata, zašto si takav? Vidiš, ja tebe shvaćam. I bio bih ti, od srca, zahvalan na uviđavnosti, kada bi i ti shvatio mene kada ti kažem da za svakim novim pogledom na Julku, za svakom mišlju na Julku, cvjeta ljubav u mojim grudima, beživotni sokovi u mojim krvnim zrncima obogaćivaju se sokovima sreće, a sunce sjaji samo za mene, a da ti to sve utapaš u hektolitrima suza koje proljevamo zbog tebe.
TATA: Nisam znao da imaš pjesničku žicu u sebi.
ROMEO: Jer me nikada nisi htio gledati kao osjećajno biće. A Julka je. Julka jedina vidi u meni sve najljepše što je u mojoj nutrini, a što ti, u meni, ubijaš odbijajući nam dati pristanak da se uzmemo i kao goluba dva savijemo gnijezdo u mojoj sobi.
TATA: Nikada!
ROMEO: Ubijaš me svojom ogorčenošću! Mene. Svoga sina jedinca, koji ti je spreman podariti unuka.
TATA: U... u...
ROMEO: Da, dobro si čuo - u n u k a. 
TATA: Ali to je...
ROMEO: Provjereno kod ginekologa.
TATA: To nije moguće! Pa Julka već odavno ne može...
ROMEO: Može. Umjetna oplodnja. Čudo tehnike.
TATA: Ali Julka je i za to prestara! Julka je već odavno u klimaksu!
ROMEO: Ali to ništa ne znači. Barem si ti obrazovan čovjek, pa znaš što sve danas tehnika može. A u Italiji... Jesi li čitao novine?
TATA: Kakve veze novine imaju s time?
ROMEO: Ako mi ne vjeruješ, eto tu su... (Uzima novine) Sve lijepo piše: "Žene treće dobi dolaze u Italiju da bi postale majke!" Evo, pročitaj i ovo: "Umjetna oplodnja ne pita za godine, ali, jedino je u Italiji, dozvoljena umjetna oplodnja ženama treće dobi, pa se stvara, novi vid turizma. Žene treće dobi iz svih zemalja dolaze u Italiju na umjetnu oplodnju." (Pruža tati novine) Izvoli, čitaj. 
TATA: (Tata uzima novine. Čita) Pa, to su jučerašnje novine! Blefiraš! Odakle bi ti i Julka znali za to, kada je to tek jučer objavljeno?
ROMEO: Zaboravljaš da imam veliki krug poznanika. Za to, Julka i ja znamo već 6 mjeseci. (Tata se primi za srce. Problijeđuje) Julka će roditi. A ja ću postati otac, a ti djed, a Jasna će... No, pustimo Jasnu na miru. 
TATA: Ali... Ja ne mogu... Srce...
ROMEO: (Zaneseno) Za Jasnu je komplicirano objasniti što će biti Julkinom i mom sinu.
TATA: Vo... vo... vode!
ROMEO: Tata, tata, što ti je? (Polegne tatu na krevet) Valjda nećeš umrijeti? (Uhvati ga panika, a onda se osmjehne) To i ne bi bilo tako loše. Mogli bismo se...
TATA: Uzalud se veseliš, gnjido! Još sam živ. 
ROMEO: Na žalost. No, sve može biti dobro.
TATA: Mojom smrću, a?
ROMEO: Nisam to imao na umu, nego na to da daš pristanak da se doselimo ovdje.
TATA: Nikada!
ROMEO: E, tata trebao bi dati pristanak, jer sam, saznavši da ću postati otac, odlučio Julkinu i moju ljubav legalizirati pred oltarom.
TATA: Srce, srce...
ROMEO: Grijeh bi bio da se naš sin rodi vanbračno. 
TATA: Joj, srce!
ROMEO: Znaš, Julka i ja smo odlučili, ukoliko nam daš blagoslov i dopustiš da se doselimo u moju sobu, nazvati sina po tebi.
TATA: Vode, vode...
ROMEO: I još nešto, tata. Molio bih te da mi dozvoliš hititi dječji namještaj i urediti mi sobu kako dolikuje ljudima Julkinih i mojih godina.
TATA: Ne dam namještaj!
ROMEO: Ukoliko nam to ne dopustiš, Julka neće moći roditi! Zato nam dopusti...
TATA: Nikada! Misliš me u grob staviti prije vremena. Neka ostane u domu!
ROMEO: Al', tata... 
TATA: Nema al'!
ROMEO: I sam znaš, da je to nemoguće, da joj to neće dozvoliti u staračkom domu, jer kada će uprava doma saznati da je Julka trudna, zahtijevat će da Julka napusti dom ili...
TATA: Tako joj i treba!
ROMEO: ... pobaci. A to ne dolazi u obzir! Mi smo, ukoliko nam ne dopustiš da se uselimo u ovu, dječju, sobu, spremni radije umrijeti, nego pobačajem ubiti, naše djete.
TATA: Što mi to radiš?
ROMEO: Ali tata?
TATA: Pred kakve me to tatntalove muke stavljaš? 
ROMEO: Ja?!
TATA: Pred Hamletovsku dilemu: "Reći - da, ili - ne? Je li manje bolno gledati Julku u sinovljevu zagrljaju, ili postati unukoubojicom? Preteška je to odluka za mene.
ROMEO: Dramatiziraš, tata. Pa nije to tako Šekspirijanski teško. Ti samo trebaš reći...
TATA: Samo?!
ROMEO: Ne budi poput Romeovog oca. Ne želim biti Romeo. Ni Julka Julija. Daj nam pristanak i sve će biti u redu.
TATA: Neće ništa biti u redu!
ROMEO: Daj nam blagoslov. 
TATA: Nikad!
ROMEO: Julka abortus neće raditi. Bez moga sina, tvoga unuka, nema smisla ni moj, ni Julkin život.
TATA: I neka!
ROMEO: Osuđuješ nas na smrt.
TATA: Ni tebe, ni Julke mi nije žao.
ROMEO: A tu je tvoj nerođeni unuk, kojega ćemo nazvati po tebi, ako nam daš blagoslov.
TATA: Nikada! (Tata vodi unutrašnju borbu koja mu se odražava na licu) Ama baš nikada neću blagosloviti tu gnjusnu vezu!
ROMEO: Vidim da se ne dvoumiš. To sam i pretpostavljao kada sam se spremao na ovaj razgovor - zadnju nadu, prije nego što uzmem nož. 
TATA: Zašto si ga onda tražio?
ROMEO: Jer, možda, tvoje kameno srce omekša...
TATA: Nikad!
ROMEO: ... u sljedećih dvanaest sati, koliko ti dajem rok da nam odgovoriš. 
TATA: Možeš mi dati i cijelu vječnost.

(Tata demonstativno ustane i odlazi prema vratima)

ROMEO: Možda nam se smiluješ i podariš Julki i meni lijepu bračnu idilu, u kojoj će s mnogo ljubavi odrasti naš sin, a tvoj unuk. 

(Tata zastane. okrene se prema sinu)

TATA: Ne očekuj moje milosrđe! 
ROMEO: Milost ne tražim za sebe. Ni za Julku, koju neopisivo volim, već za unuka. Tvoga unuka...
TATA: Što mi to radiš?
ROMEO: Što ti nama radiš?
TATA: Stvaljaš me u gorku situaciju. Bez izlaza!
ROMEO: Dramatiziraš. Samo nam trebaš dati blagoslov. Reći - da!
TATA: Samo?
ROMEO: To su samo dva slova: d-a.
TATA: Što da radim? Što da radim?
ROMEO: Nemoraš ništa raditi. Samo reci: da.

(Šutnja)

TATA: Ne, ne mogu!
ROMEO: Možeš.
TATA: Srce mi ne dopušta da kažem - da. Kršćanski odgoj da kažem - ne. Ukoliko kažem - da, i Julka se tu doseli... Ne mogu gledati Julku. A uz to i tebe kako je gledaš očima punim ljubavi i kako ćeš je, preda mnom, ljubiti i... Više ne mogu misliti. A ukoliko kažem - ne, Julka će morati abortirati. Žao mi je unuka.
ROMEO: Znao sam da ćeš razmišljati. Pa, da bi na miru mogao razmizliti, idem ja u grad. (Dolazi do vrata. Otvara ih u nakani da izađe iz sobe) Nadam se da neću morati dugo čekati na odgovor.
TATA: Ali ja to ne mogu! I ne mogu!
ROMEO: Zašto?
TATA: Ti ne shvaćaš...
ROMEO: Ti si taj koji ne shvaćaš, a ne ja.

(Šutnja)

TATA: Znam što ću. 
ROMEO: Što?
TATA: Vraćam ti osjećaje. Vraćam ti sve što si ti pripremio meni. 
ROMEO: Ali...
TATA: Htio si mi pripremiti svoju smrt na savjesti. Smrt moga nerođenoga unuka. Da se osjećam sinoubojicom. Unukoubojicom. Ali ja ti vraćam te osjećaje stavljajući svoju smrt na tvoju savjest. Da se osjećaš ocoubojicom.
ROMEO: Nemoš mi to raditi. 
TATA: Mogu.
ROMEO: Nisi fer. Ne igraš pošteno.
TATA: Ni ti. S mojom voljenom Julkom.
ROMEO: E, o čemu ti to? 
TATA: Ovaj...
ROMEO: Kako to misliš? 

(Tata se zacrveni. Sin ga blijedo gleda)

ROMEO: Ali, tata... ?! (Tati je nelagodno. Želi izaći iz sobe, ali je Romeo pred vratima i ne pušta ga) Jesam li ja to dobro shvatio? Rekao si s mojom voljenom Julkom. Ne shvaćam... Ti i Julka... Ti voliš Julku!
TATA: Ovaj...
ROMEO: Reci!

(Šutnja)

TATA: Ne znaš istinu.
ROMEO: Istinu?
TATA: Julka i ja...
ROMEO: Ti i Julka?
TATA: Julka ti neke stvari nije rekla.
ROMEO: Koje stvari?
TATA: Da sam ja, u vrijeme, kada sam živio u staračkom domu, upoznao Julku. 
ROMEO: To znam.
TATA: Ali ne znaš sve.
ROMEO: Što?

(Tata pogledom u hodnik potraži da vidi gdje se nalazi Jasna. Zatvori vrata ne želeći da Jasna čuje što će reći. Odlazi do stolice i sjedne)

TATA: Usta su mi suha. Imaš li što za popiti?
ROMEO: Imam Colu.
TATA: Colu?
ROMEO: Znaš da ne pijem alkohol.

(Šutnja u kojoj romeo pogledom traži od tate objašnjenje. Tata pogne glavu i mrsi si prste)

TATA: Prije nego sam upoznao Julku, a poslije mamine smrti, ja sam naglo ostario, u mojim očima nestalo je živosti...
ROMEO: Pređi na stvar.

(Šutnja)

TATA: U fokus mi je ušla Julka, a i ja sam njoj ušao. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled.

(Šutnja)

ROMEO: A, ne, nećeš me zvozati. Želiš da mi se Julka zgadi jer je fol bila tvoja.
TATA: Nije fol. Bili smo skupa dva mjeseca, osam dana, dvanaest i pol sati. 
ROMEO: A kako to da ja, ako ste bili, kako ti to kažeš, skupa, to nisam znao?
TATA: Jer Julka nije htjela da itko zna za našu ljubav obrazlažući da ne želi da zbog nas kolegice zezaju Jasnu. 
ROMEO: I ja bih ti trebao vjerovati?
TATA: Ne moraš, ali tako je bilo. (Šutnja) A onda sam primijetio da se Julka hladi prema meni.
ROMEO: Pa si prešao na Jasnu.
TATA: Nisam prešao na Jasnu, već ti na Julku. 
ROMEO: Ali ti si prvi na Jasnu!

(Tata u afektu ošamari Romea. Romeo ispruži ruku da uzvrati šamar tati, ali odustane od te namjere. Nekoliko se trenutaka šutke gledaju)

TATA: Nemam riječi kojima bih mogao opisati zgražavanje kada sam otkrio da se Julka zaljubila u tebe. K'o curica. To, da me Julka ne voli, to sam nekako mogao podnijeti, ali da ljubi moga sina - to nikako. U meni je kipio muški ponos. Rodila se žudnja za osvetom. Odlučio sam primijeniti biblijsko načelo: "Oko za oko". Skovao sam plan da osvojim Jasnu.
ROMEO: Što?!
TATA: Kao što znaš, uspjelo mi je. Još sam u formi. A onda sam primijetio da se uselila mržnja u Julkinim očima. Mrzila me je zbog osvete. Nije mogla podnijeti da sam s Jasnom. Počela je prčati da to više ne može trpjeti, da joj se svi u domu smiju i da će otići iz doma. Uplašio sam se da ne ode tebi, u moj stan. Mrzivši Julku više nego Julka mene, zaprosio sam Jasnu i vratio se u stan. Mislio sam da je Julka za mene prošlost, lanjski snijeg. Bio sam uvjeren da vaša veza neće dugo trajati. Ti imaš studentice. Ti si za Julku utopija. Ali...

(Šutnja)

ROMEO: A i ja sam skovao plan. Osvetnički. Istim žarom kao i ti. Ali suprotan. Odlučio sam profurati s Julkom jer si ti počeo s Jasnom koja mi se oduvijek sviđa.
TATA: Što?!
ROMEO: Htio sam ti se osvetiti. 
TATA: Osvetiti?
ROMEO: Mislio sam da si ti prvi počeo s Jasnom. 
TATA: Nikada ti to ne bih napravio. Ti si prvi počeo s Julkom!
ROMEO: Istina je da mi se je prije, nego što si ti počeo s Jasnom, Julka upucavala. Ali ja nisam drzao na nju.
TATA: Nisi?
ROMEO: Nisam.
TATA: A dijete? Julkina trudnoća?
ROMEO: To je blef. 
TATA: Blef?
ROMEO: Da bi pristao da se Julka doseli k nama. Pročitao sam prilog u novinama i odlučio ga upotrijebiti kao trijumfalni argument. Unuka ne možeš odbiti.
TATA: A blagoslov - to je, isto, blef?
ROMEO: To mi je bio izgovor. Zbog Julke. Zbog tebe. 
TATA: Izgovor?
ROMEO: Zar si, zaista, mislio da mi za brak treba tvoj blagoslov? Pa nismo u srednjem vijeku. Ja sam mogao odseliti, negdje biti podstanar. Ali tada ne bi bilo slatkoće osvete. Što bi značilo da sam s Julkom otišao u podstanare, daleko od tvojih očiju? Tada ti ne bih bio pred očima i ne bih ti se mogao osvećivati. A ovako i Julku mogu držati po strani.
TATA: Po strani?! Zar ti, Romeo, ne voliš Julku?
ROMEO: Ne.
TATA: Ne?
ROMEO: Ne.
TATA: Ne vjerujem ti.
ROMEO: Nema riječi kojima bih mogao opisati koliko se zgražavam svakog dodira s Julkom. S njezinom naboranom kožom. Koliko se zgrozim dok moje usne dodiruju njezine skroz boraste. Mnogo vremena provedem pred ogledalom u strahu da nisam od Julke pokupio koju boru. To bi bila katastrofa!
TATA: Zašto si je onda ljubio? Dodirivao?
ROMEO: Zbog slatkoće osvete. Ali, nikada nisam spavao s Julkom?
TATA: Nisi?!
ROMEO: Ne.
TATA: A soba? Moj krevet?
ROMEO: Još jedan blef isplaniran punoćom mržnje prema tebi.
TATA: Nije! Pa ja sam vas zatekao u krevetu. Nage!
ROMEO: Sjećaš li se zašto si se vratio dan ranije s zimovanja?
TATA: Radi nevremena. Na planici. Bio sam na skijanju s Jasnom, počelo se kvariti vrijeme, pa sam se vratio, znajući da se sprema još veće nevreme. 
ROMEO: A ja sam za vrijeme tvoga zimovanja jedvice uspijevao spasiti od pohodne Julke, koja je vaš odlazak na skijanje, smatrala svojim Rajom. Stan je bio prazan, i u njemu smo mogli raditi što se god stvori u Julkinoj mašti. To se je sve dešavalo u siječnju, kada u školi nema mnogo posla, pa se nisam mogao od Julke braniti izgovorom da imam mnogo obaveza. O, kako sam nestrpljivo išćekivao vaš povratak. Na kalendaru sam križao, poput vojnika, svaki protekli dan i zahvaljivao se Bogu na preživljavanju bez bliskih susreta s Julkom. A onda mi se smilovao Bog i pokvario vrijeme u Sloveniji. Na radiju su javili da će se vrijeme još više pogoršati. Odmah sam te, želeći da se što prije vratiš, nazvao u hotel...
TATA: Nisu mi rekli da si me zvao.
ROMEO: Recepcionar mi je rekao da si otišao, prije dva i pol sata, otkazavši hotelske usluge.
TATA: Zato mi i nisu rekli.
ROMEO: Izračunao sam vrijeme za koje ćeš se pojaviti pred vratima spavaće sobe. Pozvao sam Julku. Više je nisam mogao držati podalje. Sve sam izgovore potrošio i već je Julka počela sumnjati da s našom ljubavlju nešto nije u redu. Pozvavši je, za pola sata, se stvorila tu uvjerena da slijede trenuci krcati romantikom i ljubavnim čarima. Sve je bilo idealno. Julka spremna, uspaljena. Ja pun mržnje i osvete. Ti na povratku kući. Izračunavši da bi se svakog trena trebao pojaviti pred vratima, uzvratio sam požudu Julki.
TATA: Ne želim više slušati.
ROMEO: Znaš, nikada nisam bio sretan kao tada, gledajući bijes na tvome licu, dok si svom snagom urlao: "Van iz mog kreveta!". Trijumfirao sam. 

(Šutnja)

TATA: Zašto mi nikada nisi rekao da voliš Jasnu?
ROMEO: A ti meni da još uvijek voliš Julku?

(Šutnja)

TATA: Znaš li što me najviše boli?
ROMEO: Što?
TATA: Spoznaja da do svega toga ne bi došlo da smo razgovarali kao otac i sin. 
ROMEO: Da smo barem razgovarali...

(Šutnja)

TATA: Od kada je mama umrla, mi smo prestali razgovarati. Ja sam se, nekako, naglo ostarivši, zatvorio, poput ježa u opasnosti, u sebe. 
ROMEO: A ja sam se, punim plućima, dišući slobodu, jer više nisam imao mamin CIA nadzor nad svime što radim, pomladio, izgubio se u slobodi. 
TATA: I jednostavno smo se, tako, udaljili.
ROMEO: Da se barem nismo...
TATA: Ja sam se osjećao usamljen, bez Lare izgubljen. Sjećam se, kada sam ušao u ovu sobu i rekao ti da odlazim u starački dom, jer želim da, barem, ti, kada ja više ne, živiš dišući punim plućima. 
ROMEO: To su mi bili najljepši dani. Cijeli stan mi je bio na raspolaganju. Ta tri prekrasna mjeseca. A onda mi se u snu pojavila mama i zamolila me da te posjetim u domu.
TATA: Znaš, silno sam se iznenadio i razveselio kada sam te ugledao u dvorani za posjete.
ROMEO: A ja se sam tada, ugledavši Jasnino najženstvenije lice koje je Božje remek-djelo, istoga trenutka zaljubio u Jasnu. Neprestano sam je gledao. A Jasna je to primijetila i osmjehom me darivala. Zaljubio sam se k'o dječarac.
TATA: I ja. U Julku.
ROMEO: Jasna je uvijek imala nekakvog posla, u sobi za goste, dok smo bili u njoj, pa sam nestrpljivo čekao termin posjete... Uvijek nas je gledala. 
TATA: Sjećam se toga.
ROMEO: Bio sam uvjeren da gleda mene. Uzvraćala mi je osmijehe. A tu je bila i tvoja Julka, pa sam smatrao da si nezainteresirana stranka. Osim toga, ti si za Jasnu bio, prema mojemu mišljenju, fosil.
TATA: A ti za Julku piletina.
ROMEO: Ni spavajući nisam mogao imati noćnu moru da ćete se Jasna i ti spojiti. 
TATA: Ni ja. Za tebe i Julku.
ROMEO: A kada se je to desilo, ja sam umro. Psihički.
TATA: I ja.
ROMEO: Nanio si mi riječima neopisivu psihičku bol.
TATA: I ti meni.
ROMEO: Depresiju najvišeg stupnja. Čak sam odlazio psihiću.
TATA: Meni je psihić dolazio u sobu.

(Šutnja)

ROMEO: A tada sam skovao plan. Osvetnički. Istim žarom kao i ti. Ali suprotan. Odlučio sam profurati s Julkom, koja mi se neprestano nabacivala.
TATA: Nije istina. Ti si se njoj!
ROMEO: Nisam.
TATA: Jesi.
ROMEO: Nisam.
TATA: Jesi.

(Šutnja)

ROMEO: Jednom sam je pozvao na kavu. Na žalost, poziv je čula i Julka i pridružila nam se. Jasni je bilo neugodnije nego meni. Pokušao sam još nekoliko puta izađi s Jasnom, ali svaki put bi nam se prikrpala Julka. Počeo sam vjerovati da iza svega stojiš ti.
TATA: Nisam stajao. Dok si se ti čak i pred menom upucavao Julki.
ROMEO: Nisam joj se upucavao. 
TATA: Nego?
ROMEO: Zbog tebe.
TATA: Mene?!
ROMEO: Primijetio sam da si zaljubljen u Julku, kao ja u Jasnu. Počeo si se pomlađivati. Pupao si poput latice, a u tebi se budio život. Zato sam bio zahvalan Julki. Zbog zahvalnosti, što ti je podarila ljubav, bio sam ljubazan prema njoj. 
TATA: A ja sam nažalost tvoju ljubaznost pogrešno protumačio i zaflertovao s Jasnom.
ROMEO: Kao što sam i ja, pogrešno shvatio da Jasna tebi upućuje osmjehe i da je tebi podarila svoju ljubav. 
TATA: Počeo sam te, dan za danom, sve više omalovažavati. 
ROMEO: A u meni se, kada si počeo izlaziti s Jasnom, razbuktala mržnja.
TATA: I u meni kada si ti počeo izlaziti s Julkom.

(Šutnja)

ROMEO: Ne! Joj, ne! Ma nije?
TATA: Što?
ROMEO: A što ako je moje ponašanje i Jasna, poput tebe, pogrešno shvatila? Ako je Jasna sa tobom zbog Julke?
TATA: Ako je Julka zbog Jasne? 
ROMEO: Plašim se spoznaje.
TATA: Ne, to ne može biti istina. 
ROMEO: Ali je. Jasna voli mene.
TATA: Ali ševi se sa mnom.
ROMEO: Meni za osvetu.
TATA: Ne vjerujem. Jasna me zbilja voli!
ROMEO: Ti to samo misliš.
TATA: Znam. Žena mi je.
ROMEO: Zašto ti, onda, ako te, kako ti to kažeš: "Zbilja voli", ne želi roditi dijete?
TATA: Dijete nema veze s ljubavlju.
ROMEO: Nema? (Šutnja) Znaš što, tata?
TATA: Što, sine?
ROMEO: Žao mi je, tata. Istinski mi je žao.
TATA: I meni.

(Šutnja)

ROMEO: Poludjet ću. Ja ne mogu više.
TATA: Ni ja.
ROMEO: Gadim se samome sebi.
TATA: I ja. (Šutnja) Kako li sam samo bio glup kada sam mogao misliti da bi mi preoteo Julku. Sve sam upropastio.

(Šutnja)

ROMEO: Ubit ću se. Ne mogu više! 
TATA: Ne melji gluposti!

(Romeo odlučno dolazi do stola. Otvara ladicu. Vadi revolver)

TATA: Pa ti sine, imaš i pištolj!
ROMEO: Imam i metke. Ubit ću se!
TATA: Nemoj ti!
ROMEO: Što?
TATA: Ako se netko treba ubiti... Ja ću se ubiti!
ROMEO: Što?
TATA: Ja ću se ubiti!
ROMEO: Što?
TATA: Ubit ću se. Ja sam za sve kriv! Ja sam prvi stvorio vezu s Jasnom. Ja sam s tobom trebao popričati... Ubit ću se.
ROMEO: Ne ti. Ja ću se ubiti.
TATA: Ja ću.
ROMEO: Ne, ja ću.
TATA: Ja ću.
ROMEO: Ja ću.
TATA: Pusti mene. Ja sam sve upropastio. S Jasnom.
ROMEO: A ja s Julkom.

(Šutnja)

TATA: A da se obojica ubijemo?
ROMEO: Glupo.
TATA: Onda što ćemo? Ja više ovako živjeti ne mogu.
ROMEO: Ni ja.
TATA: Onda? Da se ubijemo!

(Šutnja)

ROMEO: Nema smisla.
TATA: Što?
ROMEO: Nema smisla da se ubijemo. Bilo bi to sebično od nas.
TATA: Sebično?
ROMEO: Moramo misliti na Jasnu I julku. Samoubistvima, samo bih ja Jasnu, a ti Julku savio u crninu.
TATA: U pravu si. Na to nisam mislio.
ROMEO: Zato sam ja.
TATA: I što ćemo onda? Ja više ovako...
ROMEO: Ni ja... (Uzdahne)

(Šutnja)

ROMEO: Znam što ćemo!
TATA: Što?
ROMEO: Zamijenit ćemo se. Ja ću živjeti u sreći i ljubavi a Jasnom. A ti s Julkom. 
TATA: A ako neće pristati?
ROMEO: Hoće. Vole nas. Sve ćemo im iskreno ispričati. Zamjena će i za njih biti početak sretne ljubavi.
TATA: Misliš?
ROMEO: Mislim.

(Šutnja)

TATA: Onda... Važi.
ROMEO: Važi.
TATA: Da se rukujemo. I odsada ćemo o svemu razgovarati kao otac i sin.

K r a j

Ratko Bjelčić

- 15 -


 

Naslovna | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15

 

Optimizovano za IE 800x600
Vesna Dencic ©
ETNA, Beograd, 2001-2003. Sva prava zadržana

- ETNA -