Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
 
 

 

 


Nove knjige ­

Portretisanje književnih srodnika

Slike umnoženog značenja
osvrti, recenzije, prikazi
Vesna Denčić
Alma - Beograd, 2018.

Knjiga Slike umnoženog značenja – osvrti, recenzije, prikazi Vesne Denčić nastajala je u rasponu od dvadeset godina različitim povodima koji su, po pravilu, bili izlasci knjiga koje su obilježile razvoj naše satitične književnost u prvim decenijama dvadeset prvog vijeka. Tako, ova knjiga Den­či­ćeve predstavlja napor autorke da se ovaj dinamični i neprekidni razvoj zaustavi u vremenu među koricama njene knjige, ali i da se portretišu književni srodnici, savremenici i sa­radnici.

Knjigu otvara tekst Zaustavljen u vremenu, posvećen knjizi Duška Radovića – Beograde, dobro jutro u kojem autorka, sa relevantne književnoistorijske distance sagledavajući dejstvo Radovićevih zapisa na naše vrijeme, i obratno, izvodi zaključke kako o Radovićevom vremenu – koje je, kako zaključuje autorka, proticalo sporije od našeg, tako i o našem vremenu lišenom topline Radovićevih riječi. Danas, kada je još toliko vremena prošlo od ovog prikaza Vesne Denčić i zahvaljujući tom prikazu, u prilici smo da, kao čitaoci, razmišljamo ne samo o Radovićevim zapisima, nego i o načinima na koje su oni čitani i tumačeni kroz vrijeme. Pišući o knjizi pisca kojeg voli, kritičarka balansira između ličnog i opšteg, otkrivajući nam, kako unutrašnje razloge zbog kojih piše o Radoviću (pripadnost generaciji čije je mladalačke dane obilježio Radovićev glas putem radio-talasa), tako i dragocjene vlastite uvide o prirodi i funkciji savremene aforističke produkcije poput onog da je "broj od više od pedeset vrhunskih satiričara, koji danas aktivno pišu, svakako, dobar pokazatelj – da umetnost življenja doživljava kritičnu tačku". Sabiranje, na jednom mjestu, ovakvih komentara, kakvi će se često javljati u ovoj knjizi, zasigurno omogućava sticanje jasnije predstave o prirodi i funkciji satirične književnosti kod nas.

Jednim od takvih komentara počinje i tekst Duhovna gerila (i sam naslov, pozajmljen od prof. dr Ratka Božovića, jedan je komentar), posvećen antologiji Vrag i šala koju je priredio naš poznati aforističar i jedan od rijetkih teoretičara aforizma, Vita Teofilović. Tvrdnja koju ovim povodom autorka izriče glasi: "Kad dođu zla i smutna vremena, vremena u kojima je vrag odneo šalu, narodu ne preostaje ništa drugo nego da se brani duhom protiv đavola". Samo ova jedna rečenica kritičarke bila je dovoljna da objasni porijeklo bogate satirične imovine našeg naroda koja je uvijek u nastajanju. Autorka u ovom tekstu nastoji i da nas zamisli postavljanjem uvijek aktuelnih pitanja: "Kažu da je srećan narod koji ima dobre pisce, ali da li je srećan i narod koji ima dobre aforističare?"
U novoj knjizi Vesne Denčić neprestano se osluškuje i odnos između satire i društva u kojem ona nastaje. U prikazu knjige Aleksandra Baljka Sumnjivo okupljanje reči, autorka, ne bez gorčine, primjećuje: "Kad reči postanu sumnjive i kada povrh toga počine sumnjivo okupljanje, onda bi to svakako moralo predstavljati zvono za uzbunu. Uzbunu u nekoj normalnijoj zemlji i u nekim moralnijim glavama". U istom prikazu Denčićeva iznosi i jednu generalizaciju o prirodi satiričarevog posla, ali i zanimljivu tezu o zavisnosti oštrine satiričareve žaoke od teme koju je uzeo da aforističarski obradi: "Satiričar, kao hroničar vremena u kojem živimo, beleži i ismeva svaku ljudsku glupost, bilo da ona dolazi od strane vlasti ili običnog malog čoveka. Problem je što običan mali čovek ne može napraviti štetu širih razmera, pa shodno tome karikiranje karaktera češće ostaje u domenu duhovite primedbe, dok se prema onima koji odlučuju o pitanjima života i smrti upućuju otrovne strelice..."

Knjiga Dragana Rajičića Svoji na svome bila je povod da se autorka osvrne i na političku atmosferu u kojoj aforističari i dan-danas stvaraju: "Čak i nakon ukidanja Zakona o verbalnom deliktu, što je trebalo da označi i slobodu mišljenja i izražavanja, nije otklonjena ona bojazan da će neki aforizam, ili neki drugi satirični napis, isprovocirati reakciju vlastodržaca". Teza o pogodnosti vremena koje djeluje kao "košmarni san nekolicine ludaka" za nastajanje kvalitetne satire, nastavlja da se elaborira i u prikazu knjige Poljubac škorpiona autora Dušana Puače, u kojem su "cinizam, sarkazam, ironija i ostale stilske figure" viđene kao jedino oružje u borbi protiv svih mogućih škorpiona, koje ih, međutim, može natjerati i na to da sami sebi, u beznađu, ubrizgaju vlastiti otrov.

Na ovaj, vedriji aspekt prirode satiričarevog posla, ukazano je i u prikazu knjige Tako je govorio Pinokio Milana Beštića: "Glas satiričara, koji se najčešće kvalifikovao kao šamar otrežnjenja, bio je gušen svim raspoloživim sredstvima, ali i pored toga nije mogao biti potpuno ugušen". Vesna Denčić ne propušta priliku ni da ukaže na sredstva gušenja koja na glas satiričara primjenjuju sami satiričari, zato i ističe ogroman doprinos Milana Beštića u sprječavanju plagijata jer je riječ o piscu koji je pamtio nevjerovatnu količinu aforizama svojih kolega i dobronamjerno znao da "autorima" ukaže na njih kad god neki primijeti. Razumije se da ovi unutrašnji problemi aforistike nijesu ništa manje kobni po aforistiku od onih koji dolaze spolja kao što su cenzure, kazne i slično.

Treba napomenuti da su svi prikazi u ovoj knjizi poredani hronološki, onim redom kako su knjige izlazile, tako da ova knjiga nije samo tekst o aforistici i satiri, nego i o vremenima koja su njima notirana. Tako se prikazom knjige Partija se igra do mata Baneta Jovanovića referiše i na jedan od prelomnih momenat političke istorije Srbije – 5. oktobar 2000. godine: "Promene koje su nastale 5. oktobra 2000. probudile su nadu da će povući čitav lanac kojim smo dugo bili okovani, međutim spore i sporadične promene samo naglašavaju problem nerealnih očekivanja: nije dovoljno samo promeniti vlast". Na ovaj način ova knjiga književnih osvrta, recenzija i prikaza dobija i svojevrstan dnevnički sloj.

Prikazujući knjigu Srbe Pavlovića Prizivajući te Judita, Vesna Denčić otkriva kako u aforizmima postoji ogroman demitologizujući potencijal, kao i sposobnost ogoljavanja kako pojedinačnih, tako i kolektivnih zabluda.

U Slikama umnoženog značenja prikazuju se i knjige drugih žanrova. Pri tom, Vesna Denčić se opredjeljuje za selekciju autora s obzirom na žanrovsku i srodnost po stvaralačkom senzibilitetu. To joj omogućava da pišući o kratkim pričama Đorđa Otaševića Kako miriše plastično cveće sa čitateljstvom podijeli vlastite poetičke probleme i pitanja kao što su ona o moći terapeutskog dejstva smijeha ili moći smijeha da nas zaštiti od stvarnosti koja je predmet priča.

A da ta stvarnost, prije nego na smijeh, nagoni na stid, autorka pokazuje analizirajući knjigu Stub srama neće izdržati, autora Živana Žikića. U ovom prikazu se raspravljalo o tome kakva je priroda veze govora i stida i kako nastaju praznine ispunjene riječima.

Kada pred sobom imamo takve praznine, jedino odbrambeno sredstvo koje nam može pomoći da se zaštitimo od njih jeste Zid od papira. O takvom jednom zidu piše Vesna Denčić, vraćajući se, još jednom, ne i posljednji put, autoru Đorđu Otaševiću, ovoga puta – kao priređivaču zbornika grafita i aforizama.

Govor o knjigama je, nerijetko, govor i o vremenima kada su one nastajale, pa svojim živopisanjem knjiga sa kojima je dolazila u kontakt, Vesna Denčić nam omogućava da rekonstruišemo, u svijesti, i atmosferu vremena u kojima su one nastajale. Povodom knjige Ilije Markovića Potvrda iz katastra: vaše zemlje nema, autorka podsjeća na razloge zbog kojih smo imali zidove od ćutanja: "nije se smelo, nije se moglo ili moralo se. A kad se mora nije teško." Nekim od komentara ove knjige traže se duboki istorijski uzroci kako stanja u vrijeme pisanja prikaza, tako, nažalost, i današnjeg, a možda i vječnog: "Popuštanje pred moćnijima prirodno je. Mali narod ne sme i ne može da se suprotstavi sili sem ako ne želi da otpočne samoubilačku misiju."

O neraskidivosti veze između vlasti i naroda govori se u knjizi Ninusa Nestorovića Neraskidiva veza, ali i povodom nje, u Denčićevoj knjizi, gdje je glas satiričara viđen kao instanca koja remeti sklad "grlatog hora nebrojenih vojnih i paravojnih formacija", čije savremene pandane, zasigurno, predstavljaju botovske formacije.

"Biti kritičan prema drugima, a istovremeno biti kritičan i prema sopstvenom delu, oličenje je pravog umetnika", izlaže svoj autorski, ali i kritičarski i urednički credo Vesna Denčić, prikazujući knjigu Radeta Petkovića za koju bismo bili uskraćeni bez uloženog napora autorke koja se ovom prilikom okušala i kao priređivač knjige autora koji je umnogome doprinosio rušenju kulta ličnosti Josipa Broza Tita, ali i posle Tita – Tita.

Kao što reče Vesna Denčić, prikazujući knjigu Momčila Mihajlovića Van pameti – "Kada se mehanizam uhoda, dobro funkcioniše bez obzira na aktere". To pogotovo važi za politički angažovane aforizme, što Denčić i dokazuje na primjeru Mihajlovićevog djela.

Mogućnost snalaženja i preživljavanja aforizama u vremenskim tokovima kritičarka ilustruje prikazujući Izabrane aforizme Slobodana Simića. Istovremeno, ukazuje i na pojavu značenjskih transformacija koje aforizmima pribavlja neumitnost vremenskog proticanja.

I na primjeru knjige Ostrvo bez blaga Milana Todorova, Denčićeva ukazujući na to da su naši aforističari bili revnosni hroničari svakom vremenu, trudeći se da, istovremeno, svojim zapisima obezbijede univerzalno značenje i trajno važenje.

Slična atmosfera se u ovom periodu naše satire kreira i u kratkoj priči, što Denčićeva ilustruje pišući o knjizi Đorđa Otaševića Hronika bolje budućnosti kada smo svoju kožu proglasili za novu zastavu.

To je vrijeme Pomahnitale stvarnosti koje je zahtijevalo Kratke rezove, a Aleksandar Čotrić imao dovoljno stvaralačkog talenta da mu ih da, a Vesna Denčić dovoljno kritičarske pronicljivosti da na to i ukaže.

Argumentaciju za tezu o naglašeno haotičnoj stvarnosti ovog perioda naše istorije, autorka je dodatno osnažila davanjem na uvid aforizama iz knjige Varanje u pasijansu Dejana Milojevića, poput onog: Bog je stvorio svet iz haosa. Naš zadatak je da ga vratimo u prvobitno stanje.

Međutim, da apokaliptične vizije nisu incidentna pojava na ovim prostorima, pokazuje se knjigom kratkih priča Istorija povijesti Gorana Kljajića.

Takve vizije mogle su, u ono vrijeme, nekog podstaći da podvuče Crtu ispod sveta, a taj neko je bio Zoran Stanojević. Kritičarka naročito apostrofira njegovu sposobnost da "od nimalo fantastičnog okruženja" satka jedan fantastičan svijet.

Slika svijeta koja se kreira u knjigama koje prikazuje Vesna Denčić nije stvarana samo riječima, nego i crtežima. U Slikama umnoženog značenja autorka upoređuje jedno i drugo u Balkanskoj krčmi i uočava kako u oba slučaja Ranko Guzina njeguje sličan pristup sa efektnim naglašavanjem detalja.

Da riječ i crtež mogu uspješno sarađivati Denčić dokazuje i prikazom knjige Žigosanje, autora Vladice Milenkovića i Zorana Matića Mazosa.

A između prikaza tolikih knjiga aforizama i kratkih priča našlo se mjesta i za jedan satirični roman Radivoja Bojičića – Rialiti šou, čime kritičarka pokazuje da je satira u naše vrijeme našla plodno tlo u velikom broju žanrova te tako postala prirodna reakcija umjetnika na stvarnost.

Tako, i knjiga Na mjestu zločina Tomislava Markovića, prema tumačenju Vesne Denčić predstavlja još jedan pokušaj da se stvarnost ukroti, ne jedom i gorčinom, već provokacijom, prodornošću i gađanjem nje same u centar, u glavu.

U osvrtu na knjigu Beograd, live Bojana Ljubenovića, Denčić pravi i jedan kratki metakritički osvrt na način na koji se piše o našoj satiri. Ona kritikuje manir kritike da se, kada je riječ o savremenoj satiri, obično govori kako je "Domanović dobio brojne i dosledne naslednike i tu se priča završava". Ova kritičarka insistira na stavljanju akcenta na senzibilitet svakog autora ponaosob, a u Slikama umnoženog značenja i vidimo da se i pridržava ove (auto)sugestije.

Među koricama ove knjige Vesne Denčić zatičemo i prikaz knjige Zorana Rakovića, Rečnik manje-više poznatih priča sa Rampe, 2. deo u kojoj su prikupljene anegdote sa Rampe kojim nas autorka podsjeća da naša satira mnogo duguje i usmenom predanju našeg naroda.

U ovoj knjizi prikazane su, konačno, i knjige nastale u tzv. demokratskim vremenima, a prva od takvih knjiga u ovoj knjizi je Kolaž demokratije Bojana Bogdanovića. Denčić nam, sa Bogdanovićem pokazuje kako je demokratija i danas dugo sanjani ideal o kojem će se, po svoj prilici, i nastaviti samo da sanja.

A kod knjige Vasila Tolevskog Isuse, Lucifer nas zove autorka se zamislila nad razlikama između srpskog i makedonskog aforizma i pokazala kako cio balkanski prostor tavori u manje-više identičnim anomalijama.

Problemi koji nas okružuju često su toliki da se ne mogu ni predstaviti samo korišćenjem riječi kao umjetničkog sredstva, nego se mora posegnuti i za drugim oruđima kao što su digitalni kolaži. Denčićeva je ukazala i na neobičnost stila Zorana Spasojevića. Prikaz njegove knjige "pozajmio" je i naslov ovoj zbirci osvrta, kritika i recenzija.

Posljednja knjiga koju je Denčić prikazala jeste knjiga Radeta Jovanovića Kratko i kasno. Prikazujući je, Vesna Denčić iznosi svoje gledanje na ulogu satire danas. "Odgovor je jasan: jezička strategija potpomognuta duhom nepristajanja, bije svoje bitke, pomera granice ustanovljenog poretka, darujući reči novu i drugačiju dimenziju iskaza, lišenu patosa i zadovoljstva jeftinog intelektualnog poigravanja", u optimističnom tonu završava Vesna Denčić ovu knjigu.

Ostaje da se zaključi da Slike umnoženog značenja predstavljaju vrlo rijedak, pa stoga i izuzetno dragocjen izvor za upoznavanje osobenosti srpske satire i poetika njenih stvaralaca s početka dvadesetog vijeka.

Bojan Rajević


PROMETEJ NAŠIH DANA

Posle Prometeja
Dušan Puača
Alma - Beograd, 2018.

Kad bi mi neko tražio da brzo nabrojim deset značajnih savremenih srpskih aforističara, uvek bi među njima bilo i ime Dušana Puače. Prošlo je više od trideset godina otkad sam prvi put pročitao njegove britke misli na stranicama "Studenta", pa potom i "Omladinskih novina", "Mladosti" i "Književne reči", i od tada su se one čvrsto urezale u moje pamćenje. Impresionirale su me odvažnošću, suptilnim humorom, intelektualizmom i oštrinom kakva se retko gde mogla pronaći u to vreme.

Malo je danas tako strpljivih, doslednih, analitičnih i upornih aforističara kakav je Dušan Puača. On je na našoj satiričnoj sceni u kontinuitetu prisutan preko četiri decenije i za sve to vreme je ispisivao rečenice koje su mudre, opasne, provokativne, oštre, dvosmislene i satirične. Mnogi su u međuvremenu odustajali od pisanja kratke forme, ali je autor ove knjige, naprotiv, svakim novim naslovom potvrđivao prethodno dosegnuto i donosio novi kvalitet. U pisanju se uvek držao pravila: piši malo, ali dobro! Nikada se nije služio vanknjiževnim prečicama, verbalnom senzacijom, medijskom manipulacijom i ličnom reklamom. Svoje autorsko ime i reputaciju gradio je korak po korak - usavršavanjem stila, brušenjem izraza i inoviranjem književnih postupaka. S vremenom je širio vidokrug i dijapazon tema o kojima je pisao. Činio je to uvek na etičan i pošten način i prema sebi i prema drugima. Politički, satirični, i društveno angažovani aforizam bio je i ostao u središtu stvaralaštva Dušana Puače. Posebno oštar je prema lažnim patriotima, dobrovoljnim davaocima tuđe krvi, ratnim huškačima, neotesanim i neobrazovanim političarima, korumpiranim sudijama, servilnim urednicima, bezočnim doušnicima, cenzorima, licemerima, prodavcima magle, beskrupoloznim biznismenima, netalentovanim umetnicima... Za Puaču nema tabu tema, a posebno ga privlače one najopasnije, najprovokativnije i najškakljivije. Na tom terenu je suveren, naročito kad iz njega progovore ironija, crni humor i sarkazam.

Puača je od onih stvaralaca čiji se pojedini aforizmi izdvajaju među hiljadama drugih sentenci njegovih kolega i dugo se pamte - stičući status izuzetnosti, poput narodne poslovice ili izreke. Raspričaniji je nego većina domaćih aforističara, tako da njegove krilate misli ponekad liče na minijature, mikro-priče ili sažete komentare. To im daje poseban šarm, neobičnost i notu originalnosti. Bilo je aforističara koji su bili poznatiji od svojih aforizama. Sa Puačom je, na sreću, drukčije. Kod njega je književno delo uvek u prvom planu, što govori o njegovoj ljudskoj skromnosti, ali i književnom poštenju, posvećenosti stvaranju i moralnoj veličini.

Kad čitam knjigu "Posle Prometeja" prosto se pitam - gde je autor godinama krio ovako dobre aforizme, kad ih nije objavljivao u novinama i društvenim mrežama, i čitao na festivalima i književnim večerima? Na sreću, zahvaljujući ovoj knjizi, konačno izlaze na svetlo (ili tamu) dana. Autor se potrudio da za knjigu izdvoji zaista najbolje iz svoje višegodišnje produkcije i da to bude u optimalnom obimu (ni previše, ni premalo). Knjiga ostavlja još povoljniji utisak zbog tematski povezanih aforizama koji u simbozi sa srodnim izgledaju i za nijansu svetliji. Puača tako postaje Prometej naših dana, jer nam je podario nešto što će snažno zasijati, istinski nas ozariti i dugo grejati svojom unutrašnjom vatrom.

Aleksandar Čotrić

- 7 -