Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
 
 

 

 


Nove knjige ­

Rodonačelnik aforizma apsurda

Rijaliti šou
Slobodan Simić
Alma - Beograd, 2018.

Nekada sam smatrao da su tvrdnje kako se u Srbiji već decenijama piše najbolja satira u Evropi tipično srpsko preterivanje i sklonost ka samoisticanju i samohvalisanju. Međutim, otkad sam se poslednjih godina detaljno upoznao sa savremenim satiričnim stvaralaštvom u većini evropskih zemalja, mogu da potvrdim da naši autori zaista nadmašuju kolege u drugim sredinama brojem i sadržinom napisanog, a posebno dometima duha, lepotom humornog izraza, umetničkim pristupom, lucidnošću, pronicljivošću, stepenom kritičnosti, kao i izuzetnim oblikovanjem rečenica i artističkim iskazivanjem misli. Od srpskog humora malo šta ima ozbiljnije, a od kratkih rečenica naših aforističara teško da je neko rekao više.

Jedan od najistaknutijih, najkvalitetnijih, najpoznatijih, najproduktivnijih i najdoslednijih srpskih satiričara, analogno i evropskih - izvan svake sumnje je Slobodan Simić. Ako je Aleksandar Baljak svojom antologijom srpskog satiričnog aforizma "Istorija afokalipse" iz 1987. godine napravio inventar i presek stanja u našoj aforistici do tada, uočljivo je da je u potonje tri decenije najveći napredak u kvalitativnom i kvantitavnim smislu načinio upravo Simić.

Šta je to što odlikuje njegovu poetiku, književni stil i autorsko "vjeruju"? Pre svega, Simić piše lepo, jednostavno, jasno i logično. Radost stvaranja prenosi na čitaoce koji s takvim osećanjem pristupaju njegovim tekstovima. Simićevi aforizmi nisu igra reči, nego igra misli. Darovit je da komplikovane stvari objasni jednostavno, da ozbiljno učini smešnim i da skriveno demaskira i razgoliti. Često samo on primećuje ono u šta svi gledaju, a ponekad samo on može da formuliše ono o čemu mnogi razmišljaju. To što nam on kaže odmah, ponekad shvatimo tek kasnije. Naš satiričar piše velike istine i o malim stvarima. On piše o nemoralu, ali bez aspiracije da morališe. Kad piše o lažima, nema pretenzije da govori apsolutne istine. Simić je beskompromisan satiričar koji poštuje čitaoca i ugađa samo njemu. Njegovi aforizmi pogađaju i objekat satire, ali i - čitaoca. Objekat u - glavu, čitaoca - u srce. Svojim odgovorima autor sve dovodi u pitanje, a pitanjima odgovara.

Sve ovo Simić je demonstrirao i u svojoj osmoj, najnovijoj knjizi aforizama "Rijaliti šou" (Alma, Beograd, 2018), u kojoj konsekventno insistira na satiričnom, političkom i društveno angažovanom aforizmu, amalgamski spajajući etiku i estetiku. Ova zbirka sa oko šest stotina maksima svojevrsni je umetnički eksperiment, jer je pisana punih deset godina, a konačni izbor sačinjen je tako što su ljubitelji satire na Fejsbuku mogli da ocenjuju i komentarišu aforizme. U selektovanju najboljih misli za knjigu učestvovalo je oko pet stotina Simićević Fejsbuk pratilaca i prijatelja, koji su tokom 2017. godine davali pozitivna i negativna mišljenja za oko osamsto ponuđenih aforizama. Njihova imena, što je još jedan kuriozitet, objavljena su u knjizi "Rijaliti šou".

Slobodan Simić se ovom knjigom predstavio kao potpuno zreo autor koji u svojim "maksimama, sažetim do minimuma" demonstrira vrhunsku veštinu pisanja ironičnih, oštroumnih i humornih misli, poput sledećih:

"Nema mesta u duševnim bolnicama.
Sreća je da još primaju u rijaliti programe."

"Doživeo sam vrhunac svoje karijere.
Zaposlio sam se!"

"Trebaju nam političari sa vizijama.
A ne sa halucinacijama!"

"Decu nam donose rode,
a odnose međunarodni avioni."

"U mojoj kući sam jedini pisac.
Ali čitaoce ima samo strujomer".

Pisac zbirke "Rijaliti šou" ubedljivo opovrgava tvrdnje da je aforistika dostigla svoj zenit i da se njome i kroz nju ne može više reći ništa novo, inventivno i značajno. Postoje i neki satiričari koji navode da je sve posle Leca "oponašanje, variranje, pa i plagiranje".

Istina je da nije lako stvoriti aforizam koji niko drugi nije napisao. Autor mora da osmisli nešto pametno i duhovito. Simić ne gradi aforizme na oprobanim klišeima, oveštalim frazama, sterotipima, jednostavnim antinomima, jezičkim kalamburima, niti ide utabanim stazama. Naprotiv on istražuje, eksperimentiše, traži nove načine izražavanja i otkriva nekorišćene teme. U drugom, uvek uspelom delu njegovog aforizma obavezno se nalazi moćni krešendo: "Mi nismo budale. Mi smo vaši izabrani predstavnici". Autor u dinamitnim rečenicama ne ostaje bez daha, već naprotiv - njegov duh se ovaploćuje u vidljivi rezultat: "Građanima treba otvoreno reći gde odlazi svaki njihov dinar. Odlazi u nepoznato". To što Simić osmisli o nekom društvenom događaju, medijskoj senzaciji, privrednom promašaju ili kulturnoj pojavi, verovatno, niko drugi ne bi mogao i zato je u njegovim ubojitim rečenicama toliko snage, izvornosti, svežine, jarkosti, lucidnosti i neočekivanosti. ("Ako je nešto sigurno, to je potpuna neizvesnost."; "Imamo jasan plan. Radićemo po intuiciji."). Ako su Jonesko i Beket rodonačelnici drame apsurda, Simić je inaugurisao - aforizam apsurda:

"Kad su se venčavali jad i beda,
Srbija je uhvatila bidermajer."

"Političari se intenzivno bore protiv siromaštva.
Bogaćenjem."

"Kod nas se uspeh ne prašta.
Samo zločini."

"Mi još nismo rekli svoju zadnju reč!
To će pop...".

Simićevi aforizmi su šale u ozbiljnoj formi, jer njihov autor govori istine kroz smeh. Humor ovog psihijatra leči tako što nam pomaže da ostanemo normalni: "Ne možemo da kažemo ništa konkretno o raspoloženju javnog mnjenja jer su svi naši anketari dobili batine"! Humor je za ovog pisca i psihijatra sredstvo, a satira je krajnji cilj. Simić je najlekoviji kada piše o društvenim bolestima, jer njegova kreativnost oslobađa i ohrabruje. "Mi ne možemo da živimo kao sav normalan svet. Ali možemo kao nenormalan!". Njegovi satirični radovi ne pojačavaju, nego stišavaju agresiju i frustraciju konzumenta, ili je barem sublimišu: "Sigurno će nam biti bolje. Obećao je neki čovek na televiziji". Zato i njegove najoštrije aforizme krasi osećaj mere i izbalansiranosti. "Ne treba nam slepi vođa. Biće dovoljna i slepa poslušnost.". Ovaj autor nije od onih satiričara koji govore o manama drugih, da bi drugi govorili o njihovim vrlinama. On nema odioznost prema objektu o kojem piše, niti želi da ga ponizi, ali želi da ukaže i njemu samom, i čitaocu da je podbacio, izneverio očekivanja, da je nedostojan, da je smešan i da može i mora da se promeni ili hitno odstupi, što je ingeniozno sažeo u poruku: "Ako nema kritike, stanje je kritično". Nema, međutim, Simić iluzije o mesijanskoj ulozi satire, kao i da nešto suštinski u društvu mogu da promene njegove aluzije, ali on veruje da treba pomoći dobru, čestitosti, iskrenosti, znanju, hrabrosti u njihovoj borbi protiv onoga što ih potire. Satira, svestan je ovaj aforističar, nema bitnu ulogu u društvu, zato što ona ne zna glumi.

U Simićevom književnom radu nema autocenzure, nego autokontrole, i to ne zbog straha od lične odgovornosti, nego zbog odgovornosti prema čitaocima. Simić nema strah prema moćnima o kojima piše, već prema prilično bespomoćnima koji ga čitaju. On ima odgovornost jedino prema tom strahu. Inače, on je izuzetno hrabar pisac jer se stidi i u ime drugih.

Srpska verzija Biblije po Simiću, počinjala bi ovako: "Nama je osvanuo mrak", na šta bi se sasvim logično nastavila sledeća rečenica: "Mračno doba ima svetlu budućnost", a sve to zato što: "Ovde je i Bog rekao: Laku noć. A bolje da ne znate ko je rekao: Dobro veče". A poslednja rečenica glasila bi: "Ima boga. Ali ne dovoljno"!

Naučnici su pre nekoliko decenija poslali sondom u beskrajna prostranstva svemira informacije (crteže, mape, simbole, fotografije...) o planeti Zemlji i njenim stanovnicima, za slučaj da ih pronađe neka druga civilizacija. Ako bi na sličan način trebalo predstaviti današnju Srbiju, najbolje bi bilo uputiti zbirku aforizama "Rijaliti šou" Slobodana Simića. Kod nas je zaista sve pretvoreno u jedan veliki rijaliti šou, u kojem su se izmešali učesnici i gledaoci, stvarni i imaginarni život, spontano i režirano, privatno i javno, vrline i mane, dobro i zlo...

Za pisca ove knjige satira nije politička utakmica. On u političkoj areni nije ni igrač, ni trener, ni sudija, ni navijač - već komentator: "Nije istina da mi zapošljavamo samo partijske kadrove. Na primer, naša deca se uopšte ne bave politikom."; "Ko se nije stranački orijentisao, u Srbiji je praktično izgubljen." Politikom se Simić bavi tako, što odbija da ima bilo kakve veze s njom. Kad ga politika iznervira, napiše nešto što smiruje čitaoce: "Niko mi ništa ne veruje. Sazreo sam za političku karijeru". Po njegovom umetničkom doživljaju satira je cilj, a ne sredstvo da se preko nje dođe do političkog cilja. On piše satiru isključivo radi satire, a jedina njena svrha je - literatura.

Pravi satiričar, a Simić to jeste, usamljen je i prepušten vlastitom talentu i riziku. Iza njega stoji samo njegovo delo. Simić se ne zalaže da jedni odu s vlasti, da bi došli drugi, a među njima i on, nego kritikuje sve, bez izuzetka, koji su prigrabili ili dobili poverenje, pa ga izneverili ili zloupotrebili. Ovaj autor uvek je opozicija gluposti, bahatosti, kriminalu, primitivizmu, manipulisanju... "Vlada radi u potpunoj tajnosti. Niko ništa ne zna."; "Što je manja izlaznost na izbore, to je veća izlaznost iz zemlje.". Simić u sve sumnja i sve preispituje. Ponekad ne veruje ni sebi, kao ni dometima onoga što stvara "Spalio sam rukopis svoje nove knjige. Čitalac je pobedio pisca!". Ali ne odustaje. Trideset godina je od kako je počeo da piše satiričnu književnost, a piše je sa istim životnim optimizmom, otmenošću, elegancijom, ogromnom energijom, ali i sa još više iskustva, iskričavosti, suptilnosti i zanatskog umeća. Na sreću velikog broja odanih poklonika njegovog stvaralaštva.

Aleksandar Čotrić


Bilješke uz saznanja Roberta Nimanija

SAZNANJA ROBERTA NIMANIJA
Perica Jokić
Alma - Beograd, 2018.

Iako pravila tumačenja književnih djela nalažu da se o fiktivnim junacima govori kao o isključivo papirnatim likovima, Roberta Nimanija ne možemo da posmatramo tako. Robert Nimani je više od fikcije. Alter ego Perice Jokića i doslovno je prekoračio granicu koja fikciju dijeli od realnog svijeta velikodušno pozajmivši svoje ime i prezime svom tvorcu. A Perica Jokić, uzevši ime od svog junaka, sa njim se u potpunosti identifikovao. Podijelio je sa njim njegov pogled na svijet, njegovu začuđenost pred svijetom u kom se obreo, kao i njegova saznanja o tom svijetu. Otuda su Saznanja Roberta Nimanija saznanja do kojih je mogao da dođe samo neko poput Roberta Nimanija.

Saznanja Roberta Nimanija
počinju pričom pod naslovom Prolog koja nastanak svijeta objašnjava starom pretpostavkom o tekstualnoj uzročnosti svijeta. I u početku bješe riječ, zar ne? Po Nimanijevom jevanđelju, ništa nije stvoreno dok tekst nije stvoren. Svijet nastaje stvaranjem teksta. I ne samo svijet, nego i sve u njemu i oko njega. Uključujući i samog Stvoritelja koji je morao da stvori svijet da bi imao publiku (Da svjatitsja imja moje). U priči Prvi doktorat Eva saznaje za svoje i Adamovo ime takođe putem teksta, iz Biblije. Jokićevi junaci do saznanja dolaze tako što se prema svakoj predmetnosti u svijetu odnose kao da se sa njom prvi put sreću. Zato i saznanja do kojih dolaze, iako nam nijesu nepoznata, djeluju nama čitaocima kao da prvi put za njih čujemo. Čitalac ima utisak da je namjera Jokićevog pripovjedača upravo takva: da se svako saznanje do kojeg je ljudska civilizacija dosad došla iznova preispita i da se saznanja do kojih se tim preispitivanjem dođe predstave kao Jevanđelje po Robertu Nimaniju. Ili Perici Jokiću. Stoga ne čudi što je i priča o ključnom događaju iz nacionalne istorije, Kosovskom boju, dobila naslov Istina o kosovskom porazu.

Jokićevim sočinjenijima ne nedostaje ni referentnosti na savremeni, a zašto ne reći i svevremeni politički trenutak. U to nas rječito ubjeđuje priča Šizofrenija koja još jednom, na začudan način, aktuelizuje vezu nosilaca najviših državnih funkcija sa određenim osjetljivim stanjima.

Veoma bitan stvaralački postupak Perice Jokića vezan je i za logiku apsurda, o čemu svjedoče priče Tri, dva, jedan – bum! i Šifra: bomba, koje čine kontrapunkt pričama o nastanku svijeta jer govore o porivu za njegovim uništenjem koji je, izgleda, upisan u ljudski kod. U obje priče čije smo naslove pomenuli tokom ovog pasusa, prisutno je oslanjanje na čitaočevu percepciju stvarnosti kojom se pripovjedač poigrava i koja mu služi kao motivacija za građenje apsurdnih situacija. Za činjenicu da je čitalac živ, pripovjedač kaže da je on napravio da to tako izgleda, što nas podsjeća na klasičnu epizodu iz Don Kihota u kojoj vitez tužnog lika, u radnji druge knjige ovog velikog romana svjetske književnosti, nalazi prvu knjigu i otkriva da nije ništa drugo do književni lik. Ovo se smatra najtraumatičnijim doživljajem koji je književnost dala čitaocu.

Ne poigrava se pripovjedač u Saznanjima Roberta Nimanija samo sa percepcijom čitalaca, poigrava se i sa sopstvenom, što vidimo u priči Krčmarica i pijanci, u kojoj se prekid pripovijedanja motiviše prekidom filma pripovjedača usljed viška promila alkohola u krvi. Na poigravanja sa procesom percepcije naići ćemo i u pričama Usamljeno zapažanje i Daltonisti.

Neobična pripovjedačka sposobnost Jokićevog pripovjedača ogleda se i u tome što je u stanju da naše uvijek aktuelne društvene prilike i neprilike, kao što je ta što počinioci zločina prolaze nekažnjeno, apsorbuje svojim začudnim narativima i da apsurdnom stanju u našoj svakodnevici dodijeli isto takva, apsurdna objašnjenja. Ko ispravnost prethodno iznijete tvrdnje želi da potvrdi ili opovrgne, može da pročita Jokićevu priču Ubistvo za crveni karton. Tema nasilja zastupljena je i u priči Pretakanje vode.

U Saznanjima Roberta Nimanija zatičemo i priče koje se poigravaju konvencijama određenih žanrova. U priči Biograf problematizovana je uloga pisaca ovog žanrovskog profila, kao i princip selekcije ličnosti čijoj će biografiji od samog rođenja biograf pokloniti pažnju. Da Perica Jokić ne pristaje na ustaljene konvencije govori i priča na kraju knjige pod naslovom Laser 007, gdje je Jokić odmakom od norme "osvježio" i način pisanja biografije. Tako je biografija ovog pisca i sama postala priča i tako su se u Jokićevom djelu još jednom pomiješali fikcija i stvarnost i potvrdili da je, inače neprobojna granica između njih, u Jokićevom slučaju, izrazito propustljiva.

Neobičnost Jokićeve slike svijeta ilustruje nam i priča Crni audi. Ona nam otkriva Jokićevu sklonost odbijanja viđenja stvarnosti na prvu loptu. Ovdje je krajnje neobičan niz vozačevih nevolja (nemogućnost umicanja automobilima iza sebe i preticanja onih ispred sebe) u poenti objašnjen logičnom činjenicom da se automobil nalazi na platformi šlepera koji prenosi nove automobile, ispod čekića. Pisac Saznanja ovom pričom pokazuje raskošno umijeće da nas, u literarne svrhe, preplaši svakodnevnim situacijama, sugerišući i strahovitost i jezu samog svijeta na takav, indirektan i oslobađajuće komičan način.

Na sličnom principu počiva i priča Odžačar grla koja "objašnjava" porijeklo poznatog brenda bombona.

Zadivljujuća je i priča Opera. Ona se poigrava legendom da operski pjevači visokim tonovima mogu da razbijaju stakla. Ovdje je ta njihova sposobnost dovedena u vezu sa istom kod obijača, što dovodi do promjene strukture čitavog jednog grada. Moć operskih pjevača da razbijaju stakla uzrokuje odluku da se banke u Milanu otvaraju što dalje od Milanske skale. Slično se "ponaša" i priča Bez donjeg rublja koja "igra" na mitu o seksualnom životu naučnika.

Jokić donosi novine i u shvatanju žanrovskih konvencija kratkih priča. Otkriva da kratke priče mogu biti toliko kratke da ih i nema. Iz priče Prazna priča izostaju, gube se, nestaju iz čitaočevog vidokruga i junaci i radnje i prostor i vrijeme i motivi, sve što tradicionalno čini priče. Treba napomenuti da je Jokić, osim ove, "napisao" još dvije prazne priče i naslovio ih Prazna priča II i Prazna priča III. U telefonskom razgovoru rekao mi je da mu je namjera bila da opetovanjem praznih priča referiše na našu savremenicu, u kojoj je mnogo praznih priča. I uspio je! Ovdje se treba sjetiti muzičkog pandana Jokićevih praznih priča – kompozicije Džona Kejdža koja nosi naziv 4’33", koja se sastoji od četiri minuta i trideset tri sekunde tišine i može da se izvodi na svim instrumentima. Ovo djelo se, zapravo, sastoji od zvukova koje slušalac čuje dok se ono izvodi. Kejdž svjedoči da je tokom njenog prvog izvođenja moglo da se čuje strujanje vjetra, da se tokom drugog čuo zvuk padanja kiša, a da su već tokom trećeg ljudi počeli da sami proizvode zvukove tako što su razgovarali ili izlazili iz sale u kojoj se izvodila kompozicija. Kao i Kejdžova kompozicija, i Jokićeva priča skreće našu pažnju na izvantekstovne priče i, zaista, koliko god puta da "čitamo" Jokićeve prazne priče, paralelno doživljavamo i prazne priče iz stvarnosti. Jokić nas je i ovog puta ubijedio da su njegove priče više od fikcije!

Priče Perice Jokića je gotovo nemoguće tematski grupisati jer on od priče do priče piše od "o svemu" do "o svačemu". Svaki put mu pođe za rukom da čitaoca iznenadi svježinom sopstvene tematike. Da bi mijenjao tačku gledišta, Jokićev pripovjedni subjekt ne mora da mijenja i svoje prebivalište jer je u stanju da piše bukvalno o svemu što vidi. Tako, u priči Orijentiri, iz svoje kuće koja se, najprije, nalazi, kako kaže, "u divljini" i "bogu iza nogu", notira nastajanje grada. Ova priča govori o razvoju nove civilizacije i starom običaju da taj razvoj uvijek zahtijeva rušenje neke starije civilizacije. Tako će i kuća našeg pripovjedača, poslije svih avantura, završiti "ispod mehanizacije za rušenje i odnošenje oronulih starinskih objekata".

Perica Jokić voli da pripovijeda o takozvanim odsutnim događajima, tačnije o tome kako do nečega nije došlo. Takva je priča O jednoj promociji sa koje izostaju pisac, knjiga, govornici o knjizi i publika koja sve to sluša. Ako može priča bez priče, može i promocija bez promocije! Štaviše, čini se da je takva jedna promocija dušu dala za čitanje, bolje reći – izvođenje Jokićevih praznih priča.

U jednom dijelu Saznanja dolazimo do niza priča koje objedinjuje tema najvažnije sporedne stvari na svijetu. O sporednosti fudbala govori prva priča iz tog niza sa dugim naslovom: Kratki priručnik za najlakše, najjeftinije i najefikasnije organizovanje svjetskog prvenstva u fudbalu. Jokić je ovdje odlučio da se poigra sa ciklusnošću organizovanja svjetskih prvenstava svake četiri godine, ali to nije sve – poigrao se i sa predvidljivošću njihovih ishoda. Ove priče funkcionišu kao demonstracije da se Jokićeva apsurdna logika izvanredno snalazi na svim terenima, uključujući i fudbalski. Primjer su priče: Ispravna odluka, Travnato nebo (koja i u naslovu sugeriše izokrenutost slike svijeta!), Ofsajd, Nadoknada vremena,
Nadoknada vremena 2, Živi zid, Revanš, Respekt, Proglas. Primjećujemo da svi ovi naslovi dolaze iz domena običnog govora o fudbalu, ali treba pročitati kako u Jokićevoj pripovjednoj alhemiji i obično lako postaje neobično!

Na neobičnosti u pripovijedanju ne reaguje se samo spolja, čitalačkom reakcijom čuđenja nad neobičnim likovima i radnjama, već se reaguje i iznutra, iz svijeta teksta, pa tako pseći lavež Auuuuu! iz istoimene priče postaje uzvik čuđenja na prethodno saopšteno objašnjenje vlasnice koja ga je seksualno zlostavljala.

Naslov priče Rješavanje problema na drugi način moguće je pročitati kao Jokićevu poetiku u malom. Jokićev pripovjedni postupak mogli bismo da označimo kao niz nepristajanja na uobičajena značenja riječi, čime obuhvaćeni bivaju i Jokićevi junaci, u slučaju priče iz naslova – Mihael Šumaher.

Moguće je da je nesrećan slučaj koji je zadesio Mihaela Šumahera Jokića podstakao da napiše i jednu priču o planinarenju. Planinarenje po izboru počinje sasvim običnom rečenicom kojom se opisuje ova vrsta podviga: Dok su osvajali jedan planinski vrh, planinari su mogli da uživaju u razgledanju okoline. Jokić je stvorio horizont očekivanja da se radi o sasvim običnom pohodu na planinski vrh, da bi, zatim, iznevjerio to očekivanje nastavkom u kom se saopštava da se osvajanje vrši helikopterom.


Saznanja
se sastoje iz još jedne priče na planinske teme – Uspostavljanje snijega koja na nimanijevski način opisuje nastanak snijega dovodeći ga u vezu sa disciplinama skijaških skokova i veleslaloma.

Neke od priča u Saznanjima Roberta Nimanija pokazuju tendenciju ulančavanja što je signalizirano njihovim naslovima, kao što je to slučaj sa pričama Jednog zemljotresnog dana i Istog zemljotresnog dana. U jednoj od njih akteri su par koji se vraća sa medenog mjeseca i vidi da je zgrada u kojoj stanuju srušena do temelja, ali na ovu situaciju reaguju rutinskim pozivanjem papagaja na interfon da im otvori stan koji je, zajedno sa ostalim iz zgrade, razbacan uokolo. Ovo je tipičan momenat nimanijevskog invertnog pripovijedanja: da se situacije koje iskaču iz svakodnevne rutine doživljaja, opisuju, i da se na njih reaguje rutinski, a da se o onim koje su po svemu uobičajene i automatizovane, pripovijeda, i da junaci na njih reaguju sa začudnošću. Upravo ovakav postupak i jeste jedan od onih što ovim tekstovima pribavlja humorne efekte, a čitaocu obezbjeđuje beskrajno zadovoljstvo u tekstu jer ga udaljava od svakodnevnih narativa koji guše svojom linearnošću. Kao i mladi bračni par koji se, po rušenju svoje zgrade, "preselio" u priču o penzioneru koji u svojoj priči doživljava isti zemljotres, i on razorni zemljotres doživljava krajnje spokojno – kao podrhtavanje kreveta sa osamnaestog sprata, na šta je navikao i oguglao.

Iz Saznanja Roberta Nimanija ne izostaju ni priče o književnom esnafu kod nas. Ilustrativne su priče Potpis, Pobjednik i Spisak ostalih učesnika, u kojima Jokić osvrt na instituciju nagrada i nagrađivanja uzdiže na univerzalni nivo. Apsurdnost ovih fenomena i način nagrađivanja nalazi sasvim prikladno mjesto u svijetu Jokićeve apsurdne kratke proze. Stvarnost se savršeno uklopila, takoreći, a Jokiću je bilo dovoljno da joj nađe mjesto na stranicama svoje knjige. Ove priče su parodija na nagrađivanje imena, umjesto djela. Treba, usput, dok pišemo o ovim pričama, napomenuti da Perica Jokić, uprkos izuzetnosti svojih ostvarenja, ne spada u nagrađivanije autore. Međutim, to ne treba da ga sjekira. Ipak je najveća satisfakcija, koju pisac može da osjeti, zadovoljstvo nad sopstvenim ostvarenjem, koje je utoliko veće ukoliko pritom zadovoljava i čitaoca. A Jokićeve priče to, bez ikakve sumnje i čine. Napomenimo još i to da su ove priče inspirisane književnim prilikama na našoj književnoj sceni, ali da u ovoj knjizi zatičemo i priču Nepodnošljiva lakoća postojanja kojoj je autor ovih bilježaka imao čast da kumuje, a koja na još univerzalniji način govori o odnosu pisaca prema svojim kolegama.

Atmosfera nagrada i nagrađivanja javlja se i u jednorečeničnoj priči Kompletan govor laureata na svečanosti povodom dodjele nagrade za najviše zahvaljivanja u svom životu gdje je Jokić odnos nagrađenog i nagradodavaca sveobuhvatio jednom rečenicom: – Hvala još jednom. Od jedne rečenice sastoji se i priča Pitanje na koje novinari najčešće ostaju bez odgovora. Priče sa jednom rečenicom nijesu rijetkost u ovoj knjizi – čak 18 ih je napisano u samo jednoj rečenici! Nešto zastupljenije su one od dvije rečenice, njih u knjizi ima 23. Međutim, i kada piše skraćeno, Perica Jokić postiže pun umjetnički efekat.

Autor Saznanja Roberta Nimanija u stanju je da umjetničke efekte postiže i izborom pisma. Tako je jedina priča napisana ćirilicom u knjizi прича која мора да се пише ћирилицом – Смјерна старлета спасава свијет. U njoj je četirima С dodijeljeno sasvim novo značenje, ono iz naslova, ali je simbolika spasenja sačuvana. Svetinju starijih vremena – slogu, zamijenila je ikona novog doba – starleta. Tako se Perica Jokić osvrnuo na sunovrat ili modernizaciju svijeta, kako se uzme. Promjena sistema vrijednosti u Jokićevom pripovijedanju neumitno prate i promjene u jeziku.

U priči Epilog kojom, logično, završava Jokićeva nova knjiga kratkih priča, čitaocu su dati još neki signali o tome kako treba čitati i razumijevati Saznanja Roberta Nimanija. U prvom pasusu ove priče, pripovjedač izlaže svoju poetiku žanra, tj. obrazlaže veliku učestalost kratkih priča u svojoj knjizi. To je objašnjeno devizom Roberta Nimanija koja glasi: najgore je kad te smak svijeta prekine u pola rečenice, što čini da sve ove priče čitamo sa sviješću da su nastajale u strahu od nedorečenosti. Ovaj strah će se pokazati i opravdanim onoga trenutka kada posljednja priča u knjizi završi trima tačkama, a čitalac, na kraju ostaje uskraćen za odgovor šta se desilo sa Robertom Nimanijem, nakon što je u priči Dvoboj pojahao konja. Pozivanje na jednu od prethodnih priča ukazuje na to da priče u Saznanjima Roberta Nimanija čine organsko jedinstvo i da se mogu čitati, kako kao samostalne narativne jedinice, tako i u sadejstvu jedne sa drugim jer tvore jedan pripovjedni svijet za koji nam se ponekad može učiniti da je razuđen, ali ova mozaička struktura jedinstvom lika Roberta Nimanija, jedinstvom njegovog pogleda na svijet, tonom pripovijedanja, sklonošću ka apsurdu nesumnjivo sačinjava jednu semantičku cjelinu kojoj vrijedi posvetiti krupniju čitalačku i kritičarsku pažnju.

Bojan Rajević

- 7 -