IN-OUT
 
 
 
 

 

 


Piše: Ranko Pavlović


Dokonjaci

(„Muška“ radio-drama,(koja može i scenski da se izvodi)

Glasovi (Lica):
Dimitrije Kotur
Blagoje Karajica
Đurađ Paponjak
Mitar Kačar
Vukan Zobenica
Jevrosim Tubak
Milkan Klašnjak

Akustika ljetnog dana na selu. U daljini huk vodopada i žubor rijeke. Povremeno ptičiji cvrkut i šuštanje lišća na povjetarcu.

Kotur: Eno ga, vitak kao jagnjeće rebro...
Zobenica: Dimitrije, ne spominji jagnjetinu sad kad se približava vrijeme ručku. Udari, brate, voda na usta.
Kotur: Hajde, bogati, Vukane, ti samo o jelu... Nego, gledajte... Kao pravo oglodano jagnjeće rebarce... Nadsvodio baš ono mjesto gdje se Brza rijeka najdublje usijeca u kamen klanca...
Kačar: Ma, o čemu ti to? I, kud si se gore zagledao?
Kotur: O mostu, Mitre, o mostu... Jest, most... Pravi-pravcati most...
Karajica: Naravno da je most... Šta bi drugo moglo biti gore nad klancem?... Vidite kako samo blješti na suncu, pa ne znaš da li je od kamena ili od čistog srebra!
Kotur: Ti si, Blagoje, tako mi današnjeg Svetog Ilije, raskrstio s pameću, baš kao što je i naš debeli pop Jošilo raskrstio s postom....
Karajica: Zašto, Dimitrije, pobogu? Zašto misliš da sam raskrstio s pameću?
Kotur: Srebro ti je u toj tvojoj sve praznijoj tintari. Zar ne vidiš da je onaj most sagrađen od tesanog kamena?
Karajica: Ma, kakvog kamena, šta ti je!
Kotur: I to baš od kamena iz onog gore majdana, što su ga još Austrijanci otvorili blizu izvora Brze rijeke...
Paponjak: A ja opet mislim da je napravljen od najfinijeg i dobro osušenog javorovog drveta.
Karajica: Ne lupetaj, Đurđe, tako ti te tvoje lule koju ne ispuštaš iz usta. Kakav javor, kakve besmislice!
Paponjak: Samo javor ima takvu boju, za koju ne znaš da li je sličnija boji kajmaka na ohlađenom mlijeku ili boji unutrašnjosti puževe kućice, kad naiđeš na nju onako ispranu kraj potoka.
Kotur: De sad i puževe pomiješaj s mostom! Kako ti samo takvo nešto može pasti na pamet?
Paponjak: Pogledajte ga malo bolje. Zar ne liči na gudalo napravljeno od javorove mladice?
Kačar: Ako je most gudalo (smije se), gdje su onda gusle, budalo?
Zobenica: De, Mitre, ne budali, ostavi se tih djetinjarija... A i vas dvojica... Eto vam vaš most, i vaše jagnjeće rebro, i vaše srebro, i vaše gudalo, pa idite i tražite sebi naočare.
Karajica: Meni, naočare, bogami, ne trebaju.
Kotur: Vukane, ni meni, vala.
Zobenica: Kad nabavite naočare, i to dobre, ne bilo kakve, nikako one što se na pijaci kupuju, zajedno s mladim lukom i salatom, dakle, kad nabavite naočare, vidjećete ono što vidi cijeli svijet.
Paponjak: A šta to vidi cijeli svijet, a mi ne vidimo, crni Vukane?
Zobenica: Vidi da ono gore iznad klanca nije nikakav most.
Karajica: Nego šta je, reci nam ovako neukima i ćoravima?
Zobenica: Ono nije ništa drugo nego pramen magle.
Karajica: Magle?! Kakve magle, Vukane, nesrećo jedna?
Zobenica: Jedan kraj tog pramena zakačio se o greben na lijevoj obali Brze rijeke, pa ga taj greben tu sputao kao što je Bog sputao razum onog Milkana Klašnjaka što, eno tamo livadom, trčkara za leptirovima... A drugi kraj tog pramena magle...
Paponjak: Baš me zanima gdje je taj drugi kraj.
Zobenica: Eno ga na desnoj obali, paperjastim pipcima hvata se za oštri šiljak stijene.
Kačar: Magla u sred vedrog i vrelog avgustovskog dana?! Izgleda, moj Vukane, da je Stvoritelj tvoju pamet sputao više nego Milkanovu. Ono gore nad klancem maglu nikada nije ni vidjelo.
Zobenica: Ja ti, opet, kažem da ono nije most.
Kačar: Ako nije most, nije, vala, ni magla... To gore onda može biti samo oblačak.
Paponjak: Eto ti ga sad! Most, rebro, magla, pa – odjednom oblačak!
Kotur: Sam sam kriv... Ko me tjerao da s vama tako izlapjelim sjedim i naglabam o onome o čemu pojma nemate.
Kačar: Slušaj i ti, Dimitrije, što ću ti reći. Oblačak je ono, oblačak... Naišao vjetar iznad nekog oblačnog kraja, otkinuo grudvicu oblaka, nadnio je nad klanac ponad našeg sela i razvukao u sivkasti pramičak, pa sada ne znaš da li je to oblak, pramen iščupan iz kudjelje lana ili most nad Brzom rijekom.

Nastaje žestoka prepirka, jedni drugima uskaču u riječ.

Zobenica: Ono most nikako ne može biti.
Kotur: Jest most! Most, kad vam kažem!
Karajica: Nije most nego oblak!
Zobenica: Oblak ti je u toj tvojoj tintari!
Kotur: Zar ne vidiš da je ono pravi-pravcati most, kakvog ljudsko oko do sada nije vidjelo?!
Kačar: Ako je most, ko ga je i kada gore sagradio?
Kotur: Otkud mi to možemo znati? Ni sam Bog sigurno ne zna odgovore na sva pitanja!

U prepirku se upliće Milkanov glas (u dolaženju).

Klašnjak: E-e-eno le-le-le-leptira... Le-le-leti le-le-leptir... U le-le-leptiru je ka-ka-kažu du-duša on-onoga ko-ko ko se la-la-lako ra-ra-rastao sa-sa sa ži-ži-životom... E-e-eno le-le-leptir u-u-u-ura-uranja u su-su-sunce... Su-su-sunce će mu-mu spa-spa-spaliti kri-krila...

Milkanov glas se udaljava.

Zobenica: E, jadni moj Milkane, i ti, i tvoji leptirovi... Nego, ako je ono gore nad klancem most, zašto preko njega ne prelaze kola i ljudi?
Kotur: Zašto ne prelaze? Jesi i našao šta ćeš pitati. Ti, Vukane, kad ne bi nekog nešto svaki čas zapitkivao, ne bi mogao ni smisao života da objasniš.
Zobenica: Nemoj tako, Dimitrije... Rekao si da je ono gore nad klancem most, pa sad dobro produmaj i kaži mi ako je stvarno most, zašto preko njega ne prelaze kola i ljudi?
Kotur: Šta ponavljaš to pitanje kao kakav papagaj?... Ne prolaze... ne prolaze zato... zato... (kao da se odjednom sjetio) zato što nema ko da im naplaćuje mostarinu.

Na ove riječi svi se nasmiju.

Karajica: Mostarinu? Čujete li vi ovo, ljudi?
Paponjak: Svašta ćete čuti od Dimitrija Kotura.
Kotur: Samo se vi smijte... Smijte se, smijte... Da, da, smijte se vi koliko hoćete. Ali, čujte šta ću vam reći – i ja ću se vama smijati.
Karajica: A kad ćeš se ti to nama smijati?
Kotur: Kad počnu prelaziti. A prelaziće, da znate – prelaziće!
Kačar: Ko će prelaziti?
Kotur: Kola i ljudi! Eto, ko! Zar ste zaboravili šta ste me pitali?
Karajica: Baš bih to volio vidjeti... To, kako kola i ljudi prelaze preko nečega za što ne znamo da li je most, pramen magle ili oblačak.
Kotur: I vidjećeš, vidjećeš, nevjerni Blagoje, nevjerniji i od onog nevjernog Tome iz Biblije... (viče) Milkane! Ej, Milkane! Dođi brzo ovamo!
Milkan: (u dolaženju) E-e-evo me... Š-š-š-što zo-zo-zoveš? O-o-ode le-le-leptir, a mo-mog'o sam ga... Š-š-što zo-zo-zoveš, ga-ga-gazda Di-di-di... di-di-Dimiiiitrije?
Kotur: Vidiš li, Milkane, onaj most gore?
Milkan: Mo-mo-most?
Kotur: Iznad klanca, Milkane, Bog te ubio blentavog! Iznad klanca! Prati moj prst... Eno gore, vi'š, iznad klanca...
Milkan: Kla-kla-klanca?
Kotur: Ne zapitkuj, nego idi odmah gore!
Milkan: Go-go-gore?
Kotur: I naplaćuj mostarinu od svakoga ko naiđe!
Milkan: Ja-ja-ja da-da-da na-na-napla-napla-naplaćujem mo-mo-most-mostarinu?
Kotur: Ne gledaj me tako blesavo, nego trči gore!
Milkan: (u odlaženju) Ka-ka-kad mo-mo-moram...
Kotur: (viče) Po pješaku uzimaj dukat... Čuješ li me, Milkane?... Po pješaku dukat, a po kolima tri!
Karajica: Mislio sam ići na ručak, ali sad moram čekati da Milkan Klašnjak donese Dimitriju Koturu dukate od mostarine. (smijeh)
Karajica: A je li Milkan ponio torbu?
Paponjak: Šta će mu torba?
Karajica: Pa za dukate... Znate li koliko će on gore nakupiti dukata? (još veći smijeh)
Zobenica: (imitirajući Kotura) "Po pješaku uzmaj dukat, po kolima tri!" Znate li vi kakva će paruština tu da padne?! (opšti smijeh)
Kotur: Samo se vi smijte... Vidjećete kad se Milkan popne... Ma, pogledajte gore prema mostu! Eno ga! Stigao je!
Zobenica: Jest, bogami. Eno ga na vrh klanca... Kad brže stiže?... Ma, kad se tako visoko popne, niko ne primjećuje da mu je Gospod sputao razum.
Paponjak: Kad ga onako gore pogledam, meni liči na kantardžiju na nekoj staroj turskoj malti.
Kačar: Ja, ljudi, ništa ne vidim. Meni je sunce udarilo u oči, pa mi se od prevelikog sjaja sve smrklo.
Karajica: Smrklo se tebi odavno, Mitre Kačare... A i nama je, samo krijemo i od drugih, i od sebe.
Kotur: Ama, ćutite i gledajte... Eno Milkana Klašnjaka, hoda po mostu.
Kačar: Ja, brate, ni sad ništa ne vidim.
Kotur: Tako mi današnjeg Svetog Ilije, vidim i prvog čovjeka koji je zakoračio na most. On ide prema Milkanu, a Milkan se vraća sa sredine mosta, ide prema tom čovjeku.
Paponjak: Biće da se ludi Milkan vraća tamo gdje bi i trebalo da bude ako želi naplaćivati mostarinu. Do svoje malte.
Kačar: Sad i ja vidim... Taj čovjek što je prvi zakoračio već je stigao do sredine toga što nije ni most ni oblak.
Karajica: "Nije ni most ni oblak"?! Most je ono, blentavi Mitre, i to ne običan, nego most svetog Ilije Gromovnika!... Ljudi, eno i prvih kola na mostu!
Zobenica: Jedva ih nazirem, kao da su uronila u pramen magle, ali čujem kako bat konjskih kopita zveči po kamenom podu mosta.
Kotur: Ljudi, ne čini li vam se da su ono zlatne kočije i da su u njih upregnuta dva vatrena vranca?
Kačar: Slabo vidiš, Dimitrije... Zagledaj se bolje, pa ćeš vidjeti da su kočije vatrene, a vranci zlatni.
Karajica: Mene je zaslijepio sjaj kočija, pa ne vidim dobro ni njih ni konje. Ali, vidim, baš dobro vidim, da je u vatrenim kočijama sveti Ilija Gromovnik.
Paponjak: Već su na sredini mosta.
Kotur: Ama, šta se ono događa?
Zobenica: Šta?... Ja ne vidim ništa.
Kotur: Gledajte... Ludi Milkan napustio svoje mjesto, pa eno i on krenuo za svetiteljevim kočijama.
Kačar: Ko će sada naplaćivati mostarinu?
Karajica: Ma, pusti mostarinu!... Ne zna ludi Milkan da može izgorjeti u onim vatrenim plamenovima što ostaju za kočijama.
Zobenica: E, sad i ja nešto vidim... Ispod konjskih kopita sijevaju munje, a s kočija se otkidaju plameni jezici.
Kotur: Ljudi, vatra zahvata most! Pogledajte! Još malo, pa će sav biti u plamenu.
Zobenica: Vidjeste li ono čudo?
Karajica: Kakvo čudo, crni Vukane?
Zobenica: Vidite li kako su se kočije svetog Ilije odlijepile od mosta i sada lete u nebo?!
Kačar: A zapaljeni most se ruši...
Paponjak: Ruši, bogami, ruši.
Kačar: Još koji trenutak i nad klancem će zjapiti samo jalova praznina.
Karajica: A naš jadni Milkan Klašnjak pada u provaliju... Pravo u razjapljena usta smrti...
Kotur: Zar vi, lude luđe od Milkana, ne vidite ništa?!
Zobenica: Vidimo svašta, ali ne znamo šta ti to vidiš, Dimitrije, a mi ne vidimo.
Kotur: Pogledajte bolje i vidjećete kako Milkanu Klašnjaku izrastaju krila...
Karajica: Jest, bogami, krila...
Paponjak: Vidi, stvarno krila!
Kotur: ... i kako se Milkan Klašnjak, kao ptica, uzdiže u nebo, baš onim pravcem kuda su odjezdile kočije svetoga Ilije...

Muzika.
Pretapanje u pređašnju akustiku.


Karajica: Sad ću ja vama reći pravu-pravcatu istinu... Nešto što bi trebalo svi da znate, a ne znate... (izvjesno vrijeme – tišina) Hljeb... Znate li vi od čega se mijesi hljeb?... (tišina) Hljeb se mijesi od proljećne rose i prve sunčeve zrake... (tišina) Čim se pojavi iza brda, prvi sunčev zračak odmah potraži kapljicu u kojoj će ugledati vlastito lice i diviti se svježini i ljepoti svog zlatoustog osmijeha.... (tišina)
Paponjak: I, veliš, baš od rose i prve sunčeve zrake? Od njih se, dakle, mijesi hljeb?
Karajica: Svakome ko ima imalo pameti, to mora biti jasno.
Kotur: To znači da ne treba ni orati ni kopati, ni sijati ni plijeviti, ni žnjeti ni mljeti.
Kačar: Sačekaš izlazak sunca i – eto ti hljeba!
Paponjak: Veliš, Blagoje, ako sam te dobro razumio, od prve sunčeve zrake i kapljice rose?
Karajica: Onome ko to ne može da pojmi hljeb nije ni potreban, jer tome ni život ne treba.
Zobenica: Baš jednostavno... Ustaneš, odeš na potok, ispereš krmelje iz očiju i u pristranku sa stabla bunike ubereš velik hljeb, okrugao kao mlinski kamen i rumen kao večernje nebo na zapadnoj strani uoči kišnog dana.
Kačar: Čuj budalu! Hljeb sa bunike?! Ko je to i gdje vidio?
Paponjak: Zašto sa bunike? Ljepši je, brate, hljeb sa djeteline ili kalopera, otuda ga treba uzbrati.
Kotur: Bogami, ja bih ga potražio na miloduvu. Em mila biljka, em mirisna kao crkvena kadionica. A blentavi Vukan navro na otrovnu buniku.
Zobenica: Nisam navro na buniku. Ama, nešto mislim, bunika je najviša među biljem, nadraste sve ostalo, zato na njenom vrhu prva sunčeva zraka nađe prvu kapljicu rose, pa mislim da je taj prvi hljeb najljepši i najslađi.
Paponjak: Svaki hljeb je sladak i nije važno na kojoj travci ga je sunčev zračak umijesio u kapljici rose, ali ne znam zašto ga ja nikada nisam vidio na livadi... Ili sam slijep kod očiju, ili takvi hljebovi ne rastu na mojim njivama, ni kraj puteva kojima ja prolazim.
Kotur: Ćorav si, nego šta... Da nisi ćorav, vidio bi kakve dobre guzove ima Vidakova udovica koja svakog dana makar četiri puta prođe kraj tvoje kuće.
Kačar: Ne miješaj guzove s hljebom, grehota je... Nego, ja bih htio da znam šta oni koji se hrane Blagojevim hljebovima od sunčevih zraka i bisernih kapljica jedu kad je oblačno ili kad po njivama osvanu mraz i snijeg umjesto rose?
Karajica: Vala, tvoja znatiželja je dublja od kace bez dna. Ni Bog dragi ne zna odgovore na sva pitanja, a kamoli ja.
Kačar: Ne miješaj Boga u ovo naše trabunjanje. Ima on drugih, važnijih briga i poslova.
Karajica: Da čitate Sveto pismo, ili da bolje slušate popa u crkvi, znali biste kako je Mojsije, izašavši iz Egipta i došavši u pustinju, hranio svoj narod hljebom od rose.
Paponjak: Vala, Blagoje, ti nas odvede u prastari stari vijek. Da si se makar zakačio za nešto iz Novog zavjeta, pa bi to čovjek i razumio, ali kud će nas, brate, ta tvoja priča odvesti kad si krenuo sa Starim zavjetom...
Karajica: Ne trabunjaj, nego slušaj... Kada se prevelika rosa digla, piše u "Knjizi izlaska", površinom pustinje ležao je tanak sloj nečeg što je bilo slično pahuljicama. To je hljeb koji vam je Bog pribavio za hranu, rekao je tada Mojsije začuđenim Izrailjcima.
Kotur: Ljudi, Blagoje Karajica je krenuo od Mojsija, a to znači da njegovoj priči nećemo dočekati kraj sve kad bismo u ovoj hladovini pod hrastom ostali do zalaska sunca.
Karajica: Kao kad ti kreneš s pričom o mostu sličnom jagnjećem rebru... Nego, podne je, valja kući na ručak...
Zobenica: Mi ćemo, bogami, kući, a ti, Blagoje, na njivu, pa tamo ručaj.
Karajica: Bilo bi bolje, Vukane, da se ne sprdaš sa mnom.
Zobenica: Ne sprdam se ja s tobom, Bože sačuvaj! Noćas je bilo rose, jutro osvanulo vedro, sunce izgrijalo dok si ti još rukama istraživao babina prsa i pitao se kud nestadoše one njene bujne grudi u kojima je nekad bilo najmanje dvije oke...
Karajica: Čuješ, Zobenica, ostavi babu na miru! Ona s ovim o čemu razgovaramo nema baš nikakve veze.
Zobenica: Kažem, bilo rose, osvanulo sunčano jutro, pa se sad po onoj tvojoj prisojnoj njivici kraj Brze rijeke sigurno može nakupiti puna vreća hljebova... Ti ručaj tamo, a mi ćemo svako kod svoje kuće.
Kotur: Bogami je tako. Haj'mo na ručak.
Paponjak: Ma, kakav ručak u ovo doba! Rano je još za ručak... Idemo prije ručka malo dolje do vodenice, da vidimo šta radi Jevrosim Tubak.
Kotur: Dobro veliš. Ja potpuno zaboravio da moramo malo i do vodeničara.
Karajica: Haj'mo onda do Tubaka, šta čekamo...

Muzika, a zatim pretapanje u akustiku sličnu pređašnjoj, samo je žubor rijeke bliži i čuje se kloparanje mlinskog kamena, podalje od blende.

Kotur: Jevrosime, kakva ti je to oblica u rukama?
Tubak: Lipova... Dvije godine sušila se na tavanu vodenice, baš iznad ognjišta.
Karajica: A taj nož? Nismo ga dosad vidjeli.
Tubak: Napravio mi ga kovač Hranislav Maglov... Oštar i ljut k'o guja prisojkinja... Rekao sam Maglovu da mu za ovaj nož s drškom od ovnujskog roga neću za meljavu uzimati ušur najmanje tri godine.
Paponjak: A šta nišaniš niz tu oblicu?
Tubak: Gledam, brate, gdje da je zarežem... Nož gladan... zinuo... hoće mekane i suve lipovine, a ja nikako da ga počnem hraniti.
Kačar: Pa, šta čekaš? Suva lipovina ti je u jednoj, a nož, koji baš te lipovine hoće, u drugoj ruci.
Tubak: Šta čekam?... Otkud ja znam?... Čekam da mi sine ono moje... da mi se kaže gdje ću zarezati.
Karajica: I ti, Mitre, svašta pitaš... Znaš da je naš vodeničar, naš Jevrosim Tubak, odavno poznat likovni umjetnik, a svi umjetnici su ti nekako na svoju ruku, pa tako i naš vodeničar.
Paponjak: Naš naivac, je l' ga ono tako nazivaju?
Kotur: Tako su pisale novine kad je izlagao tamo u gradu, poslije one... kako 'no je zovu... likovne kolonije.
Karajica: Je li, Jevrosime, šta će ti ta dva kvrgava ogranka na oblici?
Tubak: Takve ih priroda stvorila, pa nisam htio da ih odsiječem... Možda će se baš takvi kakvi jesu uklopiti u ono što budem izdjeljao iz ove oblice. Vidiš da liče na dvije ptičije noge.
Paponjak: Hoćeš li praviti pticu iz te oblice?
Tubak: Otkud ja to znam?
Karajica: Ako ti ne znaš, ko će znati?
Tubak: Ja samo nadnesem nož nad drvo, a onda ruka sama krene tamo kud je naumila, kuda je nešto u meni, a meni nepoznato, povuče, pa ne znam šta će od svega ispasti.

Rezak zvuk noža koji zasijeca drvo.
Taj zvuk će se ritmično ponavljati, uz manje pauze, do pred kraj drame.

Zobenica: Pisalo se dosta o našem Jevrosimu...
Kotur: ... i govorilo na radiju...
Paponjak: ... i prikazivalo na televiziji...
Karajica: A on ovdje u vodenici prevrće vreće žita i brašna, i baš ga briga za sve to što o njemu govore i pišu.
Tubak: A šta mi je za tim što govore i pišu... Ne govore oni i ne pišu zbog mene, nego zbog sebe.
Kačar: Ćuti Tubak i samo djelja, djelja, djelja... Ponekad mi se učini, dok posmatram kako vješto barata nožem, da je u njegovim rukama suva drenovina mekša od sira u mojim šakama.
Kotur: (iznenađeno, povišenim glasom) Ljudi, vidite li vi šta je Jevrosim izdjeljao dok mi trabunjamo?!
Karajica: Šta?... Vidi, vidi... Nešto kao... kao... kao...
Paponjak: Kao nos...
Kačar: Da, da, kao nos.
Kotur: Ali, ne bilo kakav nos, nego kao nos, kao nos... Ma, pogledajte, ljudi! Pljunuti nos Kurta Valdhajma!
Zobenica: Onog što je bio generalni sekretar Ujedinjenih nacija?
Karajica: A poslije toga predsjednik Austrije?
Kotur: Baš tog Kurta Valdhajma!
Paponjak: Jest, njegov nos, Kurtov, tako mi današnjeg Svetog Ilije i onih njegovih vatrenih kočija što malo prije odletješe u nebo!
Tubak: (tiše, za sebe) Onog Kurta Valdhajma, ili njegovog dvojnika, koga sam, mladog, vidio na Kozari... (Njegova misao) Ljeto, četrdeset druge... Ofanziva na Kozari... Oni soldati krvavih ruku tjeraju preplašen, nemoćan narod u logore... Plač, vriska, jauci... Ja petogodišnji dječak... otac me čvrsto stišće za ruku...

Akustika koja dočarava mnoštvo naroda koji se kreće kroz šumu. Poneki pucanj. Povici vojnika na njemačkom i na hrvatskom. Plač djece i žena. Bolno stenjanje. (U slučaju scenskog izvođenja, inserti filma na video-bimu.)

Tubak: (njegova misao) I sve bih ja to zaboravio... I kolone, i znoj, i glad, i žeđ, i strah, i oštrice noževa koje su se blještavim sjajem zarivale u grudi sputanih ljudi... Petogodišnje dijete zaboravlja i lijepe stvari, a kamoli neće strahote koje se, teške kao čelik, svojom nejasnoćom spuste na dno duše, pa otud, mračne i nejasne, truju čovjekov život do groba... Zaboravio bih i onog visokog, mladog, štrkljastog fašistu koji je išao u grupi vojnika u njemačkim uniformama i upirao prstom u one koje je trebalo izdvojiti iz kolone nevoljnika pohvatanih u šumi... Zaboravio bih i onu lokvu krvi u kojoj je ostala da krklja moja majka kojoj je jedan vojnik zario nož u grudi kad me je pokušala neprimjetno gurnuti u gustiš i tako me izdvojiti iz kolone koja je vodila u smrt... Zaboravio bih i stisak očeve ruke kad je na njega onaj koščati, suvonjavi, u struku neprirodno presavijen vojnik upro prst, što je bio znak vojnicima da ga prebace u kolonu muškaraca koja se kretala uporedo s nama... Zaboravio bih i kako me otac tada gurnuo u šipražje, pa požurio u onu kolonu što je vodila u smrt, da bi skrenuo pažnju s mene, i tako me zaštitio od kame... Možda bih i tog mladog, visokog njemačkog oficira zaboravio, da nisam vidio njegov veliki, orlovski nos, koji je štrčao sa špicastog lica...

Vraćanje u pređašnju, osnovnu akustiku.

Kotur: Jest, nos Kurta Valdhajma. Nikome drugom ne može pripadati takav nos nego samo njemu.
Kačar: Kad bolje pogledam, u pravu si, Dimitrije... Valdhajmov, baš Valdhajmov.
Zobenica: A zašto si se ti, Jevrosime, ućutao, pa samo djeljaš li, djeljaš?
Tubak: Šta da pričam kad sve znate?
Kotur: To što djeljaš... Je li to nos Kurta Valdhajma?
Tubak: Kljun... Mislio sam da djeljam kljun... Ali sad, kad i vi tako kažete, mislim da bi to mogao biti i nos Kurta Valdhajma.
Paponjak: Otkud si se sjetio da baš sada djeljaš Valdhajmov nos?
Tubak: Ja sam mislio da izdjeljam pticu... Ali... Nekako mi Kurt u mislima... Neki dan dođe u mlin onaj Vaskrsije Gvozden, odozgo iz Gornjaka... Donio mi litru rakije, zamotanu u dupli list nekakvih starih novina... Popijemo po dvije-tri čašice, Vaskrsije ode, a ja uzmem one novine da ih presavijem i zataknem pod strehu, zatrebaće za potpaljivanje vatre. Kad, gleda me s novina čovjek... Nekako špicastog lica, sa koga štrči velik, pogrbljen nos...

Akustika unutrašnjosti vodenice.
Tubakov glas "bori se" sa zvukom mlinskog kamena.
(U scenskoj verziji moguć snimak događaja koji slijedi na vdeo-bimu.)


Tubak: (njegova misao) Ovaj nos... Ovo lice... Ovaj pogled čovjeka sa slike u novinama... Čekaj, da vidim šta piše... „Predsjednik Austrije Kurt Valdhajm juče je...“ Ja znam taj pogled, to lice i taj nos... Kurt Valdhajm, predsjednik Austrije? Toliko puta vidio sam njegovu fotografiju u novinama kada je bio generalni sekretar Ujedinjenih nacija, a tek sad, buljeći u zgužvane, stare novine, prepoznajem ovo lice i ovaj nos... Vidim ih preplašenim očima petogodišnjeg dječaka, gore na Kozari, četrdeset druge... Jest, to je on bio... On ili neko mnogo, mnogo sličan njemu, Kurtu Valdhajmu... Samo, tada mnogo mlađi nego na fotografiji u koju buljim... Kad čovjek stari, neke crte lica mu se mijenjaju, a neke ostaju onakve kakve su bile i u mladosti... Taj nos, na primjer... On, baš on, taj nosati i neprirodno u struku presavijeni vojnik, upro je prstom u mog oca... Da, taj njegov nos... To se ne zaboravlja... (Glasno, više nije njegova misao) Znam tog čovjeka!

Vraćanje u pređašnju akustiku.

Kotur: Šta kažeš, Jevrosime?
Jevrosim: Znam tog... (Iznenađeno, kao da se naglo probudio) Šta ti to mene pitaš, Dimitrije?
Kotur: Nešto si rekao... Kao, "znam tog čovjeka"... Tako nešto... Nisam baš najbolje čuo, pa te pitam šta si rekao?
Kotur: Ništa ja nisam rekao. Šta ću govoriti? Zar ne vidiš da djeljam, a ja kad djeljam, onda niti šta govorim, niti o čemu razmišljam. Prepustim nož ruci, a ruku srcu, pa srce vodi ruku, a ruka nož... I tako... eto... nastaju ove moje besposlice...
Zobenica: Skulpture... Tako je, čini mi se, pisalo u novinama... Umjetnički vrijedne skulpture naivnog umjetnika Jevrosima Tubaka...
Tubak: Ja ih jednostavno zovem besposlice. Dok sjedim u mlinu, djeljam, samo da ruke nekako uposlim, kao da štapom džaram po popelu... Eto, zato ih zovem besposlicama.
Paponjak: Vidite, ljudi! Mi mislili nos, a ono Jevrosim Tubak iz one lipove oblice izdjeljao pticu!
Kačar: Da čovjek ne povjeruje... Prava-pravcata ptica, kao da ju je sam Bog stvarao. Čini ti se da će ovog časa poletjeti i pridružiti se svom jatu koje je daleko odmaklo.
Karajica: Ona dva kvrgava ogranka, što su onako nezgrapno izbijala iz oblice, sad su ptičje noge.
Zobenica: A ono za što smo mislili da je nos Kurta Valdhajma, ono je... pogledajte i sami, što da vam pričam... ono je ptičji kljun.
Kotur: Ptica, brate, ništa drugo nego ptica. Pravo veliš, Mitre, čini ti se – sad će poletjeti... Nego, šta ćeš, Jevrosime, s tom svojom pticom od lipovine činiti? Hoćeš li je u lonac ili u kavez? (smijeh)
Tubak: Šta ću činiti?... Pustiću je, eto šta ću.
Kačar: Pustiti? Kuda pustiti?
Paponjak: Toliko se namučio da je izdjeljaš, a sad ćeš je jednostavno pustiti?
Tubak: Neka leti svome jatu... Imam ja tih besposlica od drveta koliko hoćete gore na tavanu.
Zobenica: A kako ćeš je pustiti?
Tubak: Onako kao što bih pustio i svaku drugu pticu... Evo, ovako... Blago je obuhvatim objema šakama, ispružim i malo podignem ruke...
Kotur: Pogledajte, ljudi, malo bolje kljun Tubakove ptice! Onaj kljun za koji smo mislili da je nos Kurta Valdhajma. Kad ga sad ovako posmatraš, sličan je pramcu nekog starog broda.
Karajica: I to, ne bilo kakvog broda, već onog vikinškog, što smo ga gledali u knjigama i na filmovima.
Tubak: Sad ću zamahati rukama i... Eto, pustio sam pticu.
Kačar: Ovo je pravo čudo... Čudo nad čudima. Ona maše krilima, ona leti...
Paponjak: Od suve lipovine, izdjeljana nožem, a – leti.
Paponjak: Leti, leti... Ali, ali... Šta se ono događa? Vidite li što i ja vidim?
Kačar: Krila se odvajaju od tijela ptice i lete u vis... pod nebo...
Zobenica: ... a tijelo pada... pada... pada... pljus!... Eno, već je u rijeci!
Karajica: ... a krila... krila... gore visoko... visoko... stapaju se s oblakom...
Kačar: Lete u nebo da traže ludog Milkana.

Muzika.
Pretapanje u pređašnju akustiku.


Kotur: Podne je davno prevalilo i sad je zaista vrijeme da krenemo na ručak.
Karajica: Dobro veliš, Dimitrije. Hajdemo polako, dok babe sa štapovima nisu krenule da nas traže.
Paponjak: Jevrosime, čuješ li kako tandrče mlinsko kamenje u tvojoj vodenici? Izgleda da melje naprazno.
Tubak: I vi meljete naprazno, pa – nikom ništa!
Kačar: Ipak ti, Jevrosime, idi unutra i naspi žita u koš. Melji pšenicu dok nam Blagoje Karajica ne počne svima donositi one svoje hljebove od sunčevog zračka i jutarnje rose.
Karajica: Ostavi ti na miru moje hljebove od sunčevih zraka i jutarnje rose, nego uzmi Bibliju i čitaj, ili slušaj popa ako kad odeš u crkvu, pa će ti se sve samo od sebe kazati.
Kotur: Šta ste se raskokodakali toliko, kao kvočke kad siđu s legla da se napiju vode... Pogledajte gore u nebo... Šta vidite?
Kačar: Ja ne vidim ništa.
Kotur: Pogledajte bolje, napregnite oči. Vidite li kako leti Milkan Klašnjak?
Paponjak: Ja baš ništa ne vidim... Čekaj, čekaj... Sad vidim... Leti, bogami, leti...
Kotur: Leti, leti...
Paponjak: Leti... i to ne bilo kako... nego... ma, gledajte sami, neću vam ja opisivati što vidim... leti na krilima Tubakove ptice.
Kačar: A za njim se vuče pramen magle od koga je sazdan onaj most Vukana Zobenice, što ga je vidio gore nad klancem.
Zobenica: Gdje su ti oči, Bog te ubio?! Nije ono magla što se vuče za Milkanom Klašnjakom.
Kačar: Nego šta je?
Zobenica: Ono ti je oblačak koji je gore, umjesto mosta, vidio Mitar Kačar.
Kotur: A meni se sve čini da za Milkanom Klašnjakom jure zlatne kočije svetog Ilije Gromovnika u koje su upregnuta dva vatrena vranca...
Karajica: Nisu kočije zlatne, već vatrene...
Kačar: ... a vranci nisu vatreni, nego zlatni...
Kotur: ... a Milkanova krila... hoću reći... Tubakova... ma, krila one Tubakove ptice... na Milkanu Klašnjaku koji leti za kočijama... vatrenim ili zlatnim, svejedno sad... ma, šta me briga kakve su... šta mi je do kočija... nego, leti... leti Milkan... lete krila Tubakove ptice, lete kočije svetog Ilije Gromovnika... leti... sve leti... leti... leti...

Koturov glas gubi se u tandrkanju kočija, koje se pretapa u muziku.
Odjavna špica.

(Zavjesa)

- 16 -