Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
 
 
 

 

 


Nove knjige ­

Srbija u Simićevom satiričnom ogledalu

Priče iz kaveza
Slobodan Simić
Agora - Zrenjanin, 2016

Knjiga našeg sjajnog satiričara i psihijatra Slobodana Simića pod nazivom Priče iz kaveza, sklopljena je od odabranih priča iz njegovih četiri do sada objavljenih knjiga: Priče bez pouke (1995), Brod pacova (1999), Nezaštićeni svedok (2006) i Švedski sto (2011). Ona je prava poslastica za književne sladokusce i svojevrsna uvrnuta ali istinita istorija apsurdnih zbivanja u Srbiji u poslednje dve decenije (1990 – 2010).

Prva polovina devedesetih 20. veka u Srbiji obeležena je ratnim haosom koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju, neobuzdanom provalom destrukcije, primitivizma, zla, kao i uzdizanjem neprikosnovenog Vladara. U brojnim, upečatljivim pričama iz knjige Priče bez pouke, izbija hladan zadah čistog Zla, moć razobručene demonske sile, koja dolazi iz paklenih dubina ljudske prirode. Na slobodnim izborima u Paklu između Boga i Đavola, ljudi masovno biraju Đavola ("Izbor")! Tada, početkom devedesetih godina 20. veka, započinje strmoglavo rušenje svih opšteljudskih vrednosti. O tome umetnički sjajno svedoči gotovo nadrealna, ali duboko istinita priča o majci koja grdi sina što studira prava, umesto da diluje drogu, a ćerku bije što je završila studije medicine umesto da bude dobro plaćena pevaljka! Simić, sažeto i ogoljeno prikazuje mračno, nakazno lice srpskog društva u kojem se ljudi stide obrazovanja, kulture i dobrote, a ponose se primitivizmom, nekulturom i kriminalom stečenim bogatstvom. Sistem vrednosti je okrenut naglavačke: zlo, destrukcija, pohlepa i laž su na vrhu lestvice.

Po zlu čuvene devedesete godine, posebno one posleratne godine (posle 1995) u Srbiji, ovekovečene su u zbirci priča Brod pacova (1999). Istorija beščašća i moralnog sunovrata se nastavlja. U ovoj knjizi su sarkastično prikazani odsustvo pravne države, arogancija vlasti, negativna selekcija ljudi na odgovornim državnim funkcijama ("Ulazak u vladu", "Pravi put"), amoralnost stranačkih vođa ("Pismo političkom prijatelju"), ignorisanje profesionalnih znanja zarad stranačke pripadnosti ("Partijska država").

Simićeva treća knjiga priča Nezaštićeni svedok (2006), nastala posle demokratskih promena u Srbiji 2000. godine, bavi se "tranzicijom" sa početka trećeg milenijuma, kao i novim društvenim fenomenima koji zaslužuju pažnju satiričara. Čitaocu je jasno da je ušao u jedan potpuno šašav svet, da se nalazi u zemlji izopačenih, iščašenih vrednosti, u nemogućoj državi zvanoj Srbija. U ovoj knjizi susrećemo mnoštvo čudesnih likova - kriminalce, političare, sudije, profesore, oficire, ministre, premijera, novobogataše i tzv. male ljude i velike gubitnike tranzicije. U Srbiji poštovanje i slava se ne stiču ni pameću niti poštenjem, već naprotiv, nepoštenjem ili ludošću (kao onaj stari i javnosti nepoznati akademik koji je iznenada postao popularna i omiljena javna ličnost tek onda kada su mu u TV emisiji spale pantalone!). U haotičnoj zemlji kakva je Srbija ni organizovani kriminal nije valjano organizovan, pa dolazi do fatalnih grešaka i tragikomičnih zabuna. Ova antologijska priča ("Organizovani kriminal"), završava se tako što običan građanin koji je greškom postao žrtva loše organizovanog kriminala, moli policiju da pusti kriminalce da se bolje organizuju kako ne bi nevini ljudi na pravdi Boga stradali!

Ova urnebesna knjiga na duhovit način zaseca u samu srž procesa tranzicije u Srbiji, a posebno dobro razotkriva njenu ružnu stranu. U vremenu nastanka kapitalističkog društva, kada je najvažnije prihvatiti "nova pravila igre", sasvim je normalno da je papagaj Kića, ponavljajući nekoliko čarobnih lozinki: "Tranzicija!", "Tranzicija!", "Evropa!", "Evropa!", "Reforme!", "Reforme!", dogura do - ministra u Vladi! Proces tranzicije za mnoge "nesposobne" je put u pakao, ali je za one "snalažljive", "sposobne” pravi raj, sjajna prilika da pokažu svoju dovitljivost, maštu i prilagodljivost tržištu, stvarajući čitav niz novih zanimanja. Tako, recimo, otpušteni miner iz nerentabilnog kamenoloma, započinje i razvija novi biznis: diljem Srbije diže u vazduh, po porudžbini, prvo komšijski poljski klozet, pa onda auto, najpre prazan, a kasnije pun - sa sve vlasnikom itd. I otpušteni cepač karata u pozorištu se uspešno snašao: počeo je da naplaćuje gledaocima – izlaz. Ko hoće da se spase i pobegne pre kraja dosadne predstave, a takvih je mnogo, izvolte, može, samo prvo platite!

Švedski sto (2011) nastaje u doba grotesknog vrhunca procesa srpske tranzicije u vidu otimačine. Ove crnohumorne, fantazmagorične priče o neverovatnim i monstruoznim zbivanjima u jednom fiktivnom svetu, neumorno se takmiče sa čudesima u našem realnom, nakaznom svetu. Samo pisac takve vizije i literarne snage kao što je Simić može u toj divovskoj borbi da nadmaši aktuelnu stvarnost.

Slobodan Simić je pisac velikog dara, snažne i nesputane imaginacije, lucidnih zapažanja karakterističnih "detalja”, sjajnih ideja i efektnog književnog izraza, krajnje sažetog i preciznog. On je majstor kratke satirične priče, koji uvek ima originalnu ideju, intrigantan zaplet i često krajnje neobično, simićevski luckasto razrešenje, sa potpuno neočekivanim, suludim raspletom. To je sjajno formulisao A. Čotrić, koji je napisao da je Simić "čudotvorac koji na apsurdan način raspliće svoje pripovesti", tako da čitalac njegovih priča "uvek očekuje neočekivano".

U neveseloj društvenoj stvarnosti savremene Srbije, prepunoj gluposti, nakaznih pojava i iracionalnog ponašanja, rasni pisac gogoljevskog karaktera, kakav je Simić, našao je inspiraciju i bogat materijal, koji je znalački književno uobličio i tako stvorio delo izuzetnog dometa, zanimljivo i literarno vredno. Upravo zato što njegove priče predstavljaju bespoštednu i umetnički vrhunsku satiru, Simić je opravdano, po mišljenju kritike, zaslužio laskavu titulu "Domanovića naših dana".

Žarko Trebješanin


Čemu se to smiješ, brodograditelju?

Brodogradnja u boci
Bojan Rajević
Matica srpska - Društvo članova u Crnoj Gori - Podgorica, 2015

Nije to smijeh. Zapravo, nije to samo smijeh. To je pomalo smiješak, pomalo smijuljak, a najviše podsmijavanje – svijetu i sebi u njemu. Svijetu nakrivljenom, deformisanom, iskliznutom, što raste i izrasta u grotesku kojom se živi, sve upornije. Nije to samo smijeh. To je i preispitivanje svijeta, odnosno onoga što je čovjek hatom i nehatom uspio da napravi. A napravio je civilizaciju, društvo, religiju, politiku, socijalnu pravdu i nepravdu, obrazovanje, represiju, nešto što je kultura i ono što liči na kulturu. Napravio je mala i velika čuda kojima dosledno služi, nesvjestan da se čudo, kao svako čudo, jednoga jutra, prometnulo u čudovište. Da je aforističar mitski junak, aforizam bi bio koplje na kome izdišu čudovišta, a sa njima i strah. Ovako, aforizam je pomalo smiješak, pomalo smijuljak, a najviše podsmijavanje, svijetu i sebi u njemu.

Istorija aforizma počinje onda kada se vjerovalo da riječ sama po sebi može biti ljekovita. Zato je njegova etimologija skopčana sa riječju kojom se imenovao medicinski recept u prozi. U prostoru usmenog stvaralaštva, njemu, donekle, odgovara poslovica, a u govoru dosjetka. Dosjetku, poslovicu, epigram i aforizam objedinjuje logička i semantička sažetost. Ono što aforizam izdvaja kao poetički samostalnu kategoriju, jer se može govoriti i o poetici aforizma, jeste njegova stilska upečatljivost. Upravo specifičnost stila dovodi do formalne raznovrsnosti i značenjske složenosti ove po svemu autonomne prozne vrste. Specifično stilsko obilježje od aforizma čini poseban tip figurativnog mišljenja, koje ne želi da poduči ni da izrazi stečeno iskustvo – koje je, ruku na srce, uvijek sumnjivo – već se najčešće u magmi i magli paradoksa, grozi metafore i opredjeljuje za izricanje spoznaje koja je očigledna, a koja ipak djeluje kao novina. Baš to izricanje poznatog (ili spoznatog) na nov način, aforizam opisuje kao mjesto u kome se čuva ono što jeste sama srž umjetnosti riječi.

Nema aforizma bez komike, a komike nema bez smijeha, kao što nema ni brodоgogradnje u boci, bez boce u koju može stati poruka da su sve lađe potopljene, davno. Smijeh, dakle, nije samo u predmetu, nije samo književnoteorijska kategorija, već nastaje, u interakciji predmeta i recepijenta, što znači da je smijeh fiziološki rezultat određene estetske relacije. Objasniti tu relaciju znači prepoznati dva faktora: smiješni objekat i čovjeka (subjekta) koji se smije. Ovako posmatran, da se malo pozovemo na Propa, smijeh prerasta mehanizam odbrane od raznoraznih iščašenja kojima je sklona stvarnost, postajući i svojevrsna ontološka diskursivnost koja opstaje između kategorija objekat-subjekat. Zato je aforizam, jedino u takvom odnosu – incidentnosti ontološke zapitanosti – moguć kao najlucidniji, a zašto ne kazati, i najelitniji, izdanak onoga fenomena, koji, sa manje ili više pompeznosti, nazivamo, književno stvaranje.

Ima kod aforizma još jedna lijepa dimenzija, koja je svakako bliska njegovom poetičkom specifikumu, a to je da njegova istina nije "statistička", pošto aforizam ne pristaje na uzdizanje pojedinačnog (do koga mu je, mora se priznati, iznad svega stalo) na nivo opšteg. Zato njegova meta nije samo, i isključivo samo, stvarno, već i moguće. Tako se "smjehotvornost" aforizma razgranava kroz sve vidne i nevidne rukavce stvarnosti, nikada ni jednim sasvim zadovoljan i nikada ni jednom sasvim vjeran.

"Brodogradnja u boci" Bojana Rajevića, je jedna od onih knjiga koje se opisuju kao moguća hronika naličja našeg vremena. Ona će, svakako, ako to već nije, izrasti u zavjetnu knjigu crnogorske aforistike. Rajevićava aforističarska britkost detektuje, definiše i bilježi sve ono čemu se, poslije dugotrajnih i zapjenušanih raspri, možemo suprostaviti jedino smijehom. Njegov humor istovremeno panično zapitkuje i šeretski razgaljuje.

U ovoj knjizi nema šta da traži onaj čitalac koji se bar jednom nije zapitao kuda brod plovi, ako uopšte plovi. U ovoj knjizi, takođe, nema šta da traži ni onaj čitalac koji brod, nad čijim kursom zapitao blene u pravcu maglovitog horizonta, ne imenuje kao ovaj na kojem smo, nekako svi. Ova knjiga je, prije svega, kritika naravi, ponašanja i društvenih stanja kojima po sili slučajne zatečenosti svjedočimo. Strijele Rajevićevih britkih aforizama, pitanja koja se šetkaju po ivici sarkazma, nimalo vitalističkih opomena, žestokih rugalica, duhovitih obrta i oštroumnih dosjetki, odapinju se, vješto i lako, u pravcu tema sa političkom, socijalnom (ako se ovo dvoje da razdvojiti zarezom), autopoetičkom i autoperceptivnom fizionomijom.

Paradoks iz naslova knjige*, "brodogradnja u boci", ukazuje na onu vrstu simboličkog potencijala koji se otima preciznom prevođenju u sferu konotativnog. Brodogradnja nije samo stvaranje broda, ona je i čitava gungula od majstora, materijala i skica. Čitav jedan mali svijet usresređen na izradu nečega što može da plovi poznatim i nepoznati morima. Ovako posmatrano "brodogradnja" ima značenje radnje-konstituenta ili aktivnost koja za posledicu ima uobličenu formu-smisao, koja opet ima sposobnost da se otisne i van granica onoga što je poznato, ako to dozvoljavaju hrabrost i ambicija.

Međutim, u vezi sa visokosimboličnim konstruktima, jedno međutim se samo po sebi nameće, brodogradnja se odvija u prostoru koji je toliko konačan da je sam sobom obesmišljen. Gradi se nešto što nikada neće uspjeti da napusti čvrsto omeđene granice staklene boce. Stvara se ideja kretanja u prostoru apsolutne statičnosti. Sizifov kamen će se skotrljati na dno brijega čim se brodogradnja završi, ako se ikada završi. A majstor brodograditelj, ili junak zarobljen mitskom nužnošću, ostaće da gleda kako na "gluhi svod" polako sipi prašina. Nije to Kamijev pobunjenik koji će sa nekoliko hitaca pokušati da "poremeti ravnotežu dana", jer mu apsurdnost prostora i izlišnost aktivnosti ne dozvoljavaju tu vrstu pobune. Njemu, takvom kakav jeste, samo preostaje da učestvuje u stvaranju te konstrukcije, ili njenog privida; odnosno, da bude vizionar onoga što nikada nije ni imalo viziju, već je nečijom voljom, zarad "estetike zarobljavanja", predodređeno da, bezbrižno i besmisleno, na nekoj vitrini, odstoji svoj krhki, stakleni vijek.

Razrešenje, ili preživljavanje, ovog apsurduma, vidjeli smo, ne može biti situirano u suštinskoj promjeni odnosa aktivizma i prostora, jer su i jedna i druga kategorija, aktivizam (brodogradnja) i prostor (boca), unaprijed zadate, i tako oslobođene od bilo kakve varijabilnosti. Ono šta se može, i mora, na kraju krajeva, je insistirinje na svjesnosti subjekta prema takvom aktivizmu i takvom prostoru. Kao posledica "osviješćenosti subjekta" događa se smijeh – jedini mogući produkt istine o zarobljenosti unutar apsurda. (Cinici bi kazali: da apsurd bude veći).

"Brodogradnja u boci" nije samo smijeh. To je pomalo smiješak, pomalo smijuljak, a najviše podsmijavanje – svijetu i sebi u njemu, kada već odavno smijeh nije ekvivalent pokazivanju zuba.

__________________
* Da se malo pozabavimo naslovom ove knjige, kao što bi se nestašna djeca pozabavljala stašnom djecom.

Radoman Čečović


PREGALAC NA AFORISTIČARSKOM BRODOGRADILIŠTU

Život je more, pučina crna,
Po kojoj tonu mnogi što brode,
Nije mi srce plašljiva srna,
Ja se ne bojim velike vode.

Đorđe Balašević

Bojan Rajević se ne boji velike vode. Zato se i odvažio na brodogradnju. Spreman za manevrisanje pod bilo kakvim okolnostima, pa i u boci, svojom knjigom aforizama nagovještava elastičnost amplitude vlastitog aforističarskog iskaza, koji ne poznaje uska grla ograničenosti.

Naslovna sintagma knjige "Brodogradnja u boci" značenjskim opsegom umnogome prevazilazi odavno pohabanu metaforu puta. Jer, brodogradnja kao nužan preduslov plovidbe postaje dragocjena upravo u kontekstu njene (ne)izvodljivosti. Na ovom oksimoronu počiva Rajevićev aforističarski svijet, ali i aforistika uopšte. Prostorni okvir boce odgovara dilemi o svrhovitosti napora brodogradnje. Drugim riječima, mogli bismo se zapitati: u čemu je smisao bavljenja brodogradnjom u boci? Ovako definisano pitanje već iskače iz domena aforistike, pretendujući na metafizički karakter. S osjećanjem nelagodnosti što u ovom prikazu nijesmo u prilici da u mađioničarskom maniru ponudimo odgovor na tako krupno pitanje, smatramo da se treba posvetiti opisu brodograditeljske vještine Bojana Rajevića, zahvaljujući kojoj se redukovanost prostora čini podnošljivom.

Vještina kontrastiranja, kao važna brodograditeljska poluga Rajevićevog postupka, ima po svemu presudnu ulogu na oblikovanje aforizama. Ogoljavanje stvarnosti, s ciljem njene satiričke opservacije, započinje autoironijskim iskazom, koji upućuje na neselektivnost satiričkog pristupa. Horizont višesmislenosti u knjizi proširen je po svim (ne)mogućim asocijativnim rukavcima, pa je posvećivanje u tajne Rajevićevog brodogradilišta obilježeno opominjućim riječima:

Moji aforizmi su toliko dobri
da je svaka riječ suvišna.

Misaona inventivnost, kao sljedeća važna dimenzija Rajevićevog umjetničkog postupka, intenzivirana je do razuzdanosti u aforizmima kojima se desakralizuju božanstva banalnosti, ustoličena na prestolu naše društveno-političke besmislenosti. Stoga ne iznenađuje prisutnost socijalnog momenta u aforizmima koji za cilj nemaju popravljanje ovog beznadežno iščašenog svijeta. Njihova nedidaktičnost, međutim, ne isključuje imperativ dobre satire – uvođenje ludičkog elementa u portretizaciju stvarnosti. Bojan Rajević se s pravom poigrava kovanicama kojima se markira (ne)podobnost našeg vremena:

Ja sam evroskeptik.
Sumnjam da imam evro u džepu.

Simbioza različitih društvenih miljea, kao spacifični patent savremenosti, rezultirao je opštim neprepoznavanjem (Njegoš bi, više nego ikada, imao razloga da zavapi: Ujedno su ovce i kurjaci!). Aforizam je u tom kontekstu metafora trezvenosti. Ekskluzivnost umjetničkog pretendovanja na opšteljudskost inicira potrebu da se sarkazmom, kad već nije moguće drugačije, proprate (anti)heroji našeg doba:

Fotografija s potjernice je
portret umjetnika u mladosti.

Oslanjajući se na postupak realizacije metafore, Bojan Rajević gradi jedinstvene aforističarske spojeve. Stilističkom alhemijom on uspijeva da međusobno uveže i one stavove na čijim se spojevima kontrast kondenzuje u varnice kojima se osvjetljava raskošno brodogradilište:

Šta vrijedi što smo imali sreću u nesreći,
kad nam je ambalaža važnija od sadržaja?

Očuđujuća perspektiva, kao najzahvalnije sredstvo aforističarskog pozicioniranja prema zbilji, čini centralni pogon Rajevićevog brodogradilišta. Njegovi aforizmi posjeduju tendenciju uvida u prvotni poredak stvari. Nezadovoljan statičnošću jezičkog iskaza i njegovom ukalupljenošću potrebama kratkog (i sve kraćeg) sporazumijevanja, Rajević iznosi na sredinu brodogradilišta fraze, koje potom kao strpljivi pregalac demontira, osposobljavajući jezičke jedinice za plovidnu u novom, konotativnom ruhu. Spreman za suprotstavljanje sili jezičke matice, Bojan Rajević udahnjuje semantički potencijal riječima, čiji rezervoar duhovitosti ih čini nepotopljivim. Na osnovu toga se stiče utisak da Rajevićevi aforizmi predstavljaju svojevrsnu uzvodnu plovidbu, pri kojoj se režu talasi čitalačkog očekivanja i stereotipne semantike.

Vrednosna oštrina kojom raspolažu aforizmi u ovoj knjizi opredjeljuje sud o Rajevićevoj aforistici kao stvaralaštvu istinske umjetničke angažovanosti. Rajević s pozicije beskompromisnog poklonika umjetničke doslednosti ismijava ljudsku slabost i licemjerje:

Neki pisci su se ostvarili
u različitim žanrovima.
Svoju najbolju satiru napisali su o ženama,
a najljepšu ljubavnu poeziju o vlasti.

Inverzija u poimanju žanrovskih zadatosti ovdje ni u kojem slučaju nije proizvod neznanja. Naprotiv. Hrabrost, kojom bi trebalo da budu objedinjene figure umjetničkog stvaraoca i dostojanstvenog čovjeka, svoju simulativnu formu traži u izvitoperenom žanrovskom poretku, od kojeg pate "socijalno inteligentni" autori. Rajević, se međutim, izražavajući privrženost fundamentu satire, snagom svoje humorističke ubojitosti obračunava s mimikrijom. Stoga tema vlasti u knjizi "Brodogradnja u boci" ima "povlašćenu" poziciju, redovno se nalazeći na meti njegovih aforističkih žaoka:

Kako da opremite zatvorsku ćeliju?
Odlučite se za našu vladajuću garnituru.

Predah i osvježenje na Rajevićevom brodogradilištu označavaju se prelaskom s jednog motivskog jezgra na drugo. Takve pozicije otvaraju mogućnost da se na najbolji način plovi po svim značenjskim dimenzijama, i da se uspješno ukomponuju odbljesci pojedinačnog i univerzalnog iskustva. Rajevićeve opservacije stvarnosti nijesu same sebi svrha, tako da se njegovim aforizmima, kao svojevrsnim mikrokosmosima duha, nekada može pripisati osobina aktivne komunikativnosti prema okruženju. U tim slučajevima aforizam se realizuje u formi odgonetke na postojanje začaranog društvenog kruga, čiji smo (ne)voljni taoci:

Lako je normalizovati odnose
između dvije balkanske države.
Normalizujte vi države!

Aforizmi Bojana Rajevića, uz navedene odlike, brižno "njeguju" nesporazum s ispraznošću utopije, prihvatljivošću dogme i lakoćom gotovih, konačnih rješenja. Zato se njima provocira svaka monolitnost, a afirmiše otpor duha. Zahvaljujući takvim gradivnim elementima, kao i načinu njihovog slaganja, proizvod Rajevićeve brodograditeljske vještine spokojno se može otisnuti na pučinu književnoumjetničkog trajanja.

Radoje Femić

- 7 -