Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
 
 
 

 

 


Nove knjige ­

Instrukcije za plivanje

Ćuti i plivaj
Ninus Nestorović
Književno-umetnička asocijacija Artija, Paraćin - 2014

Već se na naslovnoj korici nove knjige aforizama Ninusa Nestorovića kristališe jedno od bitnih svojstava njegovog satiričnog stvaralaštva, a to je sposobnost da se jednom lokalnom, aktuelnom događaju (poplave u Paraćinu 2014.) pruži svevremenski, univerzalni okvir. Univerzalnost je ovdje postignuta postupkom simbolizacije, pri čemu su poplave viđene kao pars pro toto svih naših nedaća. Zatim je s tim u vezi i naslov Ćuti i plivaj, koji pročitan u komunikativnom ključu, u kakvom je dat, može biti shvaćen kao dvoglasan i jednako pripadati nekoj marijaantoanetski raspoloženoj instanci, ali isto tako, ako se čita u doslovnijem značenju, može da zazvuči kao dobronamjerniji savjet subjekta koji njeguje vitalistički pogled na svijet. Na samom početku, dakle, zapažamo da je slivanje različitih glasova u jedan iskaz Nestoroviću drag umjetnički postupak. Aforističar nam istovremeno nagovještava ko su krivci i okolnosti pod kojima dolazi do nevolja i čini nešto još važnije: podučava nas da se protiv istih nije nemoguće boriti. Sredstvo piščeve borbe (koje se i čitaocima preporučuje) uvijek je humor.

Postupci kojima autor stvara smjehotvorne efekte brojni su i složeni. Ubijeđen sam da brojnost Nestorovićevih postupaka dolazi kao rezultat piščevog uvjerenja da bi ponavljanje određenog postupka osim što bi nosilo rizik da čitaoca odvede u dosadu predstavljalo i znak autorove slabosti i lenjosti. Iz tog razloga nijedan Nestorovićev aforizam nije napisan kao prethodni, svaki se stvara uz pomoć neke nove stvaralačke strategije, što knjigu čini dinamičnom, a čitanje zanimljivim. Insistiranje na varijantnosti humorno-satiričnog postupka porodilo je i složenost i slojevitost na planu satiričarevog izraza.

Načelna raznolikost u Nestorovićevom izrazu ne isključuje, međutim, mogućnost jedinstva u različitom, što znači da je neke stilske dominantne ipak moguće izdvojiti kao važeće za cjelinu knjige i hiperordinirane drugim postupcima. Ono što se čini dominantnim u aforizmima ove knjige jeste osjećanje nesklada rečenog i mišljenog, oznake i označenog u govoru protagonista Nestorovićevih "monumentalnih minijatura". Da bi taj nesklad uspio da izrazi pisac se obilato služi frazeologizmima, onim dijelom leksike gdje, po definiciji, postoji najveći nesklad između plana izraza i plana sadržaja: značenje frazeologizma nije jednako sumi značenja njegovih jedinica, tj. riječi koje frazeologizam čine. Suma značenja jedinica frazeologizma posjeduje semantički višak u odnosu na značenje frazeologizma i upravo na tom višku pisac i igra, nastojeći da maksimalno iskoristi estetske efekte koji su u samom frazeologizmu već sadržani, poput humora i višesmislenosti. Aleksandar Baljak u jednom intervjuu aforizam definiše kao "najkraću formu koja od riječi traži maksimum, a od pisca i više od toga". Ninusa Nestorovića možemo ubrajati u pisce koji su upravo toliko spremni da ponude najkraćoj formi.

Slojevitost u Nestorovićevim aforizmima se ostvaruje sintezom mikrokonteksta koji su implicitni svakoj riječi, a naročito onim koje aforističar prepozna kao semantički potentne, a utisak je da je odličan aforističar, kakav Nestorović nesumnjivo jeste, u stanju da svaku riječ takvom učini i da potom primijeni i proširi svojstva koja je uočio kao sadržana u riječi i unaprijed data. Primjer je za to sledeći aforizam: Spustili su nas na zemlju, ali tu nije kraj našeg putovanja. Poslednja stanica je dva metra niže! Aforističar polazi od frazeološkog značenja sintagme spustiti na zemlju, da bi to značenje odmah i napustio, ali tako da ono do kraja aforizma, i nakon što se frazeologizam dekonstruiše, ostane dejstveno u svijesti čitaoca. Najprije se osamostaljuje glagol spustiti da bi u njemu osim metaforične frazeološke semantike bila viđena semantika kretanja odozgo nadolje – glagol se najprije oslojava turističkim kontekstom, da bi odmah zatim bio oslojen i trećestepenim, folklornim kontekstom vezanim za običaj sahranjivanja. Slično se dogodilo i sa imenicom zemlja. Realizovana su i tri njena značenja, a konteksti u kojima su realizovana savršeno korespondiraju sa navedenim kontekstima glagola spustiti. Disparatnost riječima prizvanih konteksta stvara efekat groteske. Nestorović, prosto, pliva kroz značenja pojedinih riječi kao riba kroz vodu.

U sledećem aforizmu: Šteta što je lopta i dalje okrugla. Izgleda da baš taj geometrijski oblik našim igračima ne odgovara! imenica lopta bila je zadužena za oslobađanje dvaju različitih konteksta: sportskog i geometrijskog, matematičkog. Prvim dijelom aforizma je pripremljena realizacija oba značenja, da bi se u drugom dijelu oba slila u aforistički komentar – poentu.

Razumije se da je aforistički misleća instanca ona koja obavlja najteži dio posla: iznalazi način da spoji savršeno disparatne kontekste. Otuda je i njeno prisustvo evidentno u velikom broju aforizama. Katkad je njeno oglašavanje eksplicitno (Moje srce je masovna grobnica. Tu su sahranjene mnoge ljubavi.), a češće se podrazumijeva kao lik koji (se pretvara da) opravdava vlastite tvrdnje i postupke (Treba pomoći našoj vladi da stane na noge. Ima u njoj i starih i bespomoćnih lica. / Morali smo da prodamo dušu đavolu. Drugog kupca nismo imali.)

I komunikativni kontekst aforizma takođe je nekad ekspliciran obraćanjem onima kojima se saopštava dosjetka: Ne osuđujte našu vlast što već godinama ne može da pronađe neke ubice. Nemojte mi reći da se vama nikada nije desilo da prvo nešto sakrijete od sebe, a onda posle to isto ne možete da nađete. Komunikativnost se takođe može podrazumijevati u svakom aforizmu jer je Nestorović autor koji računa na čitalačko saučesništvo prilikom ismijavanja društvenih mana, što je moralo doprinijeti popularnosti koju aforističar uživa među čitaocima. Tehnika obraćanja čitaocu naglašava karakteristična svojstva likova na koje se aforizmom ukazuje.

Aforizmi Ninusa Nestorovića često govore o bolnim temama naše stvarnosti, kao što su rat, nasilja, siromaštvo, neznanje, nepismenost itd., međutim, naš aforističar uvijek ima pristup kojim govor o ovim temama uspijeva da liši patetike i omogući čitaocu da se i u tim prilikama smije. Efekat depatetizacije postiže se tako što se neka bolna tema, kao što je rat oneobičava sagledavanjem iste iz nekog konteksta koji pripada nekoj nižoj sferi, najčešće sferi zabave. Nestorović to najčešće čini uključujući sportski registar: Idete ponovo u rat? A koji vam je ovo nastup pod državnim grbom? / Još nema ni mrtvih, ni ranjenih... Ali, ništa ne brinite, dragi gledaoci, tek smo na polovini utakmice! To je, dakle, onaj "novi, moderan i šarmantan, mangupsko velegradski pristup ozbiljnim društvenim temama" na koji je, povodom aforizama ovog autora, skrenuo pažnju Milan Todorov.

Sučeljen sa aktuelnim frazama koje potiču, najčešće, iz diskursa političkih obećanja, ali i drugih izvještaja kojima bi se želio stvoriti privid normalnog i poželjnog stanja, iskazni subjekt u Nestorovićem aforizmima voli da pokaže kako u takvim iskazima uvijek ima nešto trulo: Spremno ćemo dočekati sledeću poplavu. Svi ćemo do tada naučiti da plivamo! Aforističar je otkrio da je ironija stanovala u iskazu i prije nego što ga je on pretvorio u strukturalno-semantički element svog aforizma i realizovao taj potencijal njegovim proširivanjem. Na ovaj način ne samo da je dovedena u pitanje tačnost iskaza, nego je u dobroj mjeri poljuljan i autoritet sijača neosnovanog optimizma.

Recimo na kraju ovog kratkog predgovora još i to da je Nestorović ovom knjigom osim uobičajenog spektra tema koji opsijeda pisce najkraćeg žanra, kakve su ratne, političke, socijalne, istorijske, u poslednje vrijeme sve zastupljenije sportske i ljubavne, napisao i niz aforizama na račun samih satiričara. Ukazao je na njihov položaj jednim odličnim paradoksom: Satiričar se nalazi u kritičnom dobu života. Živ je, zdrav i u punoj snazi!, ali i na njihove slabosti: Ima satiričara koji nikada nemaju problema sa inspiracijom. Čim vide neki dobar aforizam, oni odmah sednu i napišu isti takav!

Ninus Nestorović se u novoj knjizi nije pokazao samo kao odličan instruktor plivanja kroz poplave i ine naše nevolje pored poplava, nego je dao primjer i svojoj braći po satiričnom peru, kako se moguće održati na površini u poplavi sve većeg broja aforističara i "aforističara". Rigoroznom preciznošću, samodisciplinom i, prije svega, rijetko viđenom originalnošću u izrazu. Zbog svega navedenog aforizmi ovog autora zaslužuju ozbiljnu posvećenost i čitalaca i književnih tumača.

Bojan Rajević


SKRIVENA KAMERA DETINJSTVA TVOG

Jocine Čarolije
Čedomir Ljubičić, Dejan Milojević
Binder, Beograd - 2014

Govoreći jednom o beogradskim parkovima pisac Momo Kapor predložio je gradskim vlastima da pre nego što u njima izbetoniraju pešačke staze sačekaju da ih šetači sami utabaju. Dakle, tek pošto bi građani kroz parkove sami pronašli nakraće puteve i puteljke majstori bi pristupili njihovom betoniranju i popločavanju. Tako bi se smanjile greške u projektovanju i izbeglo kasnije uništavanje zelenih površina, savetovao je Momo.

Naslanjajući se na ovaj mudri predlog ja već godinama tvrdim da recenzije knjiga za decu ne treba da pišu odrasli već deca. I to tako što bi pisac pre nego što knjiga ugleda svetlost dana, sa rukopisom pod miškom, posetio nekoliko vrtića i škola i deci pročitao ono što je napisao. Pa ukoliko se malim slušaocima to dopadne, knjiga da bude objavljena, u suprotnom, da se pisac obori na popravni.

Ali baš kao što savet Mome Kapora gradske vlasti nisu poslušale, tako ni ovaj moj predlog nijedan pisac nije prihvatio. I evo opet mene pred nezahvalnim zadatkom da budućim čitaocima predstavim jednu knjigu za decu.

Priznajem da imam tremu jer nije mala stvar predstaviti knjigu za decu. Sa odraslima je lako, mnogi je kritičar uspeo da ih prevari pa da lošu knjigu preporuči kao dobru i obrnuto, ali sa decom je to nemoguće. Jer ko je još uspeo da prevari dete – niko! Deca nepogrešivo prepoznaju dobre ljude i dobre knjige, i jedne i druge namah zavole.

Srećom, ovoga puta pred sobom imam jednu zanimljivu knjigu. Neobičan je njen nastanak, najpre je Dejan Milojević napisao dečje aforizme, a onda je njegov drug Čedomir Ljubičić na osnovu tih aforizama napisao pričice za decu. Zanimljivo, zar ne? Eto, šta sve drugarstvo može!

Dragi mali čitaoče,
"Jocine čarolije" je knjiga koja će te naterati da se smešiš, smejuljiš, smeješ i plačeš od smeha. Možda se malko i upiškiš od smeha, ali neka to bude naša tajna. Preporučujem ti da je čitaš u društvu jer su društvu najlepše smeje.

U ovoj knjizi prepoznaćeš svoje roditelje, bake i deke, svoju školu, učitelje, drugare i najvažnije prepoznaćeš – sebe! Jer (otkriću ti tajnu) taj nestašni, snalažljivi, vispreni i lukavi Joca, u stvari si ti! Dejan i Čeda su te dugo posmatrali, prisluškivali, špijunirali i na kraju odlično opisali. Baš kao i svi pisci za decu i oni su morali malo da podetinje, ali verujem da im je prijalo, jer za odrasle nema lepšeg putovanja od povratka u detinjstvo.

No, da tvoje detinjstvo ne bi prošlo u čitanju ove dugačke recenzije ovde ću je i završiti. A ti okreni naredni list i prepusti se čaroliji!

Bojan Ljubenović

- 7 -