Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Intervju

  PESNIKINJA Jovanka Stojčinović Nikolić

U znaku broja trinaest

Pesniknja Jovanka Stojčinović Nikolić jedna je od vodećih ličnosti u kulturi Republike Srpske uz Ranka Pavlovića, Ranka Risojevića i drugih. Njen pesnički opus čini petnaest zbirki poezije, kao i esejistika objavljena u periodici. Uporna i radna uzdizala se i profesionalno i stvaralački. Kao profesor fizičke kulture okrenuta snazi tela i uma stizala je svuda da svojom rečju ohrabri a svojom pojavom razvedri sve oko sebe. U ratnim, poratnim godinama, a i danas, u stalnom je trku od mesta do mesta gde pronosi svoju svetlosnu misao i svekoliku ljubav prema životu i poeziji.

Naslovi njenih knjiga ukazuju na samosvojnost i lucidnost : Zvijezda skitača (1975), Tijesno nebo (1994), Samoća ruže (1995), Kamen moje krvi (1996), Golo sunce ((1996) ...Oskoruša, (2000) Gorka svejetlost (2002)...

Bila je dugogodišnji direktor Kulturnog centra u Doboju, sada je predsednica Udruženja književnika Republike Srpske. Dobitnik je začajnih književnih nagrada i priznanja. Pesme su joj prevođene na mnoge svetske jezike. Udata je i majka je troje dece. Živi u Doboju.

* * *

1. Pre neki dan promovisali ste najnoviju zbirku pesama neobičnog naslova "Trinaesti stepnik". U ovm spoju su dve reči jedna koja može označavati nešto nepovoljno, poznat stereotip o trinaestom broju kao onom koji donosi nesreću i stepeniku koji označava uspon (može i silazak). Šta ste zapravo uznačili u ovaj verbalni spoj?

Da, interesantno pitanje. Takođe i objašnjenje, jer je naslov knjige izabran sudbinski, ali kao spoj fizičkog i tjelesnog. Zapravo, počelo je tako, što sam 24. novembra (Mratin dan) 2011. godine, pala sa trinaeste stepenice u našoj kući. Pad je bio dio mog svakodnevnog "penjanja" uz stepenice, samo sada u obrnutom pravcu. Na sreću, povrede su bile minimalne, ali je i sada pitanje negdje o koncu, kako je to uopšte moguće.

Odmah, poslije toga, napisala sam jednu pjesmu pod naslovom "Trinaesti stepenik". U međuvremenu, shvatila sam da je zapravo sav moj život, još uvijek savladavanje životnih stepenika. Tako je nastao ciklus od trinaest pjesama pod naslovom "Trinaest stepenika", a pjesme su naslovljene "Prvi", "Drugi", "Treći"... Svaka pjesma počinje istim stihom "Prvo uđem u mrak", jer uvijek je u životu tako, samo što mi je uspjelo da mrak, kako dublje zalazim, pretvorim u svjetlost, kako reče jedan od recenzenata, Bojana Stojanović Pantović, ... "u svjetlosno iskustvo što ga može doneti jedino poezija." Tako je moja borba sa tamom stalno u "funkciji penjanja" i ovladavanja prostora.

2. Vi ste kao pesnikinja oduvek imali vrlo izražen patriotski stav, kuća i zavičaj su najviše vrednosti za koje se u poeziji zalažete? Da li je rat nametnuo tu temu ili ona odražava Vaš identitet?

Ne, prosto sam rođena kao veliki patriota sa emotivnom unutrašnjom gordošću... Zato i kažem u jednoj od svojih pjesama "Majka me rađala kao da je iz rečenice/ Riječ po riječ na slogove rastavljala..." Čini mi se, koliko god da sam pisala o raznoraznim temama da mi se zavičaj i porodično okruženje priviđa iznutra, u meni, u mom liku, i da ih nosim u najsuptilnijim svojim vrijednostima.

3. Svetlost je takođe jedna od karakteristika Vašeg pevanja... Uprkos tamnim tonovima koji izbijaju iz sveta koji slikate, svetlost se uvek pojavljuje kao ono što zaokružuje Vaš doživljaj sveta.

To me održava u životu, svjetlost sama govori u mom tijelu. Znam da mnogi pjesnici žive u mračnom okruženju svojih misli, ali ja, iako često "putujem" kroz mrak, ipak, gledam u svjetlost. Ona me nikada ne iznenađuje. Sasvim sam sigurna da uvijek postoji negdje, samo je treba primijetiti gledajući "naviše". Uvijek želim da mi svjetlost bude mjera života. Zato se i borim za nju.

4. Pevanje o ljubavi je takođe karakteristično za Vašu poeziju. Na čudesan način spajate lake i teške trenutke, tugu i ushićenje. Čini se da Vaše pesme dolaze same, nakon dugog unutrašnjeg zrenja... Kako zapravo stvarate pesmu?

Izreka da je jutro pametnije od noći, u mom životu je pokazala da je tako. Pjesme većinom stvaram u jutarnjim časovima, oko četiri ili pet sati, poslije sna i buđenja. Jako kratko spavam, takođe 4-5 sati, samo ponekad prelazim tu granicu.

Pjesničku osjećajnost i tananost očekujem od najvećih sitnica koje mi se u životu događaju, tako gradim hram od riječi, čija gradnja je ponekad usporena, ali zato, kada se nagomilaju unutar mog "malog" bića, one moraju da izađu, postaje im tijesno. Tako se rađa pjesma kojom ja više ne "upravljam" niti joj određujem put. Ona sama krči svoje staze i razdanjuje moje unutrašnje postupke. Hoće li biti pod suncem ili negdje drugdje zavisi od više faktora. Najvažnije je kada pjesma samu sebe prepoznaje, i kada drugi u njoj prepoznaju sebe.

5. Poznato je da se poezija smatra nekomercijalnom i da se izdavači radije okreću proznim knjigama. Ko je u tom smislu stao iza Vaše zbirke pesama, ove i onih od ranije?

Ne znam da li sam stvarala u danu i vremenu u kojima se čuda dešavaju, ali sam možda imala sreće da smo i ja i pjesme na neki način bile poštovane. Tako sam prvu zbirku poezije "Zvijezda skitača" objavila 1975. godine u Doboju u gradskoj biblioteci "Paralele", koja mi je svojim i sredstvima k.k. kluba štampala knjigu. Poslije toga sam imala podršku Ministarstva prosvjete i kulture, te izdavačkih kuća u nas, "Glasa Srpske" i "Besjede".

Petnaestu knjigu poezije, "Trinaesti stepenik", objavila mi ja najprestižnija izdavačka kuća u nas, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Sarajeva, pod uslovima predviđenim pravilnikom o Izdavačkoj djelatnosti. Kroz ovu knjigu "struji" život sa mnogostrukim ljudskim i prirodnim pojavama, i očekujem od nje "sjaj" koji zaslužuje.

6. Kritika veoma dobro vrednuje Vašu poeziju... Da li je teško postati poznat pisac, koji put vodi ka tome?

To je pitanje na koje bi odgovor neko drugi trebao da da, upravo oni, koji se bave književnom kritikom. Nekako, svaka knjiga se sama izborila za svoje mjesto u literaturi i književnom svijetu. Nažalost, kod nas danas rijetko se pišu negativne kritike. Zato me raduje, ako knjiga sama po sebi obezbijedi pažnju kritičara ili stvaralaca koji se bave prikazom knjiga drugih autora. Ne mogu, a da ne spomenem neka od književnih imena koja su se "bavila" mojom poezijom, a to su: Ranko Pavlović, prof. dr Miljko Šindić, Slobodan Rakitić, prof. dr Zorica Turjačanin, prof. dr Luka Šekara, prof. dr Bojana Stojanović-Pantović, mr Milica Jeftimijević Lilić, Dragan Jovanović Danilov, Bratislav R. Milanović, Ranko Risojević, Srba Ignjatović, Moma Dimić, Živko Malešević, prof. dr Duško Pevulja, Milijan Despotović...

7. Šta je poezija za Vas lično?

Poezija je za mene proces saznavanja na koji način se sve može ostvariti komunikacija sa spoljnim svijetom; unutrašnji dijalog koji se neprestano obnavlja i produžuje vrstu posredstvom životnih sokova od Boga datih samo pojedincima. Ono što dođe u genima na svijet po rođenju, samo je riječima dato da ih obogati. Poezija je životni drug, šušanj trave, romorenje vode, otkucaj srca, upaljeno svjetlo, miješanje voda "pristiglih duž jednog života", nježni cvjetovi u srcu, sjaj u stolici na kojoj sjedim dok ovo pišem, brzi vozovi na kolosijecima, put u brdima, blatnjavi drumovi, visina kojoj se nisi nadao, ukrasne biljke, sjenka cvijeća, visina planine, sunčev sjaj, dodir života s kamenom, ulazak u lift, pravac oka koji nije moguće izbjeći...

8. Dugo godina bili ste direktor Kulturnog centra u Doboju. Najdirektnije ste uticali na kulturni život grada... Na šta ste posebno ponosni iz tog perioda?

To je period velikog zalogaja na mojoj strani. Period koji je ostavio trag vječite borbe za "zauzimanje" mjesta koje pripada kulturi. Mislim da sam prošla kroz mračni tjesnac, znajući da je proći teško, ali i da "propasti ne smijem".

Za 11 godina, koliko sam provela na radnom mjestu direktora Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju, uspjela sam da kulturom oživim grad, o čemu svjedoči vrijeme koje dolazi. Osnovala sam pozorišni festival "Teatar fest" – Doboj, u sradnji sa likovnim umjetnicima obnovila "Dobojski likovni salon", potom Likovnu koloniju "Tvrđava" Doboj, Koncert "Bogojavljenjska noć" koji je ove godine održan po 18. put, dakle, postao je punoljetan. U okviru redovnih programa organizovala sam više od 650 kulturnih manifestacija, od književnih večeri do likovnih izložbi, muzičkih predstavljanja (klasična, duhovna, horska muzika), te koncerti raznih grupa i trupa, pozorišnih predstava i sl. U tom periodu predstavila su se najznačajnija imena sa šireg govornog područja u već navedenim oblastima kulture.

9. Od prošle godine ste na još istaknutijem mestu u društvenoj hijerarhijji. Postali ste predsednica Udruženja književnika Republike Srpske. Nedavno ste obeležili jubilej, dvadeset godina pstojanja ovog udruženja gde su kao gosti bili pisci iz ostalih srpskih udruženja.


Udruženje književnika Srpske osnovano je u teškim ratnim uslovima na Jahorini 1993. godine. Za prvog predsjednika izabran je prof. Dr Nikola Koljević. Izbor za predsjednika takvog intelektualca i književnog stvaraoca, pred Udruženje i cjelokupno članstvo stavilo je visoke kriterijume koji će bitno određivati i našu aktivnost i naše stvaralaštvo. 24. decembra u Banskom dvoru u Banjoj Luci prigodnim književnim programom obilježili smo 20 godina od osnivanja Udruženja. Pored visokih zvanica i književnika iz Republike Srpske, programu su prisustvovali i predstavnici Udruženja književnika Srbije, Srpskog književnog društva i Društva pisaca Vojvodine, te smo tim povodom dogovorili saradnju u nastupajućem periodu.

10. Poznato je da sarađujete sa Udruženjem književnika Srbije. Koji su to oblici saradnje i da li se oni mogu intenzivirati, obogatiti?

Dosadašnja saradnja se očituje u pojedinačnom predstavljanju, jer nažalost, oba udruženja imaju materijalno – finansijske poteškoće. S tim u vezi, ovih dana Predstavništvo RS u Beogradu je potpisalo memorandum o saradnji sa UKS, tako da ćemo se maksimalno uključiti u realizaciju predviđenih projekata.

11. Kakav je položaj pisaca, kluture u najširem smislu reči, u RS?

Tu se mnogo ne razlikujemo od ostalih Udruženja pisaca u regionu. Ovo je vrijeme kada se najmanje ulaže u kulturu, a samim tim i u književnost. Uzročno posljedična veza nebrige za kulturu je pojava šunda koja je zahvatila različite slojeve društva. Stoga, biće veoma teško na tom putu s vremenom "izmijeniti čovjeka", no uvijek odnekud, pa makar i na samom dnu, blesne neka nada, pa bar za trenutak izazove pozitivnu emociju, koja u ovom vremenu nije zenemarljiva. Sve dok se sistemski, na nivou države ne riješe ova pitanja i Udruženje književnika Srpske ne postane Udruženje od nacionalnog interesa, ne vidim da se išta suštinski u ovoj oblasti može promijeniti.

12. Vi ste i porodična osoba... kako usaglašavate porodične i profesionalne obaveze kojih nije malo?

Prava je sreća što je i porodica u dobroj mjeri "okrenuta" svijetu u kojem ja živim i od koga crpim snagu za duhovno zdravlje. Svi dosta čitamo i sa knjigom provodimo vrijeme, tako da smo kao mostom povezani preko umjetnosti. Otuda i veliko razumijevanje svih, ali moram priznati da sam ja ta koja sve držim na okupu. Porodica je institucija koju moramo njegovati da bismo sebi i drugima omogućili sve ono što ona traži i što se od nje očekuje.

Otuda ciljeve života usmjeravam u pravcu da ne izgubim ni sebe ni porodicu, zašta su mi potrebna velika odricanja. Moj radni dan skoro da nema početak i kraj. Jako malo spavam; tako sam već godinama navikla organizam, svoje tijelo, da me "sluša" i tako uspijevam da jezičak na vagi stalno održavam u jednoj središnjoj tački i podnošljivoj mjeri opterećenosti.

13. Kuda dalje sa "trinaestog stepenika?

Čini mi se da je odgovor u pjesmi "Trinaesti stepenik", pa prosudite sami.

Prvo uđem u mrak bez koga
Ni jedan ulazak nije moguć
Najzad sam stigla u vrh vidnog polja

Još nisam svjesna koliko je vremena
Iz koraka isteklo Osim da nikad
Ne smijem da ih zaboravim

Koliko se cilja iz unutrašnjosti
Mojih kiša i nadanja pomjerilo

Otvorenih vrata i podignutih zidova
Istovremeno... Na duže vrijeme...

Koliko se samo sanjalo i umiralo
Za suncem koje izlazi

Neočekivano hod u penjanje prelazio

Tako sam provela pola vijeka na putu
Do Trinaestog stepenika
Naizmjenično kroz tamni klanac i svjetlost
Preoravajući rijeku Hraneći se
Crnim i bijelim hljebom

Odozgo gledala kako se svih trinaest stepenika
Ponovo rađa u dugu blistavu stazu
Kojom se stiže u svemir

Ne primjećujući slabašnu svjetlost
Iza mojih leđa iznenada osjetih kako
Letim niz stepenike i zaustavljam se
Na samom dnu odakle sam krenula
Razmišljajući zašto nisam smislila
Bolje Stepenike kad već majstori nisu

Podižem skupa život i smrt i čujem
Iz mraka glas "Sad vidi šta ćeš"

Ko bi vjerovao da će slučajan pad
Postati Svjetionik u kojem se
Sastajem sa poezijom

­ Razgovor vodila:
Dragana Lilić
 

- 8 -