Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Nove knjige ­

U početku bijaše ćutanje
i ćutanje bijaše kod Beštića

Posle ćutanja
Milan Beštić
Alma, Beograd - 2014

Naslov pete po redu knjige aforizama Milana Beštića, osim što u sjećanje čitalaca priziva njegovu prethodnu zbirku Ne­ću da trošim ćutanje i sugeriše doslednost ranije izgrađenoj poetici ovog aforističara, skreće nam i pažnju na značaj ću­tanja koje neminovno prethodi svakom stvaralačkom činu. Kod Beštića ni ćutanje nije prazan hod i zbog toga nas pi­sac, stavljajući ga na najprivilegovaniju poziciju teksta, u naslov, podstiče da se nad njim zamislimo. Beštićevo ćuta­nje je ispunjeno čitanjem i osluškivanjem tuđih riječi, raz­mišljanjem o njima. Kao što je pažljiv dok ćuti i osluškuje, paž­ljiv je i prilikom odabira iskaza koji postaju djelovi nje­govih "monumentalnih minijatura". Kao da slijedi Crnčevićev meto­dološki nauk za pisanje aforizama, Beštić piše kao što ćuti. U tom smislu, indikativan je aforizam, kojim otvara svoju no­vu zbirku: Kada neko čuje ili pročita dobar afo­rizam, obično kaže: Bravo, Beštiću! Ovaj aforizam, infor­mativno intoniran, nije samo duhovita opaska o recepciji Beštićevih aforizama, u njemu otkrivamo i još nekoliko aspekata njegove poetike. Beštićev aforistički subjekt se, u ovom aforizmu, otkriva kao uvijek budni osluškivač tuđeg govora i u stanju je da taj govor odmah pretvori u strukturalni element svog aforizma, pripremivši mu, prethodno, odgovarajući kontekst. Takav kontekst je pripreman brižljivo biranim rečeničnim konstrukcijama, okolnostima i govornicima. Sve je učinjeno da se i tuđa riječ u aforizmima iz ove knjige osjeća među svojima. Beštić je ove minijature morao pisati sa visokim stepenom artificijelnosti, da bi postigao efekat takve neizvještačenosti. Tom efektu dosta duguje i činjenica da je autor u svoje aforizme inkorporirao riječi govornika iz najrazličitijih sfera svakodnevice. Pročitali smo kako to izgleda kada se riječ nekog slušaoca ili čitaoca Beštićevih aforizama u njima obrete, ali jednako efektno u Beštićevim aforizmima znaju da zazvuče i riječi drugih govornika. Očito je da se ovaj pisac na ovaj način solidarisao sa recipijentima svojih aforizama, zauzimajući njihovu frazeološku tačku gledišta, a za uzvrat, od njih zahtijeva samo jedno – da mu se pridruže u, za njega uzvišenom, činu osluškivanja svakodnevnog jezika: Srbija je sa jednom susednom zemljom odigrala prijateljsku utakmicu. Čuj, prijateljsku! Iz ovog aforizma vidimo da društveno-istorijski tokovi ne ostavljaju svoj trag samo u jeziku, već utiču i na doživljaj tog jezika kod njegovih govornika, pa će zbog toga jedna ničim upadljiva sintagma, subjektu istančanog sluha za riječi, stvarnost i istorijska dešavanja, zaparati uši. Dovoljno je da aforističar osvijetli samo jednu riječ, članicu sintagme, pa da se čitava sintagma pokaže nesavršenom. Vodi se, dakle, računa i o načinu na koji se, od strane govornika, doživljavaju različite riječi iz naše svakodnevice. I ne samo da se vodi računa, nego se čini da se upravo sam taj doživljaj jezika želi staviti u fokus čitaočeve pažnje.

Milan Beštić pokazuje da je svaki iskaz koji se može čuti podložan reviziji i preispitivanju. Tako, pretresajući tuđice u našem jeziku, pisac duhovito utvrđuje koja je od njih izdržala probu vremena i čije je postojanje u našim rečnicima i dan-danas opravdano: Neke pozajmljene reči bismo mogli i da vratimo, ali reč inat, ne! Osjetljivost za jezik, javlja se, dakle, ne samo na sinhronijskom, već i na dijahronijskom planu. Stoga nas ne čudi što aforističar tačno zna i kada se koja riječ smije upotrebiti, a kada ne, pa se, ponekad, dogodi i da govori nekazanim, u najboljem ga slučaju imenujući kao ono. Ja tebi serdare, a ti meni nemoj ono! Nije sad zgodno!

S obzirom na to da je Beštić, kako primijetismo, osjetljiv i za jezik i za vanjezičku stvarnost, on posebno uživa u otkrivanju nesaglasnosti između ove dvije sfere, odnosno voli da primijeti kada su, da se izrazimo na način drag lingvistima, odnosi između oznake i označenog zabrinjavajuće poljuljani: Ako je iseliti se povratni glagol, zašto se iz Kanade niko ne vraća?

Beštićev afo-subjekt se često iskazuje kao odličan poznavalac gramatike i leksike. Nipošto mu ne treba vjerovati kad nas, zbog građenja humornih efekata, nastoji ubijediti u suprotno: Žena je imenica ženskog roda, ali slab sam ti ja s tom gramatikom. On, kad god može, izbjegava korišćenje pohabanih i čestom upotrebom istrošenih riječi. Svjestan značaja koji nepredvidljivost za aforizam ima, on se rado služi riječima koje čine veliki otklon od leksičke norme, važeće za većinu naših aforističara. Stoga u njegovim aforizmima imamo rijetku priliku da se sretnemo sa humanoidom, azijskim tigrom ili poliuretanom.

Milanu Beštiću drag je i postupak lažne motivacije koji se oslanja na poigravanje semantičkim kategorijama uzroka i cilja: Kremiranje škodi zdravlju jer izaziva opekotine!/ Hitler je bio član nacističke partije da bi mogao da je uništi iznutra.

Osobena je i grupa onih aforizama koji u svom drugom dijelu, u jednoj sintagmi, kao u orahovoj ljusci, sadrže zbir, sintezu značenja koja isijavaju ili na koje asociraju više riječi, ili čak rečenica izrečenih u uvodu aforizma. Postupak karakterističan za ovu vrstu aforizama spada među najteže izvodljive, što ih čini umjetnički najuspjelijim u najnovijoj Beštićevoj knjizi: Inteligencija je nasledna. Jedino generalima ne trebaju roditelji. Oni su pametni posle bitke.

Jedan tip aforizama Milana Beštića počiva na izmjenama konotacija koje nose pojedine fraze. To se postiže tako što se u prvom dijelu aforizma upotrijebi neka fraza u odnosu na koju čitalac ima neka očekivanja, stečena njegovim jezičkim pamćenjem i iskustvom, da bi se u drugom dijelu aforizma ta očekivanja iznevjerila na taj način, što se riječi upotrebljenoj u prvom dijelu neočekivano dodijeli denotat koji prilikom prve upotrebe riječ nije posjedovala. I takvih aforizama ima značajan broj u Beštićevoj novoj zbirci. Nekad je za dodjeljivanje konkretnog denotata nekoj riječi dovoljno dekomponovati frazu, a zatim atribuirati imenicu: Pali smo na niske grane. One najniže, debele, tvrde, stabilne. Napon između prenesenog i doslovnog značenja riječi stvara zavodljiv aforizam. Efekte zavođenja Beštićevi aforizmi postižu i omiljenim aforističkim sredstvima, koja počivaju na principima kontrasta, oksimorona, paradoksa i hijazma. Oni su ponekad realizovani zauzimanjem čas pesimistične, čas optimistične tačke gledišta, a mogu da budu ostvareni i spajanjem subjektivnih i objektivnih sudova: Mladost je kratka da bi život duže trajao./ Pročitao sam roman svog kolege. Dobar je. Gori je od mog!

Iskazujući subjekt, kako vidimo, strogo vodi računa o jeziku i svim okolnostima u kojima se jezik koristi. Lingvistički ogledi koji podrazumijevaju ispitivanje svih lingvističkih kategorija pojedinih riječi predstavljaju bitnu odrednicu Beštićeve poetike i ne možemo, a da se u prilog toj tvrdnji ne sjetimo i naslova njegove zbirke kratkih priča – Gramatika u tramvaju, koji ne umijemo razumjeti drugačije nego kao autopoetički iskaz koji nam saopštava da ovaj autor uvijek i na svakom mjestu razmišlja o riječima. I kada aforističar ćuti, to ćutanje je, zapravo, jedan osoben jezik, jezik o jeziku i govor o govoru, čiji je konačni cilj da čitaoce ponovo vrati riječima, ali kakvim? Takvim da nam na kraju ne preostaje ništa drugo, nego da mu još jednom kažemo: bravo, Beštiću!

Bojan Rajević

___________________
Napomena: Pogovor za knjigu Posle ćutanja


ANTOLOGIJA SLOVENAČKOG AFORIZMA

Sunčana strana Alpa
Franci Čeč
Binder i Beogradski aforističarski krug, Beograd - 2014

Antologija slovenačkog aforizma "Sunčana strana Alpa" ob­javljena je u Beogradu, u izdanju Beogradskog aforističar­skog kruga i Izdavačke kuće "Binder". Čitaocima u Srbiji predstavljeni su aforizmi 35 najistaknutijih savremenih slo­ve­načkih autora kratke forme.

U reprezentativnom izboru nalaze se: Gregor Bezenšek, Tomaž Brenk, Niko Brumen, Ivan Cimerman, Franci Čeč, Maja David, Čedomir Čedo Deletić, Tone Dodlek, Tone Forenci Tof, Milan Fridauer Fredi, Edi Furlanič, Vladimir Gajšek, Cveto Gradišar, Marjan Hren, Šime Ivanjko, Evgen Jurič, Zdravko Kaltnekar, Rudi Kerševan, Boris Kuralt, Matija Logar, Jože Marjan Mastnak, Bogdan Novak, Marjan Paternoster, Žarko Petan, Tomaž Petauer, Ivan Pšajd, Tomaž Ravnihar, Rudi Ringbauer, Veljko S. Rus, Bojan Schwentner, Janez Sršen, Boštjan Škorjak, Tomaž Švagelj, Draško Veselinovič i Jože Volarič.

S najvećim brojem aforizama zastupljen je doajen slovenačkog aforizma Žarko Petan, rođen 1929. godine, koji i danas aktivno piše. "Naši političari su amateri sa profesionalnim platama"; "Čovek često misli tuđom glavom da bi sačuvao svoju"; "Cenzor je državni službenik čije je radno mesto u našoj glavi"; "Istoričari falsifikuju prošlost, ideolozi budućnost"; "Kad je došao na vlast, izgubio je vlast nad sobom"; "U novinama čitam samo fotografije i karikature" - neki su od Petanovih aforizama, kojeg poznavaoci satire smatraju jednim od najboljih aforističara na prostoru bivše Jugoslavije.

Antologiju je priredio Franci Čeč, književnik i predsednik Društva aforističara Slovenije. Aforizme su sa slovenačkog jezika preveli Miljenka Vitezović i Aleksandar Čotrić, a recenzenti antologije su Aleksandar Baljak i Milovan Vitezović.

"Aforizmi slovenačkih autora su u jednu rečenicu sažete čitave sociološko-ekonomske studije. Oni imaju razuđene asocijacije, brz misaoni refleks, umeju da modifikuju narodne poslovice, da ih osavremene, vešti su da vrhom pera naprave hirurški zahvat, da redukcijom reči pokažu osećaj za brzu i duboku žaoku, uočavaju besmislenosti, znaju da posmatraju iz više uglova, štede jezički materijal i pišu aforizme koji će imati značenje i u budućim vremenima" - napisao je Milovan Vitezović.

Na koricama knjige nalaze se ilustracije Nikole Otaša.

Beogradski aforističarski krug

 

- 7 -