Nove knjige
U početku bijaše ćutanje
i ćutanje bijaše kod Beštića
Posle ćutanja
Milan Beštić
Alma, Beograd - 2014
 |
Naslov pete po redu knjige aforizama Milana
Beštića, osim što u sjećanje čitalaca priziva njegovu prethodnu
zbirku Neću da trošim ćutanje i sugeriše
doslednost ranije izgrađenoj poetici ovog aforističara, skreće
nam i pažnju na značaj ćutanja koje neminovno prethodi svakom
stvaralačkom činu. Kod Beštića ni ćutanje nije prazan hod i zbog
toga nas pisac, stavljajući ga na najprivilegovaniju poziciju
teksta, u naslov, podstiče da se nad njim zamislimo. Beštićevo
ćutanje je ispunjeno čitanjem i osluškivanjem tuđih riječi,
razmišljanjem o njima. Kao što je pažljiv dok ćuti i osluškuje,
pažljiv je i prilikom odabira iskaza koji postaju djelovi
njegovih "monumentalnih minijatura". Kao da slijedi Crnčevićev
metodološki nauk za pisanje aforizama, Beštić piše kao što
ćuti. U tom smislu, indikativan je aforizam, kojim otvara svoju
novu zbirku: Kada neko čuje ili pročita dobar aforizam,
obično kaže: Bravo, Beštiću! Ovaj aforizam, informativno
intoniran, nije samo duhovita opaska o recepciji Beštićevih
aforizama, u njemu otkrivamo i još nekoliko aspekata njegove
poetike. Beštićev aforistički subjekt se, u ovom aforizmu,
otkriva kao uvijek budni osluškivač tuđeg govora i u stanju je
da taj govor odmah pretvori u strukturalni element svog
aforizma, pripremivši mu, prethodno, odgovarajući kontekst.
Takav kontekst je pripreman brižljivo biranim rečeničnim
konstrukcijama, okolnostima i govornicima. Sve je učinjeno da se
i tuđa riječ u aforizmima iz ove knjige osjeća među svojima.
Beštić je ove minijature morao pisati sa visokim stepenom
artificijelnosti, da bi postigao efekat takve neizvještačenosti.
Tom efektu dosta duguje i činjenica da je autor u svoje aforizme
inkorporirao riječi govornika iz najrazličitijih sfera
svakodnevice. Pročitali smo kako to izgleda kada se riječ nekog
slušaoca ili čitaoca Beštićevih aforizama u njima obrete, ali
jednako efektno u Beštićevim aforizmima znaju da zazvuče i
riječi drugih govornika. Očito je da se ovaj pisac na ovaj način
solidarisao sa recipijentima svojih aforizama, zauzimajući
njihovu frazeološku tačku gledišta, a za uzvrat, od njih
zahtijeva samo jedno – da mu se pridruže u, za njega uzvišenom,
činu osluškivanja svakodnevnog jezika: Srbija je sa jednom
susednom zemljom odigrala prijateljsku utakmicu. Čuj,
prijateljsku! Iz ovog aforizma vidimo da
društveno-istorijski tokovi ne ostavljaju svoj trag samo u
jeziku, već utiču i na doživljaj tog jezika kod njegovih
govornika, pa će zbog toga jedna ničim upadljiva sintagma,
subjektu istančanog sluha za riječi, stvarnost i istorijska
dešavanja, zaparati uši. Dovoljno je da aforističar osvijetli
samo jednu riječ, članicu sintagme, pa da se čitava sintagma
pokaže nesavršenom. Vodi se, dakle, računa i o načinu na koji
se, od strane govornika, doživljavaju različite riječi iz naše
svakodnevice. I ne samo da se vodi računa, nego se čini da se
upravo sam taj doživljaj jezika želi staviti u fokus čitaočeve
pažnje.
Milan Beštić pokazuje da je svaki iskaz koji se može čuti
podložan reviziji i preispitivanju. Tako, pretresajući tuđice u
našem jeziku, pisac duhovito utvrđuje koja je od njih izdržala
probu vremena i čije je postojanje u našim rečnicima i dan-danas
opravdano: Neke pozajmljene reči bismo mogli i da vratimo,
ali reč inat, ne! Osjetljivost za jezik, javlja se,
dakle, ne samo na sinhronijskom, već i na dijahronijskom planu.
Stoga nas ne čudi što aforističar tačno zna i kada se koja riječ
smije upotrebiti, a kada ne, pa se, ponekad, dogodi i da govori
nekazanim, u najboljem ga slučaju imenujući kao ono. Ja tebi
serdare, a ti meni nemoj ono! Nije sad zgodno!
S obzirom na to da je Beštić, kako primijetismo, osjetljiv i za
jezik i za vanjezičku stvarnost, on posebno uživa u otkrivanju
nesaglasnosti između ove dvije sfere, odnosno voli da primijeti
kada su, da se izrazimo na način drag lingvistima, odnosi između
oznake i označenog zabrinjavajuće poljuljani: Ako je
iseliti se povratni glagol, zašto se iz Kanade niko ne
vraća?
Beštićev afo-subjekt se često iskazuje kao odličan poznavalac
gramatike i leksike. Nipošto mu ne treba vjerovati kad nas, zbog
građenja humornih efekata, nastoji ubijediti u suprotno: Žena
je imenica ženskog roda, ali slab sam ti ja s tom gramatikom.
On, kad god može, izbjegava korišćenje pohabanih i čestom
upotrebom istrošenih riječi. Svjestan značaja koji
nepredvidljivost za aforizam ima, on se rado služi riječima koje
čine veliki otklon od leksičke norme, važeće za većinu naših
aforističara. Stoga u njegovim aforizmima imamo rijetku priliku
da se sretnemo sa humanoidom, azijskim tigrom ili poliuretanom.
Milanu Beštiću drag je i postupak lažne motivacije koji se
oslanja na poigravanje semantičkim kategorijama uzroka i cilja:
Kremiranje škodi zdravlju jer izaziva opekotine!/ Hitler je
bio član nacističke partije da bi mogao da je uništi iznutra.
Osobena je i grupa onih aforizama koji u svom drugom dijelu, u
jednoj sintagmi, kao u orahovoj ljusci, sadrže zbir, sintezu
značenja koja isijavaju ili na koje asociraju više riječi, ili
čak rečenica izrečenih u uvodu aforizma. Postupak
karakterističan za ovu vrstu aforizama spada među najteže
izvodljive, što ih čini umjetnički najuspjelijim u najnovijoj
Beštićevoj knjizi: Inteligencija je nasledna. Jedino
generalima ne trebaju roditelji. Oni su pametni posle bitke.
Jedan tip aforizama Milana Beštića počiva na izmjenama
konotacija koje nose pojedine fraze. To se postiže tako što se u
prvom dijelu aforizma upotrijebi neka fraza u odnosu na koju
čitalac ima neka očekivanja, stečena njegovim jezičkim pamćenjem
i iskustvom, da bi se u drugom dijelu aforizma ta očekivanja
iznevjerila na taj način, što se riječi upotrebljenoj u prvom
dijelu neočekivano dodijeli denotat koji prilikom prve upotrebe
riječ nije posjedovala. I takvih aforizama ima značajan broj u
Beštićevoj novoj zbirci. Nekad je za dodjeljivanje konkretnog
denotata nekoj riječi dovoljno dekomponovati frazu, a zatim
atribuirati imenicu: Pali smo na niske grane. One najniže,
debele, tvrde, stabilne. Napon između prenesenog i doslovnog
značenja riječi stvara zavodljiv aforizam. Efekte zavođenja
Beštićevi aforizmi postižu i omiljenim aforističkim sredstvima,
koja počivaju na principima kontrasta, oksimorona, paradoksa i
hijazma. Oni su ponekad realizovani zauzimanjem čas
pesimistične, čas optimistične tačke gledišta, a mogu da budu
ostvareni i spajanjem subjektivnih i objektivnih sudova:
Mladost je kratka da bi život duže trajao./ Pročitao sam roman
svog kolege. Dobar je. Gori je od mog!
Iskazujući subjekt, kako vidimo, strogo vodi računa o jeziku i
svim okolnostima u kojima se jezik koristi. Lingvistički ogledi
koji podrazumijevaju ispitivanje svih lingvističkih kategorija
pojedinih riječi predstavljaju bitnu odrednicu Beštićeve poetike
i ne možemo, a da se u prilog toj tvrdnji ne sjetimo i naslova
njegove zbirke kratkih priča – Gramatika u tramvaju, koji
ne umijemo razumjeti drugačije nego kao autopoetički iskaz koji
nam saopštava da ovaj autor uvijek i na svakom mjestu razmišlja
o riječima. I kada aforističar ćuti, to ćutanje je, zapravo,
jedan osoben jezik, jezik o jeziku i govor o govoru, čiji je
konačni cilj da čitaoce ponovo vrati riječima, ali kakvim?
Takvim da nam na kraju ne preostaje ništa drugo, nego da mu još
jednom kažemo: bravo, Beštiću!
Bojan Rajević
___________________
Napomena: Pogovor za knjigu Posle ćutanja
ANTOLOGIJA SLOVENAČKOG AFORIZMA
Sunčana strana Alpa
Franci Čeč
Binder i Beogradski aforističarski krug, Beograd - 2014
 |
Antologija slovenačkog aforizma "Sunčana strana Alpa" objavljena
je u Beogradu, u izdanju Beogradskog aforističarskog kruga i
Izdavačke kuće "Binder". Čitaocima u Srbiji predstavljeni su
aforizmi 35 najistaknutijih savremenih slovenačkih autora kratke
forme.
U reprezentativnom izboru nalaze se: Gregor Bezenšek, Tomaž
Brenk, Niko Brumen, Ivan Cimerman, Franci Čeč, Maja David,
Čedomir Čedo Deletić, Tone Dodlek, Tone Forenci Tof, Milan
Fridauer Fredi, Edi Furlanič, Vladimir Gajšek, Cveto Gradišar,
Marjan Hren, Šime Ivanjko, Evgen Jurič, Zdravko Kaltnekar, Rudi
Kerševan, Boris Kuralt, Matija Logar, Jože Marjan Mastnak,
Bogdan Novak, Marjan Paternoster, Žarko Petan, Tomaž Petauer,
Ivan Pšajd, Tomaž Ravnihar, Rudi Ringbauer, Veljko S. Rus, Bojan
Schwentner, Janez Sršen, Boštjan Škorjak, Tomaž Švagelj, Draško
Veselinovič i Jože Volarič.
S najvećim brojem aforizama zastupljen je doajen slovenačkog
aforizma Žarko Petan, rođen 1929. godine, koji i danas aktivno
piše. "Naši političari su amateri sa profesionalnim platama"; "Čovek često misli tuđom glavom da bi sačuvao svoju";
"Cenzor je
državni službenik čije je radno mesto u našoj glavi"; "Istoričari falsifikuju prošlost, ideolozi budućnost";
"Kad je
došao na vlast, izgubio je vlast nad sobom"; "U novinama čitam
samo fotografije i karikature" - neki su od Petanovih aforizama,
kojeg poznavaoci satire smatraju jednim od najboljih
aforističara na prostoru bivše Jugoslavije.
Antologiju je priredio Franci Čeč, književnik i predsednik
Društva aforističara Slovenije. Aforizme su sa slovenačkog
jezika preveli Miljenka Vitezović i Aleksandar Čotrić, a
recenzenti antologije su Aleksandar Baljak i Milovan Vitezović.
"Aforizmi slovenačkih autora su u jednu rečenicu sažete čitave
sociološko-ekonomske studije. Oni imaju razuđene asocijacije,
brz misaoni refleks, umeju da modifikuju narodne poslovice, da
ih osavremene, vešti su da vrhom pera naprave hirurški zahvat,
da redukcijom reči pokažu osećaj za brzu i duboku žaoku,
uočavaju besmislenosti, znaju da posmatraju iz više uglova,
štede jezički materijal i pišu aforizme koji će imati značenje i
u budućim vremenima" - napisao je Milovan Vitezović.
Na koricama knjige nalaze se ilustracije Nikole Otaša.
Beogradski aforističarski krug
|