Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
 
 
 

 

 


Nove knjige ­

Ilićeva poetika fragmentarnosti

Lavirint bez izlaza
Mikica Ilić
Binder, Beograd - 2014

Mikica Ilić, pripadnik mlađe generacije srpskih pisaca, jedan od najnagrađivanijih predstavnika kratke priče u savremenoj srpskoj književnosti, poklonike ove forme obradovao je novom knjigom kratkih priča, pod naslovom Lavirint bez izlaza.

Pojava kratke priče, prema ocjeni teoretičara književnosti, dolazi kao posledica dezintegracije tradicionalne novelistič­ke forme i traganja za novim načinom prikazivanja čovjeka u njegovoj konfrontaciji sa savremenom epohom. Viktor Šklovski, tražeći uzroke smjenjivanju novele crticom (knji­ževno-teorijski termin koji se za potrebe ovog prikaza može uzeti kao sinonim termina "kratka priča") u svojoj knjizi Energija zablude zapaža da "smenjivanje književnih formi liči na smenjivanje neispravno formulisanog objašnjenja stvar­nosti, samoga sveta, i u izvesnom smislu same činjenice njegovog postojanja".

I nova knjiga Mikice Ilića, a to se već po naslovu može zaključiti, rezultat je nastojanja da se ispravno formuliše i objasni stvarnost/svijet/život kojima se pripisuje oznaka lavirinta bez izlaza. Sam naslov, još, implicira i čovjeka koji se u takvom lavirintu našao i njegovu subjektivnost kojom se nastoji objasniti čovjekova pozicija u takvom svijetu. Subjektivnost rezultira i oneobičenim viđenjem lavirinta: čovjek je svoje stanje bezizlaznosti prenio na ambijent u kojem se obreo. Sada takva, bezizlazna, kafkijanska pozicija čovjeka (za koju ne možemo da budemo sigurni da li je čovjek stvara sam ili mu je neko spolja nameće), podrazumijeva i jedan prilično limitiran pogled na sveukupnost tog svijeta. Kako bi rekla Virdžinija Vulf, život je postao neprozirno mračan, pa više ne dopušta miran pogled i sveznanje, a zadatak pisca je da život prikaže vjerno, upravo u njegovoj neshvatljivosti i rascjepkanosti. I baš ovdje na scenu stupa kratka priča i njoj imanentna poetika fragmentarnosti, koja ne pomaže samo da se na prikladan način objasni svijet već i čovjekovo fragmentizovano razumijevanje njega. Čovjeku je dopušteno da kretanjem kroz hodnike lavirinta sakuplja tek isječke slike svijeta, ne bi li na kraju te isječke sklopio u jedan mozaik, tako da dobije što jedinstveniju i cjelovitiju sliku svijeta. Prikazivanju ovih isječaka najviše je pogodovala forma kratke priče, zbog toga što ona i sama prikazuje samo dio predmeta koji uzme za skiciranje. Pozicija čovjeka u Ilićevim kratkim pričama i njihova sveukupna tematika diktirala je, dakle, izbor žanra, čija je osnovna poetička pretpostavka – fragmentarnost, a nemogućnost čovjekove subjektivnosti da svijet opiše u njegovoj cjelovitosti dala je za rezultat sažetost kao princip oblikovanja stvarnosti.

Ranije smo nagovijestili da bi fragmentarnost u Ilićevoj novoj zbirci morala biti posledicom uznemirenosti usled neshvatljivosti i rascjepkanosti svijeta. Međutim, čini se da uznemirenost iz Ilićevih narativa izostaje. Skloni smo da uzrok tome tražimo u Ilićevom religioznom osjećanju svijeta na koje je književna kritika (Vesna Denčić, Radivoje Mikić) već ukazala. Ne zaboravimo, Mikica Ilić je apsolvirao na Bogoslovskom institutu SPC i taj biografski podatak će imati svoje reperkusije u poetici ovog pisca. Njegov pripovjedni ton je hrišćanski smiren, staložen, pa njegova kratka proza ne proizvodi efekat haotične fragmentarnosti, upravo suprotno – Ilić nastoji da prilježnim radom sistematizuje fragmentarnost svijeta, kako bi haos koliko je moguće ublažio, o čemu rječito može posvjedočiti i kompozicija knjige – 32 kratke priče podijeljene su u tri, po broju uvrštenih narativa, nejednaka ciklusa, koja su naslovljena indikativnim naslovima (Psine, Sramote, Pričine), od kojih svaki ponaosob osvetljava po neki aspekt Ilićevog fiktivnog svijeta. Nije slučajnost ni to što su sva tri ciklusa naslovljena imenicama u množini, to valja razumjeti kao još jedan dokaz ranije iznesenoj tvrdnji o Ilićevom razumijevanju svijeta u njegovoj razjedinjenosti, rascjepkanosti. Negativne konotacije koje nose naslovi sva tri ciklusa ukazuju na prirodu svijeta kojeg Ilić želi da predstavi čitaocima svoje nove knjige.

Za moto knjige Lavirint bez izlaza uzeta je jedna rečenica Franca Kafke. Pojavom rečenice pisca Procesa na samom početku knjige, tumačima će se, već na samom ulazu, ponuditi kretanje u više smjerova, kako, uostalom i priliči jednom lavirintu; čitalac može, podstaknut Kafkinim imenom, krenuti u potragu za sličnostima koje postoje između našeg Mikice Ilića i čuvenog praškog pisca. Ova potraga, razumije se, neće biti bez rezultata; bez obzira kojim putem krenuo, čitalac će u Ilićevoj knjizi pronaći mnoštvo sličnosti sa Kafkom, počevši od opredjeljenja za kratku formu, preko sklonosti ka apsurdu, grotesknim likovima (poput trogodišnje piščeve ćerkice koja sa prepunog nokšira pita oca: "A samoironija, tata, gde ti je samoironija?" ili porno-vaspitačice), do atmosfere otuđenosti, prisutne u brojnim Ilićevim kreacijama, udvajanja likova i vizije svijeta kao "egzistencijalnog košmara iz koga nema izlaza ni buđenja". (V. Žmegač) Ova dva autora katkad primjenjuju i iste stilske postupke u pripovijedanju, kao što je to slučaj sa nabrajanjem/katalogizacijom (uporediti Kafkin Povratak i Ilićeve Pet minuta i Marijino svetilište).

Postupak katalogizacije mogao je biti primijenjen i pod uticajem Danila Kiša; Mikica Ilić ga u ovoj knjizi eksplicitno ne pominje, kao što je to slučaj u priči Seobe Stefana Štiljanovića, za koju je Ilić dobio nagradu Laza Lazarević, ali se veza sa ovim piscem uspostavlja na nekim drugim nivoima: za hronotop jedne svoje priče Ilić uzima ulicu Divljih Kestenova; veza sa Kišom ostvaruje se i posredstvom lirizovanog doživljaja svijeta kojeg zatičemo u mnogim od ovih priča. Tu je, svakako, i pozivanje na već postojeće tekstove, za šta najbolji primjer daje priča Dosije "Sudnji dan", u kojoj su pet različitih narativa, sa istom tendencijom, obuhvaćeni jednim nadređenim glasom, glasom duha pripovijesti (Tomas Man), čija se aktivnost sastoji u odabiranju ovih pet različitih glasova. Takva pripovjedačka situacija neminovno podrazumijeva prisustvo dvoglasne riječi (Mihail Bahtin), pri čemu jedan glas uvijek izgrađuje jednu stvarnost, a drugi tu stvarnost podriva, dovodeći u pitanje legitimitet autora dosijea.

Valja istaći da se, osim Kafke, kao moto pojedinih priča u ovoj zbirci, pojavljaju i citati drugih autora: Mitar Mitrović, Savo Martinović, vladika Nikolaj, Anton Pavlovič Čehov, a autor se poziva i na Bibliju, kao i na mudrost krilatice. Prisustvo ovih izvora u Ilićevoj knjizi mora imati neku motivaciju i funkciju. Teško bi se pronašla neka poetička nit za koju bismo mogli reći da povezuje ove raznovrsne izvore. Prije će biti da navođenje ovih pisaca i izvora, svaki za sebe, osvetljava po neki aspekt Ilićeve poetike, odnosno pomaže tumaču prilikom određivanja mjesta Mikice Ilića u savremenoj srpskoj književnosti. Tako, pominjanjem Mitra Mitrovića i izborom njegovog distiha: Manje pišni, više serni / bićeš bliži postmoderni! za moto svoje priče Sve za dobru priču, pisac kao da želi da iskaže negativan stav prema aktuelnoj književnoj epohi, njenim piscima (junak je Savremeni Književnik), njenom načinu pisanja ili da ga problematizuje. Sama priča koja slijedi, predstavlja pokušaj da se, posredstvom samog pisanja, progovori o načinu na koji se piše. Riječ je, dakle, o metanaraciji, koja predstavlja postmodernistički postupak par excellence. Javlja se, dakle, ambivalentan odnos prema postmoderni, ona se sa ideološkog stanovišta pripovjedača odbacuje ili makar podriva, dok se izborom književnog postupka – afirmiše. Razlog prisustva Sava Martinovića i njegovog aforizma Upoznaj samog sebe, i shvatićeš besmisao fraze: čast mi je što smo se upoznali, mogao bi da predstavlja izraz Ilićeve težnje ka samoodređenju čovjeka konciznim i jezgrovitim izražavanjem. I to je dostignuto pričom Lek za mizantropiju koja će uslijediti. Prisustvo vladike Nikolaja ima naglašenu retoričku funkciju. Pripovjedača priče Dosije "Sudnji dan", čujemo samo u jednom trenutku i to onda kada se on sa plana besjede (Emil Benvenist) oglasi riječima vladike Nikolaja, koje stoje u privilegovanoj poziciji teksta, u motou, koji predstavlja komentar koji teži da smisaono obuhvati svih pet priča koje će uslijediti i da iznese negativan vrednosni stav prema njenim junacima koji, ujedno, čini i negativan stav prema jednom razdoblju srpske istorije. Mikica Ilić je, inače, pisac koji se rado bavi istorijskim temama. Pominjanjem Čehova Ilić kao da vraća žanrovski dug velikom ruskom piscu. Citiranjem stihova iz Jevanđenja po Luki obezbjeđuje se religiozan doživljaj i hrišćansko učenje koje prožima čitavu ovu knjigu, dok se navođenjem krilatice besplatnog sira ima samo u mišolovci još jednom ukazuje na ugroženost čovjeka svijetom koji ga okružuje. Zbog toga bi se moglo pomisliti da se na pitanje koje smo nagovijestili u početku: da li je čovjekova, ne baš povoljna, pozicija u svijetu rezultat djelovanja nekih spoljašnjih sila, može odgovoriti potvrdno.

Onda se, međutim, valja zapitati zašto moto knjige potencira motiv stida, pojačan i hiperbolom: Činilo se da će ga stid nadživeti? I na nekim drugim nivoima Ilićevog ostvarenja javlja se stid; drugi i, ujedno, centralni ciklus u njegovoj knjizi naslovljen je sa Sramote. Čini se da njegova knjiga obiluje stidom. Kakav je to onda stid? Čiji? Zbog čega? Pred kim? Gdje su stid i sramota, tu je i osjećanje krivice, a krivicu, razumije se, može da osjeća jedino čovjek. Čega se čovjek stidi, ako svijet onakav kakav jeste nije (i) njegova tvorevina? Ilićevi junaci često osjećaju stid, što znači da su i sami odgovorni što su, makar djelimice, doprinijeli da se svijet doima kao lavirint. Očigledno, dobro poznajući sebe, ovi junaci, ponekad, čak, osjećaju i strah od stida, očekujući ga unaprijed dok se još nije ni desio. Kao na primjer u priči Čiji je veći, gdje četiri uvažena disidenta, dok iščekuju svoje dosijee, strijepe ko će se osramotiti i zastideti svojom "neautorizovanom biografijom"? Svijest o krivici, dakle, postoji, čak i kada dosijea, kako će se ispostaviti, nema. U priči Kuršum pripovjedač se stidi što nije pomogao svom drugu Kuršumu, kojeg su besprizornici ponižavali. Stid je svojstven svim uzrastima pa ga zatičemo i u pričama Prekobrojna, Tito i Marijino svetilište, koje govore o stidu kod djece. Stide se i neimenovani pripovjedač i njegova supruga Sonja zbog toga što kada dođu u sirotište sa namjerom da usvoje dijete ne uzimaju u obzir razroku djevojčicu sa protezom i mršavog, bledunjavog dječaka, za kojeg im vaspitačica kaže da boluje od astme. Uviđamo da je stid jedan od lajtmotiva Lavirinta bez izlaza i jedno od dominantnih osjećanja koja grade ovu knjigu, pritom je lirizujući. I uvjerava nas da smo za bezizlaznost, beznadežnost situacije u kojoj se nalazimo podjednako krivi koliko i onaj koji bi nam takvo stanje nametnuo spolja.

Ne treba, međutim, zanemariti ni i osjećanje kajanja, koje zajedno sa osjećanjem stida, osim što implicira loš postupak koji je ta osjećanja izazvao, ipak ostavlja prostora i za nešto optimističniju viziju života po kojoj svojstvo ljudskosti, (A mislili smo da to ni nemamo, kaže jedan od Ilićevih junaka) nije sasvim izgubljena. To se može objasniti činjenicom da Mikica Ilić svoje proze često prožima hrišćanskim učenjem, za koje je Radivoje Mikić ustanovio da se u Ilićevoj prozi javlja kao izraz nastojanja "da se sama priča postavi na vrlo široku osnovu naše srednjovekovne kulture". I to hrišćansko učenje koje, međutim, ostaje otvoreno i za moderne, pa i postmoderne umjetničke postupke (poput metatekstualnosti u Dosijeu "Sudnji dan") predstavlja jednu nit koja sve fragmente ove knjige povezuje u jednu cjelinu.

Ostaje nam da zaključimo: u savremenoj srpskoj kratkoj priči, koja dostiže svoje najviše umjetničke domete, velikog udjela imaće umjetnički dometi ostvareni u novoj knjizi Mikice Ilića – Lavirint bez izlaza.

Bojan Rajević

- 7 -