Početna Arhiva Kontakt
 
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Piše: Savo Škobić


I da imam odakle mi?

(komedija za odrasle)

Lica:
- ĐUKA, penzioner,
- ŠKEMBO, njegov prijatelj,
- JANJA, žena Đukina,
- NATAŠA, unuka im,
- RAKO ŠLJIVIĆ, uvijek pijan,
- ZORKA, udovica,
- MARA, komšinica, starija djevojka.
- ŽILO, konobar.

Vrijeme i mjesto radnje:
Mala urbana sredina, desno klupa u parku i ulična svjetiljka, a lijevo terasa neke kafanice sa par stolova.
 

1. Pojava

ĐUKA, potom ŠKEMBO

ĐUKA (sjedi na klupi i čita novine, zvoni mu mobilni, javi se): Alo, jesam, a ko bi drugi bio na mom telefonu?... Dobro, dobro, sa mojim telefonom, je li ti sad lakše? E, sad ćeš moći mirnije spavati... Učiš tatu kako se djeca prave... Reci... Ne znam ti ja to, to moraš sam odlučiti da li ćeš ga pitati ili ne. Ja tu ne mogu ništa... (pogleda lijevo)... Evo ga ide... Kako ko, pa Škembo. O kome govorimo? Hoćeš li sa njim da razgovaraš?... Dobro, dobro. Ja mu neću ništa govoriti... 'Ajd, zdravo!... (Škembi)... Mi o vuku, a magarac na vrata.
ŠKEMBO (rukuju se): Hvala, takođe, ja to tebi nikad ne bih rekao.
ĐUKA: Ma, Pajo me opet gnjavi da te nagovorim da mu prodaš onog krša od tvog auta.
ŠKEMBO: Nije to nikakav krš, nego dobro i u voznom stanju auto. A zašto da mu ga prodam i ko kaže da ga ja uopšte i želim prodati?
ĐUKA: On je tako čuo.
ŠKEMBO: Šta će njemu moj folcika? Ne treba mu za dijelova, kad on još uvijek vozi fiću?
ĐUKA: Možda mu treba za kokošinjac, jeftinije je nego da ga zida, a ima i prozore, pa će horoz znati kad je svanulo i kad treba da budi svoje koke.
ŠKEMBO: Ma ko mi se ruga, pa ti nemaš ni biciklo?!
ĐUKA: Nemam i ne treba mi ...(pokaže cipele)... Lijepi moj tabanić fijaker. Moje stare giljarke me uvijek i na vrijeme odnesu gdje treba. Šta će mi više?
ŠKEMBO: Ma, tako je i najbolje. Pogotovo meni, u ovim godinama više mi nije ni bitno vozilo. Gdje ja to putujem? Nigdje. Ovako, sve je blizu, a sa ovako malim penzijama teško da ga mogu i izdržavti.
ĐUKA: Valjda održavati?
ŠKEMBO: Održavati još i nekako, ali ga je teško izdržavati; pored goriva uvijek mu nešto treba, guta pare k'o Čuma djecu.
ĐUKA: Kad spomenu penzije, maloprije pročitah jedan zanimljiv članak, čekaj da ga nađem... (lista novine)... Ma, gdje je?... Aha, evo. Evo ga. Slušaj... (čita) Septembarske penzije će biti uvećane za jednu petinu avgustovske i umanjene za tri osmine julske penzije. Uz ovu penziju će biti isplaćena i preostala sedmina majske penzije iz prošle godine.
ŠKEMBO (obradovano): Ma nemoj?! Stvarno?
ĐUKA (začuđeno ga pogleda): Ti ovo razumiješ?
ŠKEMBO: Šta ima tu da se razumije? Jasno je k'o dan.
ĐUKA: Meni nije ništa jasno.
ŠKEMBO: Pa zar ne vidiš; to lud zbunjenog... da ne kažem šta?!
ĐUKA: E, tu si u pravu.
ŠKEMBO: Čovjeku treba digitron da bi sračunao za koliko će feninga primiti veću penziju nego za prošli mjesec.
ĐUKA: A i kad je dobiješ, plati ovo, plati ono. Daj ovome, daj onome. Vrati ovamo, vrati tamo. Vrlo malo ti ostane. Kažu da će ih sada, mislim pare, praviti od gume.
ŠKEMBO: Od gume?!
ĐUKA: Od gume.
ŠKEMBO: Zašto od gume?
ĐUKA: Pa da bi čovjek lijepo mogao penziju razvući od prvog do prvog.
ŠKEMBO: Tebi je do šprdnje, a ja ne znam gdje da udaram.
ĐUKA: Znam ja i gdje treba i koga treba udarati, ali ne vrijedi. Odgovaraću kao za pravog čovjeka.
ŠKEMBO: Ja izlaza ne vidim, nema ga.
ĐUKA: E, to nije tačno. Uvijek postoje bar dva izlaza.
ŠKEMBO: Uvijek?
ĐUKA: Uvijek.
ŠKEMBO: Ne razumijem. Kako to?
ĐUKA (skloni novine): Pazi ovamo, sad ću ti objasniti. Vidiš li, na primjer onaj oblak gore?... (pokaže ga prstom) Onaj što viri iza brijega?!
ŠKEMBO: Vidim, pa šta?
ĐUKA: On može i da nosi kišu, a može i da ne nosi kišu. Ako nosi kišu, pa dobro, ali ako ne nosi – još bolje.
ŠKEMBO: Svejedno.
ĐUKA: E, nije svejedno. Ako ne nosi kišu nećemo pokisnuti, a ako nosi, imamo dva izlaza; da malo pokisnemo ili da sasvim pokisnemo. Ako malo pokisnemo, u redu, ali ako sasvim pokisnemo to nije u redu, ali opet imamo dva izlaza. Možemo se razboljeti, a i ne moramo. Ako se ne razbolimo, u redu, a ako se ipak razbolimo imamo dva izlaza. Možemo se samo malo razboljeti, a možemo dobiti i upalu pluća. Ako se samo prehladimo, dobro je, par aspirina i gotovo, ali ako dobijemo upalu pluća imamo opet dva izlaza: Može biti lakša upala pluća, a može biti i teža upala pluća. Lakša upala se lakše liječi a teža može svašta donijeti.
ŠKEMBO: Moja pašenog je umro od upale pluća.
ĐUKA: Eto vidiš. Ali, hvala Bogu, ne umiru svi koji odu u bolnicu zbog upale pluća. Ako preživimo, dobro je, a ako ne – opet imamo dva izlaza.
ŠKEMBO: E, vala, nema više ni jednog izlaza.
ĐUKA: Ima, kako da nema. Možemo otići u raj, a bogami, možemo i u pakao.
ŠKEMBO (potvrdno klimne glavom): Já!
ĐUKA: Ako odemo u raj, dobro je, a ako ipak odemo u pakao i tu imamo dva izlaza: možemo biti osuđeni na vječno ispaštanje svojih grijeha, a može nas i đavo pojesti. Ako moramo da ispaštamo ovozemaljske grijehe, dobro je, a ako nas đavo pojede...
ŠKEMBO (smije se): Je li opet postoje dva izlaza?
ĐUKA: Ne. Tada postoji samo jedan izlaz! ... (pokazuje rukom na stražnjicu, smiju se, a s desna im dolazi Nataša, on se obraduje) Evo meni moje radosti!
 

2. Pojava

NATAŠA, pređašnji

NATAŠA (prilazi veselo i poljubi djeda): Ćao, dedice!... Dobar dan, čika Škembo, hoću reći čika Pero. Kako ste?
ĐUKA (smije se): Eto, već te i djeca zovu Škembo. E, moj Škembo, pa kako možeš da se žališ da je život težak kada te, eto, vlastiti stomak demantuje.
ŠKEMBO (pokazuje na stomak): Ovo su ti posmrtni ostaci dobrostojećeg gospodina iz vremena kada je bio drug, išao preko sindikata na more svakog ljeta, i preko tog istog sindikata se svake jeseni lijepo snadbijevao bogatom, a jeftinom zimnicom. Putovalo se, ljudi moji, svuda po svijetu. Da, da.
ĐUKA: Kad spomenu putovanja, sjetih se jedne zgodne anegdote. Vrativši se sa Novog Zelanda, neke Engleskinje se sa nipodaštavanjem obratiše onoj koja nije putovala: "Mi nerazumijemo tvoju tupost, ti nigdje ne putuješ." Ova im hladno odgovori: "Zašto da putujem, pa ja sam već tu?!"
NATAŠA: Bravo, carice, neka si im tako rekla!... Joj, deko, to je super. Moram zapamtiti, pa ću u školi to prodati.
ŠKEMBO: Kako prodati? Ko će to kupiti?
NATAŠA: Ma ne, čika Pero, to je fazon, tako mi govorimo.
ĐUKA: Svaka generacija, neznalice moja debela, ima svoj žargon. Oni kažu prodati, a mi bi u naše vrijeme rekli plasirati, sjećaš li se, gospodine moj?
ŠKEMBO: Kada sam bio gospodin zvali su me drugom, a sada kada sam niko i ništa zovu me gospodinom.
ĐUKA: Gledam neki dan na pijaci, dvije seljanke prodaju štošta, mlijeko, sir, jaja i slično. Pa će ti jedna drugoj... (karikira): "Gospođo Milojka, imaš li sitno pet maraka?"; "Nemam, gospođo Radojka – veli ona – ali pitaj tu gospođu Stanojku, tu što prodaje rakiju, ona sigurno ima, već je jutroske nešto pazarila.
NATAŠA: Sve gospođa do gospođe, Bog te vidio, a ovamo kada se saberu sve tri nemaju ni sedam godina škole.
ĐUKA: A kuda je moja gospođica pošla tako rano? Pa ti u školu deš tek popodne, koliko ja znam.
NATAŠA (šali se): Pošla sam kod gospođice Jane, kćerke gospođe Sofije i gospodina Ranka da u njihovoj gostinskoj sobi gospodske kuće učimo, jer će nas danas sigurno gospođa hemičarka pitati, a možda nam uvali i kontrolni, da prostite gospodo.
ŠKEMBO: Piješ vodu kao vo, ne znaš šta je H2O. Slatka mala hemijica, kako je govorio moj profesor, ime mu zaboravih.
ĐUKA: Davno biješe, moj debeli gospodine. Davno.
NATAŠA: Ne znam kako je bilo u vaše vrijeme, ali u ovo moje vrijeme je nekako sve naopako. Moramo da znamo neke stvari koje nam u životu nikada neće trebati, a da heklam, šijem i kuham to me ne uče. To moram sama da se snalazim.
ŠKEMBO: Vala dijete, potpuno si u pravu. I u naše se vrijeme moralo isto tako znati puno nepotrebnih stvari. U prvom gimnazije sam, na primjer, morao znati koliko je bilo bukovih stabala u Bosni i Hercegovini, tamo davne pedeset i neke godine.
ĐUKA: Pa koliko smo samo morali da znamo onih sentencija, latinskih poslovica?!
ŠKEMBO: Per aspera ad astra – Preko teškoća do zvijezda.
NATAŠA: To znam i ja.
ĐUKA (Škembi): Sit tibi tera levis.
NATAŠA: To ne znam. Šta si mu rekao?
ŠKEMBO (sa uzdahom): Neka ti je laka crna zemlja.
NATAŠA: Jao, deko, nisi fer. Zar tako svom najboljem drugu?
ĐUKA: Nije on moj najbolji drug. Ti si moj najbolji drug. Neprijatelje nam je Bog dao, a prijatelje sami biramo.
ŠKEMBO: Nije to ništa, drago dijete moje. Šta sam ja od njega još čuo, ovo je mila majka.
ĐUKA: Sve po zaslugama i sa ciljem dobrog raspoloženja.
ŠKEMBO (Nataši): Ne kaže, sine, džaba naš narod: Sto puta valjaj, a jedan put ako nisi valjao, kao da nikada nisi ni valjao. E, takav je i tvoj djed.
ĐUKA: Nisi trebao obećavati. Ja nikada ne obećavam ništa što ne mogu i da uradim.
ŠKEMBO: Obećanja su ti kao i propisi. Propisi su za to da se krše.
NATAŠA: Deko, ja sada stvarno moram da idem.
ĐUKA: Zar nećemo na ćevape?
NATAŠA: Nemam vremena, već kasnim, a sam si mi govorio da ne valja kasniti. Ni ti nigdje i nikada ne kasniš.
ŠKEMBO: Zakasnio je samo kada je Bog pamet dijelio.
ĐUKA: Pa kad sam čekao tebe da idemo skupa. Ja sam bar stigao da imalo dobijem pameti, a ti, bogami, ni zrno.
NATAŠA: Mogla bih čitav dan slušati vaša prepucavanja, ali nemam vremena. Čeka me slatka mala hemijica, kao što je govorio vaš profesor... (poljubi dedu) Ćao deko, doviđenja čika Škembo, pardon, čika Pero.
ĐUKA: Uči, sine, uči. Na mlađima svijet ostaje.
NATAŠA: Znam.
ŠKEMBO: Ostaje, ostaje, ali onakav kakvog ga mi ostavimo, a mi vama, sine, bogami, ostavljamo krš od svijeta.
NATAŠA: Sve ćemo mi to opet dovesti u red, nemojte da se puno sekirate! Ćao! /ode/
 

3. Pojava

Pređašnji bez NATAŠE

ŠKEMBO: Slatko i pametno dijete, na koga li je samo? Mora da je na babu, na koga bi drugo?!... Javljaju li se?
ĐUKA (uzdahne, pa ironično): Javljaju, javljaju, često – za Novu godinu i za njen rođendan.
ŠKEMBO: Pa gdje će im duša? I to su mi neki roditelji!
ĐUKA: Volim malu kao da mi je iz oka ispala, ali da je bilo po mome išla bi i ona sa njima u Ameriku ili ne bi niko nikuda, pa snašli bi se nekako. Kako i ostali svijet? Ovako, jadno dijete pati za njima, a i oni za njom, sigurno. Ali ne, Đuku niko ne sluša, ne zna Đuka ništa, a ovamo kad je muka – hajde Đuka.
ŠKEMBO: E, jesu nas sinovi udesili, svaka im čast. Ti bar imaš ženu i unuku, imaš razgovor u kući, a šta ću ja sam sa samim sobom, k'o vuk samotnjak? Usmrdiše mi se usta od ćutanja. Da ne izađem malo među svijet zaboravio bih i govoriti.
ĐUKA: Pa šta bi sa tvojom Srećom? On reče: Strpi se, stari, par mjeseci, pa ću i tebe odvesti u Švabiju, pa te ne odvede?
ŠKEMBO: E, sad mu je druga pjesma: Neka tebe, veli, tamo u kući da ne bi ostali i bez kuće i kućišta, a poslije, kada se sve to sredi, kada se bude moglo dobro prodati, eto mene, pa ćemo sve lijepo regulisati.
ĐUKA: Kada će regulisati i kako? Staroga u starački dom, a kuću prodati i pare u džep? Konačno shvatam šta razlikuje čovjeka od životinje: novčane brige!
ŠKEMBO: "LJubav djeteta je kao voda u pletenoj korpi!", kaže švicarska narodna poslovica. Zna on da to ne može za mene živoga, pa čeka da ja otegnem papke, da se potpišem petom, ali načekaće se on – zdrav sam k'o konj.
ĐUKA (sa smješkom): Šta će ti ono "k'o"?
ŠKEMBO: Da bih se razlikovao od tebe.
ĐUKA: Zagolicaj me malo da se nasmijem!
ŠKEMBO: Šalu na stranu. Dođe mi da se ubijem.
ĐUKA: Pa što se ne ubiješ? Puna šuma debelih grana.
ŠKEMBO: E, razmišljao sam i o tome, ali to razmišljanje pređe u maštanje, pa lijepo vidim sebe i kako visim, kako me nalaze i skidaju, pa i sahranjuju. Nevelik skup na groblju oko mog otvorenog kovčega. Samo par prijatelja, komšija i rodbine. Šaka jada.
ĐUKA (akcentuje po crnogorski): A viđe li mene?
ŠKEMBO: A, vidjeh, naravno. Ništa bez tebe ne može da prođe. Ti svakom loncu moraš biti poklopac.
ĐUKA: Jesam li ti držao govor, šta velim?
ŠKEMBO: Nisi, brate. Ne znam kako ti je to izmaklo. Stajao si nedaleko, virio iza one debele Perse, smijuljio se i pokazivao mi ovako... (pokazuje srednji prst ispod nosa).
ĐUKA: Naravno, bilo bi ti tako.
ŠKEMBO: A onda maštam i dalje: plač, suze, bratova i sestrina naricanja... (nariče) Kuku meni, jadni Pero moj, kud ne reče da ne želiš živjet' sam, pa da lijepo dođeš k nama i živiš sa nama...?!
ĐUKA (imitira ga): Imamo dosta krava pa bi mogao da ih čuvaš, jer drugo ništa ni ne znaš da radiš!...
ŠKEMBO (ne osvrćući se na to, prestane naricati): I onda lijepo zakucaju poklopac, spuste me u raku i zatrpaju.
ĐUKA: I šta bi, ode li do Boga?
ŠKEMBO: Jok, nego navališe crvi na mene, pa me grizu i jedu, ulaze mi u oči i u uši, pa u usta. I onda mi se to sa crvima zgadi i ja prestanem maštati o tome.
ĐUKA (sa prijekorom): Čovjek je jedino biće koje o sebi ima loše mišljenje. Sad sam te uhvatio, pa ti uopšte ne vjeruješ u Boga?!
ŠKEMBO: Vjerujem!
ĐUKA: Ne vjeruješ!
ŠKEMBO: Vjerujem, naravno da vjerujem, ali ja imam svoju verziju svega toga. Ne idem u crkvu, jer ne mogu doći na red od vas novopečenih vjernika.
ĐUKA: Komunjara, a?
ŠKEMBO: Ne, ti si bio komunjara, a ja sam bio iskren i pošten komunista.
ĐUKA: Ja?! Ja nikada nisam bio komunista!
ŠKEMBO: To ti pričaj nekom drugom. Jesi li me ti, kao sekretar mjesne zajednice, izbacio iz partije 1972. godine zbog navodnog neredovnog dolaska na sastanke?
ĐUKA: A, tada, tad jesam bio, malo. Morao sam, bilo me stid, svi moji su bili u Partiji, a ja ne. I, brate, nisi dolazio na sastanke. Sjećam se ko danas, od tri, četiri sastanka ti dođeš na jedan ili ni na jedan.
ŠKEMBO: Nisi ti zbog svojih bio u partiji, nego zbog toga da bi bio izabran u Radnički savjet, pa tako isposlovao da dobiješ veći stan. E, vidiš, zato što si iz interesa ušao u partiju, a ne iz uvjerenja, ti si bio komunjara, a ja sam bio komunista i ne stidim se toga.
ĐUKA: Pa gdje su ti sada komunisti? Pokrali što ste mogli, pa se raspali k'o balon od sapunice, k'o bugarska skupština.
ŠKEMBO: Eno ih u raznim strankama u vrhovima izbornih lista. A običan svijet danas, kao i onda, šuti i gleda kako da preživi. Jer, kao što je onda bilo da nisi dobar čovjek ako nisi u SKJ, tako sada nisi dobar čovjek ako ne ideš u crkvu i ne zoveš ga na slavu. Niko te ne pita imaš li ti šta da jedeš, gdje da spavaš, kako i čime slavu da slaviš?
ĐUKA: Bogami, mi smo uvijek slavili slavu i Božić.
ŠKEMBO: I Prvi maj i 29. novembar i sve ostalo.
ĐUKA: Pa šta fali, važno je da se proslavlja.
ŠKEMBO: Ima jedna ciganska poslovica koja kaže: Biće bolje kad se zakolje kod komšije prase pa bude mesa!
ĐUKA: Bolja mi je ona Cigina molitva Bogu.
ŠKEMBO: Koja?
ĐUKA: Bože, molim te ispuni mi samo jednu želju: pobij sve živo na ovom svijetu, pa i mene. A kada budeš ponovo pravio svijet, malo razmisli.
ŠKEMBO: Pa da svijet ponovo dobije šansu! Kako bi bilo lijepo kada bi nam Bog dao samo još po jednu priliku, još po jednu šansu da ispravimo grešku koju smo nekada načinili. To bi bilo dobro. Ma kakvi dobro, odlično!
ĐUKA: Ti bi opet imao 28 godina.
ŠKEMBO: Zašto, kakvu sam grešku onda napravio?
ĐUKA: Tada si se oženio, zar ne?
ŠKEMBO: Jesam, ali to nije bila greška.
ĐUKA: Nije tvoja greška, ali jeste njena.
ŠKEMBO: Ha-ha, baš ti je fazon. Nemoj svoje grijehe na mene prebacivati. Ja sam imao dobar brak, dobru porodicu i nije mi žao što mi se život primiče kraju.
ĐUKA: Znaš li ti u čemu je razlika između optimiste i pesimiste?
ŠKEMBO: Znam, mislim, znam ono osnovno.
ĐUKA: Ne znaš, ne znaš baš osnovno. Gledaj: optimista je izmislio avion, a pesimista padobran. Je li ti sada jasno da je to osnovna razlika koja sve objašnjava?
ŠKEMBO: I sada sam ja pesimista što vidim da mi je kraj blizu? Znam, sada ćeš mi reći i onu frazu: nije izgubio onaj ko je pao, nego onaj ko nije mogao da ustane.
ĐUKA: Dabome da je tako.
ŠKEMBO: E, ako je tako ja sam toliko nisko pao da nema teorije da ustanem. Jama u koju sam ja upao je toliko duboka da više nikada neću moći iz nje da izađem. I to nije obična jama, to ti je septička jama, dragi prijatelju moj.
ĐUKA: Septička jama?
ŠKEMBO: Septička jama puna puncijata fekalija da sam se do brade zaglibio. Nemam šansi!
ĐUKA (odmahne glavom): Bogami, Škembo, gotovo je. Da zovemo popa da ti opijelo održi?
ŠKEMBO: Samo se ti zezaj, vidim ja svoje dobro jutro. Ja znam šta ja znam. Žao mi je samo što neću biti tu kada shvatiš da sam u pravu.
ĐUKA: Pa ako je tako, ti si već u paklu, još samo da neko potpali taj silni metan koji se razvio oko te tvoje septičke jame i eto ti pakla.
ŠKEMBO: Znam ja da bi ti rado bio taj što ćeš ga zapaliti.
ĐUKA: Nisam ti ja te sreće. Znaš kad pričaju dva penzionera, ovako k'o mi sada, pa veli jedan: Je li Milorade, hoćeš li mi doći na sahranu? Neću, veli ovaj. A što, Milorade? – pita ga onaj prvi. – Nećeš ni ti meni, veli on.
ŠKEMBO (smije se): To kao onaj kad njih dvojica sjede na klupi pa gledaju lijepe djevojke kako se parkom šetaju, pa će ti jedan: Sjećaš li se, Milorade, kada smo onomad bili mladi pa cure jurili? Sjećam se, veli ovaj, ali se ne sjećam što smo ih jurili.
 

4. Pojava

RAKO ŠLJIVIĆ i pređašnji

ĐUKA (smiju se): E, da. Pa nas matore i drže samo zbog toga da bismo im stvarali viceve ... (gegajući ulazi Rako Šljivić, sjeda na kafansku stolicu i pokušava rukama da dozove konobara)... Ja kad ti kažem.
ŠKEMBO: Ma, mi smo ti vicevi sami od sebe, pogledaj nas samo.
ĐUKA: A šta nam fali?
ŠKEMBO: Ne fali nam ništa, čak imamo i viška – godina.
ĐUKA: Ko bi rekao, a ja sam mislio da smo tek na pola puta.
ŠKEMBO: Zezaš?
ĐUKA: Zezam. Lako je njima da sa nama zbijaju viceve i fazone, ali ja da ti kažem: njima će biti najveći fazon da uz ovakve uslove života dostignu i naše godine.
RAKO ŠLJIVIĆ (dogega do njih pijan): Tu ste potpuno u pravu, gospodine... Ako nema vode, sve pada u vodu. "Da je život lijep, čovjek se ne bi rađ'o plačući", govorila je neka francuska književnica, zaboravih joj ime ovoga trena, no sjetiću se ja već... (Đuki)... Oprostite, nisam imao čast da vas upoznam do ovoga lijepog časa?
ĐUKA: Đuka.
RAKO ŠLJIVIĆ (rukuju se): Em, mi je milo, em drago. Ja sam Rako Šljivić, ovdašnji odani prijatelj domaće šljivovice... (rukuje se sa Škembom)... Kako ste mi, prijatelju moj, gospon Petronije?
ŠKEMBO: Dobro, Rako, dobro sam. A ti, vidim već s jutrom krenuo po šljivovici?
RAKO ŠLJIVIĆ: Nikad nije kasno. Bolje kasno, nego nikad. Šta mogu, vrli prijatelju moj, ti me bar razumiješ. Kako me godine sustižu tako mi je skraćeno i vrijeme hodanja, pa moram malo da požurim. Uvijek nađemo kako da se snađemo. A, oprostite, o čemu ste ono razgovarali kada sam ja tražio repliku, podsjetite me malkice?
ŠKEMBO: Pa o tome i govorimo, o godinama i o tome kako je sve teže i teže živjeti...
ĐUKA: I o tome kako nas matore i drže samo zbog toga da bi smo im stvarali viceve.
RAKO ŠLJIVIĆ: Ne, dragi moj, mi držimo njih, da ne kažem za šta ih držimo, jer je to veoma vulgarno. Ništa oni nama ne mogu, ništa. Mogu se oni nas odricati, zezati nas sa penzijama, a mi se samo smješkamo i prkosimo im.
ŠKEMBO: Kako im prkosimo?
RAKO ŠLJIVIĆ: Tako što smo živi, tako im prkosimo. Svako jutro kada se probudim i ustanovim da ću živjeti bar još jedan dan ja im odmjerim od šake do lakta!... Sjećate se kad u filmu "Nema malih bogova" Mija Aleksić veli: "Niko da kaže: vidi onoga, nema hljeba da jede – sram nas bilo!" E, to. Briga njih za nas, a ne znaju jadni da je i nas briga za njima!... (krene prema kafanskom stolu)... Oprostite, žurim. Vrijeme je za moju dozu šljivovice. Jeste da u operi "Otelo" za alkohol vele "Ljudi stavljaju neprijatelja u usta da im ukrade mozak!", ali sam svojim očima vidio da su se svi glumci nakon premijere te iste opere poprilično naljoskali, oblokali su se da ih ni majka nije poznala... Što više upoznajem ljude, to više cijenim životinje. Otišao sam... /udalji se/.
ĐUKA (gleda za njim): "Govorili su mi da se čuvam pijanih budala. Čuvao sam se trijeznih budala, za svaki slučaj", veli Balašević u romanu "Tri posleratna druga"
ŠKEMBO: Kako nam je bilo lijepo i dobro u ona, kako danas kažu, ružna Titina vremena.
ĐUKA: Tada smo govorili: Biće bolje, jer ne može gore! Da mi je, bogdo onako loše. "Sad se sav raznježim kao učiteljica u penziji", veli pomenuti Balašević.
ŠKEMBO: Na jednom velikom bijelom zidu u Beogradu veliki lijepi grafit: "TITO, VRATI SE" u potpisu "NAROD". Ujutro, ispod tog, osvanu novi grafit: "NISAM LUD", u potpisu "TITO".
ĐUKA: Nego, da te pitam nešto što sam davno htio da te pitam?
ŠKEMBO: Pitaj.
ĐUKA: Što se, brate, lijepo ne oženiš i ne skrasiš svoje stare koske? Imaš lijepu penzijicu, stambeno si useljiv, pa ako nađeš neku udovicu kojoj, kao i tebi, više nije stalo do onih stvari, obezbijediš sebi mir u duši. Razgovor. Kada je čovjek sam, uvijek je u lošem društvu, naročito ti.
ŠKEMBO: Ma ko bi mene htio? Razmišljao sam ja o tome, ali nekako ne vidim ni jednu koja bi mene htjela, a da bi meni odgovarala. Ne znam šta to meni fali? Imam i ruke i noge, sve.
ĐUKA: Sve, baš sve?
ŠKEMBO: Sve.
ĐUKA: Šta ti fali? Znaš li da kuhaš, gdje se i kako hraniš?
ŠKEMBO: Ja i kuhanje smo ti Bog i šeširdžija. Meni čak i voda zagori. Fali mi. Naravno da mi fali. Vidi me kakav sam. Izgledam kao nečija baba.
ĐUKA: Bolje nečija baba nego samo baba, što bi rekao pokojni Duško Radović. Pogledaj se malo bolje: Zdrav si dobri deka. Evo, ja da sam udovica, ja bih se udala za tebe.
ŠKEMBO: Jeste da se na tebi ne može odmah primijetiti da li si baba ili deda, ali hvala na ponudi. Toliko još nisam poludio.
ĐUKA (sjeti se): Imam rješenje! Zorka... komšinica Zorka!
ŠKEMBO (razočarano): Ona?!
ĐUKA: Šta joj fali? Dovoljno dugo je udovica da je i zaboravila kako se vodi ljubav. Ona misli da je vođenje ljubavi ako ti spremi ukusne sarmice sa ovčetinom, a ti ih u slast pojedeš. Seks je zadnje utočište siromašnih ljudi, tačnije, seks je u Americi opsesija, a u ostalim dijelovima svijeta činjenica.
ŠKEMBO: Mani se gluposti. Pa, ona je stara.
ĐUKA: Mlađa je od tebe ili bar tako izgleda.
ŠKEMBO: I k tome, još je podstanar.
ĐUKA: Pa ti imaš stan, šta će vam dva stana?
ŠKEMBO: Bilo bi praktičnije.
ĐUKA: Kako?
ŠKEMBO: Njen bismo izdavali pod kiriju, pa bi to u mnogome popravilo našu finansijsku situaciju. Ovako...
ĐUKA: Nećeš, valjda, još i od njenog oca tražiti miraz?
ŠKEMBO (iznenađeno): Zar je još živ?!
ĐUKA: Nije, naravno da nije.
ŠKEMBO (u nedoumici): Ja ne znam...
ĐUKA: Nema šta da znaš ili da ne znaš. Bolja ti se prilika neće pružiti. Samo onaj ko vjeruje u budućnost, vjeruje i u sadašnjost i obratno.
ŠKEMBO: Pa dobro, ali kako da joj to kažem, da joj predložim?
ĐUKA (šali se): Šta je, zaboravio si kako se udvara?
ŠKEMBO: Ne, ali to je nešto drugo. Neću je valjda pozvati u kino?
ĐUKA: Ne moraš. Ali bi je mogao pozvati u restoran na ručak ili na večeru.
ŠKEMBO: Na večeru?! Morao bih dići kredit!
ĐUKA: Hajde, ne budi cicija. Ne prosiš je valjda svaki dan... (smije se) Samo svakih pedeset godina. Kao rat. Pardon, kao i svaki drugi rat.
ŠKEMBO: Lako se tebi smijati, ne ženiš se ti. Nego da te pitam, hoćete li ti i tvoja Janja da nam budete kumovi?
ĐUKA: Taman posla, nemam ti ja para za to.
ŠKEMBO: Ne trebaju ti pare, nećemo praviti svadbu i to, nego onako, kod matičara i kući.
ĐUKA (smije se): Pa u krevet.
ŠKEMBO: Ma ne, u kući ćemo pripremiti malo mezice i nešto pića.
ĐUKA: Znam, ali kum nije dugme.
ŠKEMBO: Naravno da nije, pa ja i nemam većeg prijatelja od tebe. Pazi, narod kaže da se kumstvo ne odbija.
ĐUKA: Naravno, kumašine, naravno! Veoma ću ti rado biti kum, a i moja Janja će se tome obradovati.
ŠKEMBO: Znači, složili smo se?
ĐUKA: Jesmo, kume. Složili smo se nas dvojica, još samo da i Zorku složimo, pa možete zakazati vjenčanje.
RAKO ŠLJIVIĆ (skoči od stola i veselo im krene sa digmutim rukama): To, vrli prijatelju moj. To! Ženidba je pola zdravlja, ja kad' ti kažem... (pokušava da ih odvede do stola) Ljubav i kijavica se ne mogu sakriti. Hodite da sjednemo i da to lijepo, kao što je i red, proslavimo... (zagrli ih i počne pjevati)... Trepetiljka trepetala, puna bisera, haj ovi naši bijeli dvori puni veselja...
ĐUKA (odguruje ga lagano): Počni ti, Rako, sada ćemo ti se pridružiti... (ovaj odgega i rukama doziva konobara)...
ŠKEMBO: E, da! Kako ćemo dalje, šta ćeš preduzeti?
ĐUKA: Šta ću ja preduzeti? Zašto ja da nešto preduzimam? Pa ti se ženiš, a ne ja!
ŠKEMBO: Ti si maher za te stvari, molim te. Uostalom, lakše ti je govoriti za nekoga tako nešto nego sam sa sebe samoga, je li tako?
ĐUKA (smije se): Tako je. Dobro, prepusti ti to samo meni, ali pazi, nemoj da se predomisliš, pa da se ja osramotim.
ŠKEMBO: Ne boj se. Sad je to gotovo, bar što se mene tiče.
ĐUKA: Dobro, dogovorili smo se... (ustaje) Hoćemo li sada na zasluženu partijicu domina i po jedan 'ladan špricer? Eno, konobar Žilo nas nestrpljivo očekuje.
ŠKEMBO (ustaje i on): Ne mogu, nemam sad vremena. Moram da se malo dotjeram a i kuću malo da pospremim, tamo mi je krš. Šta ako joj budem morao pokazati stan?
ĐUKA: Ne ide to tako brzo, moj kumašine, moj. Polako, mora prvo provodadžija da obavi svoju svetu dužnost.
ŠKEMBO: Znam, ali nikad se ne zna.
ĐUKA: Dobro, kume, onda evo ti ruke pa se vidimo poslije.
ŠKEMBO (rukuju se): Zdravo, kume. Odoh, a ti vidi i obavi to onako kako samo ti umiješ! /ode desno a Đuka u kafanu./
 

5. Pojava

JANJA, MARA

JANJA (ulaze s desna noseći pune cekere i osvrću se za Škembom): Pazi molim te, ovaj naš komšija Škembo se preko noći promijenio. Nekako je veseliji, mlađi.
MARA: Otkud da je danas penzija, u po' mjeseca?
JANJA: Kakva penzija?
MARA: Pa, jedino je tako veseo kada primi penziju.
JANJA: Ma koja crna penzija, ne može mu biti ni deset dana... (spuštaju cekere i sjedaju na klupu) Stani malo, ne mogu više. Daj da se malo odmorimo na ovoj klupi.
MARA: U pravu si... Pa od čega živi? Onaj njegov sin što se spetlj'o sa onom Švabicom, ne šalje mu ništa, tako bar on kaže.
JANJA: E, moja Maro, baš si naivna. Laže. Šalje mu, naravno da mu šalje i to koliko, a redovno. Nego, lakše mu je da se žali na svog sina razbludnoga. Nego da se hvali.
MARA: Što bi mu bilo lakše? Zar nije ljepše kad se možeš pohvaliti sa nečim lijepim što ti tvoja djeca učine, hajde, reci pošteno?!
JANJA: Jeste, ljepše je, nije da nije ljepše, ali je ovako mnogo rentabilnije.
MARA (malo zbunjena): Ne razumijem.
JANJA: U ova teška vremena, draga moja komšinice Maro, nije praktično ni da spominješ, a kamo li da se hvališ kako imaš puno novaca. Odmah navale zajmotražioci kao muhe na... znaš već šta, Bože mi oprosti.
MARA (gleda u pravcu gdje je Škembo otišao): Pazi ti starog lisca... A otkuda ti znaš da mu sin šalje pare?
JANJA (u povjerenju): Rekla mi je Anđelija iz pošte. Svakog prvog sin mu šalje hiljadu evrića onom kaubojskom poštom.
MARA (šali se): Kakvom kaubojskom poštom? Poni ekspresom?
JANJA: Ne, onom... (pokušava da se sjeti)...
MARA (šali se i dalje): Poštanskom kočijom?
JANJA: Ne, onom... (pokušava da se sjeti) Onim, kako se zove... (sjeti se) Vestern oniom!
MARA: A, "Vestern unionom"! Pa to je, kažu jako skupo!
JANJA: Jeste, skupo je. Skupo je za onog ko šalje, a ne za onog ko prima, ali ti zato naš komšija dobije pare isti dan, ma kakav dan, isti sat.
MARA: Znači on je matori lovator, dobra ponuda. Veoma dobra ponuda, samo...
JANJA: Šta, samo?
MARA: Mator je, draga sestro moja, mnogo je mator.
JANJA: Pa ni ti nisi više mlada, a još se nisi udavala.
MARA: Nisam imala vremena. Dok sam odnjegovala moju staru i bolesnu majku, Bog dušu da joj prosti, prođe vrijeme... (tužno) Prođoše godine.
JANJA: A poslije?
MARA: Šta poslije!
JANJA: Tvoja mati je umrla, sirotica, još prije skoro deset godina. Šta si radila tih desetak godina. Što se nisi udala?
MARA: Eh, poslije. Poslije ovome fali ovo, onome ono, onaj ima stan ali nema pare, ovaj ima pare, ali nema posao i sve tako. Nikako da naiđe onaj pravi.
JANJA: Princ na bijelom konju?
MARA: Konja ima, a prinčeva ili nema ili su već svi zauzeti.
JANJA: Ovaj ovde, draga moja, nije više princ ali je zato kralj. Ja kad' ti kažem. Da je nekim slučajem moj Đuka pokojni... (krsti se) nek mi je živ i zdrav, ja bih našla načina da se ovom ovdje Škembi u dušu uvučem. Smanjila bih mu ja to škembe i bio bi mi šlang. Zatim bih ga natjerala da drži do sebe, da se malo modernije oblači i pusti bradicu. I kosu bih mu ofarbala i malkice ondulirala. Smanjila bih mu brat-bratu dvadeset godina.
MARA: I opet bi bio duplo stariji od mene.
JANJA: Pa šta? Čitaš li ti novine? Vidiš li šta se danas radi po bijelome svijetu? Djevojke i mlađe žene se, uglavnom, vezuju za starce. Mislim, bogate starce. To je danas moderno. One su situirane, mažene i pažene k'o malo vode na dlanu i ništa im ne fali... Mislim, ono šta im fali, to jest, što im ti matori muževi više ne mogu pružiti, one nađu na drugom mjestu.
MARA (zbunjena je): Ne znam...
JANJA: Šta ne znaš, majke ti? Šta? Pazi, narod je u pravu kad kaže da probirač nađe otirač.
MARA: Prošlo je to mene.
JANJA: Ma kakvi prošlo, mila moja?! Eto, mogla bih te roditi, pa me nije prošlo.
MARA: Imam i ličnih problema.
JANJA: Kakvih?
MARA: Ma, ona moja tetka što se udala za onog muzičara u Lajkovcu, uhvatila ga je da se švaleriše sa nekom konobaricom i hoće da ga ostavi. U stvari, nisu se oni ni vjenčali, nego onako žive nevjenčano.
JANJA: Šta ti imaš s tim? To je problem tvoje tetke, a ne tvoj.
MARA: E, Boga mi, ako se vrati ovamo, e tada je to već i moj problem.
JANJA: Kako tvoj?
MARA: Tako lijepo. Ovaj stan koji sada koristim i onaj poslovni prostor što sam ga izdala piljaru u zakup i živim od te zakupnine, su njeni. Stan je mali, nećemo moći da živimo skupa ili bar ne dugo zajedno u tom stanu, pa bih se ja morala ubrzo snalaziti gdje i kako da živim.
JANJA: Pa, eto!
MARA: Šta, pa eto?
JANJA: Pa, evo ti prilike da riješiš te probleme. Udaš se, lijepo za našeg Peru, imaćeš i gdje, i kako, i sa kim da živiš.
MARA (zbunjeno): Kojeg Peru?
JANJA: Kako kojeg? Pa ovog, našeg Peru, to jest Škembu. Znaš, njemu je u stvari pravo ime Petronije, a roditelji i drugari su mu tepali Pero, sve dok se nije udebljao i omatorio, pa je sada Škembo.
MARA (u šali rukama pokazuje kao da ima veliki stomak): Sve dok mu nije nadimak narastao... škembe!?
JANJA: Da, da, škembe, pa Škembo! ... (smije se) E, slatko sam se ismijala.
MARA: A, tako, Petronije.
JANJA: Tako. I, šta veliš? Hoćeš li?
MARA: Ali...
JANJA: Nema tu nikakvo ali, draga moja. Uzimaj dok je još vruće.
MARA (smije se): Bogami, daleko je on od vrućeg, sve je bliže hladnom. Kako se ono kaže: hladan k'o smrt.
JANJA (smije se): Baš si bezobrazna!
MARA (sa smješkom): Znači – u napad!
JANJA: U napad!
MARA: Kao prvo, moraću da ga prestanem zvati "čika komšija", nego ću ga oslovljavati sa "gospodin Petronije"...
JANJA: ... Pero. Gospodin Pero, on to više voli.
MARA: Zatim ću morati da mu se smješkam, da ga tu i tamo pozovem i zamolim da mi u stanu nešto popravi...
JANJA: Samo pazi, dušo, da ne pretjeraš. Muškarci u tim godinama se lako uplaše, pa pobjegnu. Sa njima ti nije lako. Oni vole da osvajaju, da se prave važni. Oni su ti kao lovci i svaki njihov ulov je deset puta veći i veoma često ga prepričavaju.
MARA (uplašeno): Šta prepričavaju?!
JANJA: Ma, ne boj se. Kao prvo, oni su i jako diskretni, mislim ne govore koga su ulovili i kao drugo, a najvažnije, niko im, brate, i ne vjeruje. Franso Sagan, francuska književnica, lijepo kaže; "Postoje dvije vrste muškaraca koji ništa ne znaju o ženama: oženjeni i neoženjeni!"
MARA: Ne bih voljela da se moje ime povlači po tim muškim hvalisanjima ni kada su u pitanju mlađi, a kamo li starkelje.
JANJA: Ništa se ti nemoj sekirati. On je, što se toga tiče, bezopasan, a pored toga, kako je govorio Duško Radović: "Svi muževi se dijele na dobre i na loše. Dobri su oni muževi čije žene hoće da ih trpe, svi drugi su loši."
MARA: Ima i ona: "Idealan muž je onaj muž koji ne puši, ne igra karte, ne okreće se za drugim ženama, ne prepire se, a takvog nema, ne postoji ... (pomirljivo) Dobro, da te poslušam. Možda to i jeste rješenje mojih problema... (Janja se osvrće) Šta je, što se osvrćeš?
JANJA: Gledam gdje je moj Đuka, da mi pomogne sa ovim cekerima. Rekao je da ide do parka ili kafane da igra domina, a evo nema ga. Svi muževi imaju samo jednu zajedničku manu: kada su ti potrebni nigdje ih nema, a kada želiš da budeš sama u stanu, imaš veliko spremanje i slično, motaju se po cijeli božiji dan po kući.
MARA (gleda na sat): Ja nemam vremena da ga čekam. Već je kasno, moram se malo dotjerati za prvi susret... (smije se) treće vrste.
JANJA: Pa, nije Škembo vanzemaljac!
MARA (smije se): Bogami, kad ga ja propustim kroz ove moje čarobne ruke, izgledaće kao da je pao s Marsa. Ideš li?
JANJA (polazi za njom): Idem, idem. "Brak ti je, mila moja, nalik na pečurku. Da li je dobra ili otrovna primijeti se kad je već kasno", veli Servantes. Od ovih muškaraca nikakve koristi. Rekoh ti ja, kada ti trebaju nigdje ih nema... Ovaj moj kao da je u zemlju propao. (odu lijevo).
 

6. Pojava

ĐUKA, ŽILO

ŽILO (izraženo servilno iznosi flašu vina i čašu, te stavlja na sto za koji sjeda Đuka, pošto su izašli iz kafane): Izvolite, gospodine Đukoviću, "Banatski rizling", rashlađen, ali nije dobio upalu pluća. Onakav kakav vi rado pijete.
ĐUKA: Hvala, Žilo, hvala. Ti si konobar onog starog kova, a mlad si. Kako to? Mora da si imao dobrog učitelja?
ŽILO: Pa sad, vidite, i nisam ja baš mlad, imam i ja godinica.
ĐUKA: Dvadesetak godina?
ŽILO: Da, ali radnog staža.
ĐUKA: Zar?! Ja sam, bogami, mislio da si puno mlađi.
ŽILO: Neko nekada reće: Gdje svi misle ne može se ništa dobro smisliti. Bio sam ja nekada i puno mlađi, ljepši i slađi ,ali prođe vrijeme.
ĐUKA: Mislio sam da ćeš reći da si bio mlađi, ljepši i slađi ali da su te zamijenili u porodilištu. Šalim se, naravno. Prođe vrijeme, veliš? To nije tačno, ne prolazi vrijeme nego mi prolazimo, a vrijeme stoji, dragi si moj. Kako ono veli Balašević: "Izmislili su milion načina da vrijeme prođe a ni jedan jedini da se zaustavi." Mi prolazimo, mi.
ŽILO: Bogami u pravu ste.
ĐUKA: Prolazimo, prolazimo k'o brzi voz i to kroz život skroz. A da vidiš, i nije mi žao što je tako.
ŽILO: Možda vama, komšija, i nije žao. Vi ste ispunili svoju svetu dužnost koju vam je Bog dao pri rođenju, a meni jeste, žao mi je.
ĐUKA: Koju tu svetu dužnost je meni Bog dao?
ŽILO: Rekao je: "Pođite i množite se!" Vi ste taj zavjet ispunili, imate sina i divnu unuku, pa sada možete njemu na ispovijed kad god hoćete. A šta ja da radim? Ni kučeta ni mačeta, a kamoli potomka. Neću imati obraza da ga u oči pogledam od sramote.
ĐUKA: Koga to?
ŽILO: Boga, kada se preselim gore.
ĐUKA: Šta, nije vam se dalo da imate djece?
ŽILO: Ni žene nemam, a kamoli djece!
ĐUKA (iznenađeno): Nije valjda?! Tako naočit, kršan i lijep momak, a još se nisi oženio. Ne mogu da vjerujem!
ŽILO: Vjerovali ili ne, ali tako vam je to. Nemam sreće, pa to ti je.
ĐUKA: Bilo je valjda prilika? Nemoj mi samo reći da do danas nisi imao neku djevojku?
ŽILO: Imao sam, bilo je i djevojaka i prilika, ali i neprilika. Ili se meni ne sviđa ona ili njoj naiđe neki bolji i ona ode sa njim. Baksuz sam Vam ja, dragi moj gospodine, baksuz. Ja ću i u školske udžbenike da uđem kao pojašnjenje pojma baksuz.
ĐUKA: A sada? Kako sada stojiš sa tim stvarima?
ŽILO: Kako mislite?
ĐUKA: Onako kao što i govorim. Mislim onako kako i govorim... (ljuto) Uvijek govorim ono što mislim.
ŽILO: A, mislite, imam li kakvu djevojku sada?
ĐUKA: Da. Djevojku ili bar neku simpatiju.
ŽILO: Djevojku nemam.
ĐUKA: A simpatiju? Simpatiju imaš, je li? Kaži mi, koja je to? Znam li je ja?
ŽILO: Znate, kako ne biste znali. Druži se sa vašom ženom.
ĐUKA (iznenađeno): Mara!?
ŽILO (zaljubljeno): Da, ona... Tu smo negdje istih godinica, nismo više djeca. Ona je, onako nekako lijepa, pametna i zgodna. Prava prilika za mene.
ĐUKA: A šta ona veli?
ŽILO: Ne znam, nisam imao priliku sa njom da razgovaram na tu temu. Uvijek se negdje žuri... (zaljubljeno) Kada god prođe ovuda, pored mene, lijepo mi se nasmiješi i pozdravi me... ((razočarano) I to je sve.
ĐUKA: Nasmiješi se, veliš?
ŽILO: Da, nasmiješi se i to... onako baš srdačno.
ĐUKA: Pa šta čekaš? To što ti se srdačno smješka, time ona tebi, u stvari, daje signal daje zeleno svjetlo, da je slobodna i da joj možeš prići.
ŽILO: Mislite?
ĐUKA: Ma naravno, dragi moj Žilo, naravno. Znaš onu našu staru poslovicu: "Ni u raju ne bio sam!"
ŽILO (zbunjeno radostan): Mislite da imam šansi kod nje?
ĐUKA: Svakako. Nađi ti, lijepo, neki pogodan trenutak, kad je mlada dama sama, a ne sa onom mojom babom kao maločas, pa je lijepo, sa smješkom pozdravi i ponudi je nekom kaficom, sokom ili tako nešto. Sjedite, porazgovarajte i eto, ženi se i... (smije se) i množite se koliko vam volja!
ŽILO: Bog vas čuo, gospodine. Hvala vam na dobrom savjetu.
ĐUKA: Lako je čovjeka nagovoriti da slomi vrat. U to ime, živjeli!... (pije vino) Aaaah! Dooobro vino!
ŽILO: Živjeli, živjeli i neka Vam Bog da dobro zdravlje.
ĐUKA: Sve po zaslugama. Kako je ko zaslužio neka mu tako i Gospod Bog plati i vrati, je li tako, mladoženjo?
ŽILO: Ih, vi odmah, pa mladoženja! Nije to baš tako lako... Ne znam, pokušaću. Vidjećemo.
ĐUKA (uvjerava ga): Ma to je svršena stvar, ja kad ti kažem. Kako stojiš sa stanom, mislim, imaš li stan? Gdje i sa kim živiš?
ŽILO: Stambeno sam trosoban. To je sve što mi je moj pokojni otac ostavio... (krsti se) Bog dušu da mu prosti ... (i Đuka se krsti) Nije, jadnik, imao ništa više. Radnik je bio, konobar, kao i ja sada.
ĐUKA: To ti je danas bolje nego suvo zlato da ti je ostavio. Znači, to je majka genetika uredila stvar? Znači, bacio si se na njega pa si zato tako vrstan konobar?
ŽILO: Da, izgleda. Rano sam ostao bez majke, pa sam mnogo vremena provodio sa njim u kafani. Mislim, dok je on radio, ja sam ovdje pisao zadaću, učio i njega posmatrao.
ĐUKA: Ovdje, u ovoj kafani?
ŽILO: Da, samo tada nije bilo bašte, nisu urbanisti dali, a sada kada je privatizovano, može sve. Čini mi se i do pola ulice bi mogla bašta da se proširi, a da niko ne reaguje.
ĐUKA: Dobro, danas je sve drugačije.
ŽILO (osvrne se desno): A, evo i vašeg prijatelja Škembe. Što se sredio!
ĐUKA (gleda i on): Ne ženi se čovjek svaki dan!
ŽILO: Zar i on?
ĐUKA: I on, naravno. Poludio svijet načisto!
 

7. Pojava

ŠKEMBO, pređašnji

ŠKEMBO (preobukao se u svečano odijelo i vezao svilenu maramu oko vrata ): Dobar dan, dobri ljudi!
ŽILO (pridržava mu stolicu): Dobra vam sreća, gospon Pero. Da li je to danas neka svečanost, proslavlja li se nešto?
ŠKEMBO: Zar čovjek ne smije da se dotjera i da više drži do sebe, a da odmah ne zapne za oko prvom konobaru na kojeg naiđe? Lijep dan, pa se i ja lijepo osjećam, a kad se već tako lijepo osjećam, htio sam i da lijepo izgledam. To je sve.
ĐUKA: Džaba ti se kinđuriti, godine ne možeš sakriti.
ŠKEMBO: Pa ja ih i ne krijem, ali hoću da izgledam star onoliko koliko i jesam, a ne deset godina stariji.
ŽILO: Da li da, kao i obično, donesem još jednu čašu ili ćete za ovu priliku popiti neki voćni sok?
ŠKEMBO: Zašto voćni sok? Nisam bolestan. Daj ti meni čašu da ja pravim društvo svom bivšem prijatelju.
ĐUKA: Da se, kao i obično grebeš za moje vino?
ŽILO: Zašto bivšem prijatelju? Ja bolje prijatelje od vas dvojice nisam ni vidio.
ŠKEMBO: A, ne. Danas se neću grebati... (svečano) štaviše, ovo ću vino ja platiti... (konobar odlazi) Šta sad veliš?
ĐUKA (krsti se i gleda u nebo): Vedro je, a ipak će danas snijeg pasti, dok si se ti, poznat kao okorjela stipsa i grebator, odlučio da častiš.
ŠKEMBO: Ovo si ti posebno zaslužio.
ĐUKA: Ma nemoj?!
ŽILO (vraća se žurno donoseći vino): A čime je to zaslužio, ako nije vojna tajna?
ŠKEMBO (tajanstveno): O tom, potom.
ĐUKA: Samo nemoj poslije da bude da sam te ja na zlo nagovorio. Dobro razmisli, traži argumente za i protiv, pa odluči. Dva puta mjeri, jednom sijeci, davno je nekad negdje neko nekom rekao, a ljudi zapamtili ili su čak i zapisali.
ŠKEMBO: Ja sam presjekao. Odlučio sam.
ŽILO: Šta ste to odlučili?
ŠKEMBO (važno i svečano): Ženim se!
ĐUKA (smješka se): Sam pao, sam se ubio!
ŽILO: Ups! Zaboravih čašu za vas... (odlazeći žurno) Samo čas, molim vas!
ŠKEMBO (zbunjen dok konobar odlazi): Pa dobro. Čovječe, ja tebe ne razumijem. Do maločas si me nagovarao da se oženim, sredim i smirim, a sada tako?!... (imitira ga iskarikirano) Sam pao, sam se ubio!
ĐUKA: Ne kažem ja ništa, samo nemoj poslije...
ŠKEMBO: Šta poslije? Da se kajem, misliš? Zašto bih se ja kajao? Ako bude išlo – dobro je, a ako ne i za to ima lijeka. Pa sam si rekao da uvijek postoje bar dva izlaza, je li tako, prijatelju moj dragi? Kume moj budući! Kumašine!
ĐUKA: Dobro, dobro, biće valjda i to kume i slično, ali sada treba stati na loptu, pogledati oko sebe na raspored i tvojih, ali i protivničkih igrača, pa odlučiti da li ćeš krenuti dalje, dodati ili šutati na gol.
ŠKEMBO: O čemu ti to? Kakav gol i kakvi igrači? Nije ti ovo fudbalska, nego životna utakmica.
ĐUKA: To ti je još i gore od obične utakmice. Na običnoj utakmici možeš po dresovima poznati koji su tvoji, a koji protivnički igrači, a ovdje ne. Svi su izmiješani. Evo, na primjer, ovaj naš konobar, veseli Žilo.
ŠKEMBO: Šta s njim?
ĐUKA: Pa, i on bi da se ženi.
ŠKEMBO: On?! Pa, Zorka bi ga mogla roditi.
ŽILO (donosi čašu): Koja Zorka?... A, mislite na komšinicu, udovicu Zorku? Ma kakva Zorka, koja bi se budala njome oženila?
ŠKEMBO (uvrijeđeno): A zašto budala, moliću lijepo?
ŽILO: Pa ako je sahranila jednog, sahraniće i drugog, a pored toga, ona je bakutaner. Zar vam ja ličim na nekoga ko bi se oženio mamom, kao onaj Edip, na primjer?
ŠKEMBO: Koji, sad opet, Edip, moliću lijepo? Ko je to još zaintereseovan za Zorku, hoću reći, komšinicu, gospođu Zorku. I, uostalom, koliko je vas sada najedanput za tu Zorku zainteresovano?
ĐUKA: Eto, sad vidiš o čemu ti ja stalno govorim? Stani na loptu. Stani. Pogledaj malo oko sebe, pa onda kreni, ako treba da se gine i da se gine!
ŠKEMBO (uplašeno): Zašto da se gine? Kako da se gine? Ko govori o ginjenju?... (sumnjičavo gleda u konobara koji se nešto mota po bašti) Ma vidim ja da ovaj mene prati, pa me sve izokola nešto ispituje, te je l' ovo, te je l' ono? Mutan je to tip, jako mutan. A i da je samo on.
ĐUKA (smješka se): Šta, ima ih još?
ŠKEMBO: Naravno da ih ima. Svuda: u parku, na pijaci, u kafani, samo pogledaju ispod oka. Škilje onim svojim lukavim očima u mene, u ono šta jedem, šta nosim, u moje cipele. Čak i u moje cipele, možeš misliti?! Ako se sa nekim u prolazu pozdravim, oni i njega dobro ošacuju od glave do pete kao rendgen aparatom. Mora da imaju male mobilne rendgen aparate.
ĐUKA: Koji si ti paranoik!
ŠKEMBO: Dobro, možda i jesam paranoik, ali to što sam paranoik, to ne znači da ih nema koji me prate!
ĐUKA: Budimo realni: Ko bi tebe i zbog čega pratio?
ŠKEMBO: Svako ko nešto radi, to radi sa nekim određenim razlogom, koji samo on to zna. Da me prate – prate me, a ko i zašto me prati, to moraš pitati njih.
 

8. Pojava

RAKO ŠLJIVIĆ, pređašnji

RAKO ŠLJIVIĆ (izlazi veselo iz kafane): Pa vi još tu sjedite, a niko da ide po mladu?!
ŽILO (pokušava da ga odvoji od njih): Rako, nemoj dosađivati gostima. Imaju važan razgovor, pusti ih na miru.
RAKO ŠLJIVIĆ (izmigolji mu se i sjedne za njihov sto): Pa normalno da je važan razgovor, kako ne bi bio važan kad je ženidba u pitanju... (okrene mu leđa) 'Ajde, ljudi, da se dogovorimo ko će od nas trojice ići da isprosi mladu za vas, vrli moj prijatelju Petronije. Evo, dobro, dobro, kada ste baš navalili, idem ja... (ustaje, a njih obojica ga vuku da sjedne) Nije meni teško. Zajedno smo skupa! Sve za prijatelje, kao oni pirati: Svi za jednog, jedan za sve!
ĐUKA: Ama čekaj, čovječe. Gdje si navalio k'o mutav na telefon? Uostalom, to nisu bili nikakvi pirati, nego mušketari.
RAKO ŠLJIVIĆ: Koje?
ĐUKA: Pa to: Svi za jednog, jedan za sve!
RAKO ŠLJIVIĆ: Pa znam, to sam i rekao.
ŽILO: 'Ajde, Rako.
RAKO ŠLJIVIĆ (ispravlja ga): Gospodine Rako!
ŽILO (karikira sa naklonom): Molim Vas lijepo, gospodine Rako Šljiviću, napustite ovaj lokal. Idi radi nešto.
RAKO ŠLJIVIĆ: Nikad ne radi danas ono što možeš sutra ostaviti za prekosutra!
ŽILO (povuče ga za rukav): Napustite ovaj lokal da ne bih...
RAKO ŠLJIVIĆ: Šta da ne bi? Silom, misliš? Pa znaš li ti, čovječe neinformisani, da sam ja bio pionirski prvak grada u boksu? I ne samo to, nego i čak štaviše!
ŽILO: I ostao.
RAKO ŠLJIVIĆ: Šta: I ostao?
ŽILO: I ostao si pionirski prvak grada u boksu.
RAKO ŠLJIVIĆ (Đuki): Za uspjeh u životu treba ti par dobrih neprijatelja... (Žili) Uostalom, šta se ti miješaš u naš razgovor? Da li se, možda ženiš ti ili ovaj vrli, dobrostojeći gospodin Petronije?
ŽILO (smije se): Protiv koga se ženi?... (kad vidi da ga Škembo ljuto gleda, izvinjavajući se) Šalim se, gospon Pero. Da pogodim, ženite gospođu Zorku, zar ne?
RAKO ŠLJIVIĆ: Pogodi k'o prstom u...
ŽILO (pođe ljutito): E, sad mi te je stvarno dosta, napolje!
ŠKEMBO: Neka, Žilo, pusti čovjeka nek sjedne. Donesi čašu i za njega.
RAKO ŠLJIVIĆ: Na vratima neba oduvijek je napisano: "Zlo neka stigne svakoga ko radosti života prezire..." (konobaru) I još kilo vina.
ĐUKA: I još kilo vina. Kad je bal, nek je maskenbal.
ŠKEMBO: Ti me, Rako, veoma podsjećaš na nekog Vesu. Zajedno smo bili u Školi rezervnih oficira, u Sarajevu.
ĐUKA: Učili su vas kako se gine za otadžbinu, a u stvari kako se, iako samo rezervni oficir, živjelo veoma dobro u miru.
RAKO ŠLJIVIĆ: "Otadžbinom se naziva država uvijek kada se sprema krvoproliće", veli Mahatma Gandi. A taj, Veso, je l' i on volio da popije?
ŠKEMBO: Da, itekako!
RAKO ŠLJIVIĆ: Znači bio je dobar čovjek!
RAKO ŠLJIVIĆ: Pa da znaš i da jeste. Istina, bio je malo neobičan.
ĐUKA: A ko danas nije neobičan?
RAKO ŠLJIVIĆ: Misliš, ko je običan?
ĐUKA (iznervirano): Pa naravno, ko je neobičan, on nije običan!
RAKO ŠLJIVIĆ: Misliš, ko je običan, on nije neobičan?
ŽILO: Običan čovjek je onako, a neobičan onako nekako.
ĐUKA: Šta onako, pa onako nekako?
ŽILO (donosi neku važnu misao): Pa, onako nekako, nije nikako al' nije ni nekako jako. Ma, ja bih to vama, gospodine moj, rado objasnio al' nekako nikako ne znam kako!
ŠKEMBO: Ma, pustite, ljudi, to. Da vam ispričam nešto o tom nesretnom Vesi. U toj Školi rezervnih oficira smo svako jutro imali predavanja, a popodne smo radili nešto iz praktičnog zanimanja. Svako predavanje bi počinjalo tako što bismo ponovili ono od juče, pa tek onda radili novo. I jedno jutro, kapetan koji nam je držao predavanja o logistici, prozove tog ludog Vesu i pita ga: "Šta sam, Veso, ja juče govorio?" a Veso ti se... (ustane i stane mirno) lijepo ukoči, gleda ga ravno u oči i veli: "Juče ste mi, druže kapetane, rekli: Marš tamo, budalo jedna!"
RAKO ŠLJIVIĆ (dok se ostali smiju veselo): E, nek mu je rekao. Svaka mu čast!
ŠKEMBO: Šta, nek mu je rekao?
RAKO ŠLJIVIĆ: Pa nek mu je rekao: Marš tamo, budalo jedna!
ĐUKA: Nisi shvatio, Rako. Nije Veso rekao kapetanu: Marš tamo, budalo jedna! To je kapetan dan ranije rekao Vesi. Kapetan je pitao Vesu, o čemu su juče govorili, misleći na nastavi, a Veso ga nije razumio, nego misleći da ga pita šta je njemu kapetan rekao, pa zato veli...
RAKO ŠLJIVIĆ: Marš tamo, budalo jedna!
ĐUKA: Vala, u pravu si. I jesam budala. Budali objašnjavati je takođe budaleština.
ŽILO (donosi vino i čašu): Izvol' te, gospodo i uzdravlje!
RAKO ŠLJIVIĆ (sjeti se): Sad sam se sjetio šta sam vas htio pitati. Zašto, kad si kod brice pa te on ošiša, očetka ti odijelo i tako to, zašto tada on kaže: nazdravlje? Šta to ima veze sa zdravljem? Dobro, kad se pije... (podigne čašu koju mu je konobar nasuo) pa se kaže, nazdravlje...
ŠKEMBO (nazdravlja): Nazdravlje!
RAKO ŠLJIVIĆ: A zašto poslije šišanja?
ĐUKA: Možda zbog toga što šišanje i jeste veoma zdravo.
ŽILO: U pravu ste, gospodine Đuka, potpuno ste u pravu. I ja tako mislim.
RAKO ŠLJIVIĆ: Konobarska posla: servilnost, povlađivanje po pravilu gost je uvijek u pravu i tako to i tako dalje... (konobaru) Da li si se ti, bivši mladiću, ikada ikome suprotstavio? Da li si rekao gostu: "Ne, niste u pravu? To nije tako, nego je ovako!" Znaš li tako raditi?
ŽILO: Jok, ti znaš.
RAKO ŠLJIVIĆ: Znam da to znaš. Po meni možeš i pljuvati, sa mnom možeš i pod prati, a da li bi nešto tako smio kazati ovoj gospodi, ovdje prisutnoj, a? Ja ću ti reći, tačnije čitaj mi sa usana: Nema šanse!
ŽILO: Rako, postaješ naporan a ti znaš šta ja radim sa napornim pijancima?!... (uhvati ga za revere) Itekako dobro znaš!
ŠKEMBO: Dobro, Žilo, smiri se. Pusti čovjeka na miru, nije on pakostan samo je u život razočaran.
ŽILO: Shvatam ja Vas, gospodine, ali shvatite i vi mene. Zar moram da trpim to sve? Što se na meni sveti? Neka se sveti na onima koji su ga razočarali, koji su ga bez posla ostavili i porodicu mu rastjerali. Neka mene ostavi na miru. Imam ja dovoljno svojih problema.
RAKO ŠLJIVIĆ (gordo i na ivici plača): Ja sam nekada, ne tako davno bio priznati umjetnik i profesor, a šta sam sada? Ni umjetnik ni profesor. U podrumu spavam i mjesečinom kosu sušim.
ĐUKA (gleda na sat): Ljudi da se razilazimo... (daje novac konobaru i uzima kusur) Mene će moja Janja ošišati do glave što kasnim na ručak. To u mojim godinama nije ni malo zdravo. Ideš li, kumašine?
RAKO ŠLJIVIĆ: A mlada?! Šta ćemo sa mladom?
ŠKEMBO (Đuki): Idem, idem, da te malo otpratim, pa ću se vratiti ovdje na ručak. Danas mi se baš ništa ne kuha. Znaš, oprao sam svo prljavo suđe, ama baš ništa prljavo ostalo nije, a i šporet sam lijepo izribao, pa ne bih sad da ga opet zapackam i nešto da mi pokipi. Ali, što ti plačaš, pa ja sam rekao da ću platiti?
ĐUKA: E, moj kumašine, da smo na divljem zapadu ti bi davno poginuo.
ŠKEMBO: Zašto?
ĐUKA: Sporo potežeš... novčanik. Šalim se, naravno. Nema veze, ti sutra plati. Idemo. Servus, majstor Žilo, a i Vama, gospodine Rako Šljiviću. Budite mi pozdravljeni.
ŽILO: Uzdravlje, gospodo moja i hvala na posjeti. Dođite nam opet... (dok gosti odlaze lijevo, sakuplja staklo, a Rako mu pomaže i unose u kafanu) Ovo ti je posljednji put, Rako, da ti praštam. Jesi li razumio: po-slje-dnji?
RAKO ŠLJIVIĆ (krajnje ljubazno, skoro molećivo): Niste Vi mene razumjeli, dobri prijatelju moj, ja sam htio objasniti nešto što ni meni samom nije bilo jasno, pa dok sam pretvarao misli u riječi, a riječima sklapao rečenice, neka luda mi se otrgla kontroli i eto, tako pogriješih ja. Oprostite. Evo, u znak dobre volje i pomirenja dopustiću Vam da me počastite sa jednom šljivovicom... duplom, naravno. Eto... (uđu u kafanu).
 

9. Pojava

ZORKA, NATAŠA, potom ŽILO

NATAŠA (dolaze s lijeva, veselo): Baš zanimljivo, zar ne? A ima još jedna vesela i luda caka, da vam ispričam?
ZORKA (sjeda za baštenski sto i umorno otpuhuje): Stani, dijete, da malo otpuhnem. Lako je tebi skakutati i čavrljati kad si zdrava i mlada. Sjedi da mi popijemo po jedan sokić, da se malo odmorimo, je li tako?
NATAŠA (sjeda, veselo): Može, teta Zorka, može. Meni je najdraže sa Vama šetati i pričati, na časnu riječ. Ali, dok čekamo konobara da Vam postavim jednu zagonetku. U stvari odmah ću Vam ispričati i odgonetku, niko se ne bi mogao sam sjetiti rješenja, a fazon je baš u rješenju. Može?
ZORKA: Može. Počni.
NATAŠA: E, ovako. Nalazite se u sred pustinje, držite jednu jabuku u ruci i napada Vas lav. Kako da dođete do Rima?
ZORKA (začuđeno): Do Rima?! Pojma nemam. Nikako. Zar ima rješenje?
NATAŠA: Ima, naravno da ima.
ZORKA: Kaži.
NATAŠA: E, ovako. Rekli smo da se nalazite u sred pustinje, imate jednu jabuku u ruci i da Vas napada lav, a Vi morate da nađete put do Rima. Pogledate u jabuku i sjetite se da jabuka nikada ne pada daleko od stabla. Brzo se popnete uz to stablo i kada vidite da Vas lav više ne može dohvatiti, lakne Vam i, kao što se ono kaže "padne Vam kamen sa srca". Taj kamen pogodi lava u glavu i naravno, ubije ga. Kada to vidite, Vi siđete sa drveta radosni, ono, kao da ste na konju. E, sad, kad ste već na konju Vi lijepo krenete na put. Nije bitno kojim ćete putem ići jer, kao što znate, "svi putevi vode u Rim"!
ZORKA (sa njom u glas): Vode u Rim!... E, svaka ti čast. To je super. Odavno nisam čula ništa ljepše, baš ti hvala.
NATAŠA: To sam sinoć čula, pa velim, ovo moram ispričati komšinici Zorki, ona će to odmah skužiti. Pola raje sinoć nije skužilo poentu fazona kada nam je Sale to ispričao. Pola! Sve glupson do glupsona, na časnu riječ!
ZORKA: Nemoj, sine, tako. Ne valja to. To su ipak tvoje kolege, tvoji prijatelji... (osvrće se) Gdje li je ovaj konobar?
NATAŠA (ustaje): Hoćete li da ga pozovem?
ZORKA (zaustavi je rukom): Ne, zaboga! To nikad nemoj raditi. Samo pijanci i seljaci zovu konobara. Ti si djevojka, dama takoreći. On treba da dođe i da nas posluži, je li tako?
NATAŠA: Jeste, izvinite. Htjela sam samo da ga puno ne čekate, jer znam da ste jako žedni i da se žurite..
ZORKA: Takve smo ti mi žene, uvijek negdje žurimo i mislimo da nećemo stići sve završiti na vrijeme, a ipak sve uspjevamo. E, sada baš neću nigdje da se žurim. Mi ćemo lagano popiti po jedan sok, a možda bih ja mogla i kaficu, a? Šta ti misliš?
NATAŠA: Nije bitno šta ja mislim, pitanje je šta misli Vaš pritisak. Da li bi se on obradovao toj kafici ili bi radije da ovaj put preskočite kaficu, a?
ZORKA: U pravu si, draga moja Natašice. U životu imaš samo jedan zadatak, bar što se mene tiče.
NATAŠA: Koji?
ZORKA: Nikada nemoj ostariti!
NATAŠA: Ih, kada bi to moglo, rado bih ja ostala djevojčica čitav život.
ZORKA: Djevojčica? Baš djevojčica.
NATAŠA (sa smješkom): Dobro, ne baš čitav život djevojčica, ali kao djevojka i ni dana starija.
ZORKA: Svako doba života ima svojih lijepih strana, vidjećeš ... (ugleda konobara koji dolazi) A, evo i konobara!
NATAŠA: Dobro se sjetio.
ŽILO (servilno): Dobar dan, moje dame, izvinite što ste čekale, ali šta ćete, ne ženi se čovjek svaki dan.
ZORKA: Ženite se, mladiću, svaka Vam čast.
NATAŠA: Da nije malo kasno?
ŽILO: Nikad nije kasno da se voli strasno, ali, nažalost ne ženim se ja, nego stari gospodin Petronije!
ZORKA: Petronije?! Šta mu bi da poludi pod stare dane?
NATAŠA (zainteresovano): Ko će biti nevjesta čika Škembi?
ZORKA: Da, stvarno, Žilo, ko je izabranica njegove stare mladosti?
ŽILO (zbunjeno): Nije valjda, da Vi, gospođo Zorka, to ne znate?
ZORKA (bojažljivo se smješka): Zašto bih ja to morala znati?
NATAŠA: Da. Zašto bi to teta Zorka morala znati? Pa, čika Škembo ni ne stanuje u našoj zgradi, nego tamo... iza!
ŽILO (zbunjeno): Ne mora se živjeti u istoj zgradi da bi se bilo skupa.
ZORKA: Kako to misliš skupa? Skupa sa kim?
ŽILO (sasvim zbunjen): Ma, šta ja znam. Ne znam ja ništa, ja ovdje samo uslužujem. Izvolite, šta želite popiti?
NATAŠA: Stani, Žilo, ne ideš ti nigdje dok nam ovo ne razjasniš.
ZORKA: Pusti ga, drago dijete, vidiš da se zapetljao k'o pile u kučinu.
NATAŠA: On nešto muti, teta Zorka, ja kad Vam kažem.
ŽILO: I?
NATAŠA: Šta, i?
ŽILO: Da li ste odlučile, šta ćete popiti?
ZORKA (bezvoljno): Donijećeš mi kafu i kiselu.
ŽILO (pogleda servilno u Natašu): A mlada dama?
NATAŠA: Ja ću jednu 'ladnu pepsiku... (radosno se sjeti nečega i okrene se Zorki, dok konobar odlazi) E, sjetila sam se još jednog dobrog vica, hoćete da ga čujete?
 

10. Pojava

ZORKA, NATAŠA

ZORKA (gleda za konobarom): Hoću.
NATAŠA: Ulazi Kinez u prodavnicu kod Sulje i veli: "Cin ven cank pepsi?". A Suljo će na to: "Limenku čega"?
ZORKA (smije se): E, baš si vrag, Natašice moja.
NATAŠA: Ja ne shvatam. Kad mi neko traži da ispričam neki vic, ja ne mogu da se sjetim ni jednoga, a onda, odjedanput, dovoljna je samo jedna riječ pa da me asocira na davno ispričani vic. Kako je to moćno!
ZORKA: Da, naš mali mozak čuda pravi. Evo, na primjer, ove Žiline riječi me vratiše  40-tak godina nazad.
NATAŠA (smije se): Na Vašu svadbu?
ZORKA (sa uzdahom): Da, na moju divnu, predivnu svadbu. Vjenčanica, cvijeće, puno cvijeća, puno, puno gostiju, predivnih dragih prijatelja.
NATAŠA: I kočije sa dva velika vranca?!
ZORKA (smije se): Pa, nisam se ja vjenčala u srednjem vijeku, nego prije 40-tak godina.
 

11. Pojava

ŽILO, pređašnji

NATAŠA (ugleda konobara i krsti se): O, hvalim te Bože i ovaj se smilovao da dođe... (njemu) Tebe čovjek po smrt kada bi poslao života bi se naživio!
ŽILO (spušta piće): Izvolite, moje dame, kuća časti.
ZORKA (buni se): Niko ne treba da nas časti. Mi što naručimo, to ćemo i platiti.
NATAŠA: A kako to može kuća da časti? Otkuda joj pare?
ŽILO: Misli se na firmu.
NATAŠA: Svejedno, ne može ni firma. Otkuda i firmi pare?
ŽILO: Dobro, ja vas častim.
ZORKA: Zašto?
NATAŠA: Da, zašto bi ti nas častio?
ŽILO: Onako, iz čista mira.
NATAŠA: Što baš danas? Šta ti se to toliko lijepo desilo, pa da se ti nadaleko poznata stipsa i škrtica odlučio da nekoga častiš?
ZORKA (smije se): Da se, možda i ti ne ženiš?
ŽILO: Da, moje dame, ženim se i ja.
NATAŠA (smije se): A protiv koga se ti ženiš? Jesi li pronašao neku bogatu bakutanerku ko je ta "sretnica"?
ŽILO (tajanstveno): O tom – potom!
ZORKA: A šta ona veli na to? Je li sretna?
ŽILO: Ko?
NATAŠA: Ko? Moja baba, ko? Pa, mlada, čovječe, tvoja izabranica?
ŽILO: A, ona? Ne veli ništa, mislim još i ne zna da se ja ženim sa njom.
ZORKA: A kada joj misliš to saopštiti?
NATAŠA: Hožeš li je zaprositi prije nego se vjenčate... (smije se) ili ćeš to izvesti kada budete na svadbenom putu?
ŽILO (zbunjeno): Naravno da ću je prvo zaprositi, pa tek onda vjenčati.
NATAŠA: Da te citiram: "Nikad nije kasno da se voli strasno, ali, nažalost ne ženim se ja, nego stari gospodin Petronije!" Tako si rekao maloprije, kad si prvi put bio ovdje. Dakle, ko se u stvari ženi, ti ili Petronije, to jest gospodin Škembo?
ŽILO (zbunjeno): Obojica. Obojica se ženimo.
NATAŠA (smije se): Jedan s drugim!!!
ŽILO (ljuto): Ma, ne, gospođice! Ne skupa, nego razdvojeno i svako ženi svoju ženu.
NATAŠA (smije se): Kako može neko oženiti ženu?
ZORKA: Pusti ga, Natašice, nemoj mu na muku pristajati. Vidiš da se sav oznojio od muke, od ljute muke!
NATAŠA (Žili): I kakve veze gospođa Zorka ima s tim što se čika Škembo ženi?
ŽILO (zbunjeno): Ne znam ja ništa. Neka ženi ko koga hoće. Svakom njegova sreća.
ZORKA: I nesreća.
ŽILO: I nesreća. Imam ja svojih problema, drage moje dame. Želite li još nešto? Moram da se vratim u kuhinju, krčkam pasulj sa rebarcima. Biće super, prste da poližete. Vidjećete.
ZORKA: Nećemo vidjeti... (vadi novac) Da platim.
ŽILO: Odmah... (piše, računa, potom iscijepi list iz bloka i stavi ga na sto) Marka i 80... (uzme od nje 2 km i traži kusur po džepovima, sporo i dugo) Ne treba, Žilo, zadrži kusur.
NATAŠA (smije se): Trebaće ti za ženidbu.
ŽILO (klanja se): Hvala lijepa, moje dame. Zovite ako vam šta treba.
NATAŠA: Nećemo mi tebe zvati, to dame ne rade.
ZORKA (bezvoljno): Hajde, damice, popij pa idemo. Moram staviti sarmice da se kuhaju... (Žilo se još jednom nakloni i ode) Polako, zagrcnut ćeš se.
NATAŠA (raduje se): Joj, sarmice! Moram se sama pozvati kod Vas na popodne da bih još jednom probala te Vaše slavne sarmice. Pravi ih i moja baka. Ali Vaše su fenomenalne... A otkuda Vama kiseli kupus u sred ljeta?
ZORKA (smije se): Zato se tebi čini da su bolje od bakinih, što ih ne pravim sa kiselim kupusom.
NATAŠA: A sa čime ih pravite... (smije se) Sa bukovim lišćem?
ZORKA: Ne sa bukovim, nego sa vinovim, sa vinovim lišćem. Je l' de da su super?
NATAŠA (imitira Žilu): Biće super, prste da poližete. Vidjećete.
ZORKA (smije se): E, vraže, vraže!
NATAŠA (i dalje imitira Žilu): Ma, ne, gospođice! Ne skupa, nego razdvojeno i svako ženi svoju ženu.
ZORKA: Idemo, ćerko, tvoja baka će nas u top staviti!
NATAŠA (smije se): Ala bi to bio biiig pucanj!... BUUUM!... /pođu desno, a Nataša sve vrijeme skakuće oko Zorke i nešto priča, dok s lijeva ulaze Mara i Janja/.
 

12. Pojava

MARA, JANJA i pređašnje, potom ŽILO

JANJA (osvrće se): Nema ga ni ovdje. Pa gdje je, za Boga miloga?... (ugleda Natašu) Nataša!
NATAŠA (veselo): Bakice, otkuda ti?... (njih dvije se vraćaju i sve sjedaju za isti sto) Ovo je super, četiri dame za jednim stolom u kafani!
JANJA: Mi smo, oko moje drago, u ljetnoj bašti restorana u komšiluku, a ne u kafani. Kafane su za muškarce!
MARA: I mi smo za muškarce. Svaka vama čast, ali mi je draži jedan muškarac nego sto žena.
ZORKA: Pripazi malo, Maro, na jezik. Ima nas... (pogleda u Natašu) i bosih ovdje.
MARA (zbunjeno): A šta sam to rekla, što Natašine nježne uši nisu smjele slušati?
JANJA: Ništa, Maro, još ništa. Zorka te samo upozorava na vrijeme. Znamo mi da ti imaš malo slobodnije poglede na svijet, za razliku od nas ostalih.
ZORKA: To valjda sa godinama dolazi, ali sa godinama i prolazi.
ŽILO (ulazi veselo): O, kakva čast, kakvo prijatno iznenađenje! Četiri najljepše dame u mom restoranu! Pa to je super, to je fantastično!
MARA (hladno): Smanji emocije, konobarac, nego nam donesi litar bijeloga, sifon sode i četiri čaše. I puno leda, svakako.
ŽILO: Dušo, ti se šališ, zar ne? Sifon sode nisam vidio više od 20 godina.
MARA: A od kada smo to mi na ti?
ŽILO (zbunjeno): Izvini, ja... Mislio sam...
MARA: Šta si mislio?
ŽILO: Mislio sam, kad god prođeš, ti mi se veoma prijatno nasmiješiš, pa sam mislio...
NATAŠA: Šta si mislio, Žilo? Da nije ona ta misteriozna mlada?
MARA (smije se): Kakva crna mlada?... (sa prezirom) Njegova mlada?!... (Žili)... Slušaj ti konobarćiću: to što veliš da kad god prođem ja ti se veoma prijatno nasmiješim, to ti se samo čini. Ja ti se, u stvari smijem. Toliko si mi smiješan, da ne mogu da se ne nasmijem kad god te vidim. Otkuda ti ta glupa ideja da bih se ja udala za tebe? Baš za tebe?
ŽILO (i dalje zbunjeno): Pa gospodin Đuka, misli... ovaj... ja stvarno...
JANJA: Ju! Šta sada uplićeš moga Đuku? Ostavi ti njega na miru! Nema on veze sa tim!
ŽILO (brani se svim silama): Ma, ne kažem ja ništa, samo, kada smo jutros Đuka i ja...
NATAŠA: Nije za tebe moj deka Đuka, nego gospodin Đuković.
ŽILO: ... gospodin Đuković i ja razgovarali, pa on veli da Škembo ženi gospođu Zorku...
ZORKA (krsti se tri puta): Ju! Gospode Bože!
ŽILO: ... a da bih ja trebao oženiti Maru, hoću reći, gospođicu Maru!
JANJA (ljuto, dok se Mara krsti i glasno smije): Slušaj ti Vladimire Žiloviću! Ovo prelazi sve norme lijepog ponašanja! Skrati taj svoj pogani jezik da ti ga ne bih ja skratila!
ŽILO: Ali stvarno, kad vam kažem, na časnu riječ!
MARA: Ma, koja konobarska časna riječ? Mutan si ti igrač, moj Žilo. Veoma mutan!
NATAŠA: Stvarno, Žilosave, pretjerao si.
 

13. Pojava

RAKO ŠLJIVIĆ, pređašnji

RAKO ŠLJIVIĆ (izlazi iz kafane i prilazi veselo): O, kakva zgodna pojava! Moj rukoljub, moje dame! Iskren, nadasve iskren rukoljub!... (konobaru) Hajde, hajde, bivši mladiću, življe to malo!... 'Ajde čovječe, radi svoj posao ako uopšte hoćeš da ga radiš! Posluži naše dame, ova divna ljudska bića, vidiš da su umorne i žedne. Donesi im što žele, a meni šljivovicu... duplu, naravno!
ŽILO: Evo! Evo, neka vam Rako kaže. On je tu bio kada se govorilo o tome.... (Raki) Reci kako je bilo.
RAKO ŠLJIVIĆ: Kada?
ŽILO: Danas, kada su tu bili Đuka i Škembo... (Pogleda u Natašu, pa se ispravlja) ovaj, gospodin Đuković i gospodin Petronije.
RAKO ŠLJIVIĆ: Bilo je dobro, hvala na pitanju... (smješka se) Sve gospodin do gospodina, slave ti!
ŽILO: Reci, Rako, šta se tada pričalo?
MARA: Pusti čovjeka na miru.
ŽILO: Reci, reci, Rako. Ispričaj ovim nevjernim Tomama. One misle da ja izmišljam.
RAKO ŠLJIVIĆ: Da ispričam?
ŽILO: Ispričaj, sve im reci, sve.
RAKO ŠLJIVIĆ: Pa ovako, gospodin Petronije, moj vrli prijatelj je ispričao kako je u njegovoj mladosti neki veseli Veso rekao svom kapetanu... (pogleda u konobara): "Marš tamo, budalo jedna!"
ŽILO (dok se dame smiju): Ma, ne. Ne pitam te to, nego...
RAKO ŠLJIVIĆ: Ali kapetan je njega pitao, šta su...
ŽILO (prekine ga): Šuti! Govori šta sam te pitao!
RAKO ŠLJIVIĆ (zbunjeno): Kako da šutim, a da govorim? Dobro, dobro, reći ću. Pitao si me: Šta se tada pričalo.
ŽILO: Dobro, i?
RAKO ŠLJIVIĆ: Šta, i? Ništa me više nisi pitao.
JANJA: Prestani, Rako, da se šegačiš sa nama. Nismo ti mi za to raspoložene. Reci ti nama jednostavno, da li je istina to šta ovaj ovdje trabunja?
RAKO ŠLJIVIĆ (dugo se snebiva da li da govori ili ne, često pogledajući Žilu): Pa, ovaj... (nakašlje se) Znate, to je jako kompleksno pitanje, koje u sebi ima sijaset aluzija i kontraindikativnih pomisli. Samo po sebi izgleda jednostavno, ali veoma griješi ko god tako misli. Ne može čovjek sa jednim: "Da, istina je" ili "Ne, to nije istina", miješati se direktno u nečiju sudbinu. Na to ima pravo samo Bog.
ZORKA: Šta ovaj priča, ja ga ništa ne razumijem?
MARA: Lupa, šta bi drugo, kad mu je Bog dao i priliku i publiku, pa može da se zeza... (konobaru) Da li mi možemo ovdje nešto popiti ili da se razilazimo?
ŽILO (radosno i servilno, sprema se da zapiše narudžbu): Kako da ne, samo zaželite!
MARA: Pa već smo zaželile, glupsone! Naručile smo: litar bijeloga, sifon sode i četiri čaše.
RAKO ŠLJIVIĆ: I meni šljivovicu... duplu, naravno!
MARA (konobaru): Može? I puno leda, svakako.
RAKO ŠLJIVIĆ: Može, može. Jakako da može, moj si ga ti. Ale, ale, vit!
ŽILO (klanja se i žurno odlazi ): Odmah ćete biti usluženi!
 

14. Pojava

Pređašnji bez ŽILE, potom ĐUKA

ZORKA: Ala si ga pojurila, svaka ti čast! Vidi ga što trči, sve se nogama udara u... da ne kažem u šta.
NATAŠA (smije se): Kao da ste i rekli, teta Zorka!
MARA: Vidjeste li vi ovo, majke vam? Kako je on to samo sračunao, kao Škembo će Zorku oženiti, a on, jadničak mene!
JANJA (nakašlje se): Koliko ja znam, gospodin Petronije je zainteresovan za jednu drugu damu. Oprosti, Zorka, nemoj shvatiti ništa lično. Uostalom mi smo vršnjakinje i ako sam ja matora, to znači da si i ti matora, a on želi ... (gleda u Maru) nešto mlađe.
NATAŠA (Rako polegne po stolu, spava): Maru?!... Pa mog'o bi joj biti deda!
JANJA: Nataša, sine, ti se ne miješaj.
ZORKA: Dijete je u pravu. Ja lično nisam zainteresovana, ne daj Bože, međutim... (gleda u Maru) ti si, Maro, suviše mlada za njega.
MARA: Nisam ja suviše mlada, nego je on suviše star!
ĐUKA (dok se one smiju, prilazi im): Samo nek je veselo!
JANJA (krsti se): O, hvalim te Bože, da vidim i ovog čovjeka! Pa gdje si ti, čovječe, cijeli uboga božiji dan? Nema gdje te nisam tražila.
NATAŠA (priđe mu): Ćao, deko, kako si?
ĐUKA (poljubi je u kosu): Zdravo ljepotice moja. Ti mi se uvijek obraduješ i lijepo me pozdraviš, a ne kao ova tvoja babetina. Kada me ugleda pita ko je ugasio svjetlo. Padne joj mrak na oči.
NATAŠA (smije se): Nije, deko tako. Bakica se samo zabrinula da ti nije došlo zlo, znaš kakvo slabo srce imaš.
ĐUKA (diže šešir u pozdrav i klanja se damama): Moj klimoglav, lijepe dame. Ko vas samo tako sastavi.
JANJA: Zašto, zar ne smijem sa prijateljicama sjesti i popiti jedan špricer?
MARA (smije se): Ako se ono čudo od konobara ikada više i pojavi!
ĐUKA (Janji): Ne branim i treba tako, nego mi je malo čudno. Nikada još nisam vidio vas tri zajedno, eto samo to. I to baš danas.
ZORKA: A zašto to "baš danas"? Šta bi to baš danas trebalo da se desi?
ĐUKA (osvrće se): Pa, ovaj, ne bih o tome dok ne budemo svi prisutni.
MARA: Šta je ovo, sastanak mjesne zajednice? Zbor birača, šta li?
NATAŠA: Hoćeš li nam i ti, deko, pričati o prosidbi i svadbi?
RAKO ŠLJIVIĆ (trže se na te riječi, diže ruke i zapjeva): Trepetiljka trepetala, puna bisera, haj ovi naši bijeli dvori puni veselja...
ĐUKA (dok se dame smiju, tapše ga po ramenu): Dobro je, Rako, dobro. O'ladi malo. Nije još dotle došlo!
RAKO ŠLJIVIĆ (ustaje od stola, pogleda u dame): Jesam li ja to u Raju?
ĐUKA: Otkuda ti ta ideja?
RAKO ŠLJIVIĆ (prilazi damama): Vidim sve same anđele, pa pomislih da sam umro... (prilazi Zorki, ljubi joj ruku) a najdraži mi je anđeo, moja školska drugarica Zorka, i moja prva ljubav sa omladinske radne akcije "Sutjeska '71."... Sjećaš li se?
ZORKA (ustaje vidno prijatno iznenađena): Ma, jesi li ti to, mili moj Rale? O, gospode Bože čime sam ja zaslužila ovu radost? Šta to uradi od sebe, moj Rale, moj?! Uvijek si držao do sebe i bio si onako nekako, što bi današnja mladež rekla "mačo"!
NATAŠA (radosno i veoma zainteresovano im priđe): Zar Vi znate Raku Šljivića?
ZORKA: Nije on nikakav Rako Šljivić, nego, to je moj Ratko Milović, moj Rale. Profesor, slikar i pjesnik.
RAKO ŠLJIVIĆ (Đuka sjeda na njeno mjesto i sa svojom ženom nešto tiho razgovara, a s desna se pojavljuje Škembo, koji sjeda na klupu u parku): Davno bilo, moja Zoko, veoma davno. Pluskvanperfekt, davno prošlo vrijeme. Čini mi se, sa ove vremenske distance, da je to bilo prije sto godina.
 

15. Pojava

ŠKEMBO, pređašnji

ŠKEMBO (razgovor se vodi na tri "fronta" i prepliće se; on pogleda u njih sjeda na klupu i češljem popravlja frizuru; za sebe): E, Petronije moj, sada da te vidim. Na muci se poznaju junaci. Jeste da nisam očekivao da će baš svi biti prisutni ovom svetom činu, ali sad, šta je – tu je!... (vadi pljosku iz džepa sakoa) Samo malo, za hrabrost!... (popije malo i vrati pljosku, ustaje, tiho pjevuši popravljajući sako) "Zorice, Zorule, najljepše djevojče..."!
MARA (ugleda Škembu, popravlja frizuru i krene mu u susret; za sebe): Petronije! Vidi ti starog lisca kako se srikt'o!
ĐUKA (Janji, gleda za Marom): Jesi li ti to nešto mutila sa Marom?
JANJA: Ne znam o čemu govoriš... (gleda ga u oči pa zbunjeno) Misliš?... Ma hajde, molim te, otkuda ti to?... Pa dobro, kad me tako gledaš, samo smo malo, onako, razgovarale.
ŠKEMBO (htio bi da se mimoiđe sa Marom, gledajući u Zorku): Dobar dan, želim!
MARA (stane pred njega i mazno): O, kakva slučajnost, dragi komšija, baš smo o Vama razgovarale.
ŠKEMBO (i dalje gledajući u Zorku): Je li? Baš interesantno! A šta ste to pričale o meni?
MARA: Dajte da malo sjednemo na ovu klupu ljubavi...
ŠKEMBO: Ljubavi, kako to klupa ljubavi?
RAKO ŠLJIVIĆ (Zorki): Već dugo te gledam i razmišljam da li da ti priđem ili ne.
ZORKA (nježno mu dodirne lice): Ludice moja. Zašto mi ne bi smio prići? Od kada si ovdje?
RAKO ŠLJIVIĆ: Od prije par godina, otkako sam... (ušuti i skrene pogled da mu ne vidi suze) Što još nema tog konobara!?
ZORKA: Pusti sad konobara. Idemo mi lijepo do mene, da se malo središ, nešto pojedeš i da dugo, dugo razgovaramo.
RAKO ŠLJIVIĆ (lukavo se smješka): Koliko dugo? Šta će reći tvoj muž?
ZORKA: Što bi rekao Balašević: on već dugo ore nebeske njive! Idemo, Rale, imamo sve vrijeme ovoga svijeta samo za nas dvoje. /uzme ga pod ruku i odu lijevo/.
NATAŠA: Deko, bako. Da vam ispričam nešto interesantno.
JANJA: Pričaj, srećo bakina.
ĐUKA (Janji): Pa pusti dijete da priča, što je uvijek prekidaš?
JANJA: Ništa nisam rekla. Šta sam rekla? ... (Nataši) Nastavi milo bakino.
NATAŠA: E, ovako. Nalazite se u sred pustinje, držite jednu jabuku u ruci i napada vas lav. Kako da dođete do Rima?
JANJA: Do Rima? Šta ću ja u Rimu. Sa ovim tvojim dragim dekom nisam išla dalje od Beograda i to kada je njegov kolektiv išao na Titin grob. Cijelu noć autobusom tamo, pa čitav dan smucaj se po gradu uz neke vodiće koji su ljude pitali gdje se šta nalazi u Beogradu, pa onda opet cijelu noć u zagušljivom autobusu nazad, ne daj mi Bože nikad više!
ĐUKA: A lud sam bio što sam te i tada poveo. Svi su uživali i veselili se, a ti si stalno samo gunđala i zvocala, te smeta ti dim, te kako užasno smrdi u zoološkom vrtu, te koliki je red do Kuće cvijeća, tačnije do Titovog groba, te ovo, te ono.
NATAŠA: Ali, niste shvatili. To je šala i morate čuti cijelu priču...
JANJA: Nije tebi smetalo to moje ponašanje, iako nije tako bilo, nego ti je smetalo što nisi mogao odgovoriti onoj Mici namiguši što ti se sve vrijeme tovarila.... (Nataša, otpuhnu, sleže ramenima i ode lijevo) Da, da, dragi moj Đuka, to ti je to!
ĐUKA: Ma koja crna Mica, udata žena sa troje djece, a muž joj moj pretpostavljeni.
JANJA: Nije crna nego plava. Plava i bucmasta, baš onakva kakve si uvijek volio. Ne znam samo šta si na meni našao kada nisam ništa od toga?
ĐUKA: Reći ću ti šta sam kod tebe našao... (Škembo i Mara, pod ruku izlaze desno nešto tiho govoreći) Našao sam dva, kao more pred oluju, plava bisera koje razdvaja mali prćasti nosić, a nadkrivaju dvije obrvice crne pijavice. Našao sam nježnost, smjernost i meni potrebnu podršku... (ona uzme njegovu ruku, nježno je poljubi i stavi svoje lice na nju) Našao sam sreću i radovanje, mila bako moja.
JANJA: Uvijek se izvučeš. Svi su se razišli, idemo i mi. Za ručak sam ti napravila ono što ti najviše voliš?
ĐUKA (ustaju i polaze lijevo): Zeljanicu?!
JANJA: Ma ne, punjene paprike, a kupila sam i pavlaku. Punjene paprike bez pavlake ništa ne valjaju. /odu/.
 

16. Pojava

ŽILO

ŽILO (izlazi iz kafane noseći piće, zbunjeno): Gdje svi odoše! Opet sam sâm. U stvari, i najbolje je kada je čovjek sam... (sjeda za sto i sipa sebi vino)... Čovjek kada je sam sa samim sobom, bar zna sa kim posla ima. Živjeli!


Zavjesa

 - 16 -