Početna Arhiva Kontakt
 
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Piše: Sandra Vujović


Ostrvo
ili
Ružne riječi

(drama)


LICA:
DJEVOJČICA / ŽENA – sasvim obična djevojčica / sasvim obična mlada žena
DJEČAK / MUŠKARAC – sasvim običan dječak / sasvim običan mlad muškarac
STARAC – sasvim običan starac
STARICA – sasvim obična starica

Scenografija je ista u svim slikama. Sačinjavaju je sto, stolice, paravan, toaletni sto i ogledalo.

VAŽNA NAPOMENA:

Ovaj komad se može čitati na četiri načina. Možete ga čitati redom, onako kako je napisan, a i ne morate. Možete čitati samo fragmente označene parnim brojevima (pri čemu je početni fragment SLIKA 2), zanemarujući neparne, ili samo fragmente označene neparnim brojevima (pri čemu je početni fragment SLIKA 1), zanemarujući parne. Možete ga čitati i unatraške (od poslednjeg ka prvom fragmentu). Na čitaocu je da sam odluči. Čitalac je jednako slobodan da pronađe i druge načine čitanja.

Odabirom redosleda kojim će čitati fragmenate ovog komada, čitalac sam odlučuje o toku, značenju, početki i kraju povijesti koja se pred njim nalazi.

Svaka eventualna sličnost sa stvarnim događajima i ljudima nije slučajna.
 

DIO PRVI
ili
Kratka revizija jednog koegzistiranja

SLIKA 1.


/Jaka svjetlost. Starac, duge sijede kose i sijede brade, u bijeloj košulji i bijelim pantalonama, alatom obrađuje veliki komad drveta. Iza njegovih leđa, na zidu, nalazi se veliki poster zabrane pušenja: znak za zabranu, cigareta i natpis ZABRANJENO PUŠENJE.
Starčevi pokreti su energični, nervozni, ali precizni.
Dok radi, on recituje. Njegove riječi sinhronizovano prate ritam njegovih pokreta. U nekim trenucima gotovo pjevuši, dok u drugima stihove izgovara kroz zube, ljutito, sa gnijevom./


STARAC:
U početku bijaše Riječ,
I Riječ biješe u Boga –
Riječ bijaše Bog.
Ona u početku bijaše kod Boga.
Sve je po njoj postalo
I ništa što je postalo
Nije bez nje postalo.
U njoj bijaše život
I život bijaše svjetlo ljudima.
I svjetlo svijetli u tami,
I tama ga ne obuze…

/Oznojen, svuče košulju i njome očisti svoje lice. Napravi kratak predah od posla. Iz džepa pantalona, izvadi kutiju cigareta i metalni upaljač. Uživajući u dimu cigarete, Starac deklamuje poruke koje se, obično, nalaze odštampane na kutijama cigareta./

STARAC: Dim od cigarete sadrži benzen, nitreosamin, formaldehin i vodonikov cijanid. Ha ha ha ha ha. OTROV! Pušenje ubija. Pušenje prouzrokuje bolesti srce i infarkt. U trudnoći, pušenje šteti vašem plodu. Pušenje prouzrokuje rak pluća. Vaš ljekar vam može pomoći da ostavite pušenje. Pušenje šteti vama i ljudima oko vas. Pušenje nije dobro za mene i ljude oko mene… Ha ha ha ha ha.

/Nasmije se, ali se od smijeha i duvanskog dima zakašlje. Kašalj je snažan, dug i upućuje na bolest. Nakon što se umiri od kašlja, još crven u licu, sa bolnom grimasom koja polako nestaje, počinje da se smije./

STARAC: Zabranjeno pušenje u prostorijama suda, u kancelarijama, u bolnici. Zabranjeno pušenje na javnim mjestima. U kafićima, u autobusima, u bankama, muzejima, restoranima.

/Vadi iz kutije nekoliko cigareta, pripaljuje jednu po jednu i slaže ih između prstiju obije ruke. Neko vrijeme naizmjenično povlači dimove cigareta./

STARAC:
Mogao sam da ubijem, da silujem,
da varam, kradem, kockam se.
Mogao sam da činim preljubu,
Da uživam u sodomiji,
Mogao da se, prijateljski, osmjehujem onima
Koji su obljubili vlastitu kći
i sa njom uzgajali degenerično potomstvo.
Mogao sam da proizvodim, konzumiram i
stavljam u promet opojne droge
dok sam, tituliran, sjedio u udobnoj fotelji,
legalno, legitimno, demokratski izabran
od strane sopstvenog naroda.
Mogao sam da lažem, manipulišem, zlostavljam
i bivao dobro nagrađivan za svoja djela.
Sve sam mogao, jer ljudi mogu sve…

/kratka pauza/

STARAC: Al’ ne mogu da puše… Pušenje nije dobro za ljude. Pušenje nije dobro za mene… A ja i sada mogu da ubijem. Sa lakoćom i najrazličitijim načinima, mogu da ubijam. Ha ha ha ha ha!

/kratka pauza/

STARAC: Sa istom lakoćom mogu i da umrem. Ali smrt dolazi sporo po nas, ovakve…

/Pobaca cigarete na pod i svaku od njih gasi snažno ih gazivši nogom. Dugo ih gnječi vrhom svoje cipele, onako kako to radimo sa nekim odvratnim, tvrdokrilnim insektom – prenosiocem zaraze. Kad ugasi poslednju cigaretu, sjedne na stolicu. Diše duboko. Otpočinje razgovor sa nevidljivim sagovornikom./

STARAC: I? Šta kažeš? Doktor je rekao da mi je još malo ostalo? Pa, koliko mi je ostalo? Mjesec? Dva? Pet?

/Odrično zavrti glavo i nasmiješi se/

STARAC: Misliš da bi to usporilo metastazu? Ha ha ha ha. Šta bih time postigao? Odložio smrt? Ne... Neću da ostavim duvan. Uostalom, draga moja, ja sam odavno mrtav. Mrtav sam godinama, decenijama... Mrtav sam od rođenja. Kad bolje razmislim, možda se nikad nisam ni rodio. Svakako se tog, nemilog, događaja i ne sjećam. Ha ha ha. Možda sam, ovako mrtav, jednostavno postojao oduvjek. Ovo truljenje organa samo treba da me podsjeti na to. Ha ha ha ha. Treba da me podsjeti i na nešto što sam davno zaboravio... Jedino me brine zašto nikako ne mogu da se sjetim šta sam zaboravio. I brinu me tuđe misli. Tuđe riječi... Uvukle se pod lobanju i golicaju, izazivaju svrab... Svrbe!

/Energično se češe po glavi kao da želi otjerati, ili čak – povrijediti, neželjene misli koje naviru. Slegne ramenima, uzme svoj alat i vrati se nazad na posao./

STARAC: Tišina!!! Dosta!!! Riječi! Riječi!!! Odvratne, ružne riječi! A, ne! Ne ovog puta. Nećete me omesti i sluditi! Ne dok još u meni ima i trunke lucidnosti. Vražji mozak još nije truo.

/Kratka pauza/

STARAC:
U početku bijaše Riječ,
I Riječ bijaše u Boga –
Riječ bijaše Bog.
U početku bijaše Riječ...
U početku bijaše Riječ.

/Starac podigne dasku i nasloni je na zid. Daska ima oblik poklopca mrtvačkog kovčega. Starac se snažno zakašlje, gotovo se guši u kašlju. Polako odlazi jedva noseći svoj alat./

Mrak.

Ako želite da čitate od početka i idete ka kraju, hronološki prateći redosljed fragmenata, možete nastaviti na strani 7. Ako želite da čitate samo neparne fragmente, nastavite na strani 10.

 

SLIKA 2.


/Jaka svjetlost. Sto, a na stolu je veliki kalem na kojem su namotane desetine metara bijelog platna. Platno na kalemu je mekano. Ulazi Starica. Na sebi ima bijelu spavaćicu. U rukama su joj makaze./

STARICA: Sve je to zbog podzemnih voda... Sve! Te proklete vode se ukrstile k’o zmije u spletovima, pa sikću i šište pod našim nogama. Ne daju sna ni živima ni mrtvima.

/Kratka pauza. Odmotava platno sa kalema./

STARICA: Prokleto ostrvo i proklete vode! Uzvrištale se, otrovnice. Krkljaju, frkću, grizu kamen svojim otrovnim zubima. Grizu ga i truju do truljenja.

/Odsijeca makazama dva komada platna koji su dugački oko dva metra/

STARICA:
Kad kamen istruli,
Pod našim nogama
Otvoriće se bezdan.
Velika crna rupa,
Velika crna usta,
Puna naših riječi,
Naše prljavštine,
Naše gluposti...
A gladna našeg mesa.
Čekaju... Vrijebaju.
Progutaće u jednom zalogaju,
ovaj svijet i nas u njemu.

/Odsječene komade platna uredno složi na sto. Sjedne na stolicu. Iz džepa izvadi nekoliko flašica sa raznim tabletama./

STARICA: Na kraju će ostati samo ono što u toj mukloj tmini možemo da vidimo... Ništa! Na ovom svijetu, jedino NIŠTA predstavlja nešto. Hahahahahaha.

/Slaže flašice na sto, jednu do druge, polako i pažljivo. Otvara jednu za drugom, vadi po jednu ili dvije pilule, kao da se radi o nekom svetom ritualu, guta ih. Poslednje tri flašice su "za dušu"./

STARICA: Za srce. Za mozak. Za krv. Za pamćenje, vid, sluh, misli. Za dušu... Ovih za dušu ima najviše. Ko bi pomislio...? Ha ha ha. Izgleda da je u čovjeka duša najbolesnija. Organ sa najviše boljki…

/Proguta poslednju pilulu. Ustane i gleda oko sebe. Proučava kratko prostor u kome se nalazi, pa počinje da pomijera malobrojne komade namještaja tražeći im najbolji položaj./

STARICA: Ljudi nikad ne vode dovoljno računa o feng šuiju. Ovo nije smjelo da se pomijera sa mjesta na kome sam ga ostavila. Sada je pozitivna energija razbijena i kraj je izvjesan... Kuća ne treba da se gradi iznad podzemnih voda. Ne!

/Obraća se nevidljivom sagovorniku. Ljuta je, ali i brižna istovremeno. Puna je i prekora i nježnosti./

STARICA: Koliko puta sam ti do sada to rekla? Nikad me ni za šta nisi poslušao. Eto ti sad! Raspadaš se isto kao i ovaj dom. I zašto si opet mijenjao raspored namještaja? Znam! Da bi mene nervirao. Sve si radio samo meni iz inata. Šta kažeš? Stvarno tako misliš? Ako je tako, onda mi te jako žao. Zapravo, ne! Nije mi te žao! Ostavi tu stolicu gdje joj je mjesto! I ne diraj ništa.
Kažeš da previše pričam? Ha ha ha ha. Izvini, ali nalazim da je to jako zanimljivo zapažanje. Ja u životu nisam izustila ni jednu jedinu riječ. PRAVU riječ. Da jesam, možda bi sve bilo drugačije. Sve moje silno brbljanje je, zapravo, bilo ćutanje. Ogromno, glupo, beznačajno ćutanje. A znaš zašto? Zato jer ja, možda, nikada nisam imala što važno za reći, a možda i zato jer nije bilo nikog da me čuje, sasluša, uzvrati. Molim? Ovo dijalog? Ha ha ha ha. Daj, dragi, ne zasmijavaj me! Znaš da mi od smijeha pozli. Dijalog, kažeš? Takvo nešto ne postoji. Postoje samo dugački monolozi prežvakavani u fragmentima. Monolozi koji, čak, i nisu naši. Sve je to već neko rekao, davno prije našeg vremena, a mi sada ponavljamo poput papiga, gluvi za značenje, nesvjesni za smisao.

/Kratka pauza. Starica pomirljivo sjedne na stolicu. Umorna je./

STARICA: U stvari, radi šta hoćeš. Sad je sasvim svejedno.

/Popije tablete iz tri poslednje flašice – "za dušu"./

STARICA: Pretjerujem sa tabletama? Izgleda da imaš pravo. Znaš, dragi, nakon svih ovih silnih decenija, shvatila sam nešto jako važno. Čudno je da to nisam opazila mnogo ranije. Ovo nisu tablete za srce, krv, mozak, dušu, ili šta već. To je veeelika laž. Sve ovo su najobičnije tablete za varenje. Obične pilulice za stomačne tegobe. Bez njih nikako ne bih mogla da svarim ovo postojanje.

/Kratka pauza. Starica osluškuje. Ustane sa stolice i nervozno, snažno nogom udara u pod./

STARICA: Šta je, prokletnice moje!? Mislite da vas ne čujem, je li? E, čujem vas! Čujem, vijerne drugarice! I čujem i osjećam. Samo vi šištite i krkljajte! Tako, mile moje, tako! Glasnije! Al' strpite se još malo. Još samo malo...

/Ustane i odsječe još četiri komada platna dužine dva metra. Uredno ih složi, kao što je to uradila sa prva dva komada platna na početku scene./

STARICA:
Kad kamen istruli,
Pod našim nogama
Otvoriće se bezdan.
Velika crna rupa,
Velika crna usta,
Puna naših riječi,
Naše prljavštine,
Naše gluposti...
A gladna našeg mesa.

/Pogleda na svoj sat./

STARICA: Dobro je...Imam još vremena...

/Uzima komade platna i odlazi./

Mrak

Ako ste se odlučili da čitate samo parne fragmente i ovo je vaš početni fragment, nastavite na strani 12. Ako hronološki pratite redosljed fragmenata, nastavite na stra ni 10.

 

DIO DRUGI
ili
Lakoća postojanja

SLIKA 3.


/Muškarac, leđa okrenutih publici, glanca svoje cipele. Pokreti su mu ritmični i ujednačeni, gotovo mehanički. Kad zaboravi tekst pjesme koju, u sebi, pjevuši, postaje energičniji. Pred velikim ogledalom popravlja svoje, savršeno skrojeno, odijelo. Vezuje kravatu, češlja se, provjerava ivice na pantalonama, mijenja poze pred ogledalom i divi se svojoj figuri/

MUŠKARAC, off:
Deset ljutih gusara
Došlo u moj krevet,
Jedan pao s kreveta,
Ostalo ih devet.
Devet ljutih gusara...

/pauza/

MUŠKARAC, off: Jebo te, zaboravio sam tekst! Sranje! Šta treba da se desi devetom gusaru da bi ih ostalo osam? Jedan se istopio? Udavio? Zagrcnuo? Častio se dvocijevkom u vuglu? Našao Boga? Spoznao suštinu života?

/Pauza/

MUŠKARAC, off: Koga boli tuki! Sve sam ih porokao, ostade NI JEDAN! Svo jebeno gusarsko blago na ovom jebenom ostrvu je moje! Moje, moje i samo moje!

/Samozadovoljno se smješka dok provjerava svoj izgled u ogledalu. Prebaci se u ulogu ozbiljnog, poslovnog čovjeka i razgovara sa imaginarnim poslovnim partnerom./

MUŠKARAC: Dobar dan, gospodine. Drago mi je što ste pristali da se vidimo u ovako kratkom roku. Izvolite, sjedite. Kafa? Viski? U pravu ste, bolje da odmah pređemo na posao. Vrijeme je novac. I? Kažite, šta ste odlučili povodom našeg zajedničkog posla?

/Kratka pauza. Dok mu imaginarni sagovornik odgovara na pitanje, njegovo lice i držanje se mijenjaju i postaju prijeteći./

MUŠKARAC: Otkazuješ finansijsku podršku mojoj kandidaturi? Naravno da ćeš da potpišeš, siso senilna! Ima da potpišeš i da sam organizuješ cijelu predizbornu kampanju, pizda ti materina! Mojne mi prodaješ muda za lili hip, pičko ofucana! Ima, bre, sam postere, jezikom da ližeš i lijepiš po gradskim zidovima! Ko ti je pomogao da dođeš do tolikog novca, a? Ko je provukao zakone koji su omogućili takvim jajarama da postanu milioneri? Ja! JA, jel' ti to jasno! E, pa nisam to radio zbog tvojih lijepih očiju! Tvoje pare su, bre, moje pare! Moje, jel' ti i to jasno?

/Kratka pauza./

MUŠKARAC: Mamicu ti usranu, seljačku! Dok si ti mirisao pačija govna, ja sam, bre, žvakao asfalt! Asfalt, alo! Nemoj da se igraš sa mnom. Jedan moj telefonski poziv je dovoljan da te vratim u pizdu materinu iz koje si ispuzao!

/Kratka pauza. Sipa sebi viski./

MUŠKARAC: E, takvog te volim. Taaako, potpiši. Bravo, sine. Vidiš da nije bilo strašno. Viski, prijetelju?

/Prebira unutrašnje džepove svog sakoa, izvadi debelu, kubansku cigaru, pripali je. Iz drugog džepa izvadi papir presavijen na četvoro, ispravi ga, nakašlje se, kako bi pročistio grlo i počne čitati. Zauzima autoritativan stav. Svaku pročitanu rečenicu prate odgovarajući pokreti, onako kako to rade pravi političari za govornicom. Posebno naglašava, uz snažnu, odgovarajuću gestikulaciju, riječi: JEDINSTVO, ZAJEDNICA, NAPREDAK, PROMJENE, FINANSIJSKA STABILNOST, POŠTENJE.../

MUŠKARAC: Naš cilj je finansijska stabilnost koja dolazi sa promjenama! A za korjenite promjene je neophodno naše jedinstvo! Samo zajedno, združeni i odlučni, možemo voditi naše društvo ka napretku! Za takav poduhvat potrebne su čelična volja i čvrsta ruka, a na prvom mjestu, potreban je POŠTEN čovjek koji ih ima! Ha ha ha. Koje sranje, bog te jebo.

/Iz džepa izvadi tabakeru, otvori je i ušmrkne bijeli prah koji se u njoj nalazi./

MUŠKARAC:
Integracije. Stabilnost. Finansije.
Napredak. Jedinstvo. Promjene.
Alijanse. Ciljevi. Agresije.
Združeni. Zajedno. Agensi.
Aplikacije. Deklaracije. Procesi.
Korporacije. Dijelozi. Projekti.
Pošteno! Pošteno! Pošteno!
Ha ha ha ha ha.

/Popravi kravatu i odlazi./

MUŠKARAC: Draga, požuri! Opet kasniš!

Mrak.

Ako hronološki pratite fragmente, nastaviti na strani 13. Ako pratite samo neparne fragmente, nastavite na strani 15.
 

SLIKA 4.


/Toaletni stočić, veliko ogledalo i paravan ukrašen u japanskom stilu. Žena, leđima okrenuta publici, sjedi za toaletnim stolom, polako i precizno se šminka. Tok svake misli je propraćen odgovarajućim pokretom ruke. Njen odraz se jasno vidi u ogledalu. Primjećuje se da je prilično pijana. Povremeno pije viski iz flaše koja se nalazi na toaletnom stolu, djelujući groteskno u takvim trenucima./

ŽENA, off: Prezirem ovaj svijet. Da... Oduvjek sam ga prezirala. Čak od malih nogu... Prezirem ga ovakav kakav je. Prezirem ono što je bio i sve ono što će biti. Prljav, skaradan i nikakav. Još više Prezirem ovaj život u njemu.

/Pogleda na sat./

ŽENA: Dobro je, imam još vremena. Ha ha ha. Još vremena... Da. Vrijeme je jedino čega na pretek imam u životu.

ŽENA, off: I šta je, uopšte, život? Ha? Šta? Jedan milimikronski, zanemarljiv trenutak u vremenu. Statistička greška u beskonačnoj decimali vremena. Ništa! A vrijeme, vrijeme je već nešto.

/pauza/

ŽENA, off: Vrijeme je... hm... monumentalno? Da? Možda? Ili ne...? Vrijeme je čovjekov podsjetnik na vlastitu ništavnost, nevažnost i prolaznost. Tvrdim da je pogrešno reći: prolazi nam vrijeme. Ne! Vrijeme ne prolazi, mi prolazimo u vremenu. Ono traje i podlo, gotovo nadmoćno se smješka. Gleda na nas. NAS! Gleda kako olistamo, sazremo, svenemo i istrulimo, upravo onako kako mi gledamo na jednosezonsku, nejaku biljku. Jedno proljeće, jedno ljeto, jedna jesen i... jedna zima s kojom dolazi kraj. A, ipak, nismo jebene biljke.

/Pauza/

ŽENA, off: Pa, onda, šta nas to čini drugačijim u odnosu na biljku? Riječi. Artikulišemo, sričemo, izgovaramo u dahu ili, pak, sa savršenom dikcijom, psujemo, lažemo, prijetimo, iznuđujemo, volimo... Biljke ne. One ćute. Tako divno ćute, da je prava milina slušati ih.

/Pauza. Pije iz flaše i šakom obriše usta. Taj pokret šake razmaže njen karmin. Odloži flašu i gleda se u ogledalo. Uzima karmin i nanosi ga oko usta u širokom, debelom sloju, onako kako to rade klovnovi. Ponovo se pogleda u ogledalo./

ŽENA: Zašto nisam jebena biljka?!

/U naletu bijesa rukom povalja svu šminku koja se nalazi na stolu. Glasno se smije neko vrijeme, a onda ustane, ode iza paravana, presvuče se u elegentnu haljinu za večernji izlazak. Vrati se do ogledala, obriše svoje lice, ponovo se našminka, onako kako to pristaje haljini koju je obukla i pokupi kosu u punđu. Otvori malu, crnu žensku torbu, izvadi nekiliko flašica sa pilulama. Otvara flašice jednu za drugom, i iz svake proguta po jednu pilulu. Nasmiješi se i popravi nabore svoje haljine. Trusi se da izgleda što bolje./

ŽENA: Dragi, hoće li biti mnogo novinara i paparaca? Znaš koliko uživam kad me fotografišu. Kupila sam predivnu haljinu!

/Kratka pauza/

ŽENA: Dragi, spremna sam!

Mrak.

Ako čitate hronološkim redom, nastavite na strani 15. Ako čitate samo segnente označene parnim brojem, nastavite na strani 19.

 

DIO TREĆI
ili
Korijeni

SLIKA 5.


/Dječak i Djevojčica se igraju./

DJEČAK: Opet kasniš!
DJEVOJČICA: Pa šta!?
DJEČAK: Ne volim da čekam!
DJEVOJČICA: Ti onda pronađi novu najbolju drugaricu i igraj se sa njom! Ja idem kući!
DJEČAK: Što se odmah ljutiš? Izvini.
DJEVOJČICA: Čega ćemo da se igramo?
DJEČAK: Kao i obično. Igraćemo se odraslih. Ja ću biti ON!
DJEVOJČICA: Ne dolazi u obzir! Ti si stalno ON! Hoću, ponekad, i ja da budem ON!
DJEČAK: Meni je glupo da budem ONA! Ja sam muškarac!
DJEVOJČICA: Pa šta!?
DJEČAK: To ne može! Ti ne možeš da budeš ON jer si žensko!
DJEVOJČICA: To nema nikakve veze. Možemo da budemo sve šta poželimo i kad poželimo! Ako mi ne dozvoliš da budem ON, neću ni da se igram! Idem kući!
DJEČAK: Dobro! Neka ti bude.

/Pripremaju se za igru. Dječak na glavu stavlja periku, nanosi karmin na usne i oblači dugačku suknju. Djevojčica kreonom crta sebi brkove, stavlja kravatu oko vrata i oblači muški sako koji joj je prevelik.
Djevojčica sjedne na stolicu, podigne noge na sto, prekrsti ih i čita neke dnevne novine. U ustima joj je debela cigareta.
Dječak sjedi na drugoj stolici. Očigledno se dosađuje./


DJEČAK: Ugasi tu cigaretu, od nje odvratno smrdiš!

/Pauza/

DJEČAK: Ćutiš? Nemaš baš ništa da mi kažeš?

/Pauza/

DJEČAK: Nemaš ništa ni da me pitaš? Ne zanima te kako sam provela dan?

/Pauza/

DJEČAK: Tebi se obraćam!

/Dječak udari rukom o sto. Djevojčica ga ravnodušno pogleda preko novina./

DJEVOJČICA: Ponovo imaš napade?
DJEČAK: Nemam! Ja nemam nikakve napade! Ali me uništava tvoja ravnodušnost!
DJEVOJČICA: Ne želim da se svađam. Tražim samo malo odmora. Malo tišine kad dođem sa posla.
DJEČAK: A ja tražim da ponekad obratiš pažnju na mene! Izluđuješ me!

/Djevojčica uredno spusti novine na sto, i usmjeri svu svoju pažnju na Dječaka./

DJEVOJČICA: U redu. Draga, kako si provela dan? Ček', ček', nemoj mi reći! Pusti me da pogađam. Dok je kućna pomoćnica brisala prašinu i kuvala ručak, ti si radila jogu. Onda si bila u šopingu i potrošila pravo, malo bogatstvo na jednom jedinom paru cipela. Nakon šopinga si bila na masaži, pa kod pedikira i manikira. Onda si opet išla u šoping, ali ovog puta, po novu haljinu. I, na kraju, kod frizera. Jesam li u pravu?
DJEČAK: Odvratan si!
DJEVOJČICA: A ti si dosadna. Umoran sam. Ako nemaš ništa protiv, sad bih se odmorio jer kasnije imam važan sastanak.
DJEČAK: Odvratan si! Odvratan si! Odvratan si! Toliko si odvratan da mi je loše!

/Kratka pauza./

DJEVOJČICA: Šta hoćeš od mene? Šta?! Znaš li koliko me koštaju tvoje joge, fitnesi, pilatesi?! Koliko me koštaju tvoje bunde, nakit i feng šuiji?! Koliko koštaju kućne pomoćnice, psihoanalitičari, savjetnici, numerolozi, astrolozi i tvoji mali, ženski, dobrotvorni klubovi? Koliko?! Ej, bre, toliki je cjelokupan budžet omanje firme! A neko to mora da zaradi! Ne budi toliko licemjerna. Pokaži više dostojanstva i ćuti.
DJEČAK: A zbog koga sve to radim? Zbog koga?! Zbog tebe i tvojih poslovnih večera! Zbog tvojih koktela za potpisivanje ugovora! Zbog tvojih političkih kampanja, izbora i konferencija! Dosta mi je! Muka mi je od svega! Povraća mi se od tvojih prijatelja i njihovih žena podvrgnutih liposukcijama! Povraća mi se od tebe!
DJEVOJČICA: Draga, tebi nije dobro. Idi da malo odspavaš. Kad se smiriš, razgovaraćemo.

/Dječak polako zapada u histeriju, dok Djevojčica ostaje staložena i hladnokrvna. Njena hladnokrvnost datno pojačava Dječakovo stanje./

DJEČAK: Dobro mi je! Savršeno mi je dobro!
DJEVOJČICA: I ti i ja znamo da nije tako.
DJEČAK: Ubiću te! Jednog od ovih dana ću te ubiti na spavanju. Još ne znam kako, ali hoću. Uradiću to! Tako mi Boga, ubiću te!
DJEVOJČICA: Kuneš se Bogom? Znaš, jedan učenjak, ili je to bio ludak? Nije važno... Ali, taj neko je davno rekao da je Bog mrtav.
DJEČAK: Ljubav je mrtva! Ljubav!
DJEVOJČICA: Draga, čini mi se da nam je sasvim jasno da je ljubav, o kojoj ti govoriš, običan mit. Jedina ljubav koja postoji je ljubav prema novcu. Novac, prestiž, moć je jedino što se vrijedi voljeti. Uostalom, ne bi trebalo da zamaraš svoju lijepu glavicu takvim trivijalnim tričarijama.

/Djevojčica ustane sa stolice i odlazi./

DJEVOJČICA: Draga, molim te, budi ljubazna i dovedi se u red. Idemo u goste predsjedniku partije. Razgovaraću sa njim o mojoj kandidaturi. Dojadilo mi je da obavljam samo prljave poslove, vrijeme je da i ja zajašem udobnu fotelju.

/Dječak ostaje sam. Počije da jeca, ali se jako brzo pribere. Iz džepa vadi flašicu sa tabletama, proguta jednu tabletu i odlazi./

Mrak

Ako čitate hronološkim redom, nastavite na strani 19. Ako čitate samo segmente označene neparnim brojem, nastavite na streni 23.

 

DIO ČETVRTI
ili Istina

SLIKA 6.


/Muškarac i Žena su u prostoriji. On sjedi za stolom i čita novine. Raspored u prostoriji je nešto drugačiji. Žena to odmah primjećuje i počinje vraćati stvari u prvobitan položaj./

ŽENA: Ne shvatam zbog čega ovo neprestano radiš?
MUŠKARAC: Nije ti palo na pamet da mi je, možda, sve dosadilo i želim neke promjene?
ŽENA: Ne! Ne želiš promjene! Nikada nisi želio promjene!
MUŠKARAC: Otkud ti to znaš?
ŽENA: Da si želio promjene, imali bi djecu.
MUŠKARAC: Stvarno? Želiš djacu? Nikad ne bih ni pomislio. Da sam ja predložio nešto slično, sasvim sam siguran, odmah bi odbacila takvu ideju, jer je, po tebi, to sadizam najgore vrste.
ŽENA: Tačno! Makar se u nečemu slažemo. Samo najgori sadista može jednom nevinom stvorenju dozvoliti da se suoči sa ovim svijetom!
MUŠKARAC: Ponekad te uopšte ne razumijem.
ŽENA: Ponekad? Mi se nikad ne razumijemo! Molim te ustani, želim da pomjerim tu stolicu. Nije na povoljnom položaju.

/Muškarac ustane i ona pomjeri stolicu u prvobitan položaj. On ponovo sjedne./

ŽENA: Položaj naše kuće, kažem: KU-ĆE, jer se ovo nikako ne može nazvati domom, nije povoljan. Negativna energija koju donose podzemne vode zahtijeva pozitivno potiranje, a to jedino može biti ostvareno rasporedom namještaja!
MUŠKARAC: Ne shvatam svrhu. Kad pozitivnom energijom, rasporeda namještaja, potreš tu negativnu energiju, podzemnih voda, dobiješ ništa. Zar onda nije svejedno?
ŽENA: Upravo je u tome poenta. Ništa. Ništa je ključ svega. Čini mi se da tek u tom ništavilu čovjek može biti čovjek u pravom smislu riječi. Lišen spoljašnjih uticaja, oslonjen samo na sebe i sopstvenu energiju, šta god da uradi – uradio je. I ne postoji niko i NI-ŠTA za svaljivanje krivice usljed neuspjeha.
MUŠKARAC: Kako god. Radi šta hoćeš. Zakači stolice za plafon, ako tako želiš.
ŽENA: Odlično! Onda smo se složili da više nećeš dirati namještaj. Disbalans energija, u kome dominira negativna energija, izaziva destrukciju oslabljenih nosioca pozitivne energije. Ubijeđena sam, to je uzrok svih naših nevolja. O ovome sam, nedavno, razgovarala sa predsjednikovom suprugom. Zamisli, složila se sa mnom i podržala moju teoriju. Rekla mi je: "Mila moja, sasvim si u pravu. Vidiš, ja nikada nisam razmišljala na takav način".
MUŠKARAC: Draga, mislim da smo se dogovorili da svoje teorije zadržiš za sebe ili da ih dijeliš, isključivo, sa svojim psihoterapeutom.
ŽENA: Ti stvarno misliš da sam je luda?! Zar ne? Kaži! Izgovori naglas, želim to da čujem iz tvojih usta!
MUŠKARAC: Ponekad se ponašaš tako. Šta drugo da mislim?
ŽENA: Naravno... Da! Moja majka je bila u pravu! Nisam trebala da se udam za tebe!
MUŠKARAC: Ako nastaviš sa ovim, možda ću, ovog puta, morati da se složim sa tvojom majkom! Tačno je da se ona i ja nikad nismo najbolje slagali. Za mene je ona jedna mrska gospođa, koja je olako gazila preko ljudi u svojim kapitalističkim pohodima. Isto tako je tačno da sam od nje mnogo naučio.
ŽENA: Nemaš ti pojma o mojoj majci!
MUŠKARAC: Da nije bilo tvoje majke, ja nikada ne bih postao ovo što jesam.
ŽENA: Kako to misliš?
MUŠKARAC: Ona je ljude poput mog oca, obične ljude, siromašne upošljenike njene robovlasničke korporacije, nazivala bubašvabama. Dobro sam upamtio njene riječi: "Prava gamad! Koliko god da ih čovjek ugazi, pritisne, gnječi, nedovoljno je da ih uništi. Prljave bubašvabe!" Te riječi, NJENE RIJEČI, još kao dječaku su mi se urezale u mozak. Ležao sam satima sakriven ispod tvog kreveta, jer tvoja majka nikako nije smjela da sazna da je sin jedne bubašvabe pod njenim krovom.
ŽENA: Da... I ja se sjećam. Ali se sjećam kako si ti, zbog koga sam lagala i krišom bježala da bi te vidjela, o mojim roditeljima i ljudima poput njih, govorio kao o "prljavim kapitalistima". Bilo je puno žara u tebi, tada... Sjećaš li se? Pod rukom si nosio staru enciklopediju i zvao si je "Knjigom ružnih riječi". Ružne riječi su za tebe bile sve one riječi koje u sebi sadrže bol, patnju, agoniju. Kapitalizam, nacionalizam, fašizam, rasizam, ekstremizam... Kako sam samo vjerovala tom dječaku. Nikome nisam vjerovala sem njemu. Prezirala sam sve sem njega...
MUŠKARAC: Ležao sam na onom podu, na kome nije bilo ni trunke prašine, prljavštine, već je, opijajuće, mirisao na šumske jagode, dok su mi u glavi odzvanjale njene riječi. Zvonile su kao alarm. Pod je tako mirisao da sam ga dodirivao jezikom. Lizao sam pod u kući tvoje majke! Želio sam da taj pod bude moj! Moj! Samo moj! Tada sam se zakleo da ću ga imati!
ŽENA: A onda si, čak, pronašao i način.
MUŠKARAC: Da! Ponekad pomislim da sam prodao dušu đavolu... Možda. Samog čina se ne sjećam, ali pamtim pristajanja na nezamislivo i velike količine novca dobijene za uzvrat. Ti si tad bila jako lijepa, a ja polako postajao mnogo više od sina obične fabričke bubašvabe. Što sam te više posmatrao, u meni se budila velika, VE LI KA ljubav... prema novcu. Tvom novcu.
ŽENA: Da li čovjek može više da se ponizi?

Mrak

Ako čitate hronološkim redom, nastavite na strani 27. Ako čitate samo segmente označene neparnim brojem, nastavite na strani 30.
 

SLIKA 7.


/Muškarac i Žena. On skida svoj sako, kravatu, izuva cipele i otkopčava košulju. Ona ga ne primjećuje i sa velikom koncentracijom osluškuje prostor oko sebe./

MUŠKARAC: Izvini što sam propustio ručak. Sastanak je trajao predugo. Nismo mogli da se usaglasimo oko novog predloga zakona o radu. Ako nam prođe, biće to doooobar posao. A ja cu biti njihov novi kandidat na predstojećim izborima.
ŽENA: Šššššššššš!
MUŠKARAC: Mislim da ću tako, za tili čas, udvostručiti i vlastito bogatstvo. One seronja iz opozicije i sindikata se bune. Kažu da je to neprihvatljivo za radnike, da ih pretvara u robove. Ako mene pitaš, jebeš radnike!
ŽENA: Ššššššššš!!! Zvuci... Čuješ?

/Oboje osluškuju./

ŽENA: Zvuci... Kao šapat. Ponovo. Ovo je drugi put ove nedjelje. Pssst! Pokušavam da razumijem šta govore.
MUŠKARAC: Ne čujem ništa. Jesi li danas pila ljekove? Draga, mislim da smo se dogovorili da više ne preskačeš terapiju. Ako je preskačeš, onda ona nema nikakvog smisla i ti zapadaš u stanja koja nisu...
ŽENA: Nisam luda! Jebe mi se za jebene tablete! Ostavi me na miru! Eto šta si sad uradio! Uvjek sve zasereš! Prestali su! A htjela sam da ih saslušam do kraja!
MUŠKARAC: Draga, mislim da treba da zakažeš novi termin sa svojim terapeutom... Ili da promijeniš terapeuta.
ŽENA: Govorili su o nama! O NAMA! Da li ti to išta znači?
MUŠKARAC: Evo, ja ću ga odmah pozvati, a ti, dok on ne dođe, popij svoju terapiju.

/Muškarac iz fioke izvadi flašicu sa tabletama i iz bokala na stolu natoči čašu vode. Izvadi jednu tabletu na dlan./

ŽENA: Jasno sam čula. Izgovarali su naša imena. Prvo tvoje, pa moje. Ispočetka je bilo isprekidano, kao sricanje u slogovima, a kasnije jasno, brže i sa napjevom. Kad su shvatili da ih slušam, počeli su da mi se direktno obraćaju. Rekli su da stalno zaboravljamo. Sve zaboravljamo! Ponavljali su kako se ničeg ne sjećamo.
MUŠKARAC: Da li su ti rekli čega to treba da se sjetimo?
ŽENA: Valjda značenja pojma "čovjek".

/Muškarac joj pruži vodu i pilulu, a ona poslušno popije./

MUŠKARAC: Popij ovo.
ŽENA: Je l' se ti sjećaš šta znači biti "čovjek"?
MUŠKARAC: Ha ha ha ha. Vidiš, značenje tog pojma se sa vremenom mijenja i postaje, nekako, individualno. Danas je čovjek neko kao ja. Neko ko nosi ovakvo odijelo, a svi ostali su niko i ništa. Obični, smrdljivi, bespomoćni komadi mesa. Oni su mi omogućili da uočim razliku i da se među njima osjećam kao čovjek.
ŽENA: Da... Ovo zasigurno pomijera granice teorije evolucije. Čovjek nije postao od majmuna, čovjek nastaje kada se bubašvaba uđe u politiku i zaradi svoj prvi milion. Ha ha ha ha. Zanimljivo...
MUŠKARAC: Da... U svakom slučaju, mislim da ovim pitanjima mi ne treba da se bavimo. Ostavimo ih profesionalcima, filozofima.
ŽENA: Mada ni od njih nema vajde. Nasrali su tone knjiga sa istom temom i nisu se približili rješenju ništa više nego nas dvoje.  Baš smiješno! Ha ha ha ha ha ha! Veoma smiješno!
MUŠKARAC: Prestani! Prestani ili ću te zadaviti i tako ućutkati!
ŽENA: Ne... Nećeš. Takvo što bi uradio čovjek, ali ne i ti. Ispod tog odijela, zbog kog izgledaš kao čovjek, je, ipak, samo bubašvaba.
MUŠKARAC: Ha ha ha ha ha.
ŽENA: Zašto se smiješ?

/Muškarac sipa sebi viski i ponudi nju. Ona klimanjem glave prihvata. Muškarac sjedne za sto. Dok razgovaraju, piju viski./

MUŠKARAC: Zato što, mada ti tako ne misliš, nas dvoje smo isti. Ha ha ha. Mnogo nam je stalo do novca.
ŽENA: Ne! Nikada nećemo biti isti! Ti... Ti si oteo moj novac!
MUŠKARAC: Da... Ti si rođena sa novcem i to čini jedinu razliku među nama. Prezireš me, mrziš, odvratan sam ti. Čovjek, o kome ti govoriš, bi se okrenuo, poslao me u tri pizde materine i otišao. Ali ne i ti. Ti ostaješ. Ostaješ zato što ne možeš da se odrekneš kućne pomoćnice, instruktora joge, pa ni ovog starog viskija. Ne možeš bez manikira, pedikira, masera, frizera, revija, paparaca, fejs liftinga i skupih haljina. Samo novcem možeš priuštiti sebi svog terapeuta, svoje male dobrotvorne akcije, svoje bridž seanse petkom. Draga moja, i ti, kao i ja, voliš samo novac. Da li čovjek može više da se ponizi?

Mrak

Ako čitate hronološkim redom, nastavite na strani 30. Ako čitate samo segmente označene parnim brojem, nastavite na strani 33.
 

DIO PETI
ili
Početak jednog koegzistiranja

SLIKA 8.


/Ulazi Starac i gura velika kolica sa mrtvačkim sandukom. Unutrašnjost sanduka je obložena bijelim platnom. Postavlja sanduk na sredini scene i, pri tom, vodi računa da ne naruši raspored namještaja u prostoriji. Sjedne na stolicu i zapali cigaretu, uživajući u svakom njenom dimu. Dok puši, razgovara sa svojom cigaretom./

STARAC: Znaš, tebe će da okrive. Govoriće: "Ona ga je otjerala u smrt. Ona ga je ubila." I neće ti pružiti priliku ni da pokušaš da se odbraniš. Anatemisaće te zabranjivati, protjerivati, negirati... Biće ti gadno. Ne želim da osjećaš krivicu i patiš. Nisi ti kriva. Ti si moj jedini i najbolji prijatelj. Pomagala si mi da ostvarim ono što sam toliko sanjao i čekao. Pokušaj da zamisliš da sam ja malo ostrvo, a ti velika voda koja, svojim modrim talasima, svakim danom, odlama dio po dio ostrva. Lomi ga do potpunog iščeznuća i stapanja sa vodom. Ostrvo... Da.

/Pauza. Okrene se ka praznoj stolici i razgovara sa nevidljivom sagovornicom./

STARAC: Jesi li popila svoje tablete?

/Pauza/

STARAC: Da. Završio sam svoju cigaretu.

/Pauza. Starac baci opušak na pod i ugasi ga zgazivši ga vrhom svoje cipele./

STARAC: Čovjek je ostrvo.

/Pauza/

STARAC: Jednom davno, postavila si mi pitanje... Pitala si me znam li šta je čovjek? Znam. Čovjek je ostrvo.

/Pauza/

STARAC: Ha ha ha ha. Čemu se smijem? Smiješno je što, i u ovom času, mi se prepiremo. Da li ćemo se ikad složiti?

/Pauza/

STARAC: Da. U pravu si. Vrijeme je.

/Starac uđe u svoj kovčeg. Leži napomično. Ulaze Dječak i Djevojčica. Dječak nosi veliku, debelu knjigu. Legnu na pod, jedno kraj drugog./

DJEVOJČICA: Volim ovdje da se igram. Ovdje je tako tiho.
DJEČAK: Aha. Tiho je kao kad neko umire!
DJEVOJČICA: Zašto si to rekao?!
DJEČAK: Šta je? Plašiš se smrti?
DJEVOJČICA: C! Vidjela sam jednom mrtvaca, uživo! U mom komšiluku. Ležao je u velikoj kutiji. Svi oko njega su bili glasni i pričali gluposti. Neki su čak i plakali. Meni su svi oni išli na živce i htjela sam sto puta da im viknem da su glupi, dosadni i da umuknu. A on je ležao mirmo. Njemu ni najmanje nisu smetali. Čak se i smiješio. Prije smrti je bio veoma bogat. Kad su zatvorili kutiju, svi su prestali da plaču i počeli polako da odlaze. Primijetila sam da su se mnogi od onih koji su plakali kasnije smijali i veselo razgovarali o novcu koji im je, u nasljeđe, ostavio pokojnik.
DJEČAK: Zašto nisi došla juče?
DJEVOJČICA: Nisam mogla. Znaš, moja mama mi brani da se igram s tobom.
DJEČAK: Zašto?
DJEVOJČICA: Ne znam. Tako. Kaže da druženje s tobom nije za nekog ko je mog ranga i da može da mi naškodi.
DJEČAK: To su obične gluposti!
DJEVOJČICA: Otkud ti znaš šta su gluposti?
DJEČAK: Znam jer ja ZNAM sve! I znam jer imam ovo!
DJEVOJČICA: Šta ti je to?
DJEČAK: Knjiga ružnih riječi.
DJEVOJČICA: Stvarno?! A je l' ima u njoj...

/Šapuće mu na uvo/

DJEČAK: Ne! Ovo nije knjiga takvih riječi. To su - fuj riječi, a ove su samo RU-ŽNE!
DJEVOJČICA: Kakve su ti to ružne riječi?
DJEČAK: Uglavnom one koje se završavaju na IZAM.
DJEVOJČICA: A zašto su baš te riječi ružne?
DJEČAK: One unište čovjeka.
DJEVOJČICA: Navedi neku!
DJEČAK: Znaš, ove ružne riječi su, istovremeno, tako opijajuće i moćne.
DJEVOJČICA: Ne gnjavi, daj riječi!
DJEČAK: Kapitalizam, rasizam, fašizam, nacionalizam, ekstremizam...
DJEVOJČICA: Baš bezveze. To je jako dosadno. Hajde da se igramo.
DJEČAK: Možemo li opet da se igramo u tvojoj kući?
DJEVOJČICA: Ne! To neće biti moguće!
DJEČAK: Zašto?

/Starac se naglo ispravi u kovčegu. Posmatra ih, ali ga oni ne primjećuju./

DJEVOJČICA: Već sam ti rekla! Moja mama ne voli kad nam dolaziš u goste! Zabranila mi je da te opet uvodim u kuću jer kaže da ne može kasnije da obriše tvoj smrad sa parketa. Predlagala sam joj da kupi bolji deterdžent ili da otpusti služavku, jer, izgleda, ne obavlja svoj posao kako treba, ali...
DJEČAK: Moja garderoba je oprana i opeglana! Kupam se svakog jutra, prije škole!
DJEVOJČICA: Znaš, ona misli da si bubašvaba.
DJEČAK: To što govoriš su grozne, odvratne riječi! Ja... ja sam sasvim isti kao i ti!
STARAC: Ružne, grozne, odvratne riječi! Za ružna, grozna, odvratna bića... A postojala je jedna riječ... Prva riječ! Ona je morala biti lijepa. Najljepša od svih... Koja je to riječ? Nikako da se sjetim...
U početku bijaše riječ
I riječ bijaše u Boga
Riječ bijaše Bog.
Ona u početku bijaše kod Boga.
Sve je po njoj postalo
I ništa što je postalo
Nije bez nje postalo.
U njoj bijaše život
I život bijaše svjetlo ljudima.

/Na Starčeve riječi, Dječak i Djevojčica uplašeno pobjegnu, pomažući jedno drugom pri bijegu. Starac se mirno vrati u ležeci položaj./

Mrak

Ako čitate hronološkim redom, nastavite na strani 35. Ako čitate samo segmente označene neparnim brojem, nastavite na strani 40.
 

SLIKA 9.


/Ulazi Starica i gura velika kolica sa mrtvačkim sandukom. Unutrašnjost sanduka je obložena bijelim platnom. Postavi sanduk na sredini scene. Pomjeri stolice i razmjesti cjelokupan namještaj dok ne dobije "savršen nesklad i nered". Sjedne na stolicu i izvadi svoje flašice sa ljekovima. Poređa ih jednu do druge i ukloni poklopce sa svake od njih. Kao u nekom ritualu, polako istrese cjelokupni sadržaj prve flašice na dlan i proguta ga. Ovo nastavi da ponavlja sve do poslednje flašice. Pogleda na svoj sat./

STARICA: Ah... Najzad je vrijeme. Toliko dugo sam čekala... najzad više nema vremena. Nema mog vremena, iscurilo je... Prošla sam u vremenu! Ha ha ha. Što ste se ućutale, drugarice moje? Danas mi ništa ne govorite? Evo sam i namještaj pomjerila, da vam snage dolijem. Da bolje zavladate, da sve preuzmete. Da alavije prožderete poslednje ostatke krvi i mesa. Umuknule ste, izdajnice! Ukurvile se, pa ćute. Neka, neka! A krenula sam ja. Krenula... Još samo malo i eto me k vama. Da me odnesete kud ste naumile. Pravo u zaborav.

/Obraća se stolici na kojoj sjedi njen nevidljivi sagovornik./

STARICA: Da. Popila sam svoje ljekove. Uvjek ih pijem tačno u minut.

/Pauza/

STARICA: A ti, jesi li završio svoju cigaretu?

/Pauza/

STARICA: Molim?

/Pauza/

STARICA: Ne, dragi moj. Opet se varaš. U kamenom moru nema ostrva.

/Pauza/

STARICA: Čemu se smiješ?

/Pauza/

STARICA: Da... U pravu si. Veoma je smiješno što se i u ovom času prepiremo. Vrijeme je.

/Starica uđe u svoj sanduk. Leži nepomično. Ulaze Dječak i Djevojčica. Sjednu na pod. Dječak je gleda u oči./

DJEČAK: Moram nešto da ti saopštim!
DJEVOJČICA: Šta?
DJEČAK: Ali se prvo zakuni da nećeš da se smiješ!
DJEVOJČICA: Kunem se!
DJEČAK: Ne može tako – "kunem se" i ništa! Moraš da se zakuneš u nešto.
DJEVOJČICA: Ne znam u šta!

/Dječak prisloni svoje uvo na pod. Osluškuje kratko, pa se ispravi i poghleda Djevojčicu u oči, unoseći joj se u lice./

DJEČAK: Ispod su podzemne vode. Zakuni se u njih. Kaži: nek me požderu podzemne vode, ako se budem nasmijala!

/Starica se ispravi u kovčegu. Gleda Dječaka i Djevojčicu. Oni nju ne primjećuju./

DJEVOJČICA: Nek me požderu podzemne vode ako se budem nasmijala! Sad mi, najzad, reci!
DJEČAK: Kad porastem, biću jako, jako bogat. Imaću ogromnu kuću, puno novca, tvoja majka će mi jesti iz ruke i, i, i...
DJEVOJČICA: A kako misliš to da postigneš?
DJEČAK: Prosto! Postaću političar i oženiću tebe!
DJEVOJČICA: Ha ha ha ha ha ha! Nije nego! Ha ha ha ha ha!
DJEČAK: Prekršila si zakletvu! Prekršila si zakletvu!
DJEVOJČICA: Jednostavno genijalan plan! Ha ha ha ha ha!
DJEČAK: Prestani da se smiješ! Prestani!
DJEVOJČICA: Ne mogu da prestanm da se smijem, pa me, taman, progutale podzemne vode i zarobile u podzemnom svijetu! I stvarno ne shvatam tu tvoju opsjednutost novcem! Sto puta si mi rekao da u Raju nema mjesta za bogate...
DJEČAK: To se samo tako kaže! I koga je briga šta se dešava kad pandrkneš! I taj Raj sigurno ne postoji, a i ako postoji, onda je sto posto neko na smrt dosadno mesto. Mislim da čovjek treba da se koncentriše na život u trenutku u kome ga živi i iz njega izvuče maksimum, a to se može postići samo bogatstvom. Uostalom, lako je tebi da se zezaš kad ti ni sama ne znaš koliko imaš novca! Imaš ga toliko da te i nije briga! Je l' znaš da je najgore prokletstvo biti siromašan? To tvrdi moj tata. Čak je počeo i knjigu da piše o tome...
DJEVOJČICA: Ej, kad smo već kod kletvi, je l' će mene stvarno da stigne ta kletva podzemnih voda?
DJEČAK: Otkud znam. Vjerovatno. Mada, uvjek možeš da se baviš feng-šuijem i ublažiš kletvu. Pola planete se danas pali na feng šui.
DJEVOJČICA: Ja ne vjerujem u kletve. Mislim da su to samo priče koje služe za plašenje djece. Možda te podzemne vode i ne postoje, možda su samo izmišljenje da bi lujke trošile silni novac na taj feng-šui...
STARICA:
Kad kamen istruli,
Pod našim nogama
Otvoriće se bezdan.
Velika crna rupa,
Velika crna usta,
Puna naših riječi,
Naše prljavštine,
Naše gluposti...
A gladna našeg mesa.
Čekaju... Vrijebaju.
Progutaće u jednom zalogaju,
ovaj svijet i nas.

/Uplašeni, Djevojčica i Dječak bježe. Starica se vrati u ležeći položaj./

Mrak

Nastavite na strani 40.
 

EPILOG


/Na praznoj sceni su samo postolja sa kovčezima. Postolja su gotovo pripijena jedno uz drugo. Starac i Starica leže nepomično u njima. Tišinu remete zvuci talasa i huk vode. Starac i Starica istovremeno isture ruke preko ivice kovčega. Jedno drugom prstima dodiruju šaku, pa se čvrsto uhvate za ruke, stežući dlan jedno drugom./

STARAC: Vrijeme je...
STARICA: Vrijeme je...
STARAC: Koja je ono riječ?
STARICA: Ne znam... na vrh mi je jezika...
STARAC: Prva riječ...
STARICA: Sjećam se da se rimuje sa UBAV...
STARAC: I sa PLAV...
STARICA: I sa PRAV...
STARAC: I sa ZDRAV...
STARICA: I sa ZABORAV...
STARAC: Nikako da se sjetim...
STARICA: Nikako da se sjetim...
STARAC: Asocira na nešto lijepo...
STARICA: I na nešto snažno...
STARAC: Možda je neka emocija?
STARICA: Sigurno je emocija.
STARAC: Izaziva čežnju...
STARICA: Izaziva bol...
STARAC i STARICA: Izaziva sreću...

/Glasovi im se polako gube u huku vode koja postaje sve snažnija, haotičnija, iritirajuća. Kroz huku se polako počinje da se razabire riječ LJUBAV. Ta riječ odjekuje sablasnim, prijetećim, opominjućim ehom. Odjekuje do potpunog smiraja./

Mrak

KRAJ

- 16 -