Početna Arhiva Kontakt
 
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Piše: Ratko Bjelčić


U zaleđu

(drama)

(Osobe: Josip, Mirjana, Anđela, Ljerka)

(Josip je u kuhinji, a Mirjana na dvosjedu u dnevnom boravku. Dovikuju se.)

JOSIP: Evo, i ovaj sam tanjur oprao.
MIRJANA: Fino. A sad možeš promiješati juhu.
JOSIP (miješajući): Al’ meni ova juha uopće dobro ne miriše. Nije kao tvoja.
MIRJANA: Zašto ne bi bila?
JOSIP: Ti to bolje radiš.
MIRJANA: Radio si sve prema mojim naputcima, trebala bi biti ista.
JOSIP: A da ti donesem da probaš?
MIRJANA: Ne treba.
JOSIP: Možda treba malo soli, mrvicu. Hoćeš li probati?
MIRJANA: Ma opusti se.
(Josip dolazi u dnevni boravak.)
JOSIP: Ni meso mi baš tako fino ne miriše.
MIRJANA: Opusti se, dragi. Bit će sve u redu.
JOSIP: U redu, u redu, bit će sve u redu... A da ipak otkažemo?
MIRJANA: Nema potrebe.
JOSIP: Kako nema? Ti si sva bolesna, a ja sam kuhao.
MIRJANA: Pa što?
JOSIP: Možda im se neće svidjeti? A uz bljutavu hranu nećemo im moći reći ono što želimo. Znaš kakve su naše majke...
MIRJANA: Zašto bi hrana bila bljutava?
JOSIP: Jer sam je ja kuhao.
MIRJANA: Ali prema mojim naputcima.
JOSIP: Što jest, jest... ali...
MIRJANA: Što je sada?
JOSIP: Mislim: kada smo ih pozvali, ti si bila zdrava i računao sam da ćeš ti kuhati. A sad? A da ipak odgodimo za neki drugi dan? Recimo, barem dok ti ne ozdraviš. I ne staneš na noge, pa sama skuhaš.
MIRJANA: Znaš da nemamo vremena za odgađanje. Već za dva tjedna putuješ i...
JOSIP: Znam, znam, ali ipak...
MIRJANA: Što sada: ali ipak?
JOSIP: A da ti malo kušaš kako je ispalo? Juhicu. Možda treba malo začina. Soli recimo.
MIRJANA: Ajd donesi, ali samo malo.

(Glazbeni prijelaz. Kako se glazba utišava, tako se pojačavaju zvukovi sjedenja uz stol, dočaravanje atmosfere nedjeljnog ručka.)

JOSIP: Draga majko, draga punice, drago mi je što ste se odazvali našem pozivu i što ovu nedjelju zajedno ručamo.
ANĐELA: I meni.
LJERKA: I meni.
JOSIP: Žao mi je što je Mirjana bolesna i što ćemo ovim nedjeljnim ručkom imati priliku, ili nepriliku, jesti ono što sam ja skuhao.
MIRJANA (šapne Josipu): Pusti sad to.
LJERKA: Zašto da pusti? Nije te valjda stid što moj sin kuha?
JOSIP: Mirjana je bolesna...
LJERKA: Pa si i kuhati počeo...
JOSIP: Nije mi bilo teško.
LJERKA: Nisam znala.
JOSIP: Što?
LJERKA: Da si se pretvorio u domaćicu.
JOSIP: Mama...
LJERKA: Što: mama? Eto, prošli utorak te nazovem, a ti usisavaš.
JOSIP: Usisavač je usisavao, ja sam ga samo pridržavao.
LJERKA: A tjedan prije, zateknem te kako stavljaš rublje u perilicu.
JOSIP: Nije mi teško.
ANĐELA: Ne znam zašto u tome vidiš neki problem?!
LJERKA: Da je obrnuto, da je Josip moja kći, a Mirjana tvoj sin, itekako bi znala.
ANĐELA: Znala bih, znala, pa i ne bih Mirjanu nazvala Mirjana, nego Mirjan.
LJERKA: I ne bi se tako smješkala da tvoja kćerka rinta, dok moj sin planduje...
JOSIP: Ali Mirjana je bolesna.
ANĐELA: Da, bolesna je.
MIRJANA: Bolesna sam.
LJERKA: A što ti je, draga moja snahice?
MIRJANA: Jako sam prehlađena.
LJERKA: Ali prošli i pretprošli tjedan nisi bila!
ANĐELA: Ali sada jest!
MIRJANA: Vrti mi se u glavi.
JOSIP: Jedvice stoji na nogama.
LJERKA: I moj je sin zato kuhao!
JOSIP: Nije mi bilo teško.
LJERKA: Kod kuće ti je sve bilo teško. Ni čaj nisi htio napravit! Ni paštetu na kruh namazati! Čarape poslije treninga pospremiti.
ANĐELA: Ali tada nije bio oženjen!
JOSIP: Nisam bio oženjen.
LJERKA: I nije! Ja sam mu sve to radila, a sada on sam!
ANĐELA: I na to bi trebala biti ponosna!
LJERKA: Kao i ti na kćerku!
ANĐELA: Ja sam na nju ponosna!
LJERKA: Imaš na što i biti! Da moj Josip rinta, dok...
MIRJANA (šapne Josipu): Posvađat će se. Učini nešto.
JOSIP: A što?
LJERKA: I ja bih bila da je situacija obrnuta - da tvoja kći rinta, a moj sin planduje.
MIRJANA: Ali ja ne plandujem. Ja sam bolesna!
LJERKA: I ja sam bila bolesna, ali me bolest nije sprječavala da se brinem za svoje.
JOSIP: Ali danas su druga vremena.
LJERKA: Uvijek su neka druga vremena.
MIRJANA (šapne Josipu): Reci nešto...
LJERKA: No uvijek se znalo gdje je mjesto ženi, a gdje muškarcu!
JOSIP: Jeste li možda za jedan aperitiv prije jela?
LJERKA: Meni aperitiv ne treba!
ANĐELA: Ni meni!
LJERKA: Već si mi ga dao. I to punu čašu pelina.
JOSIP: Nemojte da su vam čaše prazne. Kao što su vam tanjuri su prazni.
MIRJANA: Da tako ne bude, Josipe, donesi juhu.
JOSIP: Juhicu, pravu goveđu.
ANĐELA: Već odavno nisam jela juhicu, pravu goveđu... Što me tako gledaš, kao da ti jesi?
LJERKA: Naravno da jesam.
ANĐELA: Samo se ne sjećaš kad...

(Glazbeni prijelaz.)

ANĐELA: Joj, kak' je masna!
MIRJANA (šapne mami): Mama, nemoj tako.
LJERKA: Kako da ne budem?! Masna je kao da je od stare koke, a ne govedine.
MIRJANA: Mama...
ANĐELA: Znam. Sigurno si ti, Josipe, kupovao govedinu.
JOSIP: Kako znate da sam ja kupovao?
ANĐELA: Mojoj Mirjančici mesar ne bi mogao podvaliti maščobu! Naučila sam ja nju kako se kupuje. I kod koga. A to je jednako bitno!
MIRJANA: Mama, nemoj tako, Josip se je trudio.
ANĐELA: Ali, nisi ti kriv, zete moj. Nitko te nije imao podučiti.
LJERKA: To ide na moj račun! Zar sam ja trebala Josipa vodat po placu?
ANĐELA: Trebala si!
LJERKA: Ako sam ja trebala Josipa vodat po placu, ti si tad Mirjanu trebala vodat po nogometnim utakmicama i treninzima! A jesi li?
ANĐELA: Ni na kraj pameti! Bože, sačuvaj! Djevojčice se ne vode na treninge!
LJERKA: Sinovi se ne vode po placevima! Ni mesnicama!
ANĐELA: Zato tvoj sin ne zna što je govedina za juhu.
LJERKA: A tvoja kćer što je zaleđe!
ANĐELA: Bez tog zaleđa može živjeti, ali bez govedine ne!
LJERKA: Bez govedine može! Bez zaleđa ne!
JOSIP: Prestanite!
MIRJANA: Prestanite! Prepirete se oko nebitnih stvari!
LJERKA: U moje vrijeme to su itekako bile bitne stvari! Tada se znalo tko nosi hlače...
MIRJANA: Oboje ih nosimo.
LJERKA: ... a tko suknju!
JOSIP: Oboje ju ne nosimo!
LJERKA: Još bi mi i to trebalo, da nosiš suknju!
JOSIP: Mama, sad zaista pretjeruješ. I da je nosim, kakve bi to imalo veze s bilo čime?
LJERKA: S tvojom muškošću bi imalo.
ANĐELA: Nećeš valjda reći da bi Josip bio manje muško da nosi suknju?
LJERKA: Više žensko ne bi bio! A nije ni Škot da je nosi!
MIRJANA: Nemojmo sada o Josipovoj muškosti.
JOSIP: Jedite juhu, da se ne ohladi. A moju muškost prepustite Mirjani da o njoj sudi!
LJERKA: Već ti je presudila!
MIRJANA: Kako to mislite?
LJERKA: Cak!
ANĐELA: Što ti sada znači taj pokret prstima kao da režeš škarama?
LJERKA: Cak! Tako mu je odrezala muda! Cak!
MIRJANA: Nisam! Josip je muško! Pravi muškarac!
LJERKA: Cak!
JOSIP: Mama, prestani!
LJERKA: Cak!
MIRJANA: Prestanite! Niste u pravu!
LJERKA: Cak!
ANĐELA: Prestani s tim: cak!
LJERKA: Cak! Cak! Cak!
MIRJANA: E, nije: cak-cak-cak!
LJERKA: Zašto nije?
MIRJANA: Jer...
ANĐELA: Zašto?
JOSIP: Jer...
MIRJANA: Ovaj...
LJERKA: Cak!
JOSIP: Mama, prestani!
LJERKA: Neću. Cak! Cak!
MIRJANA: A je l' bi vaš Josip bio dovoljno velika muškarčina kada bih ja vama sada rekla da sam u drugome stanju?
LJERKA: Ovaj... bi.
MIRJANA: Onda računajte kao da jesam.
ANĐELA: Što to?
MIRJANA: Da sam u drugom stanju!
SVI: Molim?!

(Nekoliko trenutaka tišina.)

ANĐELA: U drugom...
LJERKA: Stanju...
JOSIP: U drugom stanju si?!
LJERKA: Napokon ću dočekati unuka!
MIRJANA: Nećete.
LJERKA: Kako neću?
MIRJANA: Jer nisam u drugome stanju.
JOSIP: A rekla si da jesi.
MIRJANA: Jesam.
ANĐELA: Zašto?
MIRJANA: Rekla sam to u afektu!
LJERKA: U afektu?
MIRJANA: Kada ste me isprovocirali s onim: cak-cak-cak! Morala sam vam nešto reći kako biste prestali, pa sam vam rekla to.
ANĐELA: Dakle, nisi u drugome stanju?
MIRJANA: Nisam.
LJERKA: Jesi li sigurna?
MIRJANA: Kakvo je to pitanje?! Da jesam, znala bi.
JOSIP: I ja bih znao.
MIRJANA: I Josip bi znao da jesam.
ANĐELA: Dakle nisi?
JOSIP: Ni malo.
LJERKA: Ni malo?
JOSIP: Mama, kako malo možeš biti trudan?
ANĐELA: Ili jesi ili nisi!
MIRJANA: Tako je!
LJERKA: Znači, niste nas zato pozvali?
JOSIP: Nismo.
LJERKA: Sigurno.
MIRJANA: Sasvim sigurno.
ANĐELA: A zašto ste nas, onda, pozvali?
MIRJANA: Jer je Josip dobio angažman.
ANĐELA: Angažman?!
MIRJANA: Selimo u Milano.
ANĐELA: Milano?
LJERKA: To je u Italiji.
ANĐELA: Znam gdje je.
JOSIP: Potpisao sam za F.C. Milan. Na četiri godine.
LJERKA: Na četiri godine!
JOSIP: Četiri godine, mama!
LJERKA: To, sine! Čestitam! Daj da te poljubi majka! To je ostvarenje tvoga sna!
JOSIP: Prelazim iz nogometnog kluba Dinamo u fudbalski klub Milan!
MIRJANA: Iz nogometaša u fudbalera.
ANĐELA: Ali kud baš sada?
JOSIP: Zašto?
ANĐELA: Sada kada je Mirjana trudna.
MIRJANA: Nema trudnoće. Mama, nisam trudna. Barem ne još.
ANĐELA: A zašto nisi?
MIRJANA: Odrađujem vježbenički staž, kao što znaš.
ANĐELA: Kako ne bih znala. Ja sam ti sredila kod odvjetnika Marića da mu budeš vježbenica.
MIRJANA: Znam, ali nisam to htjela reći.
ANĐELA: Već?
MIRJANA: Odlučili smo da ga još nemamo.
ANĐELA: Molim?
LJERKA: Što je sada to?
MIRJANA: Znate, mi smo htjeli dijete, ali sada smo odustali.
LJERKA: Kako to misliš: odustali?
JOSIP: Mirjana i ja smo se dogovorili da ćemo odgoditi rad na djetetu.
MIRJANA: Zbog Milana.
LJERKA: Kojeg Milana?
JOSIP: Nije on, nego grad.
MIRJANA: U Italiji.
ANĐELA: Ali kako to misliš: odgoditi rad? Kao da su to građevinski radovi!
LJERKA: Ništa mi nije jasno.
MIRJANA (šapne Josipu): Poduzmi nešto.
JOSIP (šapne Mirjani): A što?
MIRJANA (šapne Josipu): Smisli.
JOSIP: Ovaj... zašto ne jedete juhicu?
ANĐELA: Pusti sad juhicu!
JOSIP: Jedite juhicu, hladi se!
LJERKA: Pusti sad juhicu!
ANĐELA: Ionako je masna!
JOSIP: A da prijeđemo na glavno jelo?
ANĐELA: Pusti jelo!
JOSIP: Je l' netko za kavicu?
ANĐELA: Mani se kave!
JOSIP: Dobro, al' ipak...
(Josip krene, Mirjana mu dovikne:)
MIRJANA: Hej, stani, kamo si krenuo?
JOSIP: Skuhati kavicu.
MIRJANA: Kakvu kavicu?! Još nisu ni juhicu.
JOSIP: Ali...?
MIRJANA: Kamo si navro?
JOSIP: Ovaj... u kuhinju.
ANĐELA: A zašto?
JOSIP: Juhica vam je masna, glavno jelo još ne želite, vidim da su vam i čaše prazne, pa sam rekao samome sebi: "Josipe, donesi piće. Mamice su nam sigurno žedne."
ANĐELA: Ja baš i jesam.
JOSIP: Vidite da vam čitam misli.
LJERKA: Da čitaš misli, sigurno bi pročitao da se ja u sebi sada pitam nešto.
JOSIP: A što to?
LJERKA: Zašto ste nas pozvali?
ANĐELA: Da, i mene zanima zašto ste nas okupili.
MIRJANA: Jer vam nešto važno želimo priopćiti.
ANĐELA: Što to?
JOSIP: Ovaj... ne mogu vam samo tako reći.
LJERKA: Zašto ne?
JOSIP: Ovaj... (šapne Mirjani) … reci nešto.
MIRJANA: Dok vam Josip objašnjava, ja ću skoknuti u kuhinju.
JOSIP: Ti si bolesna, ja ću. A ti im objasni.
MIRJANA: Dragi, pusti mene, ja ću. A ti im objasni.
MIRJANA: Ja ću.
JOSIP: Ali ti jedva stojiš na nogama. Imaš i temperaturu.
MIRJANA: Nije meni teško.
LJERKA: Hoće li nam, napokon, netko objasniti od vas?
JOSIP: Ali...
ANĐELA: I mene živo zanima zašto ste nas pozvali. O čemu se radi?
MIRJANA: Idemo oboje.
JOSIP: Idemo!

(Glazbeni prijelaz.)

JOSIP: Što ćemo sada?
MIRJANA: Ne znam.
JOSIP: Nisi trebala mami reći da si trudna?
MIRJANA: Kad me je isprovocirala s onim: cak-cak-cak!
JOSIP: Znaš kakva je.
MIRJANA: Znam. Baš me je zato i isprovocirala. Uvijek nešto gunđa. Prošli put je rekla kako ima mnogo prašine.
JOSIP: Znaš da sam joj rekao da moja žena nije mnogo vrijedna, ali da je vrijeđati ne dam!
MIRJANA: Baš ti hvala na onom: moja žena nije mnogo vrijedna!
JOSIP: To je iz filma "Tko pjeva, zlo ne misli". Nisam ništa loše mislio. Apsolutno ništa loše kada sam rekao da nisi mnogo vrijedna.
MIRJANA: Ali je to dovoljno da se tvoja mati napikne na to. I ne pušta ko pitbull.
JOSIP: Pa znaš kakva je... Uostalom ni tvoja mama mnogo ne zaostaje.
MIRJANA: Što si s time htio reći?
JOSIP: Ovaj... ni tvoja mama ne pušta ko ni pitbull. Al' se uhvatila onoga s placem i ne pušta.
MIRJANA: Pa ne bi tvojoj mami ništa nedostajalo da te je koji put povela na plac.
JOSIP: Niti tvojoj da te je koji put odvela na tekmu.
MIRJANA: Pa da još dobijemo batina! Jesi li ti normalan? Znaš i sam kakvi su navijači. I bokserom u glavu, ako treba. A ne treba. Eto, upravo takav jedan predmet imam. Navijač je mirno sjeo da navija, a čovjek preko puta njega udario ga je bokserom. Razbio mu sljepoočnicu. A zašto? Samo zato što je viknuo: "Naprijed Biliću", a Bilić više ne igra za Dinamo, već za Hajduk, pa je razbijač mislio da ga provocira.
JOSIP: Tko mu je kriv kada ne prati transfere igrača. Da ih prati, znao bi da je Bilić od jeseni u Hajduku.
MIRJANA: A je l' ti znaš tko je novi ministar pravosuđa?
JOSIP: Ne znam, što će mi to?
MIRJANA: Pa recimo: vikneš Bajić, a Bajić nije ministar, već državni pravobranitelj. I zato te netko udari bokserom, a ja kažem: "Tko ti je kriv kada ne pratiš transfere?"
JOSIP: To nije isto!
MIRJANA: Kako nije isto! To je kao u nogometu!
JOSIP: Ali nitko Bajiću ne viče: "Sudac nije muško!"
MIRJANA: Niti na rasprave ne dolazi s bokserom.
JOSIP: Vidiš da znaš. Nego...
MIRJANA: Nego...?
JOSIP: Kako ćemo sada našima reći da se selim samo ja, a da ti ostaješ i da nećemo živjeti zajedno?
MIRJANA: Pa kao što smo i htjeli. Stat ćemo pred njih i reći im.
JOSIP: Ali, ja sam to mislio poslije ručka, za vrijeme kave. Mislio sam: punog želuca neće biti ratoborne, a one se već zakačile za vrijeme juhe.
MIRJANA: I prije juhe.
JOSIP: I prije... I kako sad praznog želuca obznaniti im da ja odlazim, a ti ostaješ?
MIRJANA: Ne znam. Najbolje u glavu.
JOSIP: Kao da pucam penal.
MIRJANA: Kao da pucaš penal.

(Glazbeni prijelaz.)

ANĐELA: Dugo ih nema.
LJERKA: Nema ih.
ANĐELA: To nije dobro za Mirjanu. Bolesna, a toliko je dugo na nogama.
LJERKA: A da stvarno nije u drugome stanju? Samo nam to ne želi reći.
ANĐELA: Nije. Rekla bi nam. Znam ja svoju Mirjanu.
LJERKA: Valjda nije.
ANĐELA: A i da znaš, ne sviđa mi se to što odgađaju s djetetom. Mirjana je moja kćerkica jedinica i ja bih voljela doživjeti njihovo dijete.
LJERKA: I Josip je moj sin jedinac i ja bih voljela da imaju. Samo ne shvaćam zašto kažeš: "voljela bih doživjeti" kada je pred nama život.
ANĐELA: Jer sam stara i nemoćna.
LJERKA: Ako si ti, onda sam i ja.
ANĐELA: Ali ti si nešto drugo.
LJERKA: Kako bih ja to bila drugo?
ANĐELA: Ti si još mlada!
LJERKA: Kako mlada?! Tek sam dvije godine mlađa od tebe.
ANĐELA: Ali ti nemaš mizernu mirovinu!
LJERKA: Imam je kao i ti! Obje smo bile učiteljice.
ANĐELA: Al' ja imam šećer!
LJERKA: A ja tlak!
ANĐELA: Ja jedva spajam kraj s krajem!
LJERKA: I ja!
ANĐELA: A ja...
LJERKA: Što ti?
ANĐELA: Imam vodu.
LJERKA: U koljenu?
ANĐELA: Za platiti.
LJERKA: Kakve veze voda ima sa svime time?
ANĐELA: Poskupile su režije, eto kakve ima. Spajam kraj s krajem.
LJERKA: I ja.
ANĐELA: Eto, ne znam ni zašto su nas okupili?
LJERKA: Ni ja.
ANĐELA: Ali znam zašto sam došla.
LJERKA: Valjda iz istog razloga kao i ja.
ANĐELA: U pravu si. Eto, da budem iskrena: došla sam od Mirjane zatražiti da mi posudi tristo kuna da platim struju.
LJERKA: A ja od Josipa da platim razliku za grijanje.
ANĐELA: Eto vidiš, obje smo došle zbog vode!
LJERKA: Kakve vode?
ANĐELA: Da voda nije poskupjela ne bi poskupjelo ni ovo drugo. Mirovine su nam zamrznuli, ali su zaboravili zamrznuti i vodu!
LJERKA: Voda se ionako zamrzava sama. I pretvara u led.
ANĐELA: Pretvara. Ali ne samo ona.
LJERKA: Što misliš pod tim: ne samo ona?
ANĐELA: Na cijelu tu komičnu situaciju. Mi došle fektati novac, a ono...
LJERKA: A ono...?
ANĐELA: Kako da ti to objasnim?
LJERKA: Riječima.
ANĐELA: Dobro, onda ćemo tako.
LJERKA: Može. Počni.
ANĐELA: Jesi li ti čula svog sina?
LJERKA: Jesam. A što?
ANĐELA: Ono što je rekao.
LJERKA: Puno je toga rekao kada je govorio.
ANĐELA: Ono o Milanu.
LJERKA: Kojem Milanu?
ANĐELA: Onome u Italiji.
LJERKA: Što je neki Milan u Italiji?
ANĐELA: Nije Milan u Italiji, već F.C.
LJERKA: Kakav F.C.?
ANĐELA: Nogometni klub Milan iz Milana.
LJERKA: Pardon, nije nogometni, već fudbalski. Odatle onaj "F", a ne "N", kao nogometni.
ANĐELA: Kao da je to važno? A nije!
LJERKA: A nije ni nevažno. Inače bi bio NK, a ne F.C.
ANĐELA: Važnije je što je taj Milan u Italiji.
LJERKA: Gdje bi bio drugdje? Nije valjda u Zagrebu.
ANĐELA: Nije. I to me brine.
LJERKA: Što te tu ima brinuti?
ANĐELA: Nogometni klub Milan je u Milanu.
LJERKA: Jest.
ANĐELA: Josip, Mirjana i mi stanujemo u Zagrebu.
LJERKA: Jest.
ANĐELA: A Zagreb i Milano uopće nisu blizu.
LJERKA: Nisu.
ANĐELA: I to me brine.
LJERKA: Zašto bi te to brinulo?
ANĐELA: Razmišljam: bit će Josipu iz Zagreba daleko odlazit u Milano.
LJERKA: Ma neće Josip iz Zagreba. Preselit će se kao i svi u Milano.
ANĐELA: A Mirjana?
LJERKA: I ona će s njim.
ANĐELA: E, napokon si shvatila o čemu ti ja govorim.
LJERKA: A o čemu to?
ANĐELA: Kako ne shvaćaš? Djeca će nam se preseliti u Italiju.
LJERKA: To shvaćam.
ANĐELA: A kad će biti u Italiji, bit će nam udaljeniji.
LJERKA: Nije Italija na kraj svijeta.
ANĐELA: Nije, ali kako ćemo, kao do sada, dolaziti do njih i fektati ih? Nemamo ni za struju, a kamoli za putnu kartu za Italiju.
LJERKA: Moramo nešto poduzeti.
ANĐELA: A što?
LJERKA: Što ja znam što.
ANĐELA: Sad sam skroz uzrujana.
LJERKA: Ne bi smjela biti, imaš šećer.
ANĐELA: Moram nešto brzo pojesti.
LJERKA: I ja. Ajdmo mi pojesti ovu juhicu prije negoli se skroz ohladi.
ANĐELA: I maščoba se stisne.

(Glazbeni prijelaz.)

JOSIP: Draga, ajd škicni da vidiš što rade.
MIRJANA: Dobro, dragi.
JOSIP: I što rade?
MIRJANA: Jedu juhicu.
JOSIP: Neka je samo jedu.
MIRJANA: Neka jedu.
JOSIP: Nek' im se trbuščići pune. Draga?
MIRJANA: Da?
JOSIP: A da iznesemo i glavno jelo?
MIRJANA: Ovaj, ne znam? Što ti misliš?
JOSIP: Ja bih. Što ih prije nahranimo, prije ćemo sve zgotoviti.
MIRJANA: U jednu ruku imaš pravo.
JOSIP: A u drugu?
MIRJANA: U drugu uzmi ubruse.

(Glazbeni prijelaz.)

LJERKA: Evo nam dječice.
JOSIP: Eto nas.
MIRJANA: Ispričavamo se što smo se toliko zadržali.
JOSIP: Nismo bili sigurni je li dovoljno pečeno, pa smo ipak ostavili da se malo duže peče.
ANĐELA: A i mi se dinstamo.
MIRJANA: Kako to misliš, mama?
ANĐELA: Dok ste vi bili u kuhinji, nas dvije smo lijepo posložile dojmove i došle do zaključka...
JOSIP: Zaključka?
LJERKA: Zaključka?
MIRJANA: Zaključka?
ANĐELA: Vi ste se s nama poigrali kao u onome vicu.
JOSIP: Kojemu vicu?
MIRJANA: Odloži to već jednom na stol.
JOSIP: Sad ću. Eto... (Stavlja na stol.)
ANĐELA: Tinejdžerka napiše pismo i ostavi ga na stolu. Iziđe, a u stan uđu njezini roditelji. Otac pronađe pismo i otvori ga. Pročita kako im kćerka piše da je u drugome stanju s oženjenim muškarcem, kako je ovisnica i boluje od hepatitisa. Na kraju pisma napiše da se samo šalila i da nije tako strašno jer jedina stvarna loša vijest koju im treba priopćiti je ta da ima jedinicu iz matematike i da roditelji trebaju otići na roditeljski sastanak.
MIRJANA: Ja nemam jedinicu.
JOSIP: I ne morate ići na roditeljski.
ANĐELA: Al' ste nas ipak sazvali.
JOSIP: Jesmo.
ANĐELA: Prvo ste nas šokirali da si trudna, pa da nisi. A zapravo ste htjeli reći da se selite u Milano i da nas majke ostavljate same.
MIRJANA: Ali ne selimo se!
JOSIP: Barem ne oboje.
LJERKA: Kako to misliš: ne selite se barem ne oboje.
MIRJANA: Jer seli se samo jedno od nas.
JOSIP: I to ja!
LJERKA: Molim? Samo ti?!
JOSIP: Samo ja!
ANĐELA: A ti? Ti se ne seliš?
MIRJANA: Ja moram još obaviti vježbenički.
ANĐELA: Znala sam da me nećeš ostaviti samu.
LJERKA: A ti mene ostavljaš? Nek' se sama mučim s grijanjem, s režijama i s poskupjelom vodom.
JOSIP: Ni ja tebe ne ostavljam.
ANĐELA: Kako je ne ostavljaš? I kakvo to imaš srce? Važnija ti je karijera nego mama!
JOSIP: Ali?
ANĐELA: Ti uopće nemaš srca! Ideš u Italiju, a majka nek' ti živi s iskopčanom strujom, bez grijanja i tople vode. A ti se u Milanu umačeš u mirišljavim vodicama.
MIRJANA: Nije tako, mama.
ANĐELA: Kako nije?
JOSIP: Sve ste pogrešno shvatile.
LJERKA: Kad odlaziš?
JOSIP: Odlazim, ali ne idem sam.
LJERKA: Kako to misliš?
ANĐELA: Zar nisi rekao da Mirjana ostaje?
MIRJANA: Ostajem.
JOSIP: Mirjana ostaje, ali...
LJERKA: Što: ali?
JOSIP: Mislio sam te, mama, zamoliti da pođeš sa mnom.
LJERKA: Da idem s tobom?
JOSIP: Meni bi bilo lakše, a ni ti ne bi bila sama.
MIRJANA: Poslije vježbeničkog bih vam se pridružila i ja.
ANĐELA: A ja? Ne misliš me valjda, Mirjančice, ostaviti. Jadna li sam ja... kćerka si mi jedinica...
MIRJANA: Smiri se mama...
ANĐELA: Kako da se smirim kada me kaniš i ti ostaviti? Mene, nemoćnu...
JOSIP: Smirite se, pogrešno ste shvatili...
ANĐELA: Kako da se smirim? Sama, nemoćna, ostavljena...
MIRJANA: Ali, ni ja neću ići sama u Milano.
ANĐELA: Kako nećeš?
LJERKA: Rekla sam ti: ipak je trudna. Misli ovdje roditi, pa doći k nama s djetetom.
MIRJANA: Nisam trudna!
JOSIP: Dosta o toj trudnoći! Mirjana misli povesti i mamu, a ne dijete!
ANĐELA: Zbilja? I povela bi me?
JOSIP: Bit će dosta mjesta za sve.
MIRJANA: A i Josip će dovoljno zarađivati da namirimo sve naše potrebe.
JOSIP: I što kažete? Je l' se slažete? Da živimo kao skladna, mala obitelj.
MIRJANA: Una familia.
ANĐELA: Una fami... ali ja ne znam talijanski.
LJERKA: Nema veze, znam ja.
MIRJANA: I ja.
JOSIP: A ja pomalo natucam.
LJERKA: Zna reći: pizza, cappuccino...
JOSIP: Što ćeš više od toga? S pizzom i cappuccinom nećemo biti gladni, ni žedni.
LJERKA: Tako je!
MIRJANA: Viva una familia!
ANĐELA: Viva Italia!
LJERKA: Viva Milano!
ANĐELA: I današnji nedjeljni ručak!
JOSIP: I F.C. Milan.
MIRJANA: U zaleđu!
 

KRAJ

- 16 -