Početna Arhiva Kontakt
 
IN-OUT
 
 

 

 


Piše: Žarko Milenić


Voajer

(drama)

Osobe:
ELEONORA, 25
ALEN, 30
STARAC, 70
SUSJED, 40
SPIKERICA, 30
PROFESOR, 60
DIREKTOR, 50
AGENTICA, 35
GRADONAČELNIK, 50
SPISATELJICA, 35
GOSPOĐA, 50
SUSJEDA, 35
LOPOV, 30
PROLAZNICA, 20

Napomena:
Lik Gradonačelnika i Direktora, te Agentice i Spisateljice može glumiti ista osoba.


Spavaća soba s prozorom i novim namještajem. Francuski ležaj. Na u sredini zida je veliko ogledalo. Do ogledala lijevo je slika Adama i Eve. Desno je veliki TV ekran.

ELEONORA (off): Nevjerojatno.
ALEN (off): Što?
ELEONORA (off): Da su vrata otključana. Alene, rekao si mi da su bila zaključana!
ALEN (off): Ali, Eleonora, bila su... Trebala su biti zaključana. Ne znam...
ELEONORA (off): Kako ne znaš?
ALEN (off): Nisam prvi put povukao kvaku. Pretpostavio sam da su zaključana. Ni u snu nisam mogao pretpostaviti da su otključana i još da je ključ s one strane brave! Ključ za ovu bravu! Novi ključ!
ELEONORA (off): Na tvom mjestu ja bih provirila kroz ključanicu. Vidjela bih ključ.
ALEN (off): Da si zavirila ne bi vidjela ništa. Kako i možeš vidjeti kad je ključ u bravi!
ELEONORA (off): Zar te nije zanimalo kakav je stan? Što je unutra?
ALEN (off): A što može da se vidi kroz ključanicu vanjskih vrata? Ništa. Samo predsoblje... Dio predsoblja. Mali dio predsoblja... Ne, nisam virio. Mogao je netko naići i vidjeti me kako provirujem. Pomisliti da sam lopov. Da sam voajer. Da sam Veliki Brat… I da sam provirio ne bih ništa vidio kad je ključ u bravi... I bolje da nisam. Pomislio bih da je netko unutra. Da su vrata zaključana iznutra... Logično, zar ne?
ELEONORA (off): Pa jest...
ALEN (off): U tom slučaju bih digao ruke od svega. Digao bih ruke od stana i nadalje bi bili podstanari. Vječni podstanari.
ELEONORA (off): Da si samo povukao kvaku znao bi da je stan otključan. Mogao si uzeti ključ. Tako se nitko ne bi uselio prije nas.
ALEN (off): Svejedno. Ionako nas nitko nije pretekao. Stan je prazan.

Vrata se otvaraju. Ulazi prvo Eleonora, a za njom Alen.

ELEONORA (razgleda sobu): Nije prazan. Vidiš da je namješten!
ALEN: Što si bukvalna! Htio sam reći da u stanu nitko ne stanuje!
ELEONORA: Jesi li siguran?
ALEN: Jesam.
ELEONORA: Sto posto?
ALEN: Već deset dana ti to ponavljam. Čemu onda sav onaj cirkus oko ispitivanja svih stanara iz ove zgrade? Izigravanje anketara? Uz ostala pitanja iz tobožnje ankete i ono neobavezno - "A ovaj, iznad, odnosno ispod, odnosno do vas? Zar tu nitko ne stanuje?"... I svi stanari, baš svi su rekli da tu nitko ne stanuje već tri mjeseca. Puna tri mjeseca. Svi su rekli – tri mjeseca. Nitko nije rekao četiri ili dva ili "ne znam" ili "ne zanima me". Svi osim...
ELEONORA: Osim?
ALEN: Osim starca koji nije htio otvoriti vrata. Ovog do nas. On stanuje sam. Zvono mu ne radi. Kucao sam i ništa...
ELEONORA: Nisi mi prije rekao za tog stanara. Otkud znaš da je star ako ti nije otvorio vrata?
ALEN: Pitao sam i za njega.
ELEONORA: To mi nisi rekao.
ALEN: Nije to važno. Kakve on veze ima s ovim stanom? Nikakve. Ako su svi rekli ovako, zar bi taj stari rekao nešto drugo?
ELEONORA: Što su ti rekli za tog starog?
ALEN: Da nikome ne otvara. Da mjesecima umire, a nikako da umre. Neki misle da je već umro. Pričaju o njegovoj smrti kao smrti nekog kukca. Bože, kako su osjećajni. Kako su humani. Sve ljudsko im je strano!
ELEONORA: O, bože!
ALEN: Čak ni policiju ne zovu. Čekaju da se netko drugi sjeti. Da neki policajac nabasa. Da padne na ovu zgradu kao s Marsa. Kao govno iz vedra neba. Da obije stan i nađe raspadnuti leš!...
ELEONORA: Zašto oni sami ne obiju stan? Sigurno je jadni čovjek nepokretan. Trebalo bi mu pomoći. Odvesti ga u bolnicu...
ALEN: Ako je prije bio djelomično nepokretan, sad je sasvim nepokretan. Ako je prije i mrdao papcima, sad ih je sasvim otegao… ali, jedan, najradoznaliji, susjed, koji čak i nije s ovog kata, svaki dan osluškuje na vrata staroga. Iako nije liječnik i nema slušalice… Kaže da je živ. Da mu nije ništa. Čuje korake po stanu... Tvrdi da je stari lud. Da priča sam sa sobom…
ELEONORA: Nadam se da su ostali normalni.
ALEN: Koliko sam ja stekao dojam na osnovu ankete uglavnom jesu... Ali, nas to nije briga. Mi s njima nećemo imati nikakve veze! Ne živimo svi u istom stanu!
ELEONORA: Živjet ćemo u istoj zgradi.
ALEN: Što se manje budemo viđali to bolje. Ovo nije selo. Ovo je grad i ovdje ljude susjedi ne zanimaju. I sama si vidjela da od svih njih samo jednog zanima je li starac živ. Ostali su mrtvi hladni. I kad im smrad lešine dopre do nosa neće poduzeti ništa drugo već da kupe najjeftiniji dezodorans!

Eleonora uzima daljinski s noćnog ormarića i pali televizor. Na ekranu se pojavi lik Spikerice. Eleonora vraća daljinski na noćni ormarić.

SPIKERICA: Na današnji dan prije dvije godine nađen je mrtav u svom stanu i sahranjen daroviti pjesnik i boem Janko Katić, rođen 1931. godine.

Na ekranu se pojavi fotografija Starca sijede brade.
Eleonora i Alen ne reagiraju na televiziju. Promatraju sobu.


GLAS SPIKERICE: Janko Katić počeo je rano pisati i već s dvadeset godina objavio je svoje prve stihove, a u bogatom književnom opusu ostali su pjesme, poeme, soneti, priče i satire. Objavio je i jedan roman. Objavio je više zbirki pjesama. Katićevo stvaralaštvo zastupljeno je i u brojnim antologijama i pregledima suvremenog pjesništva.

Ponovo se vidi lik Spikerice.

SPIKERICA: Janko Katić bio je vesela pjesnička duša - poet lirskog elegičnog senzibiliteta, zaljubljenik i zanesenjak u pitome pejzaže, pješčane sprudove i zavičajne lugove. Njegove životne staze i tajne ovaploćene su brojnim sugestivnim stihovima…

Na ekranu se pojavljuje lik Profesora a na dnu slike piše: Profesor.

PROFESOR: Prije nekih dvadeset godina posjetio sam Katića u njegovom tadašnjem prebivalištu u jednoj šestokatnici na periferiji gdje je živio sa svojom ženom i tek rođenom kćeri. Žena mu je spremala ručak, dijete je ležalo u kolijevci, a Katić je sjedio za pisaćim strojem, a oko njega je bila gomila razasutog papira. Upravo je bio pripremio zbirku pjesama za jednog sarajevskog izdavača. Tom prilikom čitao mi je neke od svojih pjesama… U takvom "radnom stavu" zatekao sam Katića prvi i posljednji put. Svi naši kasniji susreti i razgovori bili su usputni, u šetnji, na ulici, rijetko u kavani ili na književnim večerima. Katić je bio oštar i bespoštedan u kritici svega postojećeg. Nije se ustručavao da kaže pravu riječ za pojave oko sebe, nije štedio ni sebe ni druge… Na jednoj književnoj večeri gost je bio Andrija Ivanović. Publika je s pažnjom slušala poznatog pisca, samo je Katić komentirao i provocirao… Ivanović se nije obazirao na provokacije bivšeg sudruga i subrata. Bio je na vrhuncu slave i uspjeha. U razgovoru s publikom Ivanović je pričao o svom novom romanu. S Katićem nije želio kontaktirati, sklonio ga je i prešutio kao staru hipoteku… Katiću je jedino ostalo da zabavlja društvo oko sebe pričajući im viceve poput onog kako sarajevska dječurlija u tri uvečer za Ivanovićem gledaju kako čika Andro piša po haustoru… Poslije te književne večeri društvo je zasjelo u kazališnoj kavani. Katić je na brzinu popio dva piva i izašao u noć. Krenuo je poznatim pravcem prema južnom predgrađu, neasfaltiranom cestom… Katić je neobična, nesvakidašnja osoba. Teško je živio, u skučenim prilikama i svog osobnog i društvenog života. Spas je najčešće tražio u alkoholu i povremenim bjegovima u Sarajevo ili neki drugi kulturni centar, odakle bi se vraćao s napunjenim baterijama. Treba reći da je Katić godinama bio jedini naš sugrađanin, član Udruženja književnika… Mogućnost Katićevog povratka u Sarajevo ili neku drugu kulturnu sredinu, bila je to samo teorijska pretpostavka i nerealna nada. Za čovjeka Katićeve mentalne strukture to je bilo neostvarljivo. On kao da je bio predodređen za gubitnika. Kao Prometej za kavkasku stijenu, Kao Ovidije za obale Ponta, bio je prikovan naš grad…

Ponovo se javlja lik Spikerice.

SPIKERICA: Točan datum Katićeve smrti se ne zna. On je na današnji dan prije dvije godine pronađen mrtav u svom stanu i istog dana, po hladnom zimskom danu, službeni ukopnici o trošku Centra za socijalni rad sahranili su ga… Sahrani nije prisustvovao nitko od njegove uže obitelji, koju je rat rasuo širom svijeta, a pjesnici, Katićeva sabraća po stihu, još ne znaju gdje se nalazi njegova grobna humka…

Ponovo je na ekranu fotografija Starca dok Spikerica čita jednu njegovu pjesmu.

GLAS SPIKERICE:

Ne smijem izgovoriti tu svetu riječ
O stvarima putenim i prostim
Blagoslovih crno nad bijelim
Makar po vodio hodao, da me vide

A onda potonuo ko svi sveti
I nema tog boga koji će me spasit
Dok bacam nedoličnu riječ
Koje u rječniku nema

Jer to je žargon da se puši
Al šta vrijedi kada krepem
Kada neću uskrsnuti
Jer mi niko nije ujak

Nisam ni ja nekom tata
Bar kopile da me psuje
Kad mu mamu svako vidi
I uzima ko god stigne

Nema sapun da se troši
Da pokliznem iz sveg glasa
Padajući da izustim
Onu riječ što nije sveta.

Eleonora uzima daljinski, pritiska dugme i gasi televizor. Onda vrati daljinski na noćni ormarić.

Stanka.

ELEONORA: Mi smo i dalje nezaposleni i skoro cijeli dan provodit ćemo u stanu. Viđat ćemo i susjede. Dobro je biti sa svima dobar. Dobro je biti u nečemu dobar. Ti baš nisi dobar u kućnim majstorijama. Ako nam se nešto pokvari nećemo imati novaca za dobrog majstora.
ALEN: Neće nama nitko od njih pomoći. Oni nas mrze. Mi smo uljezi. Silom smo im postali susjedi!
ELEONORA: Zašto bi nas mrzili? Ova zgrada je društveno vlasništvo. Dakle i naša. Plaćat ćemo stanarinu i ostale režije. Nismo ništa ukrali.
ALEN: Mi smo za njih lopovi makar i plaćali režije. Oni su do svojih stanova ipak došli redovnim putem. Većinom teškim i mukotrpnim radom, godinama se penjući na bodovnoj listi prioriteta za stan u svojim poduzećima. Iza njih su godine radnog staža. Mi nismo nikad ni bili zaposleni.
ELEONORA: Nismo mi krivi. Mi bismo radili ali posla nema. Koliko njih ima fakultetske diplome kao mi? Sigurno ih je malo takvih... A rade, dok mi našim diplomama možemo guzice obrisati. Oni se sami izdržavaju a nas i dalje izdržavaju roditelji... Za to je društvo krivo!
ALEN: Briga njih za to. Oni samo svoju muku vide. Zato što dalje od njih. Čim su čuli da je netko unutra već nas mrze, a da nas nisu ni vidjeli! Postali smo im susjedi a nismo ih za to pitali za dopuštenje!... A još će nas više mrziti kad nas vide. Pogotovo mene. Odmah će me se sjetiti. Pa to je onaj anketar! Shvatit će da je to bila samo maska. Bit će im jasno da je to bila farsa. Da je mene zanimao samo stan. Da sam anketu izmislio. Oni su ispali magarci. Poklonili su mi dio svog slobodnog vremena. Neki i kavu ponudili. Ne nadam se da će to opet učiniti... Osim ako je ne začine otrovom! Reći će - onaj nikogović je upao. Zašto nije moj brat, rođak, kolega s posla... Ni on nema stan. Živi sa ženom i djecom u nekoj šupi... Mi nemamo ni djece!
ELEONORA: Imat ćemo.
ALEN: Upali smo u stan, a da ga nismo obili.
ELENORA: Jesi li ti njih pitao čiji je to zapravo stan?
ALEN: Naravno da jesam. Ne znaju. Jedna baka tvrdi da je nekog gastarbajtera.
ELEONORA: Gastarbajtera? Pa taj može sutra doći!
ALEN: Neće on skoro doći. On je novopečeni gastarbajter. Pregazio je čovjeka. Zbrisao u Australiju!
ELEONORA: Da nije možda rekla - Austriju?
ALEN: Nije već Australiju. Nisam gluh. Pa i da je Austrija u pitanju što mu to vrijedi. Ako se vrati čeka ga robija!
ELEONORA: A možda je taj pregaženi preživio? Jesi li to provjerio?
ALEN: Tko može preživjeti kad ga pregazi auto?
ELEONORA: Možda je pješak prošao samo s ogrebotinom. Ako je vozač polako vozio...
ALEN: Pijani ne voze polako.
ELEONORA: Otkud znaš da je bio pijan?
ALEN: Alkohol je najčešći uzrok prometnih nesreća!
ELEONORA: Možda nije bio pijan. Vozio je polako. Pješak je mogao biti kriv. Iznenada je izletio pred auto. Bio pijan...
ALEN: Tko?
ELEONORA: Pješak. A možda je htio počiniti samoubojstvo. Da mu je i uspjelo vozač ne bi bio kriv.
ALEN: On to ne zna.
ELEONORA: Ako je u Austriji, pa i u Australiji, može nekog nazvati i ispitati stvar. Možda ima prijatelja u policiji.
ALEN: Ako nije kriv što bi onda uradio?
ELEONORA: Vratio bi se i mi bismo morali van!
ALEN: Da je mislio da se vrati do sad bi se vratio. Ne bi čekao tri mjeseca.
ELEONORA: Mi smo baksuzi. Evo njega sutra na vrata!
ALEN: Pa neka dođe i sutra. Samo ne večeras. Bar jednu noć nećemo biti na ulici! (smijeh)
ELEONORA: Nije to smiješno... Ako je i kriv i ne misli da se vrati pošto je stan društveni, netko će se već iz njegovog bivšeg poduzeća useliti.
ALEN: Stan nije društveni već privatni.
ELEONORA: Ali rekao si da su u ovoj zgradi svi stanovi društveni.
ALEN: To nisam rekao!
ELEONORA: Rekao si da nas stanari ove zgrade ne vole jer su oni kao radnici dugo čekali da dobiju stan. Neki su ga dobili tek u mirovini. Dobili su samo stanarsko pravo, bez prava da ga otkupe ili ostave u naslijeđe!
ALEN: To je pretpostavka.
ELEONORA: Mislila sam da si svakog od njih usput i to pitao.
ALEN: Što?
ELEONORA: Da li je u društvenom ili u privatnom stanu?
ALEN: To me nije zanimalo. Zanima me samo ovaj stan. Inače svi njihovi stanovi djeluju jadno i sirotinjski za razliku od ovog. U njemu je novi namještaj! Mislim da je ovaj privatni.
ELEONORA: Ne ide mi u glavu da u jednoj zgradi neki stanovi budu društveni a neki privatni.
ALEN: Zašto to ne bi bilo moguće?
ELEONORA: Neko poduzeće za svoje radnike i umirovljenike može kupiti zgradu. Građevinsko poduzeće sazida zgradu i prodaje stanove za one s dubokim džepom. Zar nije tako?
ALEN: Ako je tako onda su svi stanovi u ovoj zgradi privatni jer je ovaj privatni. Za njega sam pitao a za ostale nisam... Ali nitko od svih stanara u ovoj zgradi nije rekao - Taj je privatni kao i moj, ni da su svi stanovi u ovoj zgradi privatni.
ELEONORA: Misliš da ovo ipak nije društveni stan?
ALEN: Da je društveni za protekla tri mjeseca odavno bi se netko uselio. Ili bi poduzeće koje je kupilo stan dodijelilo sljedećem na spisku prioriteta za stan.
ELEONORA: Bi, da je stan jednosoban ili dvosoban. Ovaj je trosoban. Trosobni stan nemaju kome dati. Uletjet će tu novi direktor kad starog maknu.
ALEN: Mi se raspričali o onom što bi bilo kad bi bilo, a stan nismo ni pogledali. (legne na ležaj)
ELEONORA: Kako ćeš razgledati stan kad si se izvalio na tom ležaju kao da ti je to babovina!
ALEN: Dok sam tu ovo je moje i mogu da radim što god hoću.
ELEONORA: Hoćeš da kažeš - naše?
ALEN: To sam i mislio.
ELEONORA: Naše će biti ono što sami steknemo.
ALEN: Ako ikad steknemo. Još ni ne radimo. Ali jednom ćemo početi... Ali sumnjam da ćemo ikad imati ovakav stan pogotovo ne privatni!
ELEONORA: Ustaj, lijenčino! Ako tako budeš govorio i još ležao nećeš nikad ništa ni imati!

Alen ustane. Prilazi slici i razgleda je.

ALEN: Vidi ovu sliku. Izvanredna je!
ELEONORA: Meni ne izgleda ništa naročito. Obična mazarija.
ALEN: Slika govori o ukusu stanara. Izgleda da je original.
ELEONRA: Ma nemoj. Originali su užasno skupi!
ALEN: Nekom tko voli umjetnost i, tko je usput dubokog džepa, i nisu.
ELEONORA: Sigurno je to uradilo neko mazalo. Takve slike nisu skupe. Uvijek je bolje imati dobru reprodukciju već loš original!
ALEN: Da vidimo... Potpis je nečitak.
ELEONORA: Otkad se ti razumiješ u slikarstvo?
ALEN: Pa nekad me zanimalo. I sam sam slikao.
ELEONORA: Za to prvi put čujem!
ALEN: Pričao sam ti o tome i to ne jednom. Ali tebe to nikad nije zanimalo. Nije ni čudo da si opet zaboravila.

Ekran se pali. Eleonora i Alen na njega ne obraćaju pažnju. I dalje gledaju u platno.
Pojavljuje se lik direktora. Na dnu piše: Direktor.

Kratka stanka.

Direktor sjedi u fotelji.
Vrata se otvaraju. Ulazi Starac.

STARAC: Dobar dan.
DIREKTOR: Dobar dan. Što ste trebali?
STARAC (pruža Direktoru knjigu): Ovo je moja zbirka pjesama…
DIREKTOR (uzima knjigu): Sigurno hoćete da vam naša firma kupi nekoliko primjeraka?
STARAC: Pa, ako ste u mogućnosti.
DIREKTOR: Nema problema. Otkupit ćemo vam pedeset komada.
STARAC (iznenađen, radosno): Oh, hvala vam puno, gospodine direktore. Nitko mi do sada nije toliko otkupio!

Kratka stanka.

DIREKTOR (prelistava knjigu): Lijepe ilustracije.
STARAC: Da, vrlo su lijepe.
DIREKTOR: Tko je to naslikao?
STARAC: To su reljefi Ivana Meštrovića. Motivi iz Biblije.
DIREKTOR: Aha. A šta je ovo?
STARAC (prilazi Direktoru, zaviruje u stranicu na kojoj je Direktor zastao): To je prizor izgona trgovaca iz hrama…
DIREKTOR (zapanjeno): Koga izgoni?!
STARAC: Trgovce.
DIREKTOR (pogleda Starca prijekorno): Trgovce?!
STARAC (zbunjeno): Pa da…
DIREKTOR: A tko ih izgoni?
STARAC: Isus Krist…
DIREKTOR: Znate li vi da smo mi trgovačka firma?!
STARAC: Znam.
DIREKTOR: I vi se usuđujete ponuditi nam ovakvo nešto?!
STARAC: Ne razumijem u čemu je problem…
DIREKTOR (vraća Starcu knjigu): Evo vam vaša knjižica. Na žalost nema ništa od otkupa!

Ekran se gasi.

ELEONORA (i dalje gledajući u sliku): Možda je to vlasnik naslikao.
ALEN: Sumnjam, izgleda mi suviše dobro.
ELEONORA: Meni izgleda bezobrazno.
ALEN: Zašto bi izgledala bezobrazno? To su Adam i Eva.
ELEONORA: Onda u redu. A jesu li tu prije ili poslije grijeha?
ALEN: Nakon što su probali jabuku saznanja i prvi put osjetili stid i, kao što vidiš, pokrili su svoja stidna mjesta smokvinim lišćem. Dok su bili goli bili su bezgrešni. Čim su se obukli postali su grešni. Kad će opet doći moda da se hoda bez odjeće. Bar ljeti kad je rajska klima.

Stanka.

ELEONORA: Gladna sam. Idemo u kuhinju.
ALEN: Tamo nema ništa za jelo.
ELEONORA: Znam. Ja ću da razgledam kuhinju, a ti skoči po nešto za jelo.
ALEN: Po što?
ELEONORA: Koliko ima novaca?
ALEN: Možda za kruh i salamu. Ali sad je već kasno. Sve je već zatvoreno.
ELEONORA: A da pogledam u hladnjaku. Možda nešto ima.
ALEN: Ako i ima neću da jedem nešto što se hladilo puna tri mjeseca! Ako je i bio uključen.
ELEONORA: Provjerit ćemo.

Eleonora izlazi kroz vrata, Alen za njom.

ELEONORA (off): Pun je. Prepun!
ALEN (off): Pa tu ima svega i svačega!
ELEONORA off): I to sve kao da je jutros stavljeno!
ALEN (off): Kako je to moguće?!
ELEONORA (off): Moguće je kad su otključana vrata. Mogao je svatko ući. I s hranom. Kao da je znao da ćemo doći!
ALEN (off): Tko zna za koga je to spremljeno. Ali čije god da je odavde se više ne mičem!
ELEONORA (off): Zamisli kuhinja je prepuna!

Stanka.

ELEONORA (off): Ima svega osim konzervi... Ima i kavijara!
ALEN (off): To nikad u životu nisam jeo.

Kratka stanka.

Ulaze. Eleonora drži u ruci namazanu krišku kruha. Žvače.


ELEONORA: I meni je ovo prvi put... Fenomenalno je. Probaj! (pruža krišku Alenu)
ALEN: Ti navalila, a nije ti palo na pamet da je otrovano!

Zvono na vratima.

ELEONORA: Tko je sad?
ALEN: Tko je da je nećemo otvoriti.
ELEONORA: Naravno da nećemo.

Zvono.

ALEN: Neka zvoni.
ELEONORA: Dosadit će mu pa će prestati.

Zvono
.

ELEONORA: Baš je uporan.
ALEN: Budala.

Zvono.

ELEONORA: Možda je poštar.
ALEN: Zar si pisala nekome?
ELEONORA: Kome bih pisala? Tko danas piše?... I da jesam tko bi tako brzo odgovorio?

Zvono.

ALEN: Možda je poštar s računima. Već smo peti dan ovdje, a ni jedan račun nije stigao.
ELEONORA: Što će ti račun? Tko se još raduje računima!

Zvono.

ALEN: I za prazan stan se moraju platiti režije. Valjda je za to i ostavljen novac.
ELEONORA: Zašto bi bio ostavljen za to? Ostavljen je da se troši.
ALEN: Zašto ga nije ponio sa sobom?

Zvono.

ELEONORA: Žurilo mu se.
ALEN: Novac se ne ostavlja ni kad gori pod nogama!

Čuje se zvuk otvaranja vanjskih vrata.
Koraci u daljini. Približavanje.
Vrata se otvaraju. Ulazi Susjed.


SUSJED: Dobar dan.
ELEONORA: Tko ste sad vi?
ALEN: Kako ste ušli?
SUSJED: Kao što ste mogli čuti prvo sam zvonio. Uporno zvonio. Onda sam makinalno povukao kvaku… Vrata su bila otključana.
ELEONORA (pogleda prijekorno Alena): Alene, budalo!
ALEN: Oprosti, draga. Bio sam uzbuđen. I ti bi zaboravila zaključati za sobom vrata na mom mjestu.
ELEONORA: U ovakvim okolnostima sigurno ne bih!
SUSJED: Kakvim okolnostima?

Kratka stanka.

SUSJED: Ja sam vaš susjed. Stanujem ispod vas. Od nedavno. Doselio sam kad i vi. Čak istog dana.

Kratka stanka.

SUSJED: Koja slučajnost, zar ne?

Kratka stanka.

SUSJED: Nema razloga da krijem. Obio sam stan kao vi.
ELEONORA: Mi nismo obili.
ALEN: Vrata ovog stana su bila otključana.
SUSJED: Nemojte me nasmijavati. To ima samo u bajkama. Još ćete reći da ste ušli u namješten stan. Da je u njemu bilo novaca. I pun hladnjak! (smijeh)
ELEONORA: Pa da budemo iskreni…
ALEN: Baš tako je bilo kako kažete.
SUSJED: Do vraga!

Kratka stanka.

SUSJED: E jesam se zeznuo!... Ja sam ušao u prazan stan. Naravno, bio je zaključan. Obio sam ga. Bio je nenamješten. Namjestio sam ga… Trosoban je kao i vaš. No, vas je samo dvoje, a ja imam i ženu i dvoje djece… Imali ste ludu sreću!

Susjed prilazi prozoru. Promatra.

SUSJED: I pogled iz vašeg stana je bolji. Viši ste od mene. I više vidite.

Susjed odlazi od prozora.

ELEONORA: Nije to naš stan.
ALEN: Mi nemamo stanarsko pravo.
SUSJED: Dok ste god u njemu vaš je. Dok vas ne deložiraju. A to može potrajati godinama. Onda ćete već naći drugi u koji ćete se opet bespravno useliti. I tako dalje. Sve dok konačno ne dobijete svoj stan. Ili ga ne kupite na kredit. Doživjet ćete i to jednog dana. Makar u mirovini…
ALEN: Da kupit ćemo jedan stan na tridesetogodišnju otplatu. Uz vrlo povoljnu zelenašku kamatu. Kupiti jedan a otplatiti dva. Preko neke inozemne, kršćanske banke. Iako je kamata nešto što veze nema s kršćanstvom…

Stanka.

ELEONORA: I zato ste nas posjetili. Da nam to kažete?
SUSJED: Ne samo to. Htio sam da se upoznamo. Susjedi smo. Živimo u istoj zgradi. Mogli bismo se sprijateljiti.
ALEN: Jeste li se s ostalima sprijateljili? U ovoj zgradi stanuje puno ljudi. Sigurno imate puno prijatelja!
SUSJED: U ovoj zgradi nemam niti jednog prijatelja. Pozvonio sam na sva vrata i nitko mi nije htio otvoriti. To me začudilo. Odrastao sam na selu. Tamo su susjedi važniji od rodbine. Rodbinu vidiš povremeno. Susjede svaki dan. Rodbina ti neće priskočiti u pomoć kad ti je potrebna… Vi ste prvi susjedi koje sam upoznao.
ELEONORA: Drago mi je.
SUSJED: Vi ste drugačiji. Odmah sam to uočio. Jeste li i vi sa sela?
ALEN: Nismo.
ELEONORA: Iz grada smo.
SUSJED: Ali sigurno iz manjeg, zar ne? Iz provincije?
ALEN: Da.
SUSJED: Znao sam. Ovdje nitko ni s kim ne govori. Žalosno je to.
ELEONORA: Stara priča.
ALEN: Već ćete se navići na to. Poprimiti velegradske navike.
SUSJED: Nikad. Bio sam, jesam i bit ću seljak u srcu i duši. Nikad se neću promijeniti! Nikad!
ELEONORA: Onda niste ni trebali dolaziti u grad.
SUSJED: Nisam ni htio doći. Ali dobio sam premještaj. Tko me pitao! Upao na moje radno mjesto neki šefov rođak. Meni ponudili ovu alternativu. Morao sam prihvatiti. Imam nezaposlenu ženu i dvoje djece koja idu u školu. Ponudili mi drugi posao a nisu stan! Eto što se radi!
ELEONORA: Žao mi je.
ALEN: Strpite se. Bit će bolje.
ELEONORA: Dobit ćete stan.
ALEN: Jednog dana.
SUSJED: Da, jednog lijepog dana.

Stanka.

SUSJED: Hoće li biti novosti kod vas dvoje?
ELEONORA: Novosti?
ALEN: Što ste mislili time reći?
SUSJED: Hoće li biti prinove?
ELEONORA: Prinove?
ALEN: Ne razumijem.
SUSJED: Je li nešto na putu?
ELEONORA: Što?
ALEN: Na kakvom putu?
SUSJED: E, jebi ga! Koju ste vi školu završili? Mislio sam hoćete li praviti djecu.

Eleonora i Alen ga zbunjeno gledaju.

ALEN: Nije još vrijeme za to…
SUSJED: A kada će biti?

Stanka.

ELEONORA: Nemamo još uvjeta za to…
SUSJED: Kako nemate uvjete kad on ima ono njegovo, a i ona ono njeno?
ALEN: To, hvala bogu, imamo.
SUSJED: Jesu li u funkciji?
ALEN: Naravno da jesu.
ELEONORA: Ali nisu to jedini uvjeti. Lako je napraviti djecu. Treba im osigurati i uvjete za normalan život.
SUSJED: A kada će ih biti?
ELEONORA: Kad se zaposlimo…
SUSJED: Znači nikad? Budete li na to čekali nikad nećete imati djece.
ALEN: Kad budemo imali stan.
SUSJED: Znači nikad? Budete li tako mislili nikad nećete imati djece… Imate vi najvažnije uvjete. Imate i krevet. Navalite. Množite se!

Stanka.

SUSJED: Divim se vašoj hrabrosti. Što ste imali muda da se uselite u prazan stan. Koliko je samo stanova u ovom gradu prazno! Koliko samo stanova služi za ukras! Koliko stanova u vlasništvu Grada zvrje prazni! Ni vi ni ja nismo zaslužni građani da bismo ih dobili…
ELEONORA: Zaslužni građani?
ALEN: A koji su to?
SUSJED: To ni ja ne znam. Pitajte našeg gradonačelnika. On ima pravo da nekakvom zaslužnom građaninu daje stan. Samo on. Postoje nekakve komisije za pojedine oblasti koje bi trebale odrediti koji to zaslužni građanin zaslužuje da dobije zasluženi stan. Za kulturu, na primjer, komisiju čine direktori kulturnih ustanova u gradu. Ali to je samo formalno. Na kraju arbitražu pravi gradonačelnik. Samo on. Toga nije bilo ni u Srednjem vijeku…

Kratka stanka.

SUSJED: Čuli ste za pisca Katića?
ELEONORA: Kako da ne.

Ekran se pali. Vidi se Gradonačelnik kako sjedi u fotelji u svom uredu. Ispod kadra na dnu piše: Gradonačelnik.

Ulazi Starac.

STARAC: Dobar dan.
GRADONAČELNIK: Šta s' trebo?
STARAC: Stan.
GRADONAČELNIK: Ni manje ni više! Šta je ovo danas? Svi bi htjeli stan. Nemam ja stanova na bacanje!... Zar ne misliš da si previše star za stan? Ako ti ga dam ne bi dugo u njemu stanovao. Ne isplati mi ti se dat stan na tako kratko vrijeme. Kad umreš dat ćemo ti cijelu ulicu.
STARAC: Što će mi ulica kad umrem? Daj mi nešto dok sam živ. Neki krov nad glavom. Makar neku šupu. Bar da umrem u suhom.
GRADONAČELNIK: Donesi ti meni potvrdu da si neophodan kadar našem gradu i lako ćemo!

Starac gleda zbunjeno Gradonačelnika koji se ironično smiješi.

STARAC: Donesi ti meni takvu potvrdu za sebe!

Izlazi zalupivši vratima.
Ekran se gasi.

Stanka.


SUSJED: Znate li da je jedini pisac u povijesti našeg grada koji je dobio stan spisateljica Renata Domić.
ELEONORA: Ništa njeno nisam pročitala.
ALEN: Ja za nju nikad nisam ni čuo.
ELEONORA: Što je ta napisala?

Ekran se pali. Vidi se Gradonačelnik kako sjedi u fotelji u svom uredu. Ulazi Spisateljica.

SPISATELJICA: Dobar dan.
GRADONAČELNIK: Šta si trebala, mala?
SPISATELJICA: Stan.
GRADONAČELNIK: Ni manje ni više! Zar ne misliš da si još mlada za stan? Ako ti ga dam svi će pisci ovoga grada doći kod mene da prosjače stan! Zašto se još malo ne strpiš?
SPISATELJICA: Dokle?
GRADONAČELNIK: Dok ne dobiješ Nobelovu nagradu! (ironični smijeh)

Kratka stanka.

GRADONAČELNIK: Jesi li donijela knjige?
SPISATELJICA: Koje knjige?
GRADONAČELNIK: Kako koje? Tvoje!
SPISATELJICA: Zaboravila sam.
GRADONAČELNIK: Pa na osnovu čega da ti dam stan? Zar nisu knjige tvoji aduti?
SPISATELJICA: Imam ja jače adute.
GRADONAČELNIK (Odmjeri je od glave do pete): Koje?
SPISATELJICA: Prvi je taj što sam samohrana majka!
GRADONAČELNIK: Nije malo samohranih majki u ovom gradu, pogotovo ne onih kojima bivši muž ne plaća alimentaciju. To ti baš i nije neki jak adut. Koji ti je drugi?
SPISATELJICA: Ja nisam raspuštenica već udovica i to poginulog borca!
GRADONAČELNIK: Nije malo ratnih udovica u ovom gradu, pogotovo ne onih kojima je preminuli suprug ostavio pristojnu mirovinu. To ti baš i nije neki jak adut. Koji ti je treći?
SPISATELJICA: Treći i najjači je taj da mi je muž bio jedan od osnivača tvoje, odnosno vladajuće stranke!
GRADONAČELNIK: E, to je već drugi padež. Dobit ćeš stan!

Ekran se gasi.

Stanka.


SUSJED: Katić je dugo živio u Sarajevu. Preselio se kad je imao trideset godina. Imao je tada samo dvije objavljene knjige…

Ekran se pali.
Gradonačelnik sjedi u fotelji u svom uredu.
Ulazi Starac koji je sada imam crnu bradu.

STARAC: Dobar dan.
GRADONAČELNIK: Šta s' trebo, mali?
STARAC: Stan.
GRADONAČELNIK: Ni manje ni više! Zar ne misliš da si još mlad za stan?
STARAC: Ne tražim stan za sebe…
GRADONAČELNIK: Prvi put čujem da od mene neko nešto traži za drugog! Za koga tražiš stan?
STARAC: Pa, vi dobro znate u našem gradu sada nema pisaca…
GRADONAČELNIK: Nije točno! Ima vas ko kerova! Danas svaka šuša piše pjesme! Čak i moja punica!
STARAC: Nisam mislio na amatere. Htio sam reći da u našem gradu sada nema pisaca od imena. Mislio sam da pozovemo tri ugledna pisca iz Sarajeva da se dosele ovamo. Oni su pristali. Naravno ne da ovdje žive kao podstanari…
GRADONAČELNIK: Koji će nam kurac oni? Zar im nije bolje u Sarajevu? Šta bi dobili time da dođu u ovu vukojebinu? Zar tamo nemaju stana?
STARAC: Nemaju…
GRADONAČELNIK: Zato bi i došli ovamo. Nisu oni ni ludi!
STARAC: Mi bismo bili na dobitku. Naš grad. Kultura jednog grada se prepoznaje po tome ima li svoje kazalište…
GRADONAČELNIK: Zar bi htio i da ti kazalište napravim? Napravi mi kazalište i lako ćemo! (ironični smijeh)
STARAC (nastavlja): Ima li svoje pisce…
GRADONAČELNIK: Imamo svojih i previše, šta će nam još i tuđi! Dosta mi je i domaćih kerova! Što si bolji prema njima, oni su gori! Grizu ruku koja ih hrani! Kad se samo sjetim one trojice što su zajedno objavili zbirku aforizama. Umjesto da pišu dječje ili ljubavne pjesme oni pišu te pizdarije! I mene jebu uzduž i poprijeko!... Njima ne bi' dao ni štenaru!

Ekran se gasi.

Stanka.


SUSJED: Ne dozvolite da vas odavde istjeraju. Ne dajte se!

Čuje se kako se vanjska vrata otvaraju.

AGENTICA (off): Izvolite, gospođo.
GOSPOĐA (off): Hvala.

Koraci izvana. Približavanje.
Vrata se otvaraju. Ulazi Agentica s ključem u desnoj i mapom u lijevoj ruci. Za njom ulazi Gospođa.


AGENTICA: Dobar dan.
GOSPOĐA: Dobar dan.
ELEONORA: Tko su sad ovi?
ALEN: Mene pitaš?
ELEONORA: A koga bih drugo. Neću valjda Susjeda?
ALEN: Otkud ja znam?
SUSJED: Ne znam ni ja.
ELEONORA: Ovo nije stan već kolodvor!
AGENTICA: Vi ste rodbina vlasnika ovog stana?
ALEN: Kojeg vlasnika?
ELEONORA: Nismo.
AGENTICA: Kako ste onda ušli?
ALEN: A kako ste vi ušli?
AGENTICA: Vrata su bila otključana. I da nisu ušle bismo. Kod mene je ključ ovog stana. (Diže ključ u zrak da se bolje vidi) Ja sam iz agencije za promet nekretninama "Viktorija".
GOSPOĐA: A ja sam kupac. Došla sam pogledati ovaj stan.
ELEONORA: Tko vam je dao ključ?
AGENTICA: Kako tko je dao? Vlasnik stana. Ovaj se stan prodaje. Mi smo doveli kupca… Tko je vama dao ključ? Što ste vi vlasniku ako mu niste rodbina?
ELEONORA: Ispitujete nas kao da ste iz policije!
GOSPOĐA: Došla sam samo pogledati stan. Molim vas za malo pristojnosti.
ALEN: Došli ste uzalud. Ovaj stan nije za prodaju.
GOSPOĐA: Molim? Nije? Kako nije? (Agentici) Kog ste me vraga ovamo dovodili ako stan nije za prodaju? Tko su ovi ljudi?
AGENTICA: Gospođo, meni doista nije jasno tko su ovi i kako su ušli. Ovaj stan je za prodaju i nalazi se u našoj evidenciji. Vlasnik mi je ostavio ključ. Doduše nisam dugo bila u njemu te nisam ni znala da je netko ovdje.
GOSPOĐA: A da vi niste već kupili ovaj stan preko neke druge agencije?
ELEONORA: Bože sačuvaj!
ALEN: Ako budemo ikad kupovali stan to sigurno neće biti preko nikakve lopovske agencije!
AGENTICA: Mi nismo lopovi.
ELEONORA: Naravno da jeste.
ALEN: Mi smo preko jedne agencije poput vas bili unajmili stan. Dali smo im iznos prve mjesečne stanarine, a da nam ni danas nije jasno zašto. Zar zato što su objavili mali oglas i to besplatno? Držite u svojim pipcima devedeset posto stanova koji se prodaju u ovom gradu. Sad ste zgrabili i stanove koji se iznajmljuju. Uzimate tri posto iznosa od prodavača i od kupca. Samo zato što ispunite nekoliko papira!
AGENTICA: Nije to samo ispunjavanje papira. Ima tu puno više toga. Puno više troškova. Nije baš tako kako vi mislite!
ALEN: Napolje!
GOSPOĐA: Molim?
ALEN: Nemate vi tu što da molite! Smjesta izlazite van!
AGENTICA: Nemate vi prava nikoga izbacivati. Vi niste vlasnici ovog stana. Vi ste uljezi! Uzurpatori. Reći ću vlasniku da vas izbaci!
SUSJED: Samo izvoli, vještice! Misliš da te se bojim?!
AGENTICA: Tko je vas što pitao?! Što se to vas tiče?!
SUSJED: I te kako se tiče! I ja sam uzurpirao stan. Onaj ispod. Bolje da bilo tko u njemu stanuje nego da nitko ne stanuje!
GOSPOĐA: Trebalo bismo zvati policiju!
SUSJED: Samo izvoli, babetino! Nazovi ih! Kad ti čuju glas samo će se nasmijati. Znam ja njih dobro!
GOSPOĐA: Ja nisam došla ovamo da bi me netko vrijeđao!
SUSJED: Znam ja zašto si ti došla! Prodala si svoj četverosoban stan za veliku lovu, onaj isti koji si otkupila za bagatelu. Sad bi kupila trosoban, razliku stavila na knjižicu, a u ovom iznajmila sobe nekim jadnim studentima za veliku lovu i ništa ne bi radila! Zelenašice! Lihvarko! Gulikožo! Što ovo nije Rusija, a ja student, pa da ti raskolim glavu!
GOSPOĐA: Dajem vam riječ da ćete zažaliti zbog toga!
SUSJED: Znam ja da imaš vezu u policiji! Uh što me uplaši!

Gospođa i Agentica kreću prema vratima. Gospođa otvara vrata i izlazi. Za njom Agentica koja zalupi vratima.
Čuju se njihovi koraci iz predsoblja. Otvaraju se, a potom zatvaraju vanjska vrata.
Eleonora, Alen i Susjed gledaju prema vratima.


SUSJED: Drago mi je što sam vas upoznao, susjedi. Nadam se da ćemo se opet vidjeti. I to brzo. Doviđenja.
ELEONORA: Doviđenja.
ALEN: Doviđenja.

Eleonora i Alen gledaju u vrata. Osluškuju Susjedove korake. Zatim otvaranje i zatvaranje vanjskih vrata.

ELEONORA: Čudo da ga nisi i ispratio.
ALEN: Molim?
ELEONORA: Nije lijepo što nisi ispratio svog dragog susjeda.
ALEN: A zašto ga ti nisi ispratila? Tvoj je susjed koliko i moj.
ELEONORA: Zar bi se trebala ponositi što mi je susjed jedan seljačina?
ALEN: Kakav seljačina, vidiš da poznaje književnike.
ELEONORA: Nije rekao da ih poznaje. Samo je čuo za neke pisce i njihove egzistencijalne probleme. On ništa njihovo nije pročitao. Jedine knjižice koje je u životu pročitao su radna i zdravstvena!... Zašto si ga doveo?
ALEN: Ja ga nisam doveo. Sam je došao. Nepozvan.
ELEONORA: Zašto si ga pustio unutra?
ALEN: Ja ga nisam pustio. Otvorio je vrata i ušao.
ELEONORA: Da si zaključao vrata on ne bi ušao.
ALEN: Dobro, idem ih zaključati.
ELEONORA: Hvala bogu da ćeš to konačno uraditi.

Čuje se zvuk otvaranja vanjskih vrata. Brzi koraci u predsoblju.
Vrata se brzo otvaraju. Ulazi Agentica.


AGENTICA: Vlasnika nema u stanu. Zvala sam ga ali se ne javlja!
ALEN: Nije to lijepo od tebe. Zaboravila si reći "dobar dan"!

Agentica ih gleda zbunjeno.

AGENTICA (vadi iz mape papir, pruža ga Alenu): Izvolite.
ALEN: Šta je to?
AGENTICA: Ugovor.
ELEONORA: Kakav ugovor?
AGENTICA: Ugovor o posredovanju u prometu nekretninama. Ugovor između vlasnika ovog stana i agencije "Viktorija".
ALEN: I šta sad hoćeš postići s tim ugovorom?
AGENTICA: Ovo je pokriće za moje prisustvo u ovom stanu. A gdje je vaše pokriće? Gdje je vaš ugovor? Imate li ugovor o najmu stana?
ALEN: A imate li vi putovnicu?
AGENTICA: Kakvu putovnicu?
ALEN: Putovnicu s vizom ili neki drugi dokument koji opravdava vaš upad ovdje!
AGENTICA: Nije moje prisustvo ovdje nikakav upad već vaše! Pošto nemate ugovor to znači da ste neovlašteno upali u tuđi stan!
ALEN: A ti u tuđu državu!
AGENTICA: Kakvu državu?
ALEN: Rajsku. Državu koje smo nas dvoje, za sada, jedini stanovnici. Ovdje ne važe ničiji drugi zakoni osim naših. Ničiji drugi papiri osim naših! (istrgne ugovor iz ruku Agentice i pokida ga u komadiće)
AGENTICA: Vi niste normalni!
ALEN: I da znaš, nismo dužni plaćati nikakve stanarine, režije, komunalije, dažbine, namete, poreze na dodanu ni oduzetu vrijednost, prireze, takse…

Agentica se okrene, otvori vrata i zalupi ih za sobom.
Čuju njeni koraci u predsoblju.
Eleonora i Alen se smiju.
Vanjska vrata se otvaraju i zatvaraju.

Stanka.

Alen otvara vrata i izlazi. Ostavlja vrata otvorena. Prolazi kroz predsoblje. Zatim zaključava vanjska vrata.
Alen se vraća.


ALEN: Jesi li sad zadovoljna?
ELEONORA: Jesam. Upali televizor. Od ovog tvog seljačine me zaboljela glava!

Alen uzima daljinski s noćnog ormarića i pali televizor.
Ekran zasvijetli. Vidi se natpis velikim slovima: BIG BROTHER


ALEN (vraćajući daljinski na noćni ormarić): Opet ovo sranje!
ELEONORA: Ostavi to!

Na ekranu se vidi dnevni boravak u nekoj seoskoj kući. Stari namještaj. Na kauču sjedi Susjed i čita novine.
Ulazi Susjeda zatvarajući vrata za sobom.

SUSJEDA: Usula sam keru.
SUSJED (podigne pogled s novina i pogleda Susjedu): Keru? A što nisi svinjama? Kakva korist od kera! Deblji je od svinja! (Baca bijesno novine na pod).
SUSJEDA: A šta da radim? Da ga pustim da krepe?
SUSJED: Velika šteta. Bar ne bi moro plaćat pelcovanje!
SUSJEDA: To ti ne voliš Lesija jer smo ga dobili od Luke!
SUSJED: Od sve tvoje braće jedino su njemu vrata ove kuće uvijek otvorena!
SUSJEDA: Smeta ti ker a ne smeta što ti mati krade jaja!
SUSJED: Kakva jaja?
SUSJEDA: Kako "kakva jaja"? Što se praviš lud? Kokošja jaja! Svi se čude što imam kokoši a nemam jaja!
SUSJED: Kako ćeš ti imat jaja? Nisi muško!
SUSJEDA: Što zajebavaš! Znaš ti na koja ja jaja mislim. Na kokošja! Pitaju me ljudi šta ti radi pijevac!
SUSJED: Aha!
SUSJEDA: Sad ti je jasno. Mislila sam na jaja koja krade tvoja mati i s tobom ždere u svojoj sobi! Kraj tolkih kokoši ja moram kupovat jaja. Znaš i sam da se ništa ne može napravit bez jaja!
SUSJED: Znam. Ne mogu ni djeca!
SUSJEDA: Ti si napravio dvoje a kad su bili mali okreto si glavu od njih!
SUSJED: Ja? Tako ti pomogo bog!
SUSJEDA: Pokojni zet ti je reko - "Djeca se zajednički odgajaju"! Vidio čoek da samo oćeš radit u bašti a ništa u kući!
SUSJED: Ja sve posadim, oplijevim, zalijem, a ti ne znaš ni đe je mrkva! Nikad u životu nisi usula svinjama!
SUSJEDA: Ja ni ne volim svinjsko meso. Pogotovo ne suvo. Nije ni zdravo. Da se mene pitalo ne bi svinje ni držali!
SUSJED: Niko ne bi kad treba radit oko nji'. A kad treba žderat svi navale!
SUSJEDA: Ne bi trebala ni jest svinjetinu!
SUSJED: Ne bi se ti trebala ni švalerat!
SUSJEDA: Ja? Što sereš! S kim se ja to švaleram? Reci mi ako nije tajna?
SUSJED: S Rankom!
SUSJEDA: Đe njega nađe?... A kad je to bilo?
SUSJED: Kad ste išli po televizor dok mene nije bilo.
SUSJEDA: Misliš onda kad si bio u zatvoru?
SUSJEDA: On ganja tuđe žene. Jebavo je ženu jednog vodnika!
SUSJEDA: Nije istina!
SUSJED: Jest. Ljudi mi pričali!
SUSJEDA: Za koga? Za tu vodnikaču il za mene?
SUSJED: Za obadvije.
SUSJEDA: Koji ljudi, jebli te ljudi!

Susjed nasrne na Susjedu.
Susjeda pojuri prema vratima sobe i zaključa ih za sobom.
Susjed stade lupati na vrata.


SUSJED: Kurvo, baš si se našla svađat kad djeca trebaju učit!

Alen uzima daljinski s noćnog ormarića i gasi televizor.

ELEONORA: Zašto si ugasio?
ALEN: Zar bi se i ti htjela svađati? (legne na ležaj)

Stanka.

Čuje se otvaranje vanjskih vrata.


ELEONORA: Alene, što sad ovo treba značiti?!
ALEN: Koje?
ELEONORA: Što se praviš lud? Rekao si da si zaključao vrata?
ALEN: Jesam. I vidjela si me da sam to uradio.
ELEONORA: Nisam te vidjela. Petljao si nešto oko vanjskih vrata a ne ovih. Nisam te mogla vidjeti. Sad mi je jasno. Ili ih nisi ni zaključao iako sam te zamolila, ili si ih zaključao tako da bi ih i lopov amater mogao bez problema obiti...
ALEN: Koji lopov?
ELEONORA: Što se praviš lud? Onaj lopov koji nam je provalio stan!
ALEN: Otkud znaš da je lopov? Možda je ubojica.
ELEONORA: Baš si duhovit!
ALEN: Dobro, provjerit ću.

Ustane, krene do vrata i otvori ih.

ALEN: Upadaj, stari!

Stanka.

ALEN: Ulazi, što čekaš!
LOPOV (off): Meni kažete?
ALEN: Tebi, a kome bih drugo! Uđi, slobodno.

Ulazi Lopov s crnim naočalama, kačketom na glavi, u rukavicama i s praznom vrećom o ramenu.

LOPOV: Dobar dan.
ELEONORA: Tko ste vi?
ALEN: Ti si tvrdila da je lopov a ja da je ubojica. Izgleda da si ti u pravu. Dobro je što se nisam kladio.
LOPOV: Ne znam o čemu govorite. Ja se samo javljam na oglas.
ELEONORA: Koji oglas?
LOPOV: Mali.
ELEONORA: Kakav oglas?
LOPOV: O iznajmljivanju stana.
ELEONORA (Alenu): Tko je dao oglas?
ALEN: Ja sigurno nisam. Da iznajmim tuđi stan? To bi bio lopovluk!
ELEONORA (Lopovu): Gdje vam je taj oglasnik?
LOPOV: Nisam ga ponio sa sobom.
ELEONORA: Zašto niste prvo nazvali? Što ako je stan već iznajmljen?
LOPOV: Nije bio naveden broj telefona. Samo adresa. Pisalo je u oglasu da se osobno dođe. Vlasnik želi da me osobno upozna. Da mi vidi facu. Razumijem ga. Po izgledu se može ocijeniti je li netko stranac opasnih namjerama ili nije.
ELEONORA: Tko je pisao?
LOPOV: Onaj tko je dao oglas, valjda.
ELEONORA: Mi ga nismo dali.
LOPOV: Onda je u pitanju greška u koracima. (Krene prema vratima) Izvinite što smo se upoznali.
ALEN: Čekaj, stari!
LOPOV (okrene se): Ispričavam se, ali žuri mi se. Drugi put se nađemo negdje na kavi. (Krene).
ALEN: Čuj, stari, mi nismo policajci i ne moraš brinuti. Sve nam je jasno. Mislio si da u stanu nikoga nema, a mi smo tu. Mi smo stalno tu jer smo nezaposleni. Ne napuštamo stan ni na kratko. Ako jedno i izađe drugo će dežurati… Nisi napravio dobar izbor. Ljudski je griješiti. Ali da nisi uzalud dolazio, preporučujem ti stan ispod nas. To je stan jednog seljaka. Odredi vrijeme kad nikog nema. Kad je on na njivi, odnosno na poslu, kad njegova žena trača kod susjede uz kavicu, a djeca u školi…
LOPOV: I što će onda biti?
ALEN: Onda ćeš lijepo i na miru opljačkati stan!
LOPOV: Ja?
ALEN: Ti, a tko bi drugi? (smijeh)
ELEONORA: Alene, kao prvo prestani se smijati jer mi ideš na živce! Kao drugo šale ti nisu nimalo umjesne.
LOPOV: Potpuno ste u pravu, gospođo.
ALEN: Zar hoćeš reći, stari, da nisi lopov?
LOPOV: Ako ste vi onda sam i ja.
ALEN: Mi jesmo…
ELEONORA: Alene!
ALEN: …Ušli smo u ovaj stan koji nije naš. Zar to nije lopovluk? I nas bi trebalo pokrasti. Zaslužili smo! I onog dolje bi trebalo pokrasti. I on je uzurpirao tuđi stan. Čak ga je obio. Mi bar to nismo učinili. On je veći lopov od nas. Pokrasti prosječnog lopova veći je podvig no pokrasti prosječnog građanina. Pokrasti njega bio bi podvig. Bilo bi to dobro djelo!
LOPOV: Ja nisam došao ukrasti već unajmiti stan. Ako vaš nije za iznajmljivanje, onda ovdje gubim vrijeme. (Okrene se i krene prema vratima).
ALEN: Jasno mi je. Došao si ovamo s namjerom da prvo unajmiš stan pa da ga poslije pokradeš. Znam taj sistem. Unajmiš stan, platiš za prvi mjesec i onda stanuješ besplatno dokle god možeš. Dok te ne izbace. A ti ne dozvoljavaš da te izbace baš tako lako… Naravno, do tada nabiješ velike račune za struju i telefon. Kad konačno izađeš iz stana, u znak zahvalnosti pokradeš vlasnika! Pokupiš sve što ti se sviđa.
ELEONORA: Alene, prestani s tim glupostima! Postaješ dosadan!
ALEN: Ali ti nisi došao unajmiti pa poslije krasti. Da jesi ne bi ponio vreću. Ti si došao sad krasti. Danas!
LOPOV: Mislite da vreće samo služe zato da bi se u njih trpala ukradena roba? Kao što sam vam rekao, došao sam pitati za stan preko oglasa. Ovako sam se odjenuo jer moram usput još nešto obaviti.
ALEN: Naravno da vreće ne služe samo krađu. Eto, ja sam pogriješio. Sad sam se dosjetio kamo ti ideš nakon što si se raspitao za stan.
LOPOV: Kamo?
ALEN: U Karitas.
LOPOV: U Karitas?
ALEN: Da, tamo se dijeli brašno u rinfuzi. Zato si ponio vreću. Kad ti budu sipali brašno u vreću postoji opasnost da se ne zabrašniš, pa bi ljudi mislili da si bio u vodenici. Zato si ponio naočale da zaštitiš oči, a rukavice da zaštitiš ruke…
LOPOV (nasmiješi se): Duhovito, vrlo duhovito… No, niste u pravu. Ja sam jednostavno mislio poći na karneval… Biti na kratko vrijeme to što vidite. To što mi je neugodno i reći. No vi ste već pogodili što sam htio biti.
ELEONORA: Na karneval?
LOPOV: Da, na karneval.
ELEONORA: Nisam znala da se u gradu organizira karneval. Zar nije veljača mjesec karnevala?
LOPOV: Svakog mjeseca se organizira neki karneval. U gradu, na ulici, u zgradi… Svakog mjeseca izigravamo nešto. svakog mjeseca želimo biti netko. Drugačiji nego što jesmo.
ALEN: A ja mislim da ti, stari, ništa ne izigravaš. Da ti je to radno odijelo. Da ideš na karneval u običnom odijelu. Zato si drugačiji. Originalan. Glavna atrakcija!
LOPOV: Vi možete misliti što god hoćete. To je vaše pravo. Ovo je demokratska zemlja… U tome nije problem. Problem je u tome što sam ja, po vašem mišljenju, lažov. A na to kvalifikaciju zaista ne mogu biti ravnodušan.
ALEN: Što te više pogađa, stari? Kad ti kažu da si lopov ili lažov? Mislim na pravog lopova, ne onog s karnevala.
LOPOV: Ne znam što je gore. Ni jedno ni drugi mi se ne sviđa.
ALEN: Zašto. Danas je i jedno i drugo poželjna kvalifikacija. A najbolje prolaze oni koji su kvalificirani za oboje.
LOPOV: Vi se šalite?
ALEN: Mislim da nikad nisam bio ozbiljniji.
LOPOV (okrene se i pođe prema vratima): Mislim da je krajnje vrijeme da idem.
ALEN: Zapravo sam se šalio kad sam ti predlagao da opljačkaš onog jadnika ispod nas. Kod njega se nema što opljačkati. Provalio je u prazan stan. Sve je donio sa sobom. Svu svoju sirotinju sa sela... Kod nas se pak ima što opljačkati.
ELEONORA: Alene, prestani već jednom!
ALEN: Ovo ovdje ništa nije naše. Kad bi opljačkao ovaj stan, ne bi zapravo opljačkao nas već njegovog vlasnika.
LOPOV: A što vi tu izigravate? Podstanare?
ALEN: Ne, već lopove. Zapravo ih mi ne izigravamo. Mi zaista jesmo lopovi. Tvoji kolege.
ELEONORA: Alene, dosta već jednom!
LOPOV: Nema razloga da i dalje ljutim damu. Odlazim. Bilo je i krajnje vrijeme.

Lopov otvori vrata. Izlazi. Eleonora i Alen gledaju za njim.

Zamračenje.


ELEONORA: Alene, nemoj više zaključavati vrata jer ih ne znaš zaključati.
ALEN: Kako ne bih znao. Vidjela si me da sam ih zaključao. Lopov se poslužio kalauzom i ušao.
ELEONORA: Ja ću to učiniti. Više u tebe nemam povjerenja.

Eleonora otvara vrata i izlazi. Ostavlja vrata otvorena. Prolazi kroz predsoblje. Zatim zaključava vanjska vrata. Navlači rezu. Vraća se u sobu zatvarajući vrata za sobom.

ALEN: Je si li sad zadovoljna?

Glazbeni intermeco. Recimo - "Strawberry fields forever" Beatlesa.
Svjetlo se pali.
Vrata se otvaraju. Ulazi Prolaznica. Ponaša se kao da je sama, poput mjesečara. Hoda po sobi.


ELEONORA: Alene, tko ti je ova?
ALEN: Zašto meni? Prvi put je vidim.
ELEONORA: Ma znam da sve ove prolaznike prvi put vidiš. Samo mi nije jasno zašto ih puštaš da uđu.
ALEN: Ja nikoga nisam pustio. Sami ulaze.

Kratka stanka.

PROLAZNICA:
Spojene sobe.
Kako to objasniti?
Nema hodnika.
Iziđeš iz svoje sobe,
ušao si u drugu, susjedovu.
Iz njegove u treću...
ELEONORA: Što to ova priča? Kakve spojene sobe?
ALEN: Ona kao da sanja.
PROLAZNICA:
Iza sjevernih vrata
- goli zagrljaj na podu.
S juga se čuje podrigivanje
od posnog ručka.
Na zapadu sobni rat.
U istočnoj nikoga.
Prelistavaš obiteljski album.
Žuta, neznana lica...
ALEN: Pa to bi bilo odlično.
ELEONORA: Što?
ALEN: Pa to. Da nema hodnika. Da iz svoje seobe uđeš u tuđu kad god hoćeš.
ELEONORA: Vraga bi to bilo dobro. Zar da ti susjed viri u tanjur kad jedeš, da se smije kad se svađaš, da masturbira kad se seksaš?…
ALEN: Meni to sliči na idealno društvo. Kao kod pčela. Svi su u svojim ćelijama i mogu ući u susjednu bez problema. Samo ne bih tamo poželio biti trut. Promijenio bih spol.
PROLAZNICA:
Od jednog do drugog
otvara se svaki cvijet.
Ja sam ona koja letim,
koja stalno skuplja med.
Ja sam ona koja tražim,
koja stalno pravi red.
ALEN: U tom kukco-komunističkom društvu nema podstanara ni nadstanara, svi su sustanari. Nema unajmljivanja ni iznajmljivanja, ni izrabljivanja. Rađaš se u stanu koji je tvoj i svačiji. Ne čekaš na red za stan, na red za posao, na red za nagradu…
ELEONORA: Oni koji ne sanjaju da budu radilice, postanu neradničke radilice, oni koji bi radili ne mogu raditi. Žale one koji su radili pa ostali bez posla. Kao da ih je netko prokleo - dabogda radio pa ne radio… Nitko ne žali nas koji nikad nismo radili. I mi smo se školovali da radimo, a ne da zgubidanimo. Zašto bismo nekom platili da radimo? Platili bismo da ne radimo, a da nas plaćaju kao da radimo. Da bismo platili morali bismo raditi pa zaraditi. A kako ćemo zaraditi ako nam ne daju raditi?
ALEN: Kumovi, rođaci, kolege - platili da rade, plaćeni da rade. U radnu knjižicu upisuju im novi dan. Moja je ko nova. Da sam bar i ja.
PROLAZNICA:
Dođoh, vidjeh, zaboravih.
U jednu sobu ne idem dva puta.
Samo tečem, tko zna dokle,
Komet kojem traga nema.
ELEONORA: Ova je luda sto gradi.
ALEN: Da sam bar i ja.
ELEONORA: Blago onom tko rano poludi…
ALEN: …Pa mu život u veselju prođe.

Prolaznica otvara vrata i izlazi. Zatvara vrata za sobom.

Stanka.

ALEN (gleda u vrata, osluškuje): Ludilo, čovječe ludilo!
ELEONORA: Zar si i ti poludio?
ALEN: Jesi li čula vanjska vrata?
ELEONORA: Nisam.
ALEN: Ona nije zakoračila u hodnik. Stvarno je otišla u drugu sobu!
ELEONORA: Ne pričaj gluposti.
ALEN: Idem da se uvjerim.

Alen otvara vrata. Ostavlja ih otvorena.
Prolazi kroz hodnik. Dolazi do vanjskih vrata.

ALEN: Zaključana, zabravljena. Reza je i dalje spuštena. Kako joj je to uspjelo?
ELEONORA: Kome? Onoj mjesečarki?
ALEN: Ušli smo u stan s duhom. Mogli bismo ga iznajmiti turistima. Namlatili bismo grdnu lovu!

Zamračenje. Glazbeni intermeco.
Svjetlo se pali.
Eleonora i Alen ispod plahte vode ljubav.
Čuje se otvaranje vanjskih vrata.
Koraci u predsoblju.


ELEONORA (zadihano): Stani! Netko je ušao...
ALEN (zadihano): Nemoguće.
ELEONORA: Netko je u hodniku. Budalo, opet nisi zaključao vrata!
ALEN: Jesam.
ELEONORA: Da jesi on ne bi ušao.
ALEN: Jesam!
ELEONORA: Nije sad vrijeme za prepirku. Ustani i vidi tko je.

Alen pokriva spolovilo jastukom, ustaje i odlazi prema vratima.
Otvara vrata.
Kroz otvorena vrata ulazi Starac.

STARAC: Dobar dan.
ALEN: Do vraga!
ELEONORA: Što vi radite ovdje?
STARAC: Ja?
ALEN: Da, ti! Ušao si u naš stan! Kako se usuđuješ!
STARAC: Oprostite, pogriješio sam… Ja… Mislio sam…
ALEN: Što si mislio?
STARAC: Mislio sam da je moj…
ALEN: Stani, da ti nisi ovaj do nas?
STARAC: Koji?
ALEN: Onaj stari koji stalno umire, a nikako da umre!
ELEONORA: Alene, ne svađaj se, nego izvedi gospodina.
ALEN: Nije on nikakav gospodin već voajer!
STARAC: Nisam…
ALEN: E, ako nisi do sada umro sad ćeš, bogme, umrijeti! (Zgrabi grubo Starca za ruku.)
STARAC: Joj, pustite me, molim vas!
ELEONORA: Alene, nemoj, slomit ćeš mu ruku!
ALEN: Ma, slomit ću ja njemu vrat!
STARAC: Joj! Nemojte tako!
ALEN: Stari pokvarenjak! Umjesto da gleda svoja posla, on gleda druge! Nema pametnija posla!
STARAC: Oprostite, nisam htio nikoga gledati.
ALEN: Ako si već voajer trebao si samo viriti kroz ključanicu i to diskretno, da se ne primijeti... A ni to se ne radi besplatno! Hajde, gledaj nas! Nagledaj se dok ti staro voajersko srce ne pukne od uzbuđenja!
ELEONORA: Alene, ti si kriv. Da si zaključao vrata kad si se vraćao iz prodavaonice, on ne bi ušao!
ALEN: Dobro, ja sam opet kriv što je netko ušao u naš stan. Jesam li kriv i za to što smo oboje ušli u ovaj stan? Prvo ja sam pa oboje? Jesam li kriv i za to što sam te doveo? Što sam te našao?... Da sam ušao sam sad mi nitko ne bi rekao da sam kriv. Da sam ušao sam ne bih radio ovo što stari gleda. Ne bih radio nedopuštene stvari. Ono što radi muški i ženski spol kad se nađe na pogodnom mjestu… Tko mi je kriv što sam se udružio! Što smo dvoje!
ELEONORA: Alene, ne pričaj gluposti! Pogotovo ne pred drugima… Dobro, nitko nije kriv što smo zatečeni na krivom mjestu i u krivo vrijeme. U nedopuštenoj radnji. Kriv je stari što je ušao u tuđi stan. Ali nije to učinio namjerno. Vidiš da je star i senilan.
STARAC: Nisam senilan…
ALEN: Ne govori kad ti se ne obraća!
STARAC: Neću…

Čuje se kako se otvaraju vanjska vrata.
Koraci kroz predsoblje se približavaju.
Otvaraju se vrata. Ulazi Susjed. Ovaj put je u policijskoj uniformi.


SUSJED: Oho, gdje sam ja to zalutao? Na nudističku plažu?
ELEONORA: Pa to je naš susjed!
ALEN: U policijskoj uniformi!
SUSJED: Bolje i to nego gol kao vi!... Hajde, oblačite se vas dvoje odmah ili ću vas smjesta uhapsiti!
ALEN: Nismo počinili prekršaj. Nismo goli na javnom već u privatnom prostoru. Bolje uhapsite ovog starog voajera!
SUSJED: Vi ste učinili nešto mnogo gore, provalili ste u tuđi stan! Hajde, odmah se oblačite! (Alenu) A ti pusti starog!

Alen ga posluša.
Elenora ustaje ogrnuta plahtom. Ona i Alen se odijevaju. Za to vrijeme Susjed im je okrenuo leđa i natjerao Starca da im i on okrene leđa.
Kad su se odjenuli Eleonora i Alen sjednu na krevet.


SUSJED: Tako je već bolje. Takve vas volim.
ELEONORA: Zašto ste nas lagali? Vi niste naš susjed.
SUSJED: Naravno da jesam. I bit ću sve dok ste u ovom stanu koji nije vaš.
ELEONORA: Zar ste kao policajac obili tuđi stan? To prvi put čujem!
SUSJED: Ima i gorih stvari.
ALEN: I što sad hoćete? Da nas uhapsite? Zato što smo učinili ono što i vi? Onda morate uhapsiti i sebe!
SUSJED: Ima i drugih razloga za vaše hapšenje osim obijanja stana i skidanja pred drugima. Tu je i zlostavljanje jednog starca… I to u njegovom stanu…
ELEONORA: Njegovom?
SUSJED: Da, njegovom. Ovaj stan je vlasništvo ovog gospodina. Je li tako, susjed?
STARAC: Jest.
ALEN: Ali vi stanujete u stanu do nas!
STARAC: Da. Ali i ovo je moj stan. Zar je zakonom zabranjeno imati više od jednog stana? Bio sam pisac i podstanar. Ujak iz Novog Zelanda mi je ostavio pristojnu svotu i kupio sam ne jedan već dva stana. U onom desnom sam stanovao sa ženom i kćerkom. Žena mi je otišla u Ameriku.
ELEONORA: A gdje vam je kćerka?
STARAC: Nemam pojma. Negdje u bijelom svijetu. Pojavit će se kad umrem da mi pokupi stanove. Ali ja ću stanove prodati.
ALEN: I što ćete s novcima? Ponijeti ih sa dobom u grob?
STARAC: Dat ću ih socijalnom. Da pomažu beskućnike.
ELEONORA: Zaista velikodušno od vas.

Kratka stanka.

SUSJED: Dolazili su iz jedne agencije. U vezi prodaje ovog stana.
STARAC: Kupci bi kupili stan za bagatelu.
ALEN: A agencijama je samo cilj da zarade.
STARAC: Meni se ne žuri. Kad se nađe pravi kupac prodat ću ga.

Stanka.

ELEONORA: Zašto ste stan ostavili otključanim?
STARAC: Dobro pitanje. Bolje da netko stanuje u njemu nego nitko.
ALEN: Ali što imate od toga?
STARAC: Ništa. Činim samo dobro djelo.
ELEONORA: Što imate od činjenja dobrih djela?
STARAC: Zadovoljstvo.
ALEN: Ne znam kakvo je to zadovoljstvo davati a ništa ne dobivati.
ELEONORA: To je samo gubitak.
STARAC: Kao mlad sam bio u više zemalja. Bio i u nekim socijalnim državama. Recimo u Nizozemskoj. Tamo svi imaju stanove. To je raj na zemlji...
ELEONORA: Tako je bilo i u Sovjetskom savezu.
ALEN: To baš nije bio raj na zemlji. Da sam ja tamo živio zaglavio bih u njihovom paklu, odnosno u Sibiru.
STARAC: Ja sam bio u socijalističkom paklu, no tamo gdje je ipak bilo nešto toplije… U veljači 1961. godine u želji da studiram umjetnost na Međunarodnom sveučilištu za umjetnost i novinarstvo "Lomonosov" u Moskvi ilegalno sam prešao jugoslavensko-rumunjsku granicu, ali bio sam uhapšen i osuđen na pet godina zatvora. Odrobijao sam tri godine u staljinističkom logoru u Rumunjskoj…
ELEONORA: Užas!
STARAC: Tako se kaže i na ruskom. I ima isto značenje… Da, to je bilo kod njih grozno. Ali moramo pohvaliti i dobre stvari…
ALEN: Pa nisu to baš neki stanovi...
STARAC: Svi imaju centralno.
ALEN: To je zato što imaju puno prirodnog plina. To je kod njih bagatela.
STARAC: A u kakvom ste vi stanu stanovali? Sigurno u nekoj šupi. I to uz veliku najamninu!
ELEONORA: Puno u Rusiji ima, kako oni kažu, komunalnih, odnosno, zajedničkih stanova. Ne mogu zamisliti da bih imala zajednički ulaz s nepoznatim ljudima. Grozno!
SUSJED: A što je tu loše?
ELEONORA: Zar da mi netko nepoznat bulji u tanjur? I sluša me dok s mužem...?
SUSJED: S takvim sustanarima se bolje možeš zbližiti nego s rodbinom. Svaki dan su pored tebe. Mogu ti pomoći u svakoj prilici. Pričuvati ti dijete... A to što čuju... Neka slušaju ako im se sluša. Možemo i mi slušati. Oni čine ono što i mi činimo. Sve je to ljudski. Na to se čovjek navikne kao da stanuje pored Niagare. Nakon dva dana se više ni ne čuje... Ali ima nešto gore... Big brother! Gledate li ih, veliki brate?
ALEN: Znamo za tu emisiju. To svi gledaju. Mi nismo gledali svaki dan jer nismo imali televiziju.
SUSJED: Odvratno. Ono čega smo se grozili kod Orwela u njegovoj osamdeset četvrtoj, ono što je bila mora sad je postao show!
ELEONORA: Vremena se mijenjaju. Prošla je i četrdeset osma i osamdeset četvrta.
SUSJED: Ja to nikad neću prihvatiti za nešto normalno. Gledati tuđu intimu kao javnu stvar. Užas!
ALEN: Ima i gorih stvari.
SUSJED: Jeste li zapazili da su stanari u toj velikoj javnoj kući uvijek dvadesetogodišnjaci? Naravno da nisu ni stariji ni mlađi. Djeca i starci ne bi pomislili da se tucaju!
ELEONORA: Po vama se izravno prenosi pakao, a stanari velike kuće smatraju da su u raju.
SUSJED: Da se mene pita ja bih uhapsio TV kanal koji to prenosi!
ALEN: Nas pojedinaca se u državi puno toga ne pita.
SUSJED: Ako ne mogu uhapsiti televiziju, jer joj država dopušta da radi ono što radi, jer joj stanari dopuštaju da radi s njima ono što radi, jer im gledaoci dopuštaju da im serviraju i takvo javno gledanje, mogu bar uhapsiti ovog velikog voajera!
STARAC: Mene? Zašto mene?
SUSJED: Jer si gledao ovo dvoje mladih i naivnih.
STARAC: Nisam ih namjerno gledao. Slučajno sam ušao u ovaj stan koji je do mog. Pogriješio vrata... Moram priznati da sam bio rastrojen. Zato mi se to i dogodilo. Zar je to razlog za hapšenje? Bolje uhapsite onog koji dvogledom bulji u nas sa susjedne zgrade.
ALEN (priđe prozoru i gleda): Gdje je?

I Eleonora priđe prozoru i gleda.

ELEONORA: Ja ga ne vidim.
STARAC: Sad ga nema. Ali se povremeno pojavi. Ali sumnjam da bi i njega policija, ako bi ga uopće i priveli, kaznila.
SUSJED: Ali kažnjivo je djelo postavljati lažna ogledala.
ALEN: Kakva ogledala?
SUSJED (priđe ogledalu i ogleda se): Ovo ogledalo u spavaćoj sobi u kojoj ste vas dvoje nedavno bili goli je za vas ogledalo, a za vašeg susjeda – prozor. On sve vidi iz svoje sobe što radite.

Kratka stanka.

SUSJED (gleda prijekorno Starca): Je li to istina, stari?

Kratka stanka.

SUSJED: Je li to istina?!
STARAC: Pa jest. Ali...
SUSJED: Što ali?!
STARAC: To radi i policija.
SUSJED: Zna se zašto to policija radi. Da bi uhvatila krivca. Da bismo mu iznudili priznanje. To radimo za opće dobro. Ovo što ti radiš nije dopušteno. Pitam se samo gdje si nabavio to ogledalo.

Stanka.

SUSJED: Šutiš, dakle? Propjevat ćeš ti ko stara žaba pred ogledalom, ali pred onim policijskim! Ovo dvoje mladih će svjedočiti protiv tebe. (pogleda Eleonoru i Alena). Hoćete li?

Kratka stanka.

SUSJED: Hoćete li?
ELEONORA: Pa, ja ne bih.
ALEN: Ni ja.
ELEONORA: Okusili smo malo raja i sad se vraćamo u pakao odakle smo došli. U unajmljeni stan. Hvala, stari, što si nam bar na kratko omogućio ovaj raj na zemlji. Mislili smo da takvog nečeg više nema.

Kratka stanka.

SUSJED: Kako hoćete... No, iskreno da vam kažem, ja nisam ni imao namjeru hapsiti starog... Došao sam zapravo zbog nečeg drugog. Htio sam otkriti tko je u ovoj zgradi učinio nešto još gore...

Eleonora i Alen upitno gledaju Susjeda.

SUSJED: Tko mi je izbušio gume na automobilu. Došao sam upoznati sve stanare. Kao njihov susjed koji je slučajno policajac i kome je nanesena šteta. Došao sam prvo utvrditi tko sve stanuje u ovoj zgradi. Tko je sve ovdje prijavljen a tko nije.
ALEN: Zar ste vi prijavljeni na ovoj adresi?
SUSJED: Naravno da jesam.
ALEN: Kao stanar, podstanar ili uljez? Ah, da, kod vas se ionako prijavljuje boravak. U policiji. Vi se sami kod sebe prijavljujete. Ne morate ni navesti u kom svojstvu.
SUSJED: Dosta! Načinio sam popis stanara i otkrio da ste vas dvoje u ovoj zgradi jedini neprijavljeni. Ali zažmirit ću na jedno oko i prijeći preko svega samo ako mi kažete tko mi je probušio gume.
ELEONORA: Kad vam se to dogodilo?
SUSJED: Noćas. Dok sam bio dežurni.
ALEN: Mi nismo noćas izlazili van. Mi nismo izašli iz ovog raja osim nekoliko puta u trgovinu.
ELEONORA: I zašto bismo? Ovdje je bilo svega što nam treba.
ALEN: I mogli smo do mile volje uživati. U stanu, hrani, piću, u nama samima...
ELEONORA: Pitajte starog. On je svjedok. Cijelo vrijeme nas je promatrao.
STARAC: Točno. gotovo da se nisu micali iz stana.
SUSJED: Ne nasmijavaj me. Nisi ih mogao promatrati dan i noć.
STARAC: Noćas sam ih promatrao. No, ako meni ne vjerujete tu su kamere. One su ih snimale cijelo vrijeme. I kad ih ja nisam promatrao.
ALEN: I kamere?
ELEONORA: Užas!
STARAC: Morate ispitati ostale susjede. Sad ih morate natjerati da vas upoznaju. Kad vide uniformu, otvorit će vam vrata, htjeli, ne htjeli.
SUSJED: Učinit ću to. Krenuo sam od vas dvoje... Zapravo troje.
ELEONORA: Zašto mislite da je to netko učinio iz ove zgrade?
SUSJED: A zašto bi to učinio iz neke druge? Samo u ovoj zgradi znaju da sam policajac i uljez. Samo jedno od tog dvoga je dovoljno da me zamrze.

Kratka stanka.

STARAC: Ja sam to učinio.
SUSJED: Molim?
STARAC: Ja sam vam probušio gume.
SUSJED: Ti? Tome se zaista nisam nadao. Zašto si to učinio?
STARAC: Bio sam rastrojen. Kad sam vidio ovo dvoje mladih. Kad sam vidio da se vole. Ja... Ja sam nekad volio. Ali bilo je to davno. Jako davno. Volio sam svoju ženu... Ali ona mene nikad nije voljela. Toga sam kasnije postao svjestan...
SUSJED: Ali što sam ti ja tu bio kriv? Što ti je skrivio moj auto?
STARAC: Nisam znao čiji je to auto. Bio je prvi na kojeg sam naišao. Izletio sam iz stana s nožem u ruci i iskalio se na prvom koga sam vidio. Srećom da je to bio samo auto.
SUSJED: Srećom? Znaš li ti pošto su nove gume?!
STARAC: Ispričavam se. Nadoknadit ću vam to, susjede. Meni novac nije problem.
ELEONORA: Ali smo vam mi problem.
ALEN: Izaći ćemo još danas.
ELEONORA: Ne brinite.
STARAC: Kamo ćete otići?
ALEN: Ne znamo.
ELEONORA: Već ćemo nešto smisliti.
STARAC: Nemojte izlaziti.
SUSJED: Zar bi ih htio i dalje promatrati?
STARAC: Ne. Sklonit ću ogledalo. Zazidati prozor... Ostanite dokle god hoćete.
ALEN (Eleonori): Što to misliš o tome, Ela?
ELEONORA: Meni je dosta svega.
ALEN: I meni. (Starcu) Hvala, ipak ne bismo. Mislim da je krajnje vrijeme da nas prognate.
STARAC: Ali ja vas ne želim prognati.
ALEN: Onda ćemo se prognati sami.

Eleonora otvara vrata. Izlazi. Za njom Alen.
Zatvaraju vrata za sobom.

(zavjesa)

- 16 -